REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-656/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Pavlic odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5127/2023-29 od 19. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana – i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5127/2023-29 od 19. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u njenoj točki I. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 016-125/2008 od 19. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. U toč. II. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.505,10 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta na način pobliže naveden u toč. II. Istom je presudom, u njenoj toč. III., naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.673,47 € sa pripadajućim zateznim kamatama u roku od 15 dana, dok je u njenoj toč. IV. odbijen kao neosnovan prigovor radi prijeboja u iznosu od 500,00 € sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik navodeći da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka, ili, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

– dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 3.505,10 € sa zateznim kamatama od 1. studenog 2008. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke, zbog preplate po tužitelju do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 016-125/2008 od 19. veljače 2008.

6. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključivši da su ugovorne odredbe u dijelu ugovaranja valutne klauzule nepoštene i nejasne te stoga ništetne pa da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike. Pritom sud prvog stupnja odbija kao neosnovan i tuženikov prigovor prijeboja kao i njegov prigovor zastare.

7. Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

8. Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga koji upućuje na ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi u pogledu odlučnih činjenica valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenog zahtjeva.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502.a i c. ZPP-a jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a kada su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba pri čemu nije bitno da li su uplate pojedinih anuiteta od drugih osoba s obzirom da u ovome predmetu tuženik nije dokazao da nisu učinjene u tužiteljevo ime pa se prema tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.2. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje se može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

8.3. Također, nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a jer se radi o slučaju da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke.

8.4. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje.

8.5. Time što sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 6. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog navedenog činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje predlože stranke, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice.

8.6. Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 016-125/2008 od 19. veljače 2008. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 25.698,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, koji iznos se tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od 60 mjeseci. Nije sporno ni da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

9.1. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), kao i osnovanost tuženikovih prigovora prijeboja i zastare.

10. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a jer je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

10.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., iz kojeg razloga ovaj sud podržava ocjenu suda prvog stupnja o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

10.2. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv ovdje tuženika, a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

12. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

12.1. Naime, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema čijem sadržaju korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

12.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

12.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

12.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO- a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

12.5. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

12.6. Ovaj sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu uredile svoja prava i obveze na drugačiji način, zbog čega te odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

12.7. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

13. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena nerazumljivom, time i nepoštenom, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

14. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

15. Protivno žalbi, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge.

16. Pri tome je sud prvog stupnja tužitelju pravilno dosudio novčani iznos u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem jer je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvog ništetnog ugovora odnosno dijela ugovora primio.

16.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je kao neosnovan odbio i njegov prigovor radi prijeboja izjavljen na ročištu održanom 23. travnja 2024. Naime, i po ocjeni ovoga suda ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, iz razloga što manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju (jer mu, a suprotno žalbenim navodima, nije bio jasan doseg te odredbe i mogući rast CHF u odnosu na početni tečaj), pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita, tužitelj nije ništa neosnovano primio, pa stoga ne postoji ni njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače, jer su potrošači osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, pa su te ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete po njih, pa stoga nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.

17. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio ovaj prigovor tuženika.

17.1. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kada su tužitelj i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

17.2. Dakle, budući da su tek od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogli od tuženika kao banke tražiti povrat odnosno pokretati sudske postupke radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tih potraživanja budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 5. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od pet godina (čl. 225 ZOO-a).

17.3. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

17.4. Pri tome treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su kao tužitelji ovlašteni štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

17.5. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe, dalje: Direktiva 93/13. EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. Također, i odluka o trošku donesena je uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22).

19. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka, iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Puli-Pola 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić