REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-298/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NT vl. odjavljenog obrta [obrt] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Maćešić i suradnici d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika HRVATSKOG ZAVODA ZA ZAPOŠLJAVANJE (OIB: 91547293790) iz Zagreba, Savska cesta 64, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1964/2023-13 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1964/2023-13 od 27. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju bjanko zadužnice potvrđenoj od javnog bilježnika Velibora Panjkovića, pod brojem OV-3620/18 od 9. veljače 2018. godine protiv NT, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].

II. Nalaže se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zagreb da naknadi NT, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 3.289,00 eura sa zateznom kamatom koja teče 4. svibnja 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

III. Nalaže se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zagreb da naknadi NT, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični i trošak ovrhe sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenje ove presude, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba ovršnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da iz dostavljene dokumentacije nije moguće utvrditi da je tužiteljica sredstvo potpore trošila namjenski, odnosno da je postojalo ovlaštenje KT da u ime i za račun ĐT zaključi Ugovor o najmu/zakupu i prima zakupninu na svoj račun i u ime i za račun najmodavca, obzirom da je tužiteljica dokazala da su sredstva namjenski utrošena. Tužiteljica da je dostavila sve potrebne dokaze koji potvrđuju namjensko korištenje sredstava potpore i to Ugovor o zakupu, punomoć za zastupanje 24. prosinca 2014. i rješenje Porezne uprave od 16. ožujka 2018. U odnosu na sklopljen Ugovor o najmu 09. ožujka 2018. ističe da iako je naslovljen kao Ugovor o najmu po svojem sadržaju predstavlja Ugovor o zakupu a što i prvostupanjska presuda ispravno utvrđuje da prihvaća iznijeti stav tužiteljice i da bi taj Ugovor valjalo sagledati kvalitativno i cijeniti kroz odredbe instituta Ugovora o zakupu, dok je i taj Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme počev od 09. ožujka 2018. u kojem se preambulom ne navodi da će ga u ime i za račun ĐT potpisati KT, tužiteljica je dostavila punomoć iz koje je vidljivo da ĐT ovlašćuje KT za sklapanje Ugovora o najmu stana kao i za primanje iznosa najamnine. Ugovor je u ime i za račun ĐT potpisao KT na temelju punomoći za zastupanje od 24. prosinca 2014., pa iako u punomoći nije specificirana nekretnina koju je KT mogao dati u najam, iz punomoći proizlazi da ga je opunomoćio da nekretninu da u najam, te zaprima iznos najamnine na svoj račun, te nikada nije postavio spor na nekretnini između FT i KT niti su vlasnik, ni opunomoćenik, osporavali valjanost Ugovora ni punomoći, dok je i Ugovor konzumiran u cijelosti. Podredno navodi, da punomoć nije postojala Ugovor i bi i dalje bio na snazi jer je potvrđen konkludentnim radnjama od strane osobe u čije ime i za račun je potpisan. Prvostupanjskom presudom pogrešno se utvrđuje da se ne može utvrditi da bi se upravo radilo o podmirenju obveze ĐT koja proizlazi iz ranije navedenog pravnog posla, odnosno Ugovora o zakupu koji je i sročen kao Ugovor o najmu dijela stana u [adresa]. Iz obrazloženja poreznog rješenja jasno se potvrđuje da je ĐT **.**.2018. i podnio poreznu prijavu za zakup poslovnog prostora a kojim su precizno navedeni svi relevantni podaci koji odgovaraju Ugovoru o zakupu sklopljenog između tužiteljice i ĐT. Time je i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo pozivom na čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona, 1kojom je propisano da je ovrha nedopuštena ako tražbina nije osnovana ili je ispunjena. Sukladno odredbi čl. 210. st. 4. Ovršnog zakona ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati pravo na povrat sredstava, dok je i tužiteljica dokazala da su sredstva potpore namjenski utrošena sukladno Ugovoru o dodijeli potpore male vrijednosti, pa tuženik nije imao pravnu osnovu zahtijevati povrat dijela sredstava, niti pokrenuti postupak prisilne naplate putem bjanko zadužnice. Sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) obzirom su sredstva prebačena na račun tuženika, bez valjanog pravnog osnova vezano za čl. 1116. ZOO-a tuženik treba vratiti imovinu stečenu bez osnove i platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno čl. 373.a ZPP-a, a podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe i to pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava koji se provode u postupku prisilne naplate kod Financijske agencije na temelju bjanko zadužnice potvrđene od javnog bilježnika Velibora Panjkovića od 09. veljače 2018. OV-3620/18, zasnivajući svoj zahtjev na zakonskim razlozima iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje OZ), dakle da ovrhovoditelj, u ovom postupku tuženik, nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju bjanko zadužnice – ovršne isprave, te nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužiteljice (čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a), da je tražbina prestala na temelju činjenica koja je nastala u vrijeme kada ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (čl. 50. st. 1. t. 9. OZ- a).

7. Tijekom postupka i nije sporno da je tužiteljica 07. veljače 2018. osnovala obrt za usluge [obrt] i da je 13. veljače 2018. sa tuženikom zaključila Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, kojim se Ugovorom u čl. 2. tuženik obvezao korisniku potpore sa sufinancirano razdoblje od 02. veljače 2018. do 01. veljače 2019. isplatiti iznos od 55.000,00 kuna, kao potporu za samozapošljavanje, a ista se smatra potporom male vrijednosti temeljem Zakona o državnim potporama ("Narodne novine" broj: 47/14, 69/17) i Uredbe Komisije (EU) od 18. prosinca 2013.

8. Tužiteljica je 09. ožujka 2018. zaključila kao vlasnik obrta za usluge [obrt], Ugovor o najmu prema kojem je kao najmodavac naveden ĐT a tužiteljica kao vlasnica obrta kao najmoprimac, te je čl. 1. ugovoreno da najmodavac daje a najmoprimac prima u najam prostoriju broj 2 u stanu u [adresa] na adresi [adresa], stan broj 2 na drugom katu, a čl. 2. utvrđuju visinu mjesečne najamnine od 1.550,00 kuna koju je najmoprimac dužan plaćati za tromjesečno razdoblje do 20. -og u mjesecu za tekuća tri mjeseca, na naveden tekući račun Erste banke. Čl. 3. tog Ugovora ugovorne strane zaključuju ovaj Ugovor za razdoblje na neodređeno, počevši od 09. ožujka 2018. Kao najmodavac potpisan je KT a najmoprimac potpisana i tužiteljica NT.

9. Nije sporno da je tuženik isplatio iznos od 55.000,00 kuna kao potporu za samozapošljavanje, kao i da je tužiteljica i predala tuženiku bjanko zadužnicu izdanu od strane dužnika [obrt] solemniziranu kod javnog bilježnika a sve sukladno čl. 6. zaključenog Ugovora o dodjeli potpore. Isto tako nije sporno da je protekom 15. veljače 2019. odjavila obrt, te da je tuženik 03. veljače 2020. zatražio dostavu dokumentacije u svrhu kontrole izvršavanja obveze iz zaključenog Ugovora i to se odnosilo da dostavu Ugovora o najmu od 09. ožujka 2018., kao i da je 02. ožujka 2020. dostavila rješenje Porezne uprave kojom se najmodavcu JT po osnovi Ugovora o najmu od 09. ožujka 2018. utvrđuje obveza poreza i prireza.Tuženik je tužiteljicu naknadno obavijestio 14. travnja 2020. o kršenju ugovornih obveza na način da je nenamjenski utrošen određeni novčani iznos, zbog čega je pozvana vratiti neiskorišteni dio iznosa, temeljem čl. 3. st. 2. Ugovora, te je ukupno je zatražen povrat sredstava u iznosu od 19.591,30 kuna od kojih se na glavnicu odnosio iznos od 16.672,82 kune, a na zatezne kamate iznos od 2.918,48 kuna. U odnosu na Ugovor o zakupu poslovnog prostora obzirom da osoba s kojom je Ugovor zaključen i osoba na čiji je račun uplaćena najamnina se ne podudaraju. FINA je zaprimila zahtjev za izravnu naplatu 04. svibnja 2023. temeljem bjanko zadužnice izdane od strane tužiteljice tuženiku te je tog dana provedena zapljena po računima tužiteljice u iznosu od 3.016,41 euro (glavnica i zatezna kamata) i 183,06 eura (troškovi ovrhe) u korist tuženika, te je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj Ovr-739/2023 od 05. srpnja 2023. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a.

10. Prvostupanjski sud je smatrao, suprotno stavu tužiteljice, da iako predmetni Ugovor nije ovjeren, da ista nije bila u mogućnosti predočiti svu potrebnu građu koja bi se cijenila kao potrebnom dokumentacijom kojom se potvrđuje Izvješće o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja. Iako je predmetni Ugovor zaključen kao Ugovor o najmu, prvostupanjski sud prihvaća pravni stav tužiteljice da bi ga se trebalo sagledati i kvantitativno cijeniti kroz odredbe instituta Ugovora o zakupu, obzirom je prostor u odnosu na koji su ugovorene strane pregovarale i zaključile pravni posao koristio se za poslovne potrebe, a ne za zadovoljavanje stambenih potreba, zbog čega ga valja promatrati kroz institut ugovora o zakupu. Bitni sastojci Ugovora su ugovorne strane i njihove preuzete obveze, kao i svrha samog ugovaranja koja se odnosi na korištenje određenih prostora za zakup, koji sadržaj i sadrži navedeni Ugovor o "najmu" kojeg su zaključili najmodavac i najmoprimac a koji Ugovor su ugovorne strane i vlastoručno potpisale, kako to stoji u čl. 9. citiranog Ugovora. Međutim, postoji izuzetna disonantnost kada se govori o ugovornim stranama, te proizlazi da su kao zakupodavac (najmodavac) navedene različite osobe, u ugovoru je kao zakupodavac (najmodavac) naveden CT, dok je Ugovor potpisao kao ugovorna strana u znak prihvata i obveza KT kao zakupodavac (najmodavac). Elaboriranje tužiteljice da je KT predmetni Ugovor potpisao temeljem punomoći od 24. prosinca 2014. u ime i za račun ĐT, kao zakupodavca, te da je isti vlasnik predmetnog računa na kojem je druga strana bila pozvana uplaćivati ugovorenu zakupninu na temelju izdane punomoći ĐT sa svrhom uplate upravo ĐT, nije dokazana. U samome Ugovoru se ne navodi da bi ĐT kao ugovorna strana bio zastupan od strane punomoćnika kome je izdana punomoć, kao niti da je KT ĐT u njegovo ime i za njegov račun zaključio predmetni Ugovor, te da bi isti zaprimao na svom bankovnom računu novčana sredstva s osnove zakupnine, a koja su pripadala temeljem Ugovora upravo ĐT. Niti iz priložene preslike punomoći ne proizlazi da bi ĐT opunomoćio VT da u njegovo ime i za njegov račun zaključuje određene pravne poslove koji bi se odnosili upravo na navedenu nekretninu – stan u [adresa], na adresi [adresa], na drugom katu, broj 2, iako se u navedenoj punomoći ističe nekretnina u odnosu na koju bi VT bio ovlašten zaključiti pravne poslove u ime i za račun ĐT, a nekretnina nije dovoljno identificirana, te se ne može iz sadržaja punomoći zaključiti da se odnosi upravo na navedeni stan. Niti iz punomoći, kao niti iz Ugovora, nije moguće utvrditi da bi ĐT opunomoćio KT da na svoj tekući račun, ali u ime i za račun ĐT, prima uplate s osnove zakupnine (najamnine) koji bi se referirali upravo na konkretni stan u [adresa] i na obvezu tužiteljice kao ugovorne strane. Isticanje tužiteljice da je u Poreznoj upravi upravo FT evidentiran kao obveznik plaćanja poreza to prvostupanjski sud prihvaća, ali iz navedenog slijedi da se ne može utvrditi da bi se upravo radilo o podmirenju obveze ĐT koja proizlazi iz ranije navedenoga pravnoga posla, odnosno Ugovora o zakupu koji je sročen kao Ugovor o najmu.

10.1. Time smatra osnovanim isticanje tuženika da je tužiteljica navedenim Ugovorom, cijeneći i izdanu punomoć na koju se poziva, nije dokazala namjensko trošenje sredstava potpore koju je ostvarila od strane tuženika, a što je trebala potkrijepiti zatraženom dokumentacijom, kao i da je time postupila protivno odredbi čl. 3. Ugovora o dodjeli potpore kojeg su stranke zaključile i to ne dostavljajući Izvješće sa prihvatljivom dokumentacijom, zbog čega je ista u obvezi tuženiku izvršiti povrat dijela sredstava čija visina između stranaka nije sporna. Tužiteljica nije dokazala da bi tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme da ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka odnosno zaključenje sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanje, potvrđivanje ili ovjeravanje javnobilježničke isprave, što je propisano t. 9. čl. 50. citiranog zakona. Stoga je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe na temelju bjanko zadužnice, potvrđene od javnog bilježnika Velibora Panjkovića broj OV-3620/18 od 09. veljače 2018., protiv tužiteljice kao vlasnice odjavljenog obrta, odbijen kao neosnovan, obzirom i da je tuženik podnio legitimni zahtjev za izravnu naplatu tada postojeće tražbine temeljem bjanko zadužnice izdane od strane tužiteljice a navedena novčana sredstava prenesena su na račun tuženika temeljem osnove.

11. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su za to dani jasni i na zakonu osnovani razlozi što nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tužiteljice.

12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 365. ZPP-a ocjena je i ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te nisu počinjene bitne povrede iz ovršnog postupka na koje se žalbom poziva. Isto tako i materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da kod izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos se proglasiti nedopuštenim, dok je odredbom st. 2. ovog članka propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovog članka na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ovog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i čl. 53.).

14. Odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, dok je t. 9. tog članka propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda koje je relevantno za odluku u ovom sporu, da se navedena ovrha protiv tužiteljice, kao ovršenice vodi isključivo radi prisilne naplate troškova u odnosu na izdanu bjanko zadužnicu, a koju tražbinu je tuženik, kao ovrhovoditelj, imao u odnosu na tužiteljicu u odnosu na zaključen Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio zahtjev tužiteljice. Prema čl. 3. st. 3. navedenog Ugovor o dodjeli potpore od 13. veljače 2018. ugovoreno je ukoliko korisnik/ca potpore dostavi Izvješće bez potpune odnosno prihvatljive dokumentacije sukladno Troškovniku obvezuje se Zavodu vratiti onaj dio sredstava za koji nije dostavio/la potpunu ili prihvatljivu dokumentaciju iz st. 1. tog članka, kojom dokazuje namjensko trošenje sredstava potpore, uvećan za zatezne kamate obračunate temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 3. st. 1. Ugovora o dodjeli potpore korisnik/ca potpore se obvezuje dostaviti Zavodu do zadnjeg dana sufinanciranog razdoblja iz čl. 2. tog Ugovora Izvješće o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja sa dokumentacijom kojom dokazuje namjensko trošenje sredstava potpore sukladno Troškovniku i Poslovnom planu. Prema čl. 2. sufinancirano razdoblje se odnosi od 02. veljače 2018. do 01. veljače 2019.

16. Ispravno je i od strane prvostupanjskog suda i zaključeno da se zaključeni Ugovor o najmu i ne može smatrati prihvatljivom dokumentacijom kojom se i dokazuje namjensko trošenje sredstava. Točno je navedeno da je Ugovor o najmu koji je zaključen 09. ožujka 2018. zaključen od strane najmodavca ĐT a pri tome i nije navedeno da bi bio ovlašten i opunomoćen od strane KT (svojeg sina), na zaključenje istog, kao što je i tim Ugovorom navedeno da se najamnina u svoti od 1.550,00 kuna plaća za tekuća tri mjeseca, a trajanje najma u čl. 3. ugovoreno na neodređeno od 09. ožujka 2018. Navedeni Ugovor je potpisan od strane najmodavca KT, a ne punomoćnika najmodavca.

17. Iz priložene punomoći od 24. prosinca 2014. proizlazi da ĐT opunomoćuje svojeg sina KT da može u njegovo ime i za njegov račun, kao najmodavca, potpisati Ugovor o najmu stana sa najmoprimcem po svojem izboru, te vezano uz to određivati uvjete Ugovora, unijeti u Ugovor ovršnu klauzulu i podnijeti ugovor na ovjeru ili solemnizaciju kod javnog bilježnika, primiti iznos najamnine i/ili odrediti da se isti isplaćuje na njegov žiro-račun. Zaključeni Ugovor od 09. ožujka 2018. nije podnesen na ovjeru ili solemnizaciju kod javnog bilježnika, te isto tako i nije naveden na čiji se račun isplaćuje najamnina. Pri tome i ta punomoć koja datira od 24. prosinca 2014., ne uklapa se za zaključenim Ugovorom o najmu. Žalbeni navodi na koje se poziva vezano za porezno rješenje, navedeno porezno rješenje priloženo u postupku doneseno je 16. ožujka 2018. a Ugovor o najmu zaključen 09. ožujka 2018., pa stoga se i isto odnosi na poreznog obveznika ĐT i to za osnovicu i mjesečnu obvezu poreza i prireza porezu na dohodak od imovine od 01. ožujka 2018. do 28. veljače 2023. ukupne mjesečne najamnine, u odnosu na koje razdoblje i nije posebno navedeno trajanje zaključenog Ugovora o najmu u odnosu na ugovorenu visinu najamnine.

18. Stoga je ispravno od strane prvostupanjskog suda zaključeno da je neosnovan navod tužiteljice o pokretanju ovršnog postupka od strane tuženika radi ostvarivanja zahtjeva za naplatu temeljem bjanko zadužnice, obzirom da je i postojala takva tražbina vezano i za uloženu dokumentaciju koja i nije bila u cijelosti pravilna, da bi se moglo i prihvatiti kao potpora u svrhu samozapošljavanja i iznos koji se odnosi na taj ugovor uplaćen od strane tuženika. Stoga je i podnesen pravilno zahtjev za povrat navedenog iznosa, te je i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je kao neosnovano odbijen zahtjev tužiteljice, radi čega je i žalbu valjalo kao takvu odbiti.

19. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužiteljice i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli - Pola 15. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić