REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1196/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-730/2025-9 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-730/2025-9 od 9. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3663784 od 12.09.2006. sklopljenog između tužitelja HC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, a koja:

- u čl. 3. glasi: ''3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju HC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 419,66 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.132,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 9. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se sud uopće nije očitovao o prigovorima tuženika. Tvrdi da je sud prilikom donošenja predmetne presude povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku, činjenično stanje pogrešno je i nepotpuno utvrđeno a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži i te pobijane odluke preinači sukladno njenim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3663784 od 12. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od 419,66 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženika, kao kreditora unesena u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženika, na koji on, kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama članka 81. stava 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

5.1. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da se o ovoj spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Radi se o odredbi koja nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Jedino što je tužitelju bilo priopćeno je da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određene sporne naknade prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je imalo za posljedicu ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Pritom, se sud prvog stupnja poziva i na Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) i to po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1115. u vezi odredbe članak 1111. ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članka 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna, osim u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

6.1. Prije svega u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članak 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 326. stavak 1. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pobijanom presudom odlučio o zahtjevu tužitelja o njenoj novčanoj tražbini koja je svakako dospjela do zaključenja glavne rasprave budući je predmetnu naknadu za obradu kredita svakako platio tuženiku prilikom sklapanja navedenog Ugovora o kreditu.

6.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članaka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 388. stavak 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.3. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju također ukazuje tuženik jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

6.5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

6.6. U ovom postupku, u odluci suda o glavnoj stvari, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Na temelju odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

7.1. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje tuženik u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

8.1. Pritom, u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Člankom 4. stavak 2. i člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

8.2. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

8.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZID ZZP/12).

8.4. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

8.5. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Isto proizlazi i iz iskaza samoga tuženika.

9. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

9.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

10. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

11. Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

11.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

12.1. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

12.2. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica, kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu tuženika i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti, da tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa je sud prvog stupnja i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

13.1. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

13.2. Posljedično navedenom sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

14. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove postupka upravo u presuđenom iznosu. Odluka o troškovima postupka pravilna je u dijelu kojom je sud tužitelju priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude, jer se radi o trošku koji je propisan tarifnim brojem 9. točkom 3. Odvjetničke tarife, a radi se i o trošku koji je bio potreban za vođenje ove parnice (članka 155. stavak 1. ZPP), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude (članak 335. stavak 9. ZPP).

16. Obzirom na sve gore navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

U Puli-Pola 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić