Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1142/2022-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Tomljanoviću, odvjetniku u Senju, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3444/2019-38 od 24. svibnja 2022., u sjednici vijeća 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3444/2019-38 od 24. svibnja 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su, u Ugovoru o [broj kredita] od 30. kolovoza 2005. solemniziran po javnom bilježniku Mati Mudrovčiću iz [adresa] pod brojem ovjere OU-213/05 dana 1. rujna 2005., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke i kreditora, odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata stopa promjenjiva i to odredbe članaka 8. st.1. i čl. 8. st. 2.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.476,92 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetni, u Ugovoru o [broj kredita] od 30. kolovoza 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika Mate Mudrovčića iz [adresa] pod brojem ovjere OU-213/05 dana 1. rujna 2005., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke i kreditora, odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da su glavnica i povrat obveza iz kredita vezani uz valutu švicarski franak i to odredbe članaka 2., čl. 7. st. 2. i čl. 7. st. 3.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.776,10 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V. izreke utvrđeno je da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.653,65 kn i s osnove razlike depozita od 7.745,00 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. U točki 6. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.230,00 kn u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovan.

7. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbaciti, odnosno odbiti u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve navode žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

9. Žalba nije osnovana.

10. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 388. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP), jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 388. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužitelju.

11. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljeni žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 30. kolovoza 2005., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli te isplata razlike preplaćenih iznosa po osnovi kamata i tečaja CHF.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj i tuženik 30. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita] na iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da je odredbom čl. 8. navedenog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 8,25%, da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke – tuženika,

-da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmerl Maraš utvrđeno da preplata iznosa na ime ugovorene valutne klauzule iz predmetnog ugovora i kamate između stvarno plaćene po kreditu i obveze koje bi tužitelj bio u obvezi platiti po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.486,92 kn s osnove promjene kamatne stope i 34.776,10 kn s osnove promjene tečaja, s tim da su pojedinačni iznosi razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope specificirani u stupcu 18 Tabele broj 4 i pojedinačni iznosi razlike anuiteta s osnove promjene tečaja specificirani u stupcu 18 Tabele broj 5,

-da je vještak u svom nalazu i mišljenju izračunao da razlika između iznosa anuiteta kojeg bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF prema HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od listopada 2005. do 30. studenog 2009. ukupno iznosi 3.653,65 kn kako je specificirano u stupcu 16 Tabele broj 5,

-da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da novčani iznos po isplati s računa oročenog depozita, kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF prema HRK kada je korišten na ime podmirenja kredita iznosi 0,00 kn, a slijedom činjenice da obveza tužitelja po kreditu nije podmirena iz isplate depozitnih sredstava oročenog depozita izvršene 2. ožujka 2015., već je podmirena iz drugih izvora dana 27. veljače 2015. kada je kredit prijevremeno isplaćen u cijelosti,

-da je vještak u pisanom očitovanju od 11. ožujka 2022. naveo kako je utvrdio razliku u skladu s određenom mu zadaćom u pogledu istaknutog prigovora radi prijeboja u iznosu od 0,00 HRK jer iz konkretnog oročenog depozita nisu podmirene obveze po kreditu i tuženikovo potraživanje po njemu je neosnovano, da se promjena u tržišnoj vrijednosti konkretnog depozita kao imovine tužitelja ne može uključiti u utvrđenje razlike po kreditu jer kredit je tužiteljeva obveza koju je podmirio, i to ne iz sredstava oročenog depozita, dok je depozit tužiteljeva imovina i u konkretnom slučaju nema poveznice s vještačenjem razlike plaćenih anuiteta u odnosu na početne uvjete kredita u pogledu promjene kamatne stope i tečaja.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini takve kamatne stope ništetna kao i odredba u kojoj se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi s tim da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

15. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 8,25 % godišnje kao iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, a sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO).

16. Vezano za istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora o kreditu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 12. lipnja 2019. , podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

17. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i koje uplate su vršene sukladno odredbi čl. 7. Ugovora, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja tražbine tuženika s osnove tzv. negativne razlike u mjesečnim anuitetima, prvostupanjski sud zauzima stav da tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga koji je važio u vrijeme isplate kredita i nadalje nije stjecatelj, već je to tuženik, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove.

19. Naime, prvostupanjski sud zauzima stav da tražbina tuženika u visini od 3.653,65 kn u vidu razlike tečaja ne postoji. Utvrđuje da je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutu uz koju je vezan CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je konačno utvrđeno u kolektivnom sporu, pa tuženik kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu, ni s osnove naknade štete koju je sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

20. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

21. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

22. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03).

23. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

25. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

26. Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedokinja AP, voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije Direktorice za podršku u prodaji, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika i BP. Međutim, u konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza pa tako niti iskaza svjedoka BP, zaposlenice tuženika, na koji se u žalbi poziva tuženik, ne proizlazi da su tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje predmetnog ugovora. Žalbeni navodi tuženika kako sud neosnovano nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka TP, voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima, koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora ovakve vrste, nisu osnovani. To iz razloga jer tuženik niti ne tvrdi da bi ista sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu odnosno pregovarala sa tužiteljem prije sklapanja ugovora, pa se njezinim saslušanjem ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice. Stoga taj dokazni prijedlog tuženika prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio na temelju čl. 220.st.2. ZPP-a. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

27. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C 81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

29. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

30. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 30. kolovoza 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 8,25 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

31. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 8,25 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

32. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

33. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 12. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

35. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 3.476,92 kn i tečajne razlike iznos od 34.776,10 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

36. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

37. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 8,25 %. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

39. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, a koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prijeboja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.

40. Što se tiče prijebojnog zahtjeva, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud o istom odlučio jer radi se o oročenom depozitu kao instrumentu osiguranja kredita koji je formiran iz kredita na dan početka korištenja kredita 5. rujna 2005. te koji je izražen u švicarskim francima. Iznos deviza na dan njegovog formiranja isti je do njegove isplate obzirom da se depozitom zatvara isti iznos kredita u valuti pa je nebitno koliko to iznosi u kunama. Oročeni depozit nije kupljen iz kuna nego je isplaćen iz kredita u valuti. Tečajne razlike po osnovi depozita su neutralne, odnosno iste su na imovinu i obvezu, obveza je depozit, a imovina je taj isti iznos na računu banke koji je zadržan, odnosno nije isplaćen korisniku kredita. Banka u slučaju potrebe uvijek za 1 CHF depozita zatvara 1 CHF kredita, zbog čega se vrijednost depozita ne mijenja. Tužitelj navedenim depozitom nije za sebe ostvario nikakvu korist, niti je bilo što stekao.

41. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

42. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, budući da nije bio potreban za vođenje postupka ( čl. 155. ZPP-a ).

U Rijeci 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan