REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1190/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĐV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6296/2024-9 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6296/2024-9 od 23. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-1090/2006 od 4. svibnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice ĆĐV (OIB [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB 14036333877) kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 310,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.5.2006. godine do isplate i nakaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 606,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (23.5.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te da se naloži tužiteljici naknaditi mu troškove postupka, a podredno usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

2.2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud odlučio o troškovima postupka, a radi pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku. Ističe da joj nije priznat trošak podneska od 28. ožujka 2025. (a kojim se podneskom tužiteljica očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu) iz razloga kako to sud navodi u točki 12.3. obrazloženja presude „…jer tužitelj u njemu iznosi sudu poznata pravna shvaćanja, a pri tome se i ističe da sud tužitelju nije odobrio pisano očitovanje (čl. 299a ZPP-a).“ Smatra da ima pravo na trošak tog podneska po tarifnom broju 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prema kojem za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po tarifnom broju 7. točki 1., 4., 7. i 8., a svakako jer smatra kako je isti koristan za sam postupak iz čega slijedi kako tužiteljica ima pravo na trošak podneska od 28. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eur uvećano za PDV, što čini ukupan iznos od 250,00 eur. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženiku naknaditi joj daljnji trošak u ukupnom iznosu od 250,00 eur.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Prvostupanjski je sud utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016- 1090/2006 od 4. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice, kao korisnice kredita, i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, po kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 310,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2006. do isplate, s obrazloženjem, u bitnom, da se radi o nepoštenoj odredbi ugovora, po članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.).

5.1. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tužitelja. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavku 2. ZPP-a, pa tako nije počinjena niti bitna povreda na koju tuženik ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditor, 4. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1090/2006, prema kojem je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.495,00 CHF. Nadalje, temeljem tog Ugovora, i to članka 5., prednik tuženika je 6. svibnja 2006. naplatio naknadu u iznosu od 310,55 eur.

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 5. Ugovor o kreditu, prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 81. stavka 1. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane prednika tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 82. točke 11. ZZP-a, koju je prednik tuženika, čiji je tuženik pravni slijednik, nepošteno i nezakonito primjenjivao i tužiteljicu kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i obavezao tuženika temeljem odredbe članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) na povrat iznosa od 310,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2006., koji mu je tužiteljica isplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Tuženik u žalbi ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za njegovu uslugu, na koju isti ima pravo sukladno njegovim internim propisima, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita. Ističe da je iznos naknade obrade kredita tužiteljici bio poznat odmah prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužiteljica potpisom Ugovora o kreditu i prihvatila.

10.1. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane prednika tuženika, a sama tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

12. Točno je da tuženik, kao trgovac, ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 120/2017.) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) dopuštana je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada.

14. Imajući u vidu da je prednik tuženika sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužiteljice, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zato je predmetna odredba ništetna, a prednik tuženika je nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud.

15. Visinu plaćene naknade za obradu kredita tužiteljica je dokazala dostavljanjem relevantne dokumentacije, te ista nije bila sporna među strankama.

16. Prigovor zastare pravilno je pobijanom presudom ocijenjen neosnovanim, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a (članak 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.)) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek pravomoćnošću presude kojom je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi u visini 1,50% od traženog iznosa kredita.

17. Posljedično tome pravilno je primjenom odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO-a naloženo tuženiku izvršiti tužiteljici povrat nepripadno primljenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 310,55 eur sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2006. do isplate.

18. Niti žalba tužiteljice protiv odluke o trošku nije osnovana. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno nije priznao trošak podneska od 28. veljače 2025. (pogrešno navedeno ožujak) po članku 155. ZPP-a, jer taj trošak nije bio potreban, jer se u njemu iznose sudu poznata pravna shvaćanja, a pritom sud tužiteljici nije odobrio pisano očitovanje (članak 299.a ZPP-a).

19. Slijedom navedenoga, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić