Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1053/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Vukina&partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništenosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-410/2024-11 od 3. ožujka 2025., u sjednici održanoj 15. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-410/2024-11 od 3. ožujka 2025. u točki I. i II. izreke i u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke do iznosa od 1.187,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 eura (slovima:stoosamdesetsedameurapedesetcenti) sa zateznim kamatama.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 115781 zaključenog 8. ožujka 2011. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 750,00 eura sa zateznim kamatama od 11. ožujka 2011. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne o tzv. naknadi za obradu kredita, kao i zahtjev za povrat isplaćenog iznosa na temelju te odredbe u iznosu od 750,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Tuženik se žalbom poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. i čl. 354.st.2.t.11. ZPP-a, ali ne konkretizira u čemu bi se iste sastojale pa te povrede ovaj sud pozivom na čl. 365. ZPP-a nije ispitivao.
7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora sklopljen predmetni ugovor o kreditu, kojim je između ostalog, ugovoreno plaćanje tzv. naknade za obradu kredita u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita te da je tužitelj na temelju te odredbe isplatio tuženiku iznos od 750,00 eura.
9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika, da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, da je ista nametnuta tužitelju i da nije jasno na što se odnosi sporna naknada.
10. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u odnosu na prednika tuženika bio u neravnopravnom položaju i nije mogao utjecati na spornu naknadu za obradu kredita pa da je ta ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga, zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna pa prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev.
11. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, pri nespornoj visini tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti.
12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).
13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i povrat iznosa plaćanog na temelju te odredbe.
14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe sukladno čl. 187. st. 2. ZPP-a, budući da istovremeno traži povrat isplaćenog iznosa na temelju takve odredbe.
15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao vjerodostojan, dok tuženik u pravcu suprotnog utvrđenja nije predložio nijednog dokaza. Također, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da nije jasno na koje se određene troškove i usluge tuženika odnosi naknada za obradu kredita, a niti je tuženik pružio dokaza da je tužitelj obaviješten o stvarnim troškovima koji se podmiruju iz te naknade. Stoga je prvostupanjski sud, ujedno cijeneći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da je riječ o odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
16.1. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik informirao tužitelja o svrsi sporne naknade odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi, to sporna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 99. ZZP/07 za isključenje od ispitivanja poštenosti sporne ugovorne odredbe.
17. Suprotno žalbenim navodima, a imajući u vidu prethodna utvrđenja, sporna ugovorna odredba je pozivom na čl. 96. st.1. 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena odnosno ništetna, slijedom čega tužitelju pozivom na čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) pripada pravo na povrat utuženog iznosa koji je platio tuženiku na temelju takve ugovorne odredbe, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
18. Također, tuženik žalbom neosnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o zateznim kamatama, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 1115. ZOO-a kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju, budući da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.
19. Osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o troškovima postupka.
20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava odmjerene troškove postupka prema vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eura, nisu osnovani.
20.1. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu iznosa od 750,00 eura te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eura, slijedom čega se sukladno čl. 35.st.1., čl. 37.st.1. i čl. 40.st.2. ZPP-a u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora odnosi na oba zahtjeva te je prvostupanjski sud pravilno odmjerio troškove postupka prema označenoj vrijednosti predmet spora.
20.2. Pri tome, tuženik se žalbenim navodima neosnovano poziva da se vrijednosti predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog zahtjeva, budući da takvo pravno shvaćanje nije u skladu sa odredbama čl. 35. do 40. ZPP-a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i kondemnatornog zahtjeva) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi, zbog čega je pretežni dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema ocijeni ovog suda, bilo povrijeđeno i pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).
21. Međutim, tuženik žalbom osnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na podnesak tužitelja od 11. listopada 2024., budući da je s obzirom na sadržaj istog (očitovanje na prijedlog tuženika za spajanje postupaka) riječ o ostalom podnesku iz Tbr.8.t.4. Tarife pa tužitelju pripada naknada u iznosu od 50,00 eura sa pripadajućim PDV-om tj. u iznosu od 62,50 eura, pa je zahtjev tužitelja za naknadu tog troška valjalo odbiti u iznosu od 187,50 eura.
22. U odnosu na ostale podneske i ročišta, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima pravilno odmjerio troškove postupka sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi.
23. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke,a djelomičnim prihvaćanjem žalbe primjenom čl. 373. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka kao u točki II. izreke.
24. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka pozivom na čl. 154.st.5. ZPP-a nije osnovan, budući da je tuženik uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom žalbe zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.
U Rijeci 15. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
