Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-712/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Gordani Muraja, odvjetnici u Velikoj Gorici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-945/2023-15 od 28. listopada 2024., na sjednici održanoj 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-945/2023-15 od 28. listopada 2024..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o [broj kredita] zaključenog 20. svibnja 2008. i to: -odredbe članka 1. Ugovora kojom je iznos kredita vezan valutnom klauzulom u CHF i članka 3. stavka 1. kojom je ugovorena naknada od 3,70% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 469,14 eura sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2008. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.910,20 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 950,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i odredbe o tzv. naknadi za obradu kredita i trošku upisa prijenosa vlasništva na motornom vozilu, sadržaja navedenog u točki I. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju tih ugovornih odredbi u iznosu od 469,14 eura (tzv. naknade za obradu kredita i troška upisa) i u iznosu od 4.910,20 eura (valutne klauzule u CHF), sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa spisu priloženim ispravama i ostalim izvedenim dokazima.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nije sporno da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 20. svibnja 2008. predmetni ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 19.343,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju motornog vozila, uz obvezu plaćanja 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Također, nije sporno da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao odnosno povećavao, te da je kredit otplaćen u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima.

9. Nadalje, nije sporno da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena tzv. naknada za obradu kredita u visini od 3,70% od iznosa kredita , jednokratno i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te da je na temelju te ugovorne odredbe prednik tužiteljice isplatio tuženiku iznos od 469,14 eura.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je prednik tužiteljice sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, niti je tuženik informirao prednika tužiteljice o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je prednike tužiteljice morao pristati na spornu odredbu o tzv. naknadi za obradu kredita i plaćanje troškova prijenosa vlasništva ako je htio sklopiti ugovor, kao i da tuženik nije dokazao koje je troškove imao za obradu kredita.

11. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje:ZZP/14) vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih banaka i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je sporna valutna klauzula u CHF predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i ništetna.

11.1. Nadalje, imajući u vidu utvrđenja glede tzv. naknade za obradu kredita i troška upis prijenosa vlasništva na motornom vozilu, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega zauzima pravno shvaćanje da je ta ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenu ništetnost spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi.

13. Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćeni iznos s osnove ništetne valutne klauzule u CHF iznosi 4.910,20 eura , a s osnove ništetne odredbe o tzv. naknadi za obradu kredita i trošku upisa prijenosa vlasništva da iznosi 469,14 eura, obvezuje tuženika na isplatu navedenih iznosa, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a.

15. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju takvih odredbi.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu prije sklapanja tog ugovora nisu pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli u CHF na način da bi tuženik informirao prednika tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule u CHF. Naime, takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužiteljice koji je sud pravilno ocijenio, dok tuženik nije pružio nijednog dokaza u pravcu potpune obaviještenosti prednika tužiteljice o spornoj valutnoj klauzuli na način da je mogao predvidjeti na koji će način ista utjecati na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč tome pristao na sklapanje ugovora.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o tzv. naknadi za obradu kredita i trošku upisa prijenosa vlasništva na motornom vozilu, niti je tuženik informirao prednika tužiteljice o tome koje se konkretno usluge i trošak podmiruje i u kojoj visini, niti je imao izbora prihvatiti ili ne spornu odredbu, a niti je tuženik dokazao koje je stvarne troškove podmirio spornom naknadom i troškom. Tuženik u suprotnom pravcu nije pružio nijednog dokaza.

18. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa da nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, nisu osnovani. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18.1. U konkretnom slučaju prednik tužiteljice kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule u CHF budući da nije bio informiran o rizicima znatnog povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita pa sporna odredba nije udovoljavala zahtjevu transparentnosti. Nadalje, cijeneći da predniku tužiteljice nije pojašnjena sporna ugovorna odredba o tzv. naknadi za obradu kredita i trošku upisa prijenosa vlasništva na motornom vozilu na način da je obaviješten na koje se konkretne troškove i usluge tuženika odnosi, to sporna odredba također ne udovoljava zahtjevu transparentnosti.

19. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba o tzv. naknadi za obradu kredita i troškovima upisa prijenosa vlasništva suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nisu osnovani. To iz razloga jer s obzirom na nespornu činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru, a da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i da prednik tužiteljice ne bi mogao sklopiti ugovor bez sporne naknade i troškova jer nije mogao pregovarati da li će istu prihvatiti ili ne, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je spornom ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača .

20. Imajući u vidu da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.ZZP/14 sud u individualnim parnicama koje pokrenu potrošači vezan utvrđenjima iz pravomoćne presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni ugovor, a da tuženik u ovom sporu nije dokazao da je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao sa prednikom tužiteljice na način da ga je informirao o rizicima sklapanja valutne klauzule u CHF, suprotno žalbenim navodima, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

21. Također, imajući u vidu da sporna ugovorna odredba o tzv. naknadi za obradu kredita i trošku upisa prijenosa vlasništva na motornom vozilu nije bila jasna i razumljiva predniku tužiteljice, niti su o toj odredbi ugovorne strane pojedinačno pregovarale te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, to je sukladno čl. 96. st.1. 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

22. S obzirom na ništetnost spornih ugovornih odredbi, pravilno je prvostupansjki sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a kada je obvezao tuženika na ispalatu preplaćenih iznosa tužiteljici, visinu kojih je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a koje iznose tuženik žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje.

23. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a prilikom donošenja odluke o zateznim kamatama.

24. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe, nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, time što je prvostupanjski sud odlučio o sniženom tužbenom zahtjevu unatoč protivljenju tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude u odnosu na glavni zahtjev, a niti je od utjecaja na odluku o troškovima postupka budući da bi tužiteljici s obzirom na vrijednost predmeta spora prema tužbenom zahtjevu iz tužbe i sniženom tužbenom zahtjevu pripadalo pravo na naknadu troškova postupka u istom iznosu prema Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

25. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.

U Rijeci 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan