REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-299/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-535/2022-25 od 3. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažavaju se kao osnovane žalba tužitelja i žalba tuženika, ukidaju se rješenje i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-535/2022-25 od 3. siječnja 2025. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalih povodom pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

" Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj : 316-80/2007, ugovor sklopljen dana 26. srpnja 2007. godine, između tužitelja TH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao banke, ugovor solemniziran dana 27. srpnja 2007. godine kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa] pod broj: OV-8549/07, koji dio glasi: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvog prosinca dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora ... ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 4. st. 3. gore u t. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koja glasi: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvijestotinečetiri) jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 679,81 CHF (šestosedamdesetdevet švicarska franka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ..."

2. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 83.571,43 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od 12. prosinca 2016. god., pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 416,74 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog."

3. Protiv te presude i rješenja žale se obje stranke.

3.1. Tužitelj pobija navedenu presudu i rješenje u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se ukinu pobijano rješenje i presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.2. Tuženik žalbom pobija odluku o troškovima sadržanu u točki III izreke navedene presude kojim mu nisu priznati troškovi postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. St.1. ZPP s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

4. Sa žalbama je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja te je predložio odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu te tužitelja obvezati na naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

4.2. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

5. Žalbe su osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu a sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 316- 80/2007, sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika 26. srpnja 2007., u dijelu koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba, i to iznosa od 83.571,43 kuna s pripadajućim kamatama.

8. Prvostupanjski je sud utemeljio pobijane odluke na sljedećem činjeničnim utvrđenjima:

- da je 26. srpnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje,

- da su pravni prednik tuženika i tužitelj sklopili aneks ugovora o kreditu broj 316-80/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 11. veljače 2016. (u daljnjem tekstu: aneks), tzv. konverziju kredita,

- da u stranke tim aneksom izmijenile svoje ugovorne odnose, u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), te da su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da aneks koji je sklopljen između stranaka sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZKP) obvezuje ugovorne stranke, jer su stranke sklapanjem aneksa izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, i da je to od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, tako što je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, koji su preplaćeni do sklapanja aneksa, a imajući na umu da je aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u euro izvršen temeljem ZID ZKP. Nadalje, prvostupanjski navodi, a u vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP, da se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020., a između ostalog da prema stajalištu tog suda tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da se izraženo pravno shvaćanje primjenjuje i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja, pa kako su se stranke aneksom suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s odredom članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/21. 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te kako su potpisivanjem aneksa izrazile svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu, to je taj sud zaključio da su time riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa (koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 112/12. - u daljnjem tekstu: ZPK), s obzirom na to da je 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima u slučaju prihvata konverzije. Prvostupanjski je sud također, naveo kako su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK, navodeći da je odredbom čl. 19.c st. 1. ZPK propisano što konverzija kredita podrazumijeva radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i kao se izračunava. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bio obvezan, niti prinuđen i da je slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, to je prvostupanjski sud zaključio da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna, zbog čega je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa ocijenio neosnovanim.

9.1. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud naveo da to predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, a podnošenje tužbe s takvim tužbenim zahtjevom da nije predviđeno posebnim propisima. Pri tome, a u pogledu pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, navodi da isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom, pa kako tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, što je i pokušao, to je prvostupanjski sud zaključio da nema pravni interes za podizanje tužbe s ovim dijelom tužbenog zahtjev, zbog čega je tužbu u tom dijelu pobijanim rješenjem odbacio pozivom na odredbu čl. 288. st. 1. ZPP.

10. Osnovano tužitelj žalbom pobija navedena stajališta prvostupanjskog suda.

11. Naime, prije svega valja reći da se u ovoj pravnoj stvari radi o individualnoj parnici za restituciju, proizašlu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na apstraktnoj razini) u kojem je utvrđena nepoštenost (time i ništetnost) ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora, pri čemu se u ovoj parnici same odredbe konkretiziraju s obzirom na ugovor između stranaka. U ovom postupku tužitelj traži restituciju zbog isključenja primjene nepoštenih ugovornih odredbi, pri čemu sama činjenica da su stranke sklopile 16. veljače 2016. aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Stoga, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

12. Glede pozivanja suda prvog stupnja na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to citira i sud prvog stupnja, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

13. U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti kondemnatornog zahtjeva tužitelja obzirom na činjenicu da je sa tuženikom sklopio aneks Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 kojim su stranke izmijenile svoj ugovorni odnos u pogledu valute te su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.1. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog aneksa utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13.2. Pri tome, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da su sklapanjem navedenog aneksa otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. točku 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije (kao što je to izgleda riječ i u konkretnom slučaju).

13.3. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

13.4. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim aneksima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK/15 uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

13.5. Dakle, suprotno zaključku prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud je stava da tužitelju pripada pravo na potraživanje od tuženika isplate razlike u preplaćenom iznosu koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom aneksu Ugovora o kreditu. To dalje znači da, u situaciji kada je provedena konverzija, u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što će se tek utvrditi izvođenjem predloženog dokaza financijskim vještačenjem, koji je dokaz prvostupanjski sud neosnovano odbio.

13.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

13.7. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 od 29. Travnja 2021. iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

14. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja kao i žalbu tuženika (u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška, što nema potrebe posebno obrazlagati, imajući u vidu prethodno izneseno) i na temelju odredbe čl. 370. i čl. 380. točke 3. ZPP riješiti kao izreci pod točkom I. ovog rješenja.

15. U nastavku postupka prvostupanjski sud će pravilno u cijelosti raspraviti zahtjev tužitelja - utvrditi će jesu li navedene ugovorne odredbe ništetne, kako to tvrdi tužitelj pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača, kao što će nedvojbeno utvrditi je li osnovan i tužbeni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za isplatu, nakon sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, i to tako što će točno utvrditi koji je iznos pretplate konvertiran, a koji iznos ne bi bio priznat u buduće anuitete, odnosno koji iznos predstavlja razliku koja tužitelju nije priznata aneksom ugovora o kreditu u eurima (po osnovi glavnice i kamata), pa će potom ponovno odlučiti i o ovom dijelu zahtjevu, a time i o ukupnim troškovima postupka i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka novom, pravilnom i zakonitom odlukom.

16. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 15. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković