REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-266/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetniku Damiru Karajiću, Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 4, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-168/2022-18 od 12. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 168/2022-18 od 12. prosinca 2024.

-potvrđuje u odluci o glavnoj stvari - kojom je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 4.324,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te u dijelu kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,34 EUR, sve u roku od 15 dana, i

-preinačava u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu iznad 2.025,34 EUR, odnosno za daljnji iznos od 250,00 EUR te se u tom dijelu za taj iznos odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.324,62 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od:

-9,83 EUR tekuća od 31.10.2008.,

-1,12 EUR tekuća od 05.11.2008.,

-0,52 EUR tekuća od 01.12.2008.,

-11,31 EUR tekuća od 31.12.2008.,

-1,47 EUR tekuća od 02.01.2009.,

-34,57 EUR tekuća od 31.01.2009.,

-8,36 EUR tekuća od 04.02.2009.,

-11,85 EUR tekuća od 28.02.2009.,

-4,69 EUR tekuća od 05.03.2009.,

-12,75 EUR tekuća od 03.04.2009.,

-13,21 EUR tekuća od 30.04.2009.,

-9,38 EUR tekuća od 31.05.2009.,

-6,12 EUR tekuća od 30.06.2009.,

-6,85 EUR tekuća od 31.07.2009.,

-8,73 EUR tekuća od 31.08.2009.,

-8,52 EUR tekuća od 30.09.2009.,

-6,72 EUR tekuća od 31.10.2009.,

-8,73 EUR tekuća od 30.11.2009.,

-1,24 EUR tekuća od 02.12.2009.,

-10,89 EUR tekuća od 31.12.2009.,

-1,54 EUR tekuća od 05.01.2010.,

-14,36 EUR tekuća od 31.01.2010.,

-1,90 EUR tekuća od 04.02.2010.,

-13,59 EUR tekuća od 28.02.2010.,

-1,76 EUR tekuća od 04.03.2010.,

-18,16 EUR tekuća od 31.03.2010.,

-1,70 EUR tekuća od 06.04.2010.,

-16,84 EUR tekuća od 30.04.2010.,

-2,61 EUR tekuća od 05.05.2010.,

-18,86 EUR tekuća od 31.05.2010.,

-2,85 EUR tekuća od 02.06.2010.,

-32,30 EUR tekuća od 30.06.2010.,

-4,74 EUR tekuća od 01.07.2010.,

-29,56 EUR tekuća od 31.07.2010.,

-4,61 EUR tekuća od 06.08.2010.,

-38,78 EUR tekuća od 31.08.2010.,

-4,05 EUR tekuća od 07.09.2010.,

-36,50 EUR tekuća od 30.09.2010.,

-3,27 EUR tekuća od 06.10.2010.,

-27,54 EUR tekuća od 31.10.2010.,

-7,15 EUR tekuća od 08.11.2010.,

-36,24 EUR tekuća od 30.11.2010.,

-8,28 EUR tekuća od 03.12.2010.,

-49,38 EUR tekuća od 31.12.2010.,

-9,25 EUR tekuća od 04.01.2011.,

-42,34 EUR tekuća od 31.01.2011.,

-6,65 EUR tekuća od 07.02.2011.,

-46,61 EUR tekuća od 28.02.2011.,

-5,53 EUR tekuća od 04.03.2011.,

-43,57 EUR tekuća od 31.03.2011.,

-3,86 EUR tekuća od 06.04.2011.,

-45,28 EUR tekuća od 30.04.2011.,

-3,36 EUR tekuća od 06.05.2011.,

-63,87 EUR tekuća od 31.05.2011.,

-2,39 EUR tekuća od 02.06.2011.,

-67,56 EUR tekuća od 30.06.2011.,

-83,70 EUR tekuća od 31.07.2011.,

-74,63 EUR tekuća od 31.08.2011.,

-66,15 EUR tekuća od 30.09.2011.,

-57,99 EUR tekuća od 31.10.2011.,

-7,16 EUR tekuća od 02.11.2011.,

-57,20 EUR tekuća od 30.11.2011.,

-7,16 EUR tekuća od 02.02.2011.,

-60,68 EUR tekuća od 31.12.2011.,

-7,36 EUR tekuća od 05.01.2012.,

-64,08 EUR tekuća od 31.01.2012.,

-7,92 EUR tekuća od 03.02.2012.,

-64,33 EUR tekuća od 29.02.2012.,

-7,93 EUR tekuća od 01.03.2012.,

-62,00 EUR tekuća od 31.03.2012.,

-7,63 EUR tekuća od 04.04.2012.,

-63,86 EUR tekuća od 30.04.2012.,

-7,01 EUR tekuća od 03.05.2012.,

-65,02 EUR tekuća od 31.05.2012.,

-7,20 EUR tekuća od 01.06.2012.,

-62,69 EUR tekuća od 30.06.2012.,

-7,61 EUR tekuća od 03.07.2012.,

-63,13 EUR tekuća od 31.07.2012.,

-7,76 EUR tekuća od03.08.2012.,

-61,99 EUR tekuća od 31.08.2012.,

-7,70 EUR tekuća od 06.09.2012.,

-59,84 EUR tekuća od 30.09.2012.,

-7,06 EUR tekuća od 03.10.2012.,

-55,08 EUR tekuća od 31.10.2012.,

-14,87 EUR tekuća od 06.11.2012.,

-56,44 EUR tekuća od 30.11.2012.,

-14,84 EUR tekuća od 04.12.2012.,

-55,99 EUR tekuća od 31.12.2012.,

-15,04 EUR tekuća od 08.01.2013.,

-50,80 EUR tekuća od 31.01.2013.,

-14,19 EUR tekuća od 04.02.2013.,

-55,07 EUR tekuća od 28.02.2013.,

-14,05 EUR tekuća od 11.03.2013.,

-55,96 EUR tekuća od 31.03.2013.,

-14,56 EUR tekuća od 18.04.2013.,

-53,69 EUR tekuća od 30.04.2013.,

-13,90 EUR tekuća od 08.05.2013.,

-49,48 EUR tekuća od 31.05.2013.,

-13,19 EUR tekuća od 08.06.2013.,

-50,46 EUR tekuća od 30.06.2013.,

-11,56 EUR tekuća od 12.07.2013.,

-51,12 EUR tekuća od 31.07.2013.,

-12,09 EUR tekuća od 08.08.2013.,

-53,14 EUR tekuća od 31.08.2013.,

-12,44 EUR tekuća od 10.09.2013.,

-56,23 EUR tekuća od 30.09.2013.,

-12,79 EUR tekuća od 11.10.2013.,

-54,17 EUR tekuća od 31.10.2013.,

-13,39 EUR tekuća od 11.11.2013.,

-55,01 EUR tekuća od 30.11.2013.,

-13,95 EUR tekuća od 12.12.20.,

-55,31 EUR tekuća od 31.12.2013.,

-13,84 EUR tekuća od 09.01.2014.,

-56,56 EUR tekuća od 31.01.2014.,

-6,44 EUR tekuća od 03.02.2014.,

-64,54 EUR tekuća od 28.02.2014.,

-64,09 EUR tekuća od 31.03.2014.,

-62,34 EUR tekuća od 30.04.2014.,

-61,63 EUR tekuća od 31.05.2014.,

-61,82 EUR tekuća od 30.06.2014.,

-64,08 EUR tekuća od 31.07.2014.,

-65,71 EUR tekuća od 31.08.2014.,

-65,34 EUR tekuća od 30.09.2014.,

-58,54 EUR tekuća od 24.11.2014.,

-9,15 EUR tekuća od 29.12.2014.,

-68,20 EUR tekuća od 27.02.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 30.03.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 30.04.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 21.05.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 16.06.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 24.07.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 21.08.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 30.06.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 21.08.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 24.09.2015.,

-68,20 EUR tekuća od 30.09.2015., sve do isplate po stopi koja se do 31.srpnja 2015.godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.275,34 eura, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.–pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Navodi da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i ispravama u spisu predmeta, na koji način je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te da su tuženiku povrijeđena prava iz čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. te čl. 115. st. 3. Ustava i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sadržajem svoje žalbe ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u bitnome, tvrdi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK tužitelj nije u cijelosti obeštećen za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže uvaži žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način se da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnični trošak uvećan za trošak žalbe, a podredno sa se pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim djelomično protiv odluke o parničnom trošku.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. Neosnovano tuženik navodi u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je sudjelovao u kontradiktornom postupku te je imao priliku aktivno kontrirati navodima i dokazima protivne strane (koje je pravo i koristio), prvostupanjski sud je mjerodavno pravo pravilno tumačio i primijenio te je u pobijanoj presudi iznio i obrazložio dostatne i pravno relevantne razloge za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tuženikovih prava zajamčenih Ustavom. Tuženik je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka, te time što je nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno prevedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene niti odredbe Konvencije na koju se tuženik u žalbi poziva.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita od 4.324,62 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose, a koji iznos potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao temeljem nepoštene i time ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj:9012021953 koji su tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor sklopili 13. listopada 2006. pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

9. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (čl. 8. ZPP) i to:

- da je tužitelj s tuženikom 12. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012021953 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 48.968,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4, 35% godišnje, koji je odobren za kupnju stambenog objekta, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić iz [adresa], 13. listopada 2006., pod brojem OU-1124/06.;

- da je ugovorena otplata kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja;

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021953 kojim je ugovorena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pri čemu je utvrđen ukupni iznos preplate od 2.469,34 EUR što preračunato u kune sukladno tečaju na dan 30.9.2015. iznosi 18.859,58 kn;

- da tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača te da tuženik nije tužitelju kao potrošaču, prije ni prilikom sklapanja kredita, dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka (da tuženik na navedene okolnosti nije predložio niti jedan dokaz);

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D&S d.o.o. [adresa] (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim i na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi) proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio za 2.755,82 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala;

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 4.324,67 eur (32.584,24 kn).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja je zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u izreci, prihvatio je kao osnovan, imajući u vidu da je u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 79/07. - dalje ZZP/07), čl. 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19.-dalje ZZP/1), i čl. 502.c. ZPP sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka; da je i predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa, da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, pa posljedično zaključuje da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne sukladno čl. 81. st. 2. i 3. i čl. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03.-dalje ZZP/03) te da tužitelju na temelju čl 323. st.1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO) pripada pravo na povrat onoga što je od njega tuženik naplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

10.1. Također, sud je zaključio da okolnost da je predmetni kredit konvertiran ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer da se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj:102/15.-dalje ZID ZPK/15), a niti Dodatkom ugovora o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi (odluka suda drugog stupnja u tzv. kolektivnom sporu tada nije bila niti donesena glede valutne klauzule) da se navedenim Dodatkom uređuje pitanje određivanja kamatne stope za ubuduće, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (u kolektivnom sporu), sve uz primjenu valutne klauzule; da činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos koji još tužitelj mora platiti ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku s obzirom na ništetne odredbe, pa time tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanje kondemnatornog zahtjeva; da takvo shvaćanje nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a da tužitelj u tijeku postupka ne ističe ništetnost Aneksa Ugovora o kreditu pa ogledni spor Gos 1/2019 VSRH nije od utjecaja na ovaj parnični postupak tim više što je presudom suda EU C – 118/17 (slučaj Dunaj) utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom provedena potpuna restitucija, a vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da nije, u kojem smislu su i odluke Vrhovnog suda RH broj Rev – 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. koje u bitnom ukazuju da ništetnost nastupa po zakonu, pa sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti ugovora o kreditu; da se konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPKa odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi; da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pa posljedično tomu zaključuje da tužitelj unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita pripada pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu pozivajući se pritom i na pravna shvaćanja Suda EU izražena u presudi od **.**.2019., AK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, i presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536.

10.2. Pri tome je sud kao neosnovan otklonio tuženik prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj Rev 2245/17, sukladno kom pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, sve to u smislu odredbe članka 241. ZOO pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 28. ožujka 2022. potraživanje tužitelja nije zastarjelo jer je zastara za potraživanje s osnova ugovorene valute počela teći od 14. lipnja 2018. te je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. ZOO).

11. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovorne odredbe valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da je navedena ugovorna odredbe ništetna imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

12.1. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tuženik zajedno sa ostalim tuženim bankama postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužitelj poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima i rizicima promjene valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita, a što tuženik u ovom postupku nije dokazao.

12.2. U odnosu na žalbene prigovore tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. ZOO, pa da navedena odredba nije prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana navesti je da se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti valutne klauzule kao takve, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava i koja sama po sebi nije ništetna, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, te kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovom postupku, pa su stoga žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom pravcu neosnovani.

13. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 28. ožujka 2023. petogodišnji zastarni rok (čl. 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno da je ovlašten u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (AK protiv Erste bank Hungary), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

14.1. Pritom su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da u predmetnoj parnici nije primjenjivo pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci C-118/17 koje je shvaćanje doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu i čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bilo obveza obje ugovorne strane - tj. nije bilo obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

15. Pri tome, valja reći kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se željela postići primjenom odredbi ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, bio taj da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak štoviše u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile u prosincu 2015. jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče potraživanja po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, kao ni pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Konačno, za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu u namjeri da olakšaju nezavidnu i neizvjesnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili takav Dodatak Ugovoru ili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni.

16. Tuženik se, pri sporenju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Naime, navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenom odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

17. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C-567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke, a na koju se žalitelj u žalbi poziva. To stoga što se navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

17.1. U pravu je tuženik da se u konkretnom slučaju Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020). Međutim žalitelju je odgovoriti kako sud prvog stupnja nije niti primjenjivao odredbe Direktive EZ- 93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP, ZOO i ZID ZPK/15 i to na pravilan način kada je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK/15 za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa, no to ujedno ne znači kako smatra tuženik da bi se tužitelj kao potrošač na neki način odrekao ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji .

18. U vezi s naprijed navedenim ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci, a prema kojem sklapanje Dodatka ugovora o kreditu samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi, ukoliko glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu EUR.

19. Iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZID ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te da je raniji ugovor o kreditu konverzijom prestao postojati, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog Zakona mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem Dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

19.1. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

19.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu 22. prosinca 2015. nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da razlika u obeštećenju tužitelja samo s osnova preplate uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 4.324,62 eura (na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi) odnosno da tužitelj ima i dalje otvorena dospjela potraživanja u navedenom iznosu.

19.3. Dakle, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, uvažavajući učinjenu konverziju, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s čl.1111. st. 1. ZOO, pa je stoga suprotno žalbenim navodima tuženika, u svemu pravilna odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženiku naložena isplata novčanog iznosa u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja (po osnovi preplaćenog uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli) tužitelja kao potrošača, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (čl.1115. ZOO).

20. Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka navodeći da dosuda troška pristupa ročištu za objavu presude nije osnovana budući da taj trošak isti nije nužan za vođenje postupka kao ni trošak podneska u prilogu kojeg tužitelj dostavlja sudsku praksu navodeći da je istu mogao predati neposredno na ročištu ili ju dostaviti već uz podnesak kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično je osnovana.

20.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja trošak koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potreban za vođenje parnice, jer se sukladno čl. 335. ZPP radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na to ročište, pri čemu objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici, ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP. Stoga, pri nespornoj činjenici da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude i zatražio naknadu tog troška sukladno čl. 164. st.1., 2. i 3. ZPP prvostupanjski sud je pravilno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP tužitelju priznao tako zatraženi trošak.

20.2. Međutim, opravdano tuženik navodi da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 8. listopada 2023. kojim tužitelj dostavlja sudsku praksu iz istovrsnih predmeta, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP budući je tužitelj sudsku praksu mogao predati i neposredno na ročištu ili ju dostaviti već uz ranije podneske. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav tog podneska u iznosu od 250,00 eura valjalo odbiti kao neosnovan.

20.3. U preostalom dijelu kojim je tužitelju priznat parnični trošak u iznosu od 2.025,34 eur odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, jer je utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

21. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st.1., čl. 380. toč. 2. i toč.3. ZPP odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

22. Budući je tuženik žalbom uspio djelomično samo o sporednoj tražbini (troškovima postupka) to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP.

Pula - Pola, 15. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković