REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-92/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vlasti Joksimović, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao sljednik HVB Splitske banke d.d., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-40/2023-21 od 6. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-40/2023- 21 od 6. prosinca 2024.

-potvrđuje u točki I., točki II. i točki IV. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.006,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 6. prosinca 2004. do isplate, sve u roku od 15 dana,

-preinačava u točki IV. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka iznad iznosa od 2.006,13 EUR do 2.131,13 EUR, odnosno za daljnji iznos od 125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom te se u tom dijelu za taj iznos odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan, i

-potvrđuje rješenje kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom za 375,50 EUR.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da, na ime preplaćenih kamata s osnove promjene kamatne stope, tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.570,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 8,52 eur od 12.03.2007 god. do isplate

- 9,39 eur od 10.04.2007 god. do isplate

- 8,99 eur od 10.05.2007 god. do isplate

- 9,29 eur od 11.06.2007 god. do isplate

- 8,83 eur od 10.07.2007 god. do isplate

- 9,27 eur od 10.08.2007 god. do isplate

- 9,26 eur od 10.09.2007 god. do isplate

- 8,82 eur od 10.10.2007 god. do isplate

- 9,20 eur od 12.11.2007 god. do isplate

- 8,79 eur od 10.12.2007 god. do isplate

- 9,28 eur od 10.01.2008 god. do isplate

- 9,40 eur od 11.02.2008 god. do isplate

- 8,90 eur od 10.03.2008 god. do isplate

- 9,39 eur od 10.04.2008 god. do isplate

- 8,96 eur od 12.05.2008 god. do isplate

- 9,17 eur od 10.06.2008 god. do isplate

- 8,90 eur od 10.07.2008 god. do isplate

- 9,12 eur od 11.08.2008 god. do isplate

- 9,10 eur od 10.09.2008 god. do isplate

- 9,09 eur od 10.10.2008 god. do isplate

- 9,61 eur od 10.11.2008 god. do isplate

- 9,20 eur od 10.12.2008 god. do isplate

- 10,67 eur od 12.01.2009 god. do isplate

- 32,15 eur od 10.02.2009 god. do isplate

- 29,71 eur od 10.03.2009 god. do isplate

- 31,58 eur od 10.04.2009 god. do isplate

- 30,32 eur od 11.05.2009 god. do isplate

- 31,09 eur od 10.06.2009 god. do isplate

- 30,34 eur od 10.07.2009 god. do isplate

- 30,80 eur od 10.08.2009 god. do isplate

- 30,93 eur od 11.09.2009 god. do isplate

- 29,56 eur od 12.10.2009 god. do isplate

- 30,66 eur od 12.11.2009 god. do isplate

- 30,08 eur od 10.12.2009 god. do isplate

- 46,41 eur od 11.01.2010 god. do isplate

- 47,04 eur od 10.02.2010 god. do isplate

- 42,25 eur od 11.03.2010 god. do isplate

- 47,40 eur od 12.04.2010 god. do isplate

- 46,59 eur od 10.05.2010 god. do isplate

- 48,97 eur od 10.06.2010 god. do isplate

- 48,84 eur od 12.07.2010 god. do isplate

- 48,73 eur od 10.08.2010 god. do isplate

- 52,64 eur od 10.09.2010 god. do isplate

- 49,18 eur od 14.10.2010 god. do isplate

- 51,27 eur od 12.11.2010 god. do isplate

- 50,89 eur od 13.12.2010 god. do isplate

- 52,68 eur od 13.01.2011 god. do isplate

- 38,35 eur od 11.02.2011 god. do isplate

- 35,07 eur od 15.03.2011 god. do isplate

- 37,92 eur od 12.04.2011 god. do isplate

- 38,35 eur od 10.05.2011 god. do isplate

- 40,79 eur od 10.06.2011 god. do isplate

- 39,93 eur od 11.07.2011 god. do isplate

- 47,39 eur od 10.08.2011 god. do isplate

- 41,38 eur od 16.09.2011 god. do isplate

- 39,11 eur od 18.10.2011 god. do isplate

- 40,53 eur od 10.11.2011 god. do isplate

- 39,05 eur od 12.12.2011 god. do isplate

- 41,00 eur od 10.01.2012 god. do isplate

- 41,44 eur od 10.02.2012 god. do isplate

- 38,84 eur od 12.03.2012 god. do isplate

- 40,99 eur od 10.04.2012 god. do isplate

- 39,78 eur od 10.05.2012 god. do isplate

- 41,20 eur od 11.06.2012 god. do isplate

- 39,46 eur od 10.07.2012 god. do isplate

- 40,63 eur od 10.08.2012 god. do isplate

- 39,93 eur od 10.09.2012 god. do isplate

- 38,74 eur od 10.10.2012 god. do isplate

- 40,34 eur od 12.11.2012 god. do isplate

- 38,80 eur od 10.12.2012 god. do isplate

- 40,17 eur od 10.01.2013 god. do isplate

- 39,50 eur od 11.02.2013 god. do isplate

- 35,37 eur od 11.03.2013 god. do isplate

- 39,63 eur od 10.04.2013 god. do isplate

- 37,66 eur od 10.05.2013 god. do isplate

- 38,46 eur od 10.06.2013 god. do isplate

- 36,78 eur od 10.07.2013 god. do isplate

- 38,30 eur od 12.08.2013 god. do isplate

- 38,42 eur od 10.09.2013 god. do isplate

- 37,27 eur od 10.10.2013 god. do isplate

- 38,42 eur od 11.11.2013 god. do isplate

- 37,36 eur od 10.12.2013 god. do isplate

- 12,96 eur od 10.01.2014 god. do isplate,

koja kamata se od dospijeća do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi od 15 %, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da, na ime preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaj CHF (valutne klauzule u CHF), tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.139,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 1,33 eur od 10.08.2005 god. do isplate

- 6,51 eur od 10.09.2005 god. do isplate

- 4,22 eur od 10.10.2005 god. do isplate

- 5,16 eur od 10.11.2005 god. do isplate

- 6,60 eur od 12.12.2005 god. do isplate

- 5,21 eur od 10.01.2006 god. do isplate

- 2,38 eur od 10.02.2006 god. do isplate

- 0,44 eur od 10.03.2006 god. do isplate

- 1,73 eur od 10.11.2008 god. do isplate

- 11,94 eur od 12.01.2009 god. do isplate

- 16,22 eur od 10.02.2009 god. do isplate

- 22,11 eur od 10.03.2009 god. do isplate

- 11,96 eur od 10.04.2009 god. do isplate

- 10,24 eur od 11.05.2009 god. do isplate

- 9,22 eur od 10.06.2009 god. do isplate

- 11,25 eur od 10.07.2009 god. do isplate

- 7,23 eur od 10.08.2009 god. do isplate

- 8,62 eur od 11.09.2009 god. do isplate

- 5,96 eur od 12.10.2009 god. do isplate

- 7,95 eur od 12.11.2009 god. do isplate

- 7,13 eur od 10.12.2009 god. do isplate

- 13,27 eur od 11.01.2010 god. do isplate

- 17,41 eur od 10.02.2010 god. do isplate

- 16,28 eur od 11.03.2010 god. do isplate

- 20,07 eur od 12.04.2010 god. do isplate

- 25,29 eur od 10.05.2010 god. do isplate

- 29,66 eur od 10.06.2010 god. do isplate

- 38,56 eur od 12.07.2010 god. do isplate

- 29,88 eur od 10.08.2010 god. do isplate

- 51,41 eur od 10.09.2010 god. do isplate

- 42,11 eur od 14.10.2010 god. do isplate

- 44,89 eur od 12.11.2010 god. do isplate

- 53,05 eur od 13.12.2010 god. do isplate

- 61,86 eur od 13.01.2011 god. do isplate

- 51,33 eur od 11.02.2011 god. do isplate

- 56,29 eur od 15.03.2011 god. do isplate

- 49,54 eur od 12.04.2011 god. do isplate

- 63,66 eur od 10.05.2011 god. do isplate

- 73,09 eur od 10.06.2011 god. do isplate

- 77,82 eur od 11.07.2011 god. do isplate

- 126,34 eur od 10.08.2011 god. do isplate

- 80,06 eur od 16.09.2011 god. do isplate

- 73,48 eur od 18.10.2011 god. do isplate

- 74,90 eur od 10.11.2011 god. do isplate

- 74,60 eur od 12.12.2011 god. do isplate

- 80,36 eur od 10.01.2012 god. do isplate

- 84,60 eur od 10.02.2012 god. do isplate

- 86,62 eur od 12.03.2012 god. do isplate

- 82,89 eur od 10.04.2012 god. do isplate

- 84,89 eur od 10.05.2012 god. do isplate

- 86,27 eur od 11.06.2012 god. do isplate

- 84,10 eur od 10.07.2012 god. do isplate

- 83,56 eur od 10.08.2012 god. do isplate

- 78,81 eur od 10.09.2012 god. do isplate

- 80,78 eur od 10.10.2012 god. do isplate

- 84,05 eur od 12.11.2012 god. do isplate

- 83,27 eur od 10.12.2012 god. do isplate

- 84,61 eur od 10.01.2013 god. do isplate

- 79,99 eur od 11.02.2013 god. do isplate

- 79,14 eur od 11.03.2013 god. do isplate

- 83,39 eur od 10.04.2013 god. do isplate

- 78,70 eur od 10.05.2013 god. do isplate

- 75,79 eur od 10.06.2013 god. do isplate

- 73,11 eur od 10.07.2013 god. do isplate

- 76,52 eur od 12.08.2013 god. do isplate

- 78,55 eur od 10.09.2013 god. do isplate

- 80,79 eur od 10.10.2013 god. do isplate

- 80,94 eur od 11.11.2013 god. do isplate

- 83,80 eur od 10.12.2013 god. do isplate

- 82,61 eur od 10.01.2014 god. do isplate

- 80,70 eur od 10.02.2014 god. do isplate

- 82,22 eur od 10.03.2014 god. do isplate

- 81,94 eur od 10.04.2014 god. do isplate

- 79,49 eur od 12.05.2014 god. do isplate

- 79,13 eur od 10.06.2014 god. do isplate

- 81,26 eur od 10.07.2014 god. do isplate

- 83,42 eur od 11.08.2014 god. do isplate

- 84,55 eur od 10.09.2014 god. do isplate

- 84,68 eur od 10.10.2014 god. do isplate

- 86,74 eur od 10.11.2014 god. do isplate

- 87,39 eur od 10.12.2014 god. do isplate

- 88,22 eur od 12.01.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.02.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.03.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.04.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 11.05.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.06.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.07.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.08.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.09.2015 god. do isplate

- 31,84 eur od 12.10.2015 god. do isplate

koja kamata se od dospijeća do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi od 15 %, a od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja RD iz [adresa]

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

" Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da, na ime preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaj CHF (valutne klauzule u CHF), tužitelju ID iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 381,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 50,82 eur od 12.10.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.11.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 10.12.2015 god. do isplate

- 82,66 eur od 11.01.201

- 82,66 eur od 10.02.2016 god. do isplate,

koja kamata se od dospijeća do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi od 15 %, a od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.131,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 6. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

1.2. Pobijanim rješenjem riješeno je:

„Tužba se smatra povučenom za iznos od 375,50 EUR.“

2. Protiv ove presude u točkama I., II. i IV. izreke te rješenja u cijelosti pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da je tužitelj podneskom od 8. kolovoza 2024. za pojedine mjesečne iznose izmijenio tužbu i tužbeni zahtjev s izvorno postavljenog u visini od 8.466,80 EUR na novo postavljeni tužbeni zahtjev u visini od 8.091,30 EUR na način da je postavio zahtjev za isplatom iznosa od 2.570,58 EUR po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatom iznosa od 5.520,72 EUR po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve uvećano za zakonske zatezne kamate te da je za tako preinačeni tužbeni zahtjev nastupila zastara potraživanja računajući od 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope, odnosno od 14. lipnja 2018. s osnova valutne klauzule, pa da je sud odbijajući tuženikov prigovor zastare pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, navodi da sud je pogrešno primijenio pravila Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, a kojim općim pravilima u konkretnom slučaju nema mjesta budući da je tužitelj sklopio Dodatak o konverziji kojim je izvršena konverzija sukladno strogim zakonskim pravilima Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: „ZID ZPK/15“) i koje u konkretnom slučaju predstavljaju lex specialis u odnosu na pravila općeg obveznog prava. Navodi da je sud propustio utvrditi da je tužitelj bio slobodan odbiti sklapanje Dodatka o konverziji, da je tužitelj Dodatkom o konverziji retroaktivno pristao na početno ugovorenu EUR kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom o kreditu, te da je retroaktivno pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza iz valute CHF u valutu EUR. Ističe kako je pobijana presuda suprotna pravnom shvaćanju VSRH zauzeto u odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Navodi da nakon sklapanja Dodatka o konverziji tužitelj više nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu ni za potraživanje isplata na temelju više plaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu te da je tuženik sve preplaćene iznose na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu pravilno uračunao te je provedbom konverzije tužitelja obeštetio u cijelosti i vratio ga u poziciju u kojoj bi bio kao da od početka sklopio konvertirani ugovor o kreditu. Ističe da odluke VSRH, VTS-a, ni Trgovačkog suda u Zagrebu nisu primjenjive za donošenje odluke u ovom predmetu u kojem je izvršena konverzija. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 1115. ZOO time što je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate na povrat preplaćenih iznosa aludirajući da je tuženik bio nepošten, što tužitelj nije dokazao. Ističe kako odluka Suda EU broj C- 118/17 (R) nije primjenjiva u ovom slučaju budući da je tužitelj bio u mogućnosti odbiti konverziju, a također da nije primjenjiva niti odluka Suda EU broj C-452/18 (XZ vs Ibercaja Banco SA) budući da se radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP te da su tuženiku povrijeđena njegova temeljna prava koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to načelo ustavnosti i zakonitosti, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, jamstvo ustavnopravne zaštite vlasništva, pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu. Navodi da sud nije uzeo u obzir istaknuti procesnoprvni prigovor radi prebijanja. Ističe da valutna klauzula nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Pobija odluku o troškovima postupka navodeći da su tužitelju priznati troškovi koji nisu bili potrebni, da su troškovi vještačenja i pristojbi previsoko odmjereni te da je tuženik uspio u većem postotku pa da tužitelj treba naknaditi trošak tuženiku. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja a podredno ukinuti presudu te predmet vrati na ponovni postupak, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sukladno uključujući i trošak žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim djelomično protiv odluke o parničnom trošku.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje pravilni i zakoniti, osim u manjem dijelu odluke o parničnom trošku.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi i rješenju navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude i rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

7. Konačno, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. Neosnovano tuženik navodi u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je sudjelovao u kontradiktornom postupku te je imao priliku aktivno kontrirati navodima i dokazima protivne strane (koje je pravo i koristio), prvostupanjski sud je mjerodavno pravo pravilno tumačio i primijenio te je u pobijanoj presudi iznio i obrazložio dostatne i pravno relevantne razloge za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tuženikovih prava zajamčenih Ustavom. Tuženik je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka, te time što je nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno provedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene niti odredbe Konvencije na koju se tuženik u žalbi poziva.

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Predmet spora je tužiteljev restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.570,58 EUR te iznosa od 5.139,26 EUR na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate, smatrajući da je te iznose tuženik stekao temeljem nepoštenih i time ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:81104/05 (dalje:Ugovor o kreditu) koji su tužitelj kao potrošač i prednik tuženika kao kreditor sklopili 4. svibnja 2005. utemeljen na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03. - dalje: ZZP/03) i pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018..

11. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (čl. 8. ZPP) i to:

- da je tužitelj s prednikom tuženika 4. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 61.366,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju banke važećem za CHF na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,89% godišnje, koji je odobren za kupnju nekretnine;

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva a utvrđuje se odlukom kreditora;

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća;

- da je ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, nije mogao pregovarati o odredbama ugovora koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te da mu kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, odnosno o rizicima vezano uz ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope;

- da su stranke 22. veljače 2016. sklopile Dodatak br.1 ugovora o kreditu br. 81104/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa ZID ZPK/15;

- da su istog dana stranke zaključile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu u kojem se navodi da je tužitelj prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR te utvrđuje da postoji preplata u iznosu od 2.874,10 kuna (381,46 EUR) i da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu 1/2 mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ksenije Vrebac kojeg sud prihvaća objektivnim i stručnim i na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi) proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio za 2.570,58 EUR više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala;

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 5.520,72 EUR;

- da konverzijom utvrđena i priznata preplata u iznosu od 381,46 EUR koja je iskorištena za podmirenje 50 % iznosa anuiteta koji dospijevaju na naplatu 10.03., 11.04. i 10.05.2016.

11.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja je tužiteljev restitucijski zahtjev ocijenio osnovanim, zaključujući, u bitnom, da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da ta odredba nije lako razumljiva jer tužitelju nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope te da je tuženik to iskoristio i na štetu tužitelja povisivao kamatnu stopu, da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 2. i članku 10. ugovora neodređena i nepoštena, da tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i posljedično ništetne i kao takve "neobvezujuće za potrošača", što znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, temeljem odredbe čl 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja obzirom da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja kao i davanje potpune informacije o načinu formiranja kamatne stope), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti radi čega je tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi platiti kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja.

11.2. Pritom, sud se pozvao na i pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP budući da je i prednik tuženika sudjelovao u postupku po kolektivnoj tužbi te je riječ o ugovoru koji je tuženik zaključio sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 4. srpnja 2005. a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.3. Također, sud je zaključio da sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim, da je takvo stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. pa da tuženik neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem ove tužbe, a s obzirom da je provedena konverzija. Nadalje, da odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom ugovora o kreditu se izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK(15 ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provedena (čl. 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi te da takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.). Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti i posljedično ništetnosti ugovorenih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jer i kada se uzme u obzir preplata iz konverzije od 381,46 EUR postoji značajna razlika od 7.709,84 EUR koje je tužitelj više platio po osnovi ništetne valutne klauzule i kamatne stope.

11.4. U odnosu na preplatu, a koja je priznata tužitelju konverzijom, prvostupanjski sud zaključuje da ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik tužitelju priznao umanjenje obveze po ugovoru i konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF pa taj iznos ne pripada tužitelju radi čega je za iznos preplate umanjio potraživanje tužitelja to na način da je najprije umanjivao iznose koji su dospijevali najbliže trenutku konverzije pa nadalje umanjivao preostale mjesečne iznose koji su dospijevali prije toga, sve dok nije iscrpio razliku između preplate iz konverzije i iznosa ukupnog potraživanja tužitelja, a prema nalazu i mišljenju vještaka.

11.5. Nadalje, prvostupanjski sud je kao neosnovan otklonio i tuženik prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17, sukladno kom pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 11. lipnja 2019. potraživanje tužitelja po oba osnova nisu zastarjela, jer je zastara za više plaćenu kamatu počela teći od 13. lipnja 2014. a zastara s osnova ugovorene valute od 14. lipnja 2018. a tužba je podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. ZOO).

12. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita

13. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

13.1. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tuženik zajedno sa ostalim tuženim bankama postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a što tuženik u ovom postupku nije dokazao niti je na tu okolnost predložio relevantne dokaze pa su stoga neosnovani i žalbeni navodi tuženika da ugovaranje valutne klauzule nije prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. petogodišnji zastarni rok (čl. 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.

14.1. U odnosu na navode žalitelja prema kojima je za računanje zastare odlučan dan preinake, a ne dan podnošenja tužbe, treba reći da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove 27. svibnja 2024., donio slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. Naime, tužitelj je u tužbi zatražio isplatu s osnova preplate uslijed promjene kamatne stope u iznosu od 2.465,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose preplate počev od 10. veljače 2007. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 2. kolovoza 2024. preinačio je tužbu na način da je po tom osnovu zatražio isplatu iznosa od 2.570,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose preplate počev od 10. ožujka 2007. Dakle, kako se povećani novčani iznos koji je utužen nakon provedenog vještačenja odnosi na isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje koje je bilo obuhvaćeno i tužbom, to u odnosu na taj povećani iznos ne može samostalno teći rok zastare jer to potraživanje proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove kao i zahtjev postavljen u tužbi. Glede potraživanja isplate s osnova preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaja CHF tužitelj suprotno žalbenim navodima tuženika nije preinačio tužbu, već je djelomično povukao tužbu na način da je umjesto zatraženog iznosa od 6.001,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. kolovoza 2005., zatražio isplatu iznosa od 5.520,72 EUR za isto razdoblje koje je obuhvaćeno i tužbom, pa su u cijelosti neosnovani žalbeni prigovori tuženika da se radi o preinaci i da je za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno da je ovlašten u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

15.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da u predmetnoj parnici nije primjenjivo pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci C-118/17 koje je shvaćanje doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu i čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bilo obveza obje ugovorne strane - tj. nije bilo obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

15.2. Pri tome, valja reći kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile u veljači 2016. jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče potraživanja po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, kao ni pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Konačno, za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu u namjeri da olakšaju nezavidnu i neizvjesnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili takav Dodatak odnosno Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni.

15.3. Tuženik se, pri sporenju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. neosnovano navodeći da je pobijana presuda suprotna shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci. Naime, suprotno tumačenju žalitelja, navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

15.4. U vezi s naprijed navedenim ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci, a prema kojem sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi, ukoliko glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu EUR.

15.5. Iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZID ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog Zakona mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem Dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 104. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 112/99., 88/01. 35/05. -dalje ZOO/91) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

16. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz tog razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

16.1. Dakle, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, uvažavajući učinjenu konverziju, jer to pravo proizlazi iz čl. 104. st. 1. ZOO u vezi s čl. 201. st. 1. ZOO/91, a u pogledu čega je iznos utužene preplate pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, te tako utvrđenu visinu žalitelj u žalbi niti ne osporava.

17. Glede žalbenih navoda tuženika da sud nije uzeo u obzir istaknuti prigovor radi prebijanja u visini od 381,46 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji iznos predstavlja preplatu koja je tužitelju priznata konverzijom i za koju mu je umanjena obveza navesti je da je sud za navedeni iznos umanjio utuženo potraživanje tužitelja na način da je najprije umanjivao iznose koji su dospijevali najbliže trenutku konverzije pa nadalje preostale mjesečne iznose koji su dospijevali prije toga, sve dok nije iscrpio razliku između preplate iz konverzije i iznosa ukupnog potraživanja tužitelja, te je točkom III. izreke presude koja je u izostanku žalbe postala pravomoćna u tom dijelu, djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznos od 381,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

18. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i ništetne odredbe i na taj način postupio protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

19. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično je osnovana.

19.1. Opravdano tuženik navodi da je tužitelju neosnovano priznat trošak za pristup na ročište 21. listopada 2020. u visini od 100 bodova odnosno 250,00 EUR s obzirom da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa tužitelju temeljem Tbr.8.toč.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.-dalje:Tarifa) pripada nagrada u visini od 50 bodova, odnosno 125,00 EUR s uključenim PDV-om (Tbr. 54. i 46. Tarife), dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troška u daljnjem iznosu do 125.00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

19.2. U preostalom dijelu kojim je tužitelju priznat parnični trošak u iznosu od 2.025,34 EUR odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, jer je pravilno utemeljena na odredbi čl.154. st.5. u vezi s čl. 155. ZPP i odredbama Tarife.

19.3. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak na temelju Tbr.8.toč.1. Tarife u visini od po 100 bodova za sastav podneska od 2. ožujka 2020. kojim se tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, za podnesak od 23. travnja 2024. kojim se očitovao na tuženik prigovor radi prebijanja te za sastava podneska od 2. kolovoza 2024. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i u skladu s istim postavio tužbeni zahtjev jer se suprotno navodima žalitelja radi o radnjama koje su bile potrebne za vođenje parnice. Također, pravilno je priznat trošak za zastupanje na pripremnom ročištu 7. svibnja 2024. u visini od 100 bodova prema Tbr.9.toč.1. Tarife jer se na istom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari. Neosnovano žalitelj navodi da su troškovi vještačenja i sudske pristojbe suviše visoko određeni, jer su ti troškovi priznati tužitelju u visini u kojoj su nastali prema potvrdama o uplati u spisu (trošak vještačenja 250,00 EUR, str. 252 spisa i pristojba na tužbu 131,13 EUR, str.34 spisa). Osim toga, prvostupanjski sud je o trošku postupka pravilno odlučio na temelju čl. 154. st. 5. ZPP s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

20. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st.1., čl. 380. toč. 2. i toč.3. ZPP odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

21. Budući je tuženik žalbom uspio djelomično samo o sporednoj tražbini (troškovima postupka) to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP.

Pula - Pola, 15. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković