REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-304/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JIF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2025., poslovni broj: P- 4905/2023-11., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2025., poslovni broj: P-4905/2023-11.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. st. (1) Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160 / 51400607-5102625764, sklopljenog dana 20.09.2005. godine između tužiteljice JIF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, koja odredba glasi: "10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici JIF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 1.223,80 eur, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tuženica u žalbi navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, ali je mišljenja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala nikakva zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, ali je notorno da banke naplaćuju naknadu za obradu kredita i da se iz samog naziva te odredbe može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi i da nije potrebno da banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Nadalje, mišljenja je da sporna odredba ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tuženica je mišljenja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je odbio prigovor zastare i kada je odredio početak tijeka zatezne kamate. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka ili da prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud prilikom donošenja iste nije počinio bitu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi, a nije počinio ni bitne povrede postupka iz člankom 354. stavkom 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP- a. .

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

7. Predmet ovog žalbenog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 724002006-1031262160/51400607-5102625764 od 20. rujna 2005. koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje korisnika kredita, a plaća se jednokratno 1% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, te isplata iznosa od 1.223,80 eura.

8. U ovom predmetu nije sporno da su stranke 20. rujna 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 724002006-1031262160/51400607-5102625764, koji je zaključen između tuženice, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita. Nije sporno da je u članku 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenja kredita u visini od 1% od iznosa kredita, što obračunato sa datumom Ugovora daje iznos od 1.223,80 eura, koju je tužiteljica platila.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na slijedećim činjenicama: tuženica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovarala sa tužiteljicom o odredbama Ugovora o kreditu, već se radi o tipskom Ugovoru u kojem je tužiteljica vidjela odredbu o naknadi, ali pri tome uopće nije bila niti informirana što obuhvaća ta naknada (o kojim troškovima tuženice kao kreditora se radi), te iz kojega razloga visina naknade ovisi o visini kredita koji se daje, te da tužiteljica pri tome kao potrošač uopće nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe, pa zaključuje da je takav način određivanja naknade za tužiteljicu bio netransparentan, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega je takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, a posljedično tomu je i ništetna.

10. Posljedično naprijed navedenom, prvostupanjski je sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.223,80 eura, koliko je tužiteljica na ime te naknade isplatila tuženici.

11. Zaključak prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer iz provedenih dokaza proizlazi da se oko naknade za obradu kredita nije pregovaralo, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 10 Ugovora), pa tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, a prilikom sklapanja Ugovora nije joj pojašnjeno na koje troškove tuženice se naknada odnosi i zašto visina naknade ovisi o visini kredita koji se odobrava. Odredba o naplati jednokratne naknade troška obrade kredita u fiksnom iznosu od 1% bez navođenja stvarnih troškova banke predstavlja nejasnu i netransparentnu klauzulu. Tužiteljica nije bila upoznat s osnovom i visinom stvarnih troškova koje banka navodno ima, što joj onemogućava procjenu opravdanosti takve naknade. Pri tome je potrebno naglasiti da troškovi koje banka eventualno ima su isključivo administrativni troškovi u koje nije uključeno posebno stručno znanje koje je potrebno kod solemnizacije Ugovora o kreditu, a za što korisnik kredita još plaća posebnu vrlo visoku naknadu.

12. Dakle, radi se o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženicom, odnosno njezinim prednikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 1.223,80 eura.

16. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica, koja je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

17. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, prednik tuženice imao određene troškove, koji su vjerojatno obuhvaćeni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita (materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme, korištenje energenata).

18. Kako je dakle, pravilno utvrđeno da je tuženica, povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u visini od 1% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženica odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je ista nametnuta tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

19. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV47/2020-2.

20. Tuženica žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju, uzet iznos koji je priznao sud prvog stupnja.

22. Zbog svega navedenog, a temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženice je odbijena kao neosnovana, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

23. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. ovaj sud je odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, jer s istom nije uspjela.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak