Poslovni broj: Gž-649/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-649/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice D. K. (OIB:…) iz S. B., zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku u R., protiv tuženika: 1. REPUBLIKE HRVATSKE (OIB:52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel i 2. tuženika-protutužitelja H. A. d.o.o. (OIB:…) iz Z., zastupani po G. L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i 2. tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-1208/19-33 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice-protutužene te se potvrđuje t. I. i III., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice D. K., presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-1208/19-33 od 23. veljače 2023.

 

II.              Djelomičnim prihvaćanjem žalbe 2. tuženika-protutužitelja H. a. d.o.o. preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-1208/19-33 od 23. veljače 2023. u t. II. te se u tom dijelu prihvaća protutužbeni zahtjev koji glasi:

              "Nalaže se tužiteljici-protutuženoj D. K. iz S. B., da 2. tuženiku-protutužitelju H. a. d.o.o. iz Z., preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu – restoran u površini od 324 m2, pomoćnu zgradu u površini od 37 m2 i pomoćnu zgradu u površini od 14 m2 na kč.br. 645/1 upisane u zk. ul. 963 k.o. Lužani, u roku od 8 dana.

 

              U preostalom dijelu 2. tuženik-protutužitelj H. a. d.o.o. se odbija u odnosu na zahtjev kojim se tužiteljici nalaže platiti tuženiku iznos od 66.019,60 eura[1]/497.424,75 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno navedene iznose izrekom počev od 31. siječnja 2016. pa do 30. rujna 2019. uz nalog tužiteljici da plaća mjesečni iznos naknade za korištenje cestovnog zemljišta od 1.022,80 eura1/7.706,25 kuna od dospijeća mjesečne naknade za rujan 2019. do 31. listopada 2019. pa sve do predaje nekretnine – restorana."

 

III.              Nalaže se tužiteljici-protutuženoj D. K. iz S. B. da tuženiku-protutužitelju H. a. d.o.o. Z. naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 207,36 eura1/1.562,35,32 kune, dok se u preostalom zahtjev za trošak odbija.

 

 

Obrazloženje

             

1.              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da tužiteljici isplate tržišnu vrijednost nekretnine koja je bila u njezinom vlasništvu i to (stare) oznake kč.br. 645/3 upisane u z.k.ul. 761 k.o. L., u naravi restoran O. zgrade i neplodno Medan, površine 12100 m2, a koja je sastavni dio današnje nekretnine (nove) z.k. oznake kč.br. 645/1 upisane u zk. ul. 963 sve u k.o. L., u ukupnom iznosu od 1.514.028,43 eura/11.407.447,21 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana podnošenja tužbenog zahtjeva do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženima da tužiteljici naknade troškove postupka zajedno pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H. a. d.o.o. iz Z., preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu – restoran u površini od 324 m2, pomoćnu zgradu u površini od 37 m2 i pomoćnu zgradu u površini od 14 m2 na kč.br. 645/1 upisane u zk. ul. 963 k.o. L., u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., platiti tuženiku protutužitelju H. a. d.o.o. iz Z., iznos od 66.019,60 eura/497.424,75 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno navedene iznose od 31. siječnja 2016. pa do 30. rujna 2019.

 

Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H. a. d.o.o. iz Z., plaća mjesečni iznos naknade za korištenje cestovnog zemljišta od 1.022,80 eura/7.706,25 kn od dana dospijeća mjesečne naknade za rujan 2019. do 31. listopada 2019. pa nadalje, sve do predaje nekretnine – restoran u površini od 324 m2, pomoćne zgrade u površini od 37 m2 i pomoćne zgrade u površini od 14 m2 na kč.br. 645/1 upisane u z.k.ul. 963 k.o. L., u posjed tuženiku protutužitelju H. a. d.o.o., s dospijećem plaćanja posljednjeg dana u tekućem mjesecu za prethodni mjesec korištenja cestovnog zemljišta.

Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H. a. d.o.o. iz Z., naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 8 dana."

III. Nalaže se tužiteljici D. K. iz S. B., da I-tuženoj Republici Hrvatskoj naknadi troškove postupka u iznosu od 38.996,08 Eura / 293.815,96 kn sa zateznom kamatom koja teče od 23. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se 2. tuženik H. a. d.o.o., Z., sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od ukupno 233,90 eura/1.762,32 kn, kao neosnovanim."

 

2.              U odnosu na prvostupanjsku presudu žalbe su podnijeli tužiteljica-protutužena (dalje tužiteljica) D. K. i 2. tuženik-protutuženik H. a. d.o.o. (dalje 2. tuženik)

 

2.1.              Drugotuženik žalbu podnosi u odnosu na t. II. i t. IV. izreke presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, navodeći da je prvostupanjska presuda kontradiktorna što je razvidno iz obrazloženja t. I. i t. II. izreke. Žalbom u bitnome navodi da je protutužbeni zahtjev kojim se zahtjeva predaja u posjed nekretnine pogrešno odlučeno obzirom da nije cijenjena odredba čl. 73. st. 6. i 7. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 83/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 i 144/21), te ostali propisi iz kojih proizlazi aktivna legitimacija za ovaj protutužbeni zahtjev. Samo zakonom uspostavljeno pravo upravljanja pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, a koje je povjereno iz prava vlasništva Republike Hrvatske 2. tuženiku, dovoljno je za aktivnu legitimaciju za ovaj zahtjev. U odnosu na odbijen tužbeni zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine u odnosu na oba tuženika u postupku također je navedena odluka protivna razlozima obrazloženja i pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za odredbu čl. 123. Zakona o cestama/11 obzirom da je i na toj nekretnini upisano i pravo upravljanja 2. tuženika, pogrešnim i zaključkom da je samo činjenicom da nije tužiteljica-protutužena upisana kao vlasnik u zemljišnu knjigu od 17. listopada 2018., nije ostvarila nikakav prihod, te je i propustio utvrditi razdoblje u kojem je i na koji način koristila objekt na javnoj cesti. Smatra i pogrešnim odluku o parničnom trošku, obzirom je isti zatražen kao naknada izdatka koje je nesporno imao dolascima na ročište, kako je navedeno u troškovniku kojim se ZPP-om ne određuje i zabranjuje takva vrsta troška.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje t. II. i t. IV. presude prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva uz obvezu tužiteljice naknade troška postupka a podredno ukidanje u tom dijelu presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

2.2.              Tužiteljica žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Žalbom navodi, da je neobjašnjivo da tek nakon tri i pol godine nakon podnošenja tužbe zakazuje prvostupanjski sud pripremno ročište i na istom odmah zaključuje glavnu raspravu a da prethodno nije proveo ni jedan dokaz predložen od strane tužiteljice o čemu pobijanom presudom i nema obrazloženja, stoga se ne može ista ispitati. Tužba je temeljena na činjenici da su tužiteljica i njezini pravni prednici bili zakoniti i savjesni posjednici nekretnina ranije oznake zk. č. 645/3 u naravi restoran O. zgrade i neplodno Medan površine 12100 m2 a predmetna je nekretnina od 17. listopada 2018. rješenjem zemljišnoknjižnog suda parcelirana i upisana u novi zk. ul. 963 k.o. L. i kao javno dobro u općoj uporabi, a tuženici sami nisu poduzeli niti jednu radnju temeljem koje je tužiteljici brisano pravo vlasništva, već je to došlo provedbom Zakona i pravomoćnih odluka suda, kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi, iako je vidljivo, da je to rješenje doneseno temeljem očitovanja upravitelja javne ceste A3, odnosno nositelja prava na javnoj cesti H. a. d.o.o., pa time i postoji proturječnost razloga presude. Obzirom da je tužiteljica stekla nekretnine u stečajnom postupku, ista nije bila u režimu društvenog vlasništva a i u povijesnom vlasničkom listu se ne navodi da je nekretnina bila u društvenom vlasništvu već samo trenutak upisa uknjižbe pravnog prednika tužiteljice na cijeloj nekretnini, navodeći da ona nikada nije vidjela niti bila upoznata sa postojanjem građevinske dozvole za ovu dionicu, te je zatražila da se takva građevinska dozvola dostavi kao i urbanističke uvjete za parcelacijski elaborat kao i sredstva osigurana za predloženu investiciju, te provede i dokaz o isplaćenoj naknadi za predmetnu nekretninu, a što nije prihvaćeno i niti na jednu činjenicu se nije očitovalo od strane prvostupanjskog suda. Isto tako, da li je ista nekretnina evidentirana kao cesta prvostupanjski sud nije ni pokušao utvrditi snimkom izvedenog stanja, kao ni iz katastra, pa je stoga i suprotno dokazima priloženim uz tužbu neargumentirano navedeno od strane prvostupanjskog suda, da je nekretnina upisana u zk. ul. broj 761 k.o. L. kč. br. 645/3 sa 12000 m2 do 1990. godine bila u režimu društvenog vlasništva a na kojem se nije moglo stjecati imovinska prava, obzirom je i pravni prednik tužiteljice stekao vlasništvo na nekretnini u stečajnom postupku dosudom Trgovačkog suda, pa stoga ukazuje na njeno pravo na isplatu novčane naknade za tržišnu vrijednost sukladno odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te Zakona o zemljišnim knjigama koje proizlazi iz odredbe čl. 33. st. 2. ZV-a, pozivom i na povredu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda iz čl. 1. Protokola Konvencije. Smatra, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i time pogrešno primijenjeno materijalno pravo uz prijedlog da se ukine prvostupanjska presuda i vrati sudu na ponovno raspravljanje uz obvezu donošenja nove i na zakonom osnovane presude. Pri tome, navodi da je obrazloženje prvostupanjske presude od odlučnog značaja obzirom se isključivo iz njega može utvrditi način i rezultat zaključivanja suda o relevantnim činjenicama a obrazloženje sadrži nedostatke da se njena pravilnost ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i vrati na ponovno postupanje, kojim bi prvostupanjski sud morao provesti sve predložene dokaze.

 

3.              Sa tim je žalbama postupljeno temeljem odredbe čl. 359.ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP).

 

4.              Odgovorom na žalbu 2. tuženik žalbu tužiteljice smatra neosnovanom smatrajući i neosnovane navode da je tužiteljica zakonito i u dobroj vjeri stekla vlasništvo nekretnine, kao i da se neosnovano negira pravni status dijelova javne ceste utvrđen i stečen ex lege uz dostavu presude Europskog suda za ljudska prava u sličnoj i činjeničnoj pravnoj situaciji.

              Žalbeni je prijedlog da se odbije žalba tužiteljice.

 

4.1. Odgovorom na žalbu tužiteljice I. tužena Republika Hrvatska, istu smatra neosnovanom, obrazloženjem vezano za neprovođenje dokaza i stjecanje prava vlasništva. 

        Žalbeni je prijedlog da se odbije žalba tužiteljice.

 

5.              Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba 2. tuženika djelomično osnovana.

 

6.              Predmet postupka u odnosu na zahtjev tužiteljice je isplata vrijednosti navedene nekretnine označene kao kč. 654/3 upisane u zk. ul. 761 k.o. L. u naravi restoran O. zgrade i neplodno površine 12100 m2 koja je sastavni dio nove oznake kč. br. 645/1 upisane u zk. ul. 963 k.o. L. i to obzirom da tuženici nemaju pravni osnov stjecanja, te da predmetna nekretnina nikada nije mogla postati cesta i cestovno zemljište u općoj uporabi a sve sukladno i Zakonu o eksproprijaciji kao i Zakonu o građevinskom zemljištu. Protutužbeni zahtjev 2. tuženika odnosi se na predaju u posjed predmetne nekretnine, uz isplatu neosnovano stečenih iznosa koje je tužiteljica stekla korištenjem navedenog zemljišta koji je u okviru javne ceste A3.

 

7.              Tijekom postupka iz priloženih dokaza utvrđeno je, da je prema građevinskom projektu autoceste B. " i građevinske dozvole od 15. lipnja 1988., temeljem koje je izdana uporabna od 29. lipnja 1988., odmorište L.-J. s pratećim uslužnim objektima u sastavu dijela te autoceste. Rješenjem Općine S. B. – Komisije za građevinsko zemljište od 06. svibnja 1988. o davanju na korištenje nekretnine uz naknadu, razvidno je da je postupak eksproprijacije i deposjedacije proveden za nekretninu tužiteljice i izdane su građevinska i uporabna dozvola. Pri tome, građevinski projekt autoceste B. " dionice L.-B. S., priložen predmetu, proizlazi da u tehničkoj dokumentaciji, kao i aktiva Republičkog komiteta nije predviđeno uklapanje motela O. (korisnik RO B. iz S. B.) i benzinske stanice E. iz S. u kilometrima 355+142, već se oni predviđaju rušiti ali nakon najnovijih razmatranja stalo se na stanovište, da je ekonomski opravdano i ovaj uslužni punkt uključiti u autocestu, pa se i pristupa izradi potrebne tehničke dokumentacije, uz navode da u odnosu na motel O. zahvati će se vjerojatno trebati učiniti u sklopu motela i to u odnosu na poboljšanje komunalne infrastrukture u gradnji biodiska za pročišćavanje fekalne kanalizacije, prilagodbe visine ulaza na terasu sa pješačkog hodnika, kao i dodavanje za ulaz invalidnim osobama a linija eksproprijacije kojom je omeđena građevinska parcela pratećeg objekta određena na udaljenosti od 2,00 m od sigurnosne žičane ograde, pa ukupne površine parcele PUO L. iznosi oko 2,2 hektara.

 

8.              Nakon toga, rješenjem od 20. svibnja 1993. upisuje se pravo vlasništva DP B.-S. B. B. " d.o.o. koji je rješenjem Trgovačkog suda promijenio naziv u B. " d.o.o. 01. kolovoza 1996. a nakon toga 02. travnja 1998. u motel D. d.o.o. koji je u stečajnom postupku i navedena nekretnina dosuđena Z. d.o.o. a tužiteljica od Z. d.o.o. kupila predmetne nekretnine Kupoprodajnim ugovorom od 17. prosinca 2015. i to u odnosu na nekretninu kč. 645/3 površine 12100 m2 upisana u zk. ul. 761, nekretnine 645/3 upisane u zk. ul. 771 i kč. br. 645 upisane u zk. ul. 771 sve k.o. L.. Uvidom u zk. uložak 761 k.o. L. vidljivo je da je cijepana kč. br. 645/3 restoran, zgrade i neplodno 12100 m2 na kč. br. 645/3 pomoćna zgrada i neplodno zemljište a sa 161 m2 645/7 neplodno zemljište sa 58 m2, 645/13 javna cesta A3 sa 21m2 u novi zk. 964 k.o. L. uz uknjižbu prava vlasništva javnog dobra u općoj uporabi neotuđivog vlasništva Republike Hrvatske pod upravljanjem H. a. d.o.o., koje je rješenje i dostavljeno tužiteljici a njezin prigovor od 17. listopada 2018. je odbijen vezano da se radi o upisu javne ceste sukladno odredbi čl. 123. st. 1. i 2. Zakona o cestama sa snimkom izvedenog stanja, koje je i dostavljeno od strane nadležnog tijela za katastar, dok se upis na Republiku Hrvatsku obavlja po službenoj dužnosti.

 

9.              Uvidom i u eksproprijacioni elaborat za pratežni uslužni objekt L. vidljivo je da su tadašnjim posjednicima nekretnina iste ekspropirane, a između ostalih i od tih nekretnina stvorena kč. br. 645/3 sa 12100 m2.

 

10.              Prvostupanjski sud cijeni i da je nekretnina upisana u zk. ul. 761 k.o. L. kč. br. 645/3 sa 12100 m2 do 1990. godine bila u režimu društvenog vlasništva na koje se i prema Zakonu o cestama ("Narodne novine" broj: 29/84, 47/86, 24/87, 47/89) nisu mogla stjecati imovinska prava, a od 1990. godine je stekla status općeg dobra, dok je zaštita povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu odgođena do 01. siječnja 2017. Također, u odnosu na zahtjev  tužiteljice za isplatom naknade za izvlaštenje pred upravnim tijelom  da je odbačen. Cijeni i da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na nekretnini prema Ugovoru o kupoprodaji sklopljenim sa Z. d.o.o. 17. prosinca 2015., kao što ni Z. d.o.o. nije mogao steći pravo vlasništva kupoprodajom od motela D. d.o.o. u stečaju jer je nekretnina kč. br. 645/3 upisana u zk. ul. 761 k.o. L. do 1990. godine bila u režimu društvenog vlasništva, kao i vezano za odgodu načela povjerenja u zemljišne knjige u vrijeme kada je tužiteljica kupila nekretninu, ta je i odgoda bila na snazi u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu a do tih odgoda je i došlo zbog neusklađenosti zemljišnoknjižnog stanja sa faktičkim izvanknjižnim stanjem i na taj način je Republika Hrvatska postala ex lege vlasnik velikog broja nekretnina. Prilikom kupnje nekretnina, tužiteljica je morala znati da je ta nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kao i o odgodi povjerenja u zemljišne knjige, te je i njezino pravo kao vlasnik 17. listopada 2018. brisano, pa da je i mogla pokrenuti postupak protiv prijašnjeg vlasnika radi poništenja tog Ugovora, što nije učinila, nego je podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske i H. a. d.o.o. radi isplate. Nadalje cijeni, da tuženi nisu poduzeli ni jednu radnju temeljem koje bi tužiteljici bilo brisano pravo vlasništva, već je to došlo provedbom zakona i pravomoćnih odluka suda, kao i neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je podnesen prije isteka roka od tri godine sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO). Smatra da se neosnovano od strane 2. tuženika traži predaja u posjed nekretnine, obzirom da nije vlasnik nekretnine i time nema aktivnu legitimaciju da traži predaju u posjed sukladno čl. 14. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok i potraživanje 2. tuženika smatra neosnovanim jer tužiteljica od 17. listopada 2018. više nije vlasnica nekretnine i realno ne ostvaruje nikakav prihod od iste, pa nije pasivno legitimirana za period od 17. listopada 2018. do 31. siječnja 2019. a od 17. prosinca 2015. do 17. listopada 2018. je bila vlasnica ali nije bio vlasnik 2. tuženik, pa takav zahtjev za isplatom nije osnovan a i obzirom da nije imala saznanja da ona nije vlasnica nekretnine, niti je 2. tuženik bio ovlaštenik upravljanja tom nekretninom, pa je u tom dijelu protutužbeni zahtjev odbijen.

 

11.              U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice žalba nije osnovana, dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev vezano za predaju u posjed predmetne nekretnine osnovan tako postavljeni tužbeni zahtjev 2. tuženika, dok vezano za isplatu isti nije osnovan.

 

12.              Sukladno odredbi čl. 73. Zakona o cestama ( NN 84/11, 18/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22) propisano je da se pod korištenjem cestovnog zemljišta u smislu tog Zakona podrazumijeva građenje pratećih uslužnih objekata na javnoj cesti i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluge, opskrbe gorivom, servisnih usluga i sl. kao i obavljanje navedenih djelatnosti u već izgrađenim objektima, te korištenje površine cestovnog zemljišta za gospodarske djelatnosti radi pružanja usluga korisnicima javne ceste (st. 1.), pravo korištenja cestovnog zemljišta na javnoj cesti nastaje sklapanjem ugovora koji pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, sklapa sa korisnikom cestovnog zemljišta i traje do isteka važenja ugovora (st. 2.). Osobe koje, protivno odredbama ovog članka, cestovno zemljište koriste bez važećeg ugovora dužne su pravnoj osobi koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionaru predati posjed cestovnog zemljišta i pratećih uslužnih objekata izgrađenih na javnoj cesti (t. 6.), u slučajevima korištenja cestovnog zemljišta bez pravne osnove pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar ima pravo protiv korisnika ili posjednika pokrenuti odgovarajuće postupke pred nadležnim sudovima i drugim javnopravnim tijelima, radi zaštite prava Republike Hrvatske (t. 7.). Time u odnosu i na zahtjev 2. tuženika vezano za predaju u posjed predmetne nekretnine trebalo je i prihvatiti kao osnovan takav zahtjev a sve sukladno toj odredbi čl. 73. t. 6. Zakona o cestama.

 

13.              U odnosu na zahtjev za isplatu, pravilno je odlučeno. Obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta mora proizlaziti iz zakona, dok se Pravilnicima razrađuje, način obračuna, naplate te visina naknade, pa čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerama za izračun naknade korištenja cestovnog zemljišta (na koje se poziva tuženik), nije samostalno primjenjiv pravni temelj za obvezu plaćanja sporne naknade na strani tužiteljice. Iz odredaba Zakona o cestama proizlazi isključivo mogućnost da se cestovno zemljište daje, odnosno povjerava korisniku na korištenje a ne postoji zakonska obveza plaćanja naknade za korištenje bez provedenog postupka davanja na korištenje, što i proizlazi iz odredbe čl. 3. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, kojem je propisano da se cestovno zemljište može povjeriti na korištenje pravnim i fizičkim osobama Ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta i na druge zakonom dozvoljene načine što proizlazi i iz čl. 66. st. 5. Time se primjena čl. 2. st. 2. Pravilnika o mjerama za izračun naknade treba tumačiti kao zakonska osnova za obvezu plaćanja za korištenje cestovnog zemljišta uz ispunjenje propisanih uvjeta da se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi koja koristi priključak ili prilaz do objekta u kojem obavlja komercijalnu djelatnost uz primjenu i svrhu Zakona o cestama, što znači da je nastanak obveze plaćanja naknade u odnosu na tu obvezu se mora provesti odgovarajući postupak povjeravanja korisnicima na korištenje odnosno djela cestovnog zemljišta, kao sastavnog dijela javne ceste. Iz provedenog postupka nije utvrđeno da bi i bio proveden taj postupak, kao ni fizički realiziran i definiran postupak prema Pravilniku o mjera za izračun naknade, pa se stoga u odnosu na 2. tuženika isti ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. 73. t. 7. Zakona o cestama i propisuje da se korištenje bez pravne osnove u odnosu na pravnu osobu koja upravlja cestom, odnosi radi zaštite prava Republike Hrvatske, pa stoga i nije primjenjiv u odnosu na 2. tuženika. Stoga je i u odnosu na taj zahtjev za isplatom korištenja uslužnog objekta javne ceste i pravilno odbijen.

 

14.              U odnosu na zahtjev tužiteljice kojim se traži isplata vrijednosti nekretnine od strane tuženika, isti je pravilno odbijen, obzirom da njoj nije od strane Republike Hrvatske, kao niti H. a. d.o.o., oduzeto to pravo vlasništva, već je pravo vlasništva i u odnosu na prethodne vlasnike eksproprirano i oduzeto, pa i time što je predano pravnom predniku M. nema osnove da bi 1. i 2. tuženik imali odgovornost za oduzimanje te nekretnine, već je to, kao što to i pravilno prvostupanjski sud cijeni, na onome koji je i prodao predmetnu nekretninu, a i isti je definitivno znao da se radi o društvenom vlasništvu odnosno korištenju H. c. i vlasništvu Republike Hrvatske, budući je i u predmetu priložena presuda kojom je isti i tražio i prije nego što je prodao predmetnu nekretninu tužiteljici, isplatu po osnovi navedenog. Zakonom o javnim cestama od 6. Prosinca 1996., prestalo je pravo vlasnika, vezano za odredbu čl. 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je provedeno potpuno izvlaštenje u odnosu na tu stvar. Obzirom na zatraženu isplatu, priloženu dokumentaciju i utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na predmetnu nekretninu, nije bilo potrebno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, obzirom to ne bi utjecalo na utvrđeno. Uz to, predmetu prileži i audio snimka izvedenog stanja Auto ceste A3, iz koje je vidljivo da je predmetna nekretnina dio uslužnog dijela Auto ceste.

 

15.              U odnosu na žalbene navode za nastao trošak 2. tuženika u prvostupanjskom postupku, pravilno se ističe da je isti trebao biti priznat, obzirom se radi o nastalom trošku prijevoza, odnosno putnog troška od Z. do S. B., pa je stoga u tom dijelu nastao trošak puta u odnosu na prijeđene kilometre, priznat u iznosu od 207,36 eura/1.562,35,32 kune, dok dio troška po osnovi dnevnice, nije priznat obzirom ta osnova nije obveza tužiteljice, te je odlučeno osnovom čl. 154. st.2. u vezi sa čl. 155. ZPP-a, u vezi sa čl. 380. t.3. ZPP-a.

 

16.              Stoga je u odnosu na 2. tuženika djelomično prihvaćena žalba i preinačena prvostupanjska presuda sukladno čl. 373. t. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu žalba tužiteljice i 2. tuženika ocijenjena kao neosnovana i presuda potvrđena osnovom čl. 368. ZPP-a.

 

 

U Puli - Pola 11. rujna 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Nataša Babić, v.r.