1               Poslovni broj Gž-838/2023-2

             

              REPUBLIKA HRVATSKA              

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA              

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola               Poslovni broj Gž-838/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. Z. iz B., OIB …, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o., Z., protiv tuženih 1. T. B. iz B., OIB …, 2. V. B. iz Z., OIB …, 3. S. B. iz N., čija je zastupnica za primanje pismena D. K. Š., odvjetnica u Z., i 4. D. B. iz N., koju zastupa privremena zastupnica E. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tuženika T. B., V. B., S. B. i D. B. izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1157/2012-78 od 8. lipnja 2017. ispravljene rješenjem o ispravku suda prvoga stupnja poslovni broj P-1157/2012-89 od 23. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. rujna 2023.,

 

 

presudio je

 

 

1.   Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika T. B., V. B., S. B. i D. B. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1157/2012-78 od 8. lipnja 2017. ispravljena rješenjem o ispravku suda prvoga stupnja poslovni broj P-1157/2012-89 od 23. rujna 2022.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbe tuženika kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1st        Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„Utvrđuje se da je tužiteljica V. M. Z., OIB …, temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ovjerenog 2. veljače 2005. pod posl. brojem R2-112/05, Ov-12/05, pred Općinskim sudom u Zadru, te Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ovjerenog 25. studenog 2009. kod javnog bilježnika S. H. pod posl. brojem OV-5952/09, stekla valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na čest. zgr. 285 i čest. zem. 387/42, upisane u zk. ul. 1599 k.o. B., što su tuženici, kao zakonski nasljednici pok. M. B.1, dužni priznati i izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.“

1st1st                 Rješenjem o ispravku i rješenjem suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„I. Ispravlja se dopunska presuda poslovni broj P-1157/2012 od 7. srpnja 2022., tako da u izreci, umjesto riječi: " r i j e š i o j e ", ispravno treba stajati: " p r e s u d i o j e " , te se ispred riječi: "ad 3/ S. B.…" briše slovo "i", a iza riječi: "ad 3/ S. B.…" dodaju još riječi: "…i ad 4/ D. B.".

 

II. Nalaže se tuženici ad 4/ D. B. da tužiteljici V. M. Z. nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.875,00 kuna, a koji se odnosi na trošak postavljanja i rada privremene zastupnice E. M., odvjetnice u Z., sve u roku od 15 dana.“

 

2nd      Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija prvo tuženik T. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene zakona. Ističe da sud u N. nije odlučivao o nekretninama u Republici Hrvatskoj odnosno njihovoj pravoj sudbini, nego isključivo o obveznopravnim odnosima između stranaka o pitanju valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kada je riječ o obveznopravnom odnosu da ne postoji isključiva nadležnost domaćih sudova.

 

2nd1st              Ne ističe određeni žalbeni prijedlog.

 

3rd        Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija drugo tuženik Viktor Brkić zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu između pok. M. B.1  i njegove majke, u kom pravcu se poziva na odluku Općinskog suda Grada O., prevedene po stalnom sudskom tumaču N. Š., iz koje da proizlazi da pok. M. B.1  nije mogao raspolagati njihovom zajedničkom imovinom, već samo pokretnom koja mu služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. U tom trenutku zajedničku nepokretnu imovinu činili su kuća upisana u zk.ul. 1242 k.č.br 112/2 k.o. B., kupljena 1968. i kuća upisana u zk.ul. 1590 i 1591 k.o. B., kupljena 1968. koje su uz suglasnost njegove majke prodane da bi se tim sredstvima mogle kupiti kuća upisana u zk.ul. 1599 k.o. B., kupljena 1988. i kuća upisana u zk.ul. 9811 kč.br 5575 k.o T., kupljena 1997. kojima je pok. otac u tajnosti i bez zabilježe u zemljišnim knjigama raspolagao u korist tužiteljice iako je znao da se radi o zajedničkoj imovini. Smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je sud zanemario pravo njegove majke dok je „pozvao“ sva četiri svjedoka tužiteljice iako niti jedan od njih nije došao. Raspolaganje zajedničkom imovinom jednog bračnog druga bez suglasnosti drugog bračnog druga ima za posljedicu ništetnost takvih ugovora. U nastavku svoje žalbe daje svoju ocjenu provedenih dokaza te ističe da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu pok. M. B.1  i njegove majke te da njegov otac nije mogao raspolagati suvlasničkim dijelom njegove majke, a što ima za posljedicu ništetnost predmetnih ugovora.

 

3rd1st                Očiti žalbeni prijedlog je da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži te presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

4th        Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija treće tuženica S. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ne ističe određeni žalbeni prijedlog.

 

5th        Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija četvrto tuženica D. B. iz svih žalbenih razloga. Činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pogrešno je primijenjeno. Sud je počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Tvrdi da je sud pogrešno utvrdio da nekretnine koje su predmet ovoga postupka nisu bile označene u Darovnom ugovoru zaključenom 1991. između M. B.1 i njegovog sina V. B. U darovnom ugovoru netočno je navedena samo oznaka te umjesto točno čest. zgr navedena je" čest zem" ali i površine te čest. zgr i čest zem 285 se poklapanju, pov. 100 m2, te je očito da se radi o jednoj te istoj čestici. Također, da je sud zanemario činjenicu da je presudom prizivnog suda B. od 21. svibnja 2013. utvrđena ništetnost spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između tužiteljice i oca svih tuženika M. B.1 Osporava zaključak suda prvoga stupnja da nekretnine koje su predmet spornih ugovora ne predstavljaju bračnu stečevinu pok. M. B.1  i njene majke.

 

5th1st                Obzirom na navedeno, predlaže da sud druga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu ukine i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, podredno da je preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

6th        Sa žalbama svih tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. - dalje: ZPP).

 

6th1st                Tužiteljica u svom odgovoru na žalbe tuženika očituje se na način da navodi da su žalbe neosnovane te predlaže njihovo odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbe.

 

7th        Žalbe svih tuženika nisu osnovane.

 

8th        Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtjeva da se utvrdi da je stekla valjanu pravnu osnovu za uknjižbu svog prava vlasništva na nekretninama kčbr. zgr. 285 i kčbr. 387/42, upisanih u zk. ul. 1599 k.o. B., u naravi kuća i dvorište, koje su u trenutku smrti M. B.1, njenog supruga i oca tuženika, bile upisane na njegovo ime u cijelosti, a koju osnovu predstavljaju Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren 2. veljače 2005. pred sudom prvoga stupnja pod poslovnim brojem R2-112/05, Ov-12/05 te Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ovjeren 25. studenog 2009. kod javnog bilježnika S. H. pod poslovnim brojem OV-5952/09. Naime, radi se o ugovorima koje je tužiteljica zaključila kao davateljica uzdržavanja sa sada pok. M. B.1 kao primateljem uzdržavanja, time da je u Aneksu ugovora i to njegovoj toč. 3. (u pobijanoj presudi je očitom omaškom u pisanju navedena toč. II.) navedeno: „Ugovorne strane utvrđuju da su dana 23. studenoga 2009. Zaključile Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim primatelj uzdržavanja M. B.1 svojoj supruzi Z. V. M. pored već spomenute nekretnine ustupa i svu ostalu svoju imovinu u Hrvatskoj a to se odnosi na sav novac položen u bankama u Hrvatskoj, kao i vrijednosne papire koji glase na moje ime, te sve druge pokretnine i nekretnine koje izrijekom neću navesti u ovom Aneksu ugovora, a koje se zateknu na mom imenu u trenutku smrti. Ovim Aneksom ugovora isključeno je jedino moje nasljedstvo od mojih roditelja u mjestu V., katast. općina G.“

8th1st                Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koji je rezultat ocijene provedenih dokaza (materijalnih dokaza koji prileže predmetu te personalnih dokaza i to iskaza saslušanih parničnih stranaka a koje dokaze je sud ocjenjivao sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a) sud prvoga stupnja predmetnom presudom zahtjev tužiteljice prihvatio je u cijelosti kao osnovan.

 

8th2nd              Naime, sud je ocijenio da ne postoje nikakve formalne zapreke zbog kojih sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegov Aneks ne bi bili pravno valjani, a posebno ne iz razloga na koji su tuženici tijekom postupka ukazivali – da je pok. M. B.1 bio slijepa osoba u trenutku sklapanja predmetnih ugovora. U pravcu tog svog zaključka sud se poziva na odredbu čl. 53. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94 i 162/98 - dalje: ZJB) i odredbu čl. 116. st. 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 - dalje: ZN) te zaključuje da oba zakona za valjanost pravnih poslova među živima (a u predmetnom slučaju radi se upravo o takvim pravnim poslovima) zahtijevaju pismenu formu i ovjeru od strane suda odnosno javnog bilježnika - formu javnobilježničkog akta, i ne propisuju nikakvu posebnu proceduru za slijepe osobe. Pri tom, ističe da forma sudske ovjere po svojoj snazi i proceduri može biti samo jača od forme javnobilježničkog akta, te da odabir forme sudskog zapisnika u kojoj su stranke upozorene na sva prava i obveze iz ugovora nikako ne može dovesti do ništavosti istog, pa niti u slučaju kada se radi o slijepoj osobi. Forma javnobilježničkog akta u kojoj je zaključen Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju u cijelosti je ispoštovana, stranke su upozorene na prava i obveze iz ugovora koji im je pročitan i protumačen, pa sama činjenica da je ugovor sklopila slijepa osoba ne utječe na njegovu pravnu valjanost.

 

8th3rd                Sud je nadalje zaključio da na pravnu valjanost predmetnih ugovora ne utječe niti činjenica da u Aneksu ugovora od 25. studenog 2009. nisu pojedinačno navedene nekretnine koje su predmet toga ugovora (u ugovoru je navedeno da primatelj uzdržavanja davateljici uzdržavanja ustupa sve nekretnine koje se nalaze na njegovom imenu u trenutku njegove smrti), obzirom se radi o ugovoru koji je formalno valjan, odražava volju stranaka i u cijelosti je izvršen.

 

8th4th                Kako u Aneksu ugovora nisu pojedinačno označene nekretnine koje primatelj uzdržavanja ustupa davatelju uzdržavanja, sud utvrđuje da se radi o ugovoru koji je neprovediv u zemljišnim knjigama, pa zaključuje da je upravo to i bio razlog pokretanja predmetne parnice usmjerene na uknjižba prava vlasništva tužiteljice (davateljice uzdržavanja) na nekretninama (kčbr. zgr. 285 i kčbr. 387/42 upisanim u zk. ul. 1599 k.o. B.) koje su u trenutku smrti pok. M. B.1 (primatelja uzdržavanja) bile na njegovom imenu (kao što su i danas). Stoga ocjenjuje da tužiteljica ima pravni interes tražiti da sud utvrdi da ima pravni osnov za stjecanje prava vlasništva i to tužbom kakva je podnesena u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 187 ZPP-a.

 

8th5th                Nadalje, sud je kao neosnovan otklonio prigovor tuženika da su predmetni ugovori pravno nevaljani odnosno ništavi jer je pok. M. B.1 istima raspolagao imovinom koja predstavlja zajedničku imovinu (bračnu stečevinu) njihove majke i oca. Naime, sud je zaključio da tuženici tu svoju tvrdnju nisu ničim dokazali, sve to kraj činjenice da su predmetne nekretnine stečene temeljem ugovora o kupoprodaji sklopljenim između pok. M. B.1 i J. i I. Đ. zaključenog 12. svibnja 1988., dakle punih deset godina nakon razvoda braka (1978.) između oca i majke tuženika. Pri tom, sud je cijenio i okolnost da pitanje bračne stečevine roditelja tuženika nije bio predmet sporazuma u postupku razvoda braka - njihov brak razveden je u gradu O. (N.), a majka tuženika pred nadležnim sudovima u Republici Hrvatskog nije pokretala nikakve postupke predmet kojih bi bila bračna stečevina nje i pok. M. B.1

 

8th6th                Također, sud zaključuje da niti činjenica da su predmetni Ugovor i njegov Aneks utvrđeni ništetnim presudom Prizivnog suda B. (sud u N.) nije od utjecaja na ocjenu pravne valjanosti tih ugovora u ovom postupku, obzirom je taj sud ocjenjujući valjanost spornih ugovora, odlučivao i o nekretninama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, a u odnosu na koje postoji isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj (čl. 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01 - ZRSZ). Dakle, presuda norveškog suda kojom je odlučeno o valjanosti predmetnih ugovora nema utjecaja na postupak koji se vodi u Republici Hrvatskoj, a konačno ne radi se o presudi koja bi bila pravomoćno priznata u Republici Hrvatskoj.

 

9th        Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice su pravilno i potpuno utvrđene a na tako utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

 

9th1st                Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

9th2nd              Nezadovoljstvo drugo tuženika utvrđenim i presuđenim u ovom predmetu - da nekretnine koje su predmet spornih ugovora ne predstavljaju bračnu stečevinu majke i oca tuženika, ne znači da su mu povrijeđena njegova osnovan prava u postupku, pa tako niti pravo na pravično suđenje, a povredu toga prava ne predstavlja niti činjenica što je sud prihvatio dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanjem svjedoka koji konačno sudu nisu pristupili, jer je sud očito pravilno ocijenio da odluku može donijeti bez provođenja tih dokaza.

 

10th   Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan, jer je pravilno zaključio ocjenom provedenih dokaza, da sporni ugovori predstavljaju valjanu pravu osnovu za upis prava vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama.

 

10th1st            Naime, tuženici tijekom postupka nisu dokazali da bi se radilo o ugovorima koji su ništetni, posebno ne iz razloga što ih je na strani primatelja uzdržavanja sklopila slijepa osoba. Aneks ugovora predmet koga su sukladno čl. 3. istoga bile i predmetne nekretnine (jer se radi o nekretninama koje se prema zemljišnoknjižnom  stanju bile na imenu pok. M. B.1 u trenutku njegove smrti), sklopljen je u formi javnobilježničkog akta, na koji način je u cijelosti postupljeno sukladno odredbi čl. 53. ZJB.

 

10th2nd         Žalbeni navodi kojima tuženici ukazuju na ništetnost predmetnih ugovora pozivom na postojanje presude Prizivnog suda B. - kojom je utvrđeno da se radi o ništetnim ugovorima, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, prvenstveno stoga što se radi o presudi u odnosu na koju je sada već pravomoćno odlučeno da ne postoje pretpostavke za njezino priznanje u Republici Hrvatskoj (rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-314/2021 od 23. lipnja 2021., str. 217. do 221 spisa), dakle nije obvezujuća u predmetnom slučaju, a konačno N. (čiji sud je donio istu presudu) nije članica Europske unije pa stoga glede nadležnosti i primjene mjerodavnog prava sa Republikom Hrvatskom koja je članica Europske unije, ne dolazi do primjene Uredba 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao niti Uredba 1215/2012.

 

10th3rd           Neosnovano prvo tuženik ističe da sud u Norveškoj nije odlučivao o nekretninama u Republici Hrvatskoj odnosno njihovoj pravoj sudbini, nego isključivo o obveznopravnim odnosima između stranaka o pitanju valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer suprotno proizlazi iz sadržaja same presude suda u Norveškoj (str. 95 do 121 spisa), a konačno i rješenja Županijskog suda u Zadru – kojom je prihvaćena žalba ovdje tužiteljice te je preinačeno rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-17/2017-29 od 6. srpnja 2018. na način da je odbijen prijedlog T. B. (ovdje prvo tužitelja) za priznanjem odluke stranoga suda i to presude Prizivnog suda B. od 21. svibnja 2013. pod brojem 12-110239ASD-BORG/02 kao neosnovan, sve to uz obrazloženje u osnovnom da se predmetnom presudom nije odlučivalo samo o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti ovdje spornih ugovora, nego i o raspodjeli ostavinske imovine pok. M. B.1 te time i o nekretninama koje su bile njegovo vlasništvo a nalaze se u Republici Hrvatskoj, pa samim tim i o nekretninama koje su predmet Ugovora o uzdržavanju i njegova Aneksa, o kojim pitanjima može odlučivati isključivo nadležni sud Republike Hrvatske.

 

10th4th           U odnosu na žalbene navode drugo i četvrto tuženika da su predmetni ugovori ništetni (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. - dalje: ZOO/05) odnosno čl. 103. ZOO/91) u vezi sa čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine broj 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998 - dalje: ZBPO) jer je istima pok. M. B.1 raspolagao zajedničkom imovinom – bračnom stečevinom, njega i majke tuženika odnosno udjelom (suvlasničkom dijelu) M. B.2, valja reći da predmetna odluka niti tim žalbenim navodom nije dovedena u pitanje, jer je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da tuženici nisu dokazali da nekretnine koje su predmet spornih ugovora predstavljaju zajedničku imovinu - bračnu stečevinu roditelja tuženika. Sama činjenica da je pok. M. B.1 prodao dvije nekretnine (kuće) koje su kupljene 1968. (tijekom trajanja bračne zajednice između roditelja tuženika), samo po sebi ne znači – u tom pravcu tuženici ne nude dokaze, da je tim novčanim sredstvima (zajedničkom imovinom), punih deset godina nakon razvoda braka roditelja tuženika, sada pok. M. B.1 kupio predmetne nekretnine.

 

10th5th           Suprotno žalbenim navodima četvrto tuženice, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da predmetu (str. 16 - 23 spisa) prileži Ugovor o darovanju sastavljen 3. travnja 1991. u O. između M. B.1 kao darovatelja i V. B. kao daroprimatelja, u kom su (toč. II. ugovora) navedene nekretnine koje su predmet darovanja, pa tako između ostalih i predmetne nekretnine. Međutim, ugovor koji prileži predmetu u presliku, ima dvije stranice i nedostaje mu stranica iz koje bi bilo vidljivo da je on potpisan od strane ugovornih stranaka. Strana 23 spisa ili treća strana ugovora ne odnosni se na Ugovor o darovanju od 3. travnja 1991., već predstavlja punomoć koju M. B.1 daje svom sinu V. B. da se brine o njegovim interesima i djeluje kao njegov posrednik u pravnim stvarima uključujući i posredovanje pri iznajmljivanju nekretnina. Dakle, Darovni ugovor nema takvu dokaznu snagu iz koje bi proizlazilo da su predmetne nekretnine još 1991. bile darovane drugo tuženiku odnosno da se radi o ugovoru koji je sklopljen sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZOO/91, a što bi imalo za posljedicu da je drugo tuženik vlasnik istih, pa se ne može prihvatiti kao osnovan niti žalbeni navod da je sada pok. M. B.1 spornim nekretninama dvostruko raspolagao.

 

10th6th           Ovdje se posebno naglašava da sama činjenica da je majka tuženika M. B.2 dana 13. siječnja 2016. podnijela u ostavinskom postupku iza pok. M. B.1 (O-1160/10) Zahtjev radi izdvajanja njene bračne stečevine iz ostavinske imovine pok. M. B.1, ne dokazuje tvrdnju tuženika da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu – bračnu stečevinu roditelja tuženika, odnosno da je predmetnim ugovorima o uzdržavanju pok. M. B.1 raspolagao u korist tužiteljice zajedničkim udjelom M. B.2.

 

10th7th           Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

 

11th   Obzirom na navedeno, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

12th   Tužiteljici ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, jer se ne radi o trošku koji je potreban za odluku o žalbi (čl. 155. ZPP-a).

 

U Puli-Pola, 11. rujna 2023.

 

                            Predsjednica vijeća:

 

                            Nataša Babić, v.r.