REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-100/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, s danom objave 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3214453036/08, sklopljenog dana 17. listopada 2008. između OŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, iznos od 197,31 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 20. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate na dosuđeni iznos od 197,31 EUR za razdoblje od 31. prosinca 2007. do 19. listopada 2008.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.186,07 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. rujna 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 46,91 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 09. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su OŠ kao korisnik kredita i tuženik dana 17. listopada 2008., sklopili Ugovor o kreditu broj: 33214453036/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), da je u članku 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, takozvana ulazna naknada, da je naknada od korisnika kredita naplaćena dana 20. listopada 2008. i to u iznosu od 197,31 EUR, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, odnosno da korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze, da mu je ta naknada naplaćena čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu korisnika kredita, da je navedeno postupanje omogućilo kreditoru proizvoljno određivanje naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što navedenu odredbu čini nepoštenom i ništetnom sukladno odredbama čl. 272. ZOO-a. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju, čime dokazuje svoju aktivnu legitimaciju.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijelosti i isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti spora visinu kondemnatornog zahtjeva te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2008. godine. Ujedno je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju navodeći da sporna novčana tražbina nije mogla biti predmet prijenosa jer se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, da je navedena naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, i povezanih regulatornih troškova. Ujedno osporava tijek zateznih kamata i ističe prigovor zastare.

3. U nastavku postupak, a u podnescima od 15. ožujka 2025. i 15. travnja 2025., tužitelj je osporio sve navode tuženika i u cijelosti ostao kod navoda tužbe, dok je tuženik u podnesku od 27. ožujka 2025. u cijelosti ostao kod navoda iz odgovora na tužbu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijesti (list 6 i 8 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 10-15 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 16-20 spisa), potvrdu o plaćenoj naknadi (list 21 spisa), pregled promjene kamatnih stopa, izvadak iz transakcijskog računa (list 37-50 spisa), sudsku praksu (list 69-82 spisa), Izvadak iz zapisnika VSRH (list 82 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka OŠ (list 112 spisa).

5. Punomoćnik tuženika je na ročištu dana 19. kolovoza 2025. nakon što je tuženik ustvrdio da predloženi svjedok UŠ nikada nije bila zaposlenik tuženika, povukao dokazni prijedlog saslušanjem iste. Na navedenom ročištu tuženik je također priznao visinu tužbenog zahtjeva pod točkom II. tužbe, dakle u visini od 197,31 EUR, te je ustvrdio da je predmetna naknada u toj visini ustegnuta dana 20. listopada 2008., nakon čega je tužitelj odustao od predloženog knjigovodstvenog vještačenja.

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 197,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Sud je s obzirom na tuženikov prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 16. lipnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora toga dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama, dakle vrijednost tužbenog zahtjeva je 1.524,54 EUR.

9. Naime, sud smatra da su neosnovane tvrdnje tuženika kako bi vrijednost predmeta spora trebala biti vrijednost naznačenog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, jer bi u tom slučaju bilo neophodno zanemariti deklaratorni tužbeni zahtjev. Međutim, kako bi tužitelj uopće mogao postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev potrebno je prije toga utvrditi ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora. Dakle tužitelj je imao dvije mogućnosti: mogao je podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim navedene odredbe, odredit vrijednost predmeta spora, a potom nakon pravomoćnosti te odluke ponovno pokrenuti postupak za isplatu stečenog bez osnove, i u tom predmetu također odrediti vrijednost predmeta spora. Dakle u tom slučaju bi se vodila dva odvojena postupka što bi svakako prouzročilo veće troškove, i odugovlačilo postupak.

10. Nije sporno da su tuženik i OŠ sklopili Ugovor o kreditu.

11. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz samog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi motorno vozilo bilo korišteno u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka OŠ proizlazi da je kredit podigao za kupnju automobila za vlastite potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi se o kupnji motornog vozila za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka OŠ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je OŠ kupljeno motorno vozilo koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 16.678,20 CHF.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora, a čime je svakako obuhvaćena i naknada za obradu kredita, jer to proizlazi iz potvrde banke gdje je navedeno da je dana 20. listopada 2008. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.486,65 kn (197,31 EUR),a što potvrđuje i sam tuženik.

14. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su OŠ i tužitelj sklopili taj Ugovor 05. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da OŠ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između OŠ i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

15. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da su stranke učinile nespornom činjenicu da je tuženik naknadu za obradu kredita u iznosu od 197,31 EUR naplatio od korisnika kredita dana 20. listopad 2008.

16. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik OŠ. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

18. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

19. Svjedok OŠ je iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita iz ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora nije mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, niti je o tome bio informiran od strane djelatnika banke, a nije bio informiran niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

21. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 2. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 197,31 EUR.

23. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

24. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

26. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

27. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.524,54 EUR (1.327,23 EUR) za nenovčane tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti i 197,31 EUR za novčanu tužbenu zahtjeva na isplatu) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 ) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), za podnesak od 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. OT), za ročišta od 16. lipnja 2025. i 19. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR-a svako (Tbr. 9.1. OT), za ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. OT), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe, dakle, ukupno mu pripada 1.186,07 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

28. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u donosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

29. Neosnovan je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška sa osnova pristojbe na presudu u iznosu od 46,91 EUR, budući pristojba na presudu prema vrijednosti predmeta spora iznosi 53,09 EUR kako mu je to i dosuđeno, stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sudac

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.