Posl. broj: P-329/2022-34.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica domovinskog rada 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika Dina Komadine, odvjetnika iz Zagreba, 12. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Ulica domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 38.193,86 kn/5.069,19 € (slovima: tridesetosamtisućastodevedesettrikune i osamdesetšestlipa/pettisućašestdesetdeveteura i devetnaestcenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:
17,97 kuna /
2,39 € sa kamatom od 12.4.2011 do na iznos od
plaćanja:
na iznos od
987,28 kuna /
131,04 € sa kamatom od 11.5.2011 do plaćanja:
na iznos od
317,28 kuna /
42,11 € sa kamatom od 11.6.2011 do plaćanja:
na iznos od
317,28 kuna /
42,11 € sa kamatom od 12.7.2011 do plaćanja:
na iznos od
1.263,28 kuna /
167,67 € sa kamatom od 11.8.2011 do plaćanja:
na iznos od
317,28 kuna /
42,11 € sa kamatom od 13.9.2011 do plaćanja:
na iznos od
317,28 kuna /
42,11 € sa kamatom od 11.10.2011 do plaćanja:
na iznos od
951,84 kuna /
126,33 € sa kamatom od 11.1.2012 do plaćanja:
na iznos od
221,87 kuna /
29,45 € sa kamatom od 29.3.2012 do
plaćanja:
na iznos od
607,29 kuna /
80,60 € sa kamatom od 14.4.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 16.5.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 15.6.2012 do
plaćanja:
na iznos od
100,00 kuna /
13,28 € sa kamatom od 15.6.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 14.7.2012 do
plaćanja:
na iznos od
100,00 kuna /
13,28 € sa kamatom od 14.7.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 15.8.2012 do
plaćanja:
na iznos od
1.532,04 kuna /
203,34 € sa kamatom od 15.9.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 16.10.2012 do
plaćanja:
na iznos od
100,00 kuna /
13,27 € sa kamatom od 16.10.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 15.11.2012 do
plaćanja:
na iznos od
100,00 kuna /
13,27 € sa kamatom od 15.11.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 15.12.2012 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 16.1.2013 do
plaćanja:
na iznos od
665,76 kuna /
88,36 € sa kamatom od 15.2.2013 do
plaćanja:
na iznos od
1.013,88 kuna /
134,57 € sa kamatom od 18.5.2013 do
plaćanja:
na iznos od
1.509,44 kuna /
200,34 € sa kamatom od 2.7.2013 do
plaćanja:
na iznos od
146,11 kuna /
19,39 € sa kamatom od 11.10.2013 do
plaćanja:
na iznos od
619,41 kuna /
82,21 € sa kamatom od 12.11.2013 do
plaćanja:
na iznos od
619,41 kuna /
82,21 € sa kamatom od 11.12.2013 do
plaćanja:
na iznos od
619,41 kuna /
82,21 € sa kamatom od 11.1.2014 do
plaćanja:
na iznos od
705,82 kuna /
93,68 € sa kamatom od 11.2.2014 do plaćanja:
na iznos od
905,72 kuna /
120,21 € sa kamatom od 11.3.2014 do plaćanja:
na iznos od
316,94 kuna /
42,07 € sa kamatom od 13.3.2014 do plaćanja:
na iznos od
905,72 kuna /
120,21 € sa kamatom od 10.5.2014 do plaćanja:
na iznos od
1.407,61 kuna /
186,82 € sa kamatom od 10.5.2014 do
plaćanja:
na iznos od
194,39 kuna /
25,80 € sa kamatom od 14.5.2014 do
plaćanja:
na iznos od
1.600,00 kuna /
212,36 € sa kamatom od 11.6.2014 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.7.2014 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 12.8.2014 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.9.2014 do
plaćanja:
na iznos od
799,22 kuna /
106,07 € sa kamatom od 11.11.2014 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.12.2014 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 13.1.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.2.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.3.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.4.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 12.5.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.6.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.7.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.8.2015 do
plaćanja:
na iznos od
905,67 kuna /
120,20 € sa kamatom od 11.9.2015 do
plaćanja:
na iznos od
800,41 kuna /
106,24 € sa kamatom od 11.11.2015 do
plaćanja:
na iznos od
906,86 kuna /
120,36 € sa kamatom od 11.12.2015 do
plaćanja:
na iznos od
107,27 kuna /
14,24 € sa kamatom od 11.2.2016 do
plaćanja:
sve u roku od 15 dana
II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
III. N a l a ž e s e tužitelju IH da tuženiku OTP banka d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.062,50 EUR (tisućušezdesetdva eura i pedeset centi) u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 654,58 EUR (šestopedesetčetiri eura i pedesetosam centi).
Obrazloženje
1. Tužitelj navodi da je kao korisnik kredita dana 22. 02. 2006. godine sa Splitskom bankom d.d. koja je temeljem ugovora o pripajanju od 13.lipnja 2018.g. pripojena tuženiku, sklopio Ugovor o kreditu broj 14708/06. Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 14708706 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 14708/06 od 22.02.2006.godine i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Rješenju broj Gos 1/2019-36 kojim je odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P1413/2019-9 od 20. rujna 2019.g, obrazložio da bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima”. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019. godine, te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužitelja, tužitelj ističe da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 59.000,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. U čl. 10. Ugovora o kreditu bilo je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 14708/06 od 22.02.2006. godine kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer u ugovoru o kreditu broj ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj si je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz tečaja CHF na dan isplate kredita, obuhvatio je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije i utvrdio iznos postojeće preplate od 38.193,86 kn. Slijedom svega prethodno navedenog, a posebno uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te obvezujuća pravna utvrđenja iz navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa u odnosu na postupke koje pokreću potrošači kao i konkretno tužitelj, te posebno uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, te s obzirom na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku zbog primjene od tuženika ništetnih ugovornih odredaba postavi je tužbeni zahtjev kao u izreci presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15). Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 14708/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 04.02.2016. (dalje u tekstu: Dodatak) pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Stoga, tužitelj nema pravo potraživati iznose koje je iskoristio za zatvaranje obveza po novom EUR kreditu. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, iz prometa po kreditu proizlazi da su treće osobe vršile uplate na ime anuiteta po predmetnom kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije plaćao tužitelj. Tvrdi nadalje da je potraživanje tužitelja je zastarjelo te napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru, da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru i da tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora, a zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Tvrdi da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne jer su iste dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima; u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive te je tužitelj o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Ističe da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Tvrdi da presudaTrgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove jer da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15 te tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Sukladno navedenom, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.
3. Na ročištu za glavnu raspravu 3. rujna 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 4.703,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopama navedenim u tužbi, tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate.
4. Tuženik se protivi preinaci tužbe i u vezi toga ističe prigovor zastare, a ukoliko bi se radilo o djelomičnom povlačenju tužbe, istome se protivi.
5. Budući da je tužitelj u tužbi potraživao iznos od 5.069,19 eura/ 38.193,86 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, a na navedenom ročištu potražuje iznos od 4.703,57 eura, sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), ne radi se o preinaci tužbe već upravo o djelomičnom povlačenju tužbe.
6. Kako se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe protivi, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a sud mora odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.
7. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 22. veljače 2006. broj: 14708/06, dodatak br. 1. ugovora o kreditu br. 14708/06 sa sporazumom o osiguranje zasnivanjem založnog prava od 4. veljače 2016., izračun EKS-a i otplatni plan otplatni plan po ugovoru o kreditu broj 262362, sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 4. veljače 2015., ispisi prometa po kreditu, tuženikove obavijesti o promjeni kamatne stope, izračun EKS-a i otplatni plan otplatni plan po ugovoru o kreditu broj 14708/06, pregled svih obveza za klijenta od 3. kolovoza 2022., otplatni plan od 4. kolovoza 2022., izračun stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa, dipl. oec., tuženikova ponuda i izračun konverzije od 9. studenoga 2015.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. ŽH, iz društva Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.
8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
9. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
10. Nije sporno:
- da je tužitelj 22. veljače 2006. s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 14708/06 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 59.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s namjenom definiranom kao "isključivo za adaptaciju";
- da se prema odredbama čl. 2. ugovora, sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – izabranoj stranoj valuti CHF, a sva plaćanja izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora važećeg na dan plaćanja;
- da je prema odredbi čl. 11. ugovora, redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 4. veljače 2015. sklopile dodatak br. 1. navedenog ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.
11. Sporno je, za početak, ima li tužitelj uopće status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
13. Tuženik sasvim neosnovano tužitelju osporava status potrošača budući da je taj status sasvim jasno vidljivi iz samog ugovora o kreditu (u kojem je tužitelj navedena isključivo kao fizička osoba bez ikakvog spominjanja njegovog zanimanja ili kakve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a namjena kredita je definirana kao adaptacija), a naročito iz dodatka tom ugovoru. Naime, odredbama ZIDZPK-a, je propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužitelja, njemu i ponudio konverziju.
14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
15. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
16. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.
17. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.
18. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.
19. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.
20. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.
21. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.
22. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.
23. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.
24. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
25. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).
26. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".
27. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).
28. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.
29. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.
30. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.
31. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.
32. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.
33. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.
34. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:
Prvo pravno shvaćanje koje glasi:
'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;
Drugo pravno shvaćanje koje glasi:
'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom
izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;
Treće pravno shvaćanje koje glasi:
''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
35. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.
36. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:
- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;
- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;
te, na kraju, i:
- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.
37. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.
38. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.
39. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sci. ŽH, HVB Splitska banka d.d. kao kreditor i IH kao korisnik kredita zaključili su 22. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj: 14708/06 sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 59.000,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita; rok otplate je 240 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima; promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,20 % godišnje; prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 10. travnja 2006., a sljedećih (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 27. veljače 2006., s kojim danom je prodajni tečaj kreditora za CHF iznosio 4,72230 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 59.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 278.615,70 kn, odnosno 36.978,66 EUR (konvertirani iznos). Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i IH kao korisnik kredita zaključili su 4. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu, sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 25.249,21 EUR; prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 10.021,11 kn. Prema prometu po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 4,20 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 12. veljače 2007., 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 12. ožujka 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 12. siječnja 2009., 5,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009., 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 11. siječnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2010., 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2013., 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja, odnosno više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, kao i zbog ocjene učinka efekata konverzije, obračunane su i iskazane i zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'l' Tabele 1) do 30. rujna 2015., te je sačinjen obračun preostalog potraživanja uz uračunavanje preplate priznate u konverziji. Vještak napominje da u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).
40. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.386,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1 ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 5.425,71 EUR (konvertirani iznos) (od čega se 39,52 EUR odnosi na zatezne kamate, a 5.386,19 EUR na glavnicu). Ako se pak promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.009,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1 ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 4.703,57 EUR (konvertirani iznos) (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
41. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 26. ožujka 2025. ističući materijalnopravni prigovor prijeboja sa iznosima koje je tuženik prilikom konverzije vratio korisniku kredita, a izračunu vještaka u biti ni ne prigovara.
42. Tužitelj podneskom od 27. ožujka 2025. prigovara da vještak nije iskazao anuitete nego samo ukupni iznos od 4.703,58 eura, odnosno 5.425,71 euro pa predlaže da dopuni nalaz i iskaže pojedinačne mjesečne iznose više plaćene tuženiku
. 43. Na prigovor tužitelja vještak se jasno očitovao kako su u Tabeli 1 iz nalaza
vidljivi iznosi (pozitivnih) tečajnih razlika, kao i datumi plaćanja istih, dakle tužitelj na temelju toga može srediti tužbeni zahtjev. Međutim, u konkretnom slučaju postoji preplata po konverziji pa je za ispravno uračunavanje iste sačinjen obračun zateznih kamata na svaku pojedinu tečajnu razliku, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije), nakon čega je ukupno dospjelo ukamaćeno potraživanje sučeljeno iznosu preplate priznate u konverziji u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima te je iskazano preostalo potraživanje s datumom 30. rujna 2015. (kao što se to uobičajeno radi u istovrsnim predmetima). Naime, ako se tako ne postupi, pitanje je na koji način će se u sređenom tužbenom zahtjevu iskazati činjenica preplate priznate u konverziji. Slijedom iznesenoga, u cijelosti se ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
44. Tuženik nije imao prigovora na očitovanje vještaka, a tužitelj je podneskom od 18. lipnja 2025. prigovorio na matematički izračun, jer je tuženik s tužiteljem tek 4. veljače 2016. zaključio aneks o konverziji prema kojem na dan 12. veljače 2015. nedospjela glavnica kredita iznosu 25.248,61 euro, a prema sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita od 4. veljače 2016. postoji preplata u iznosu od 10.021,11 kuna. Navodi i da vještak u nalazu uzima razdoblje do 30. rujna 2015., a iz dokumentacije uz tužbu je vidljivo da je tuženik obračunavao tužitelju kreditu u CHF do veljače 2016., od kada tek počinjem primjena valute EUR, pa slijedom čega u obračunu vještaka nedostaju iznosi uplata koje je tužitelj vršio tuženiku sve do sklapanja konverzije i to 4. veljače 2016.
45. Tužitelj je na ročištu 3. rujna 2025. odustao od prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim budući da su napravljeni u skladu s postavljenim zadatkom te je za izračun koverzije odlučan datum upravo 30. rujna 2015., po citiranim odredbama ZIDZPK-a.
46. No, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.
47. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljio na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
48. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).
49. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.
50. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.
51. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.
52. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.
53. Zbog svega navedenoga, ni iskaz tužitelja za ovu parnicu nije odlučan te je valjalo tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
54. Kako je tužbeni zahtjev odbijen, sud ne može odlučivati o tuženikovom prigovoru prijeboja.
55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.
56. Sukladno tome, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.
57. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
58. Tuženiku su, od troškova određeno zatraženih troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu te podneska od 24. ožujka 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 100 bodova; pristupa na ročište 20. rujna 2023. po tbr. 9/5 u visini od 25 bodova (a ne zatraženih 100 bodova) te zastupanja na ročištima 10. prosinca 2024. i 3. rujna 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 425 boda, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 850,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 212,50 eura.
59. Tuženiku nisu priznati putni troškovi punomoćnika za navedena ročište jer nema pravo na naknadu istih od tužitelja budući da ti troškovi ne bi nastali da je angažirao punomoćnika iz sjedišta suda. Nisu mu priznati ni troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer takva obveza za njega, sukladno odredbi čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018. i 51/2023.) nije ni nastala.
60. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 1.062,50 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 654,58 eura.
U Zlataru 12. rujna 2025.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćnici tužitelja Andreji Fosin odvjetnici iz Varaždina
2. punomoćniku tuženika Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba
