REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-217/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3208897722/2007 sklopljenog između korisnika kredita DĐ i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dana 23. travnja 2007., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 322,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 426,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2007. do isplate i za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 322,35 EUR od 24. travnja 2007. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 607,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.243,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je tuženik 23. travnja 2007. sklopio sa DĐ kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 3208897722/2007 u čijem čl. 2. je propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno Odluci banke. Tužitelj navodi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna i da je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove , vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Naime, korisnik kredita i tužitelj su 30. svibnja 2023. sklopili Ugovor o cesiji kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnove ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom.

1.1. Tužitelj pojašnjava da je Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi iz same namjene kredita – stambeni kredit građana. Navodi da je u trenutku sklapanja navedenog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) na čiji čl. 81. st. 1. se poziva, kao i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09.) na čiji čl. 96. se poziva.

1.2. Pojašnjava da je spornom odredbom Ugovora o kreditu propisano: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora." te navodi da je ova odredba ugovora tipska, izrađena od strane tuženika, o kojoj se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Osim toga, tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita.

1.3. Dalje navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 5.551,42 kn odnosno 749,30 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 pa stoga tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelj potražuje isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2007. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose proizašle iz trgovačkog ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 19. veljače 2025. prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP).

2.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga u smislu čl. 80. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO). Osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je naknada naplaćena u iznosu od 332,35 EUR (2.428,75 kn), a ne u iznosu koji tužitelj navodi u tužbi.

2.2. Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača kod korisnika kredita, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je korisnik kredita mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

2.3. Pojašnjava da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalnih troškova (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškova trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). Ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

2.4. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare.

3. Nakon što je tuženik na pripremnom ročištu održanom 16. travnja 2025. dostavio potvrdu tuženika o plaćenoj naknadi (list 107. spisa), tužitelj je podneskom od 12. svibnja 2025. odredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 322,35 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2007. do isplate.

4. S obzirom da je na ovaj način došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva u tom dijelu, što po svom procesno pravnom karakteru predstavlja djelomično povlačenje tužbe, i s obzirom da je tužba djelomično povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, za povlačenje je potreban njegov pristanak (čl. 193. st. 2. ZPP).

5. Budući da se tuženik podneskom od 22. svibnja 2025., u roku iz čl. 193. st. 2. ZPP, protivio djelomičnom povlačenju, nije bilo mjesta donošenju rješenja kojom bi se utvrdilo djelomično povlačenje tužbe, već je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno presudom.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušana svjedokinja DĐ (list 118.-121. spisa).

7. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208897722/2007 od 23. travnja 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 749,30 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita DĐ i tuženik kao kreditor 23. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208897722/2007 (list 8.- 15. spisa) za iznos kredita od 153.840,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 1. i čl. 6. Ugovora).

10. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine te pitanje tijeka zateznih kamata. Sporna je osnova, kao i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu od 23. travnja 2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita DĐ i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 153.840,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 1. i čl. 6. Ugovora). U članku 2. ugovoreno je, među ostalim, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

12. Uvidom u potvrdu tuženika od 9. travnja 2025. (list 107. spisa) utvrđeno je da je tuženik potvrdio da je korisniku kredita 23. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.428,75 kn (322,35 EUR prema fiksnom tečaju konverzije).

13. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 17.-22. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita DĐ kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 3208897722/2007 od 23. travnja 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

14. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 13. lipnja 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 16. spisa).

15. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, ističe se slijedeće.

15.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

15.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

16. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač.

16.1. Naime, već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 23. travnja 2007. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja stana (čl. 6. Ugovora o kreditu), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi kupnje stana u kojem je svjedok stanovao.

16.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Svjedokinja DĐ u svom je iskazu također navela da je je pitanje oko naknade prošlo "ispod radara", da je djelatnik banke nije upozorio što znači trošak obrade kredita niti u kojem će se iznosu taj trošak naplatiti, odnosno isto nije bilo predmet razgovora sa bankarima. Dodala je da nije mogla pregovarati s bankom u vezi odredbe o naplati troška za obradu kredita, već je ta odredba bila "uzmi ili ostavi". Navela je da, iako je pročitala ugovor, nije znala da mora platiti naknadu za obradu kredita jer je nitko od djelatnika banke s time nije upoznao.

17.1. Iz navedenog proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina.

17.2. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametari na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 7. veljače 2007., određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

18.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

18.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje DĐ proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge banke.

19.1. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP ."

19.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnik kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

21. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

21.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 322,35 EUR, čija visina proizlazi iz potvrde samog tuženika na listu 107. spisa. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu previsoko je postavljen i time je neosnovan.

22. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

22.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 23. travnja 2007. (koja činjenica također proizlazi iz tuženikove potvrde na listu 107. spisa), tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od 24. travnja 2007.

24. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Preko visine te kamatne stope tužbeni zahtjev nije osnovan.

25. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Tužitelj je u sporu u cijelosti uspio u odnosu na osnovu te djelomično u omjeru od 43,02% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, uspjeh tuženika u odnosu na osnovu je 0%, a u odnosu na visinu 56,98%. Time je ukupan uspjeh tužitelja u sporu 71,51%, dok je uspjeh tuženika 28,49%. Stoga tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 43,02% (71,51%-28,49%).

26.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.076,53 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 749,30 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

26.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i podneska od 12. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 16. travnja 2025., 9. lipnja 2025. i 11. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,61 EUR i za presudu u iznosu od 67,22 EUR ukupno iznosi 1.412,83 EUR, a od tog je iznosa tužitelju dosuđeno 43,02%, odnosno iznos od 607,80 EUR.

26.3. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 18. lipnja 2025. jer navedeni podnesak, prema ocjeni suda, nije bio potreban za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Nadalje mu nisu priznati troškovi sastava podneska od 12. svibnja 2025. preko iznosa od 50,00 EUR do zatraženog iznosa od 200,00 EUR, uvećano za PDV, jer se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je predviđena nagrada u Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već se radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife.

26.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

26. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 12. rujna 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.