REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-299/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A , OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmlotićeva 60 , protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873883, kao pravnog sljednika HVB Splitska banka d.d., kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 75167/05 sklopljenog između korisnika kredita NDĆ i HVB Splitska banka d.d., prednika tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 dana 18. ožujka 2005. sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, koja glasi:

"08. Naknada za obradu zahtjeva

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.".

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 268,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 268,34 EUR od 24. ožujka 2005. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2005. do isplate i u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 268,34 EUR tekućih od 19. ožujka 2005. do 23. ožujka 2005.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.205,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je NDĆ kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 18. ožujka 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 75167/05. U članku 8. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Navodi da je ova odredba ništetna i da je tuženik dužan s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade.

1.1. Tužitelj pojašnjava da je Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi iz same namjene kredita – stambeni kredit građana. Navodi da je u trenutku sklapanja navedenog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) na čiji čl. 81. st. 1. se poziva, kao i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09.) na čiji čl. 96. se poziva. Navodi da je spornom odredbom Ugovora o kreditu propisano: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita." te navodi da je ova odredba ugovora tipska, izrađena od strane tuženika, o kojoj se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Osim toga, tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita.

1.2. Dalje navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 2.008,83 kn odnosno 270,45 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 pa stoga tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti čl. 8. Ugovora o kreditu tužitelj potražuje isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2005. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose proizašle iz trgovačkog ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 26. veljače 2025. ističe prigovor neurednosti tužbe navodeći da je ista podnesena pozivom na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP), za što u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke.

2.1. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnom navodeći da korisnik kredita svoju tražbinu nije mogao ustupiti tužitelju jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 13.4. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora, a tuženik korisniku kredita nije dao odobrenje za ustup/prijenos tražbine. Tuženik također ističe prigovor zastare.

2.2. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik navodi da niti jedna od pretpostavke za utvrđenje ništetnom predmetne ugovorne odredbe (da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača) nije ispunjena. Navodi da je ugovorna odredba jasno koncipirana ugovorom i unesena je u ugovor na lako uočljivom mjestu bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Dakle, smatra da je ugovorna odredba koja je sporna i jasna, i uočljiva i razumljiva te nije dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost.

2.3. Zaključno, tuženik osporava vrijednost predmeta spora, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ističe kako ista nije sporna u iznosu od 268,34 EUR (list 174., 180. spisa).

3. Tužitelj je podneskom od 24. travnja 2025., nakon što je tuženik dostavio dokaz o visini naplaćene naknade (list 175. spisa), smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 2,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2005. do isplate i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 268,34 EUR za razdoblje od 19. ožujka 2005. do 23. ožujka 2005.

3.1. S obzirom da ovakva procesna dispozicija tužitelja predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik nije protivio, odlučeno je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

4. Suprotno navodima tuženika, tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP, već je podnio tužbu u skladu s odredbom čl. 186. ZPP koja sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 75167/05 od 18. ožujka 2005. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa od 268,34 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušana kao svjedok korisnica kredita NDĆ (list 179.-180. spisa).

6. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja NDĆ kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 18. ožujka 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 75167/05 (list 9.-18. spisa) za iznos kredita od 41.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom adaptacije (čl. 2. i 3. Ugovora). Nije sporno da je korisniku kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 23. ožujka 2005. naplaćen iznos od 268,34 EUR.

8. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 75167/05 (list 9.-18. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita NDĆ i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 41.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom adaptacije (čl. 2. i čl. 3. Ugovora). U članku 8. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije korištenja kredita neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita . Odredbom čl. 13.4. ugovoreno je da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 29. svibnja 2023. (list 21.-25. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita NDĆ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 75167/05 od 18. ožujka 2005. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 29. svibnja 2023. (list 8. spisa).

11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

11.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.2. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (čl. 80. st. 2. ZOO).

11.3. Okolnost da su korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka) Ugovorom o kreditu ugovorili da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora nije odlučna za pitanje valjanosti Ugovora o cesiji i time aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu budući da je predmet ustupa tražbina nastala po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tražbina proizašla iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne potraživanje koje bi proizlazilo iz ugovorne obveze tuženika. Osim toga, takva je ugovorna odredba tipska odredba ugovora čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik i kojom odredbom se nameće samo obveza jednoj, slabijoj, ugovornoj strani pa se time očito uzrokuje znatna neravnoteža među ugovornim stranama, što navedenu odredbu čini nepoštenom i time ništetnom po osnovi istih odredbi ZZP koje su osnova tužbenog zahtjeva.

11.4. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

11.5. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12. Korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2005. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena adaptacija, dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, vidljivo da se radilo o kreditu koji je podignut radi adaptacije stambene kuće. Naime, svjedokinja je navela da je sredstva dobivena iz kredita koristila za adaptaciju dvorišnog stana u kojem su živjeli njezini roditelji i krovišta navedenog stana, dok je manjim iznosom adaptirana kuća na način da je izvršeno krečenje te brušenje i lakiranje parketa. Kasnije je (od 2012. do 2015.) u jednoj sobici te kuće, koja se ranije koristila kao garderoba, površine 12 m2, svjedokinja imala kozmetički salon. Budući da je cijela kuća prema navodima svjedokinje imala 180 m2, da su sredstava iz kredita korištena za adaptaciju cijele kuće i dvorišnog stana, zaključak je suda da sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita jer se poslovna aktivnost svjedokinje odnosi na djelatnost kozmetičkog salona koji je obavljan samo u jednoj sobi predmetne kuće koja je po svojoj površini naspram cijele kuće neznatna, a i s tom je djelatnosti korisnik kredita započeo tek 2012., odnosno 7 godina od sklapanja ugovora o kreditu.

13. Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da u vezi sporne odredbe o naknadi nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora niti posebnih pojašnjenja . Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

14.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

15.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, prednik tuženika je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 5. i čl. 12. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 41.800,00 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za 1%, odnosno za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

17. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

17.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

17.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 268,34 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

18. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji , a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga je tuženik kamate na dosuđeni iznos dužan platiti od 24. ožujka 2005. Da je predmetna naplata korisniku kredita naplaćena 23. ožujka 2005. proizlazi iz izvatka tuženika na listu 175. spisa.

20. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Preko visine te kamatne stope tužbeni zahtjev nije osnovan.

21. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. , II. i III. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. ZPP. S obzirom da povučeni dio tužbe predstavlja razmjerno neznatni dio radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka koji su tužitelju nastali u vezi ovog spora i koji su bili potrebni za vođenje spora u cijelosti.

22.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.595,57 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 268,34 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

22.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 12. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i podneska od 24. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 16. travnja 2025. i 11. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 66,36 EUR te za troškove svjedoka od 43,20 EUR (list 180. spisa) ukupno iznosi 1.205,24 EUR.

22.3. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 24. travnja 2025. preko iznosa od 50,00 EUR do zatraženog iznosa od 200,00 EUR, uvećano za PDV, jer se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je predviđena nagrada u Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već se radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife.

22.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

23. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke rješenja.

U Zagrebu 12. rujna 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.