Zakon.hr

Poslovni broj Pr-51/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Augustinu Sudinji, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Bibinjac d.o.o. za komunalne djelatnosti, Bibinje, Ulica kralja Petra Krešimira IV br. 112, OIB: 08510701052, zastupanog po punomoćniku Daliboru Škorputu, odvjetniku u Zadru, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 03. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 12. rujna 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 33.983,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 8.178,38 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u dijelu kojim se traži isplata zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete za razdoblje do 11. rujna 2025. r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim je po osnovi naknade neimovinske štete potraživao isplatu iznosa od 3.762,70 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 16.487,70 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 12. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 7.831,80 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 15.539,45 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆČ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 12. veljače 2021. ovom sudu podnosi tužbu radi naknade štete protiv tuženika Bibinjac d.o.o. [adresa] (dalje: tuženik) u kojoj navodi da se 08. kolovoza 2014. dogodio štetni događaj na način da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu na radnom mjestu za vrijeme radnog vremena kao zaposlenik tuženika i pri tome se teško ozlijedio uslijed čega da mu je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 60%. 14. kolovoza 2018. da je pred Općinskim sudom u Zadru u predmetu poslovni broj R2- 1824/2017 pokušana sudska nagodba među strankama, koja da nije uspjela. Tužitelj da je u trenutku ozljede obavljao poslove komunalnog djelatnika i to demontažu elektro kabela sa stupa rasvjete. Poslovi komunalnog djelatnika da spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada određene Pravilnikom o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ br. 5/84). Tužitelj da nije obavio liječnički pregled kod specijalističke ordinacije medicine rada kako bi se utvrdilo da može obavljati komunalne poslove koji spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada jer ga poslodavac ovdje tuženik nije upustio na liječnički pregled kod specijaliste medicine rada, a što da je bila njegova dužnost pri čemu da je ugrozio život i zdravlje tužitelja. Do ozljeđivanja tužitelja da je došlo na način da je prilikom demontaže elektro kabela sa stupa rasvjete on koristio neispravne aluminijske ljestve koje mu je osigurao tuženik, a koje da su imale 2x8 prečki, a da su trebale imati još jedne jednostruke ljestve kako su projektirane, što da je i označeno na natpisu sa strane ljestvi na kojoj je naznačeno da se radi o ljestvi sa 3x8 prečki. Upravo zbog nedostatka tih dodatnih jednostrukih ljestvi da je nastala praznina između graničnika u spojenom dijelu krakova uslijed čega da se nije osigurala čvrsta veza između krakova ljestvi tako da su iste bile nesigurne za rad i samim time neupotrebljive, no, pored takvog nedostatka tuženik da je takve ljestve osigurao tužitelju za rad. Kada se tužitelj popeo na Ijestve i počeo raditi svoj posao da su se u jedom momentu A-ljestve zatvorile na način da su se preklopila dva kraka ljestvi u obliku škara te je tužitelju propala noga u područje između treće i četvrte prečke gdje se zaglavila i tako da je padao zajedno sa ljestvama prema podu te je u trenutku pada došlo do puknuća traka koje su spajale dva kraka A-ljestvi. Uslijed ovog događaja da je došlo do teške ozljede potkoljenice lijeve noge tužitelja uslijed uklještenja noge sa prečkama ljestvi. Za posljedicu ovog štetnog događaja, ozljede na radu, tužitelj da je pretrpio tešku tjelesnu ozljedu sa dijagnozom Dg. Fractura cruis multhiphrag. sin complicata, komplicirani prijelom lijeve potkoljenice, zbog koje je četiri puta operiran te mu je prijetila amputacija lijeve noge, a da će mu biti potrebna još najmanje jedna operacija. Tužitelj da trpi trajne tjelesne posljedice, deformitet i ukočenje lijevog nožnog zgloba s gubitkom funkcije istog i skraćenjem lijeve noge za 2 cm. U tijeku liječenja da su se razvile komplikacije u vidu teškog srastanja i upale kostiju radi čega da u budućnosti postoji opasnost od daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja i neizvjesnog rezultata liječenja tj. pojave osteomijelitisa kosti. Tužitelj da je pretrpio veliki strah tijekom liječenja jer je imao više operativnih zahvata te mu je prijetila amputacija noge, rana na nozi da nije nikako zarastala pa se bojao za ishod liječenja, a obzirom da mu je noga i dalje u lošem stanju da će mu biti potreban još jedan operativni zahvat tako da strah kod istog i dalje egzistira kao i kronična nesanica. Tužitelj da je prije ove tužbe više puta pokušavao i nakon neuspjele sudske nagodbe, kako osobno tako i putem svojih punomoćnika, nagoditi se sa tuženikom jer mu isti ne osporava osnov nego visinu novčane naknade za štetu koju je pretrpio na radu na radnom mjestu. Nakon dopisa od 19. veljače 2019. upućenog tuženiku od strane zamjenika punomoćnika tužitelja da mu je rečeno da tuženik ne može odoka i napamet znati koju novčanu naknadu treba isplatiti tužitelju pa da se obrati medicinskim sudskim vještacima koji će izraditi svoj nalaz i mišljenje pa da će onda tuženik biti spreman izvršiti isplatu tužitelju sukladno tim nalazima. Tužitelj da je tako i učinio te je angažirao sudske vještake medicinske struke doc. dr. sc. Roberta Karla i dr. BČ čiji da su nalazi i mišljenja zajedno s izračunom sukladno prema tada važećim orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivane visine pravične novčane naknade neimovinske štete kao i izračunom imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te dopisom od 25. srpnja 2019. dostavljeni tuženiku, ali da on na isto nikada nije odgovorio. Na opisani način zadobivena teška tjelesna ozljeda kao i tijek liječenja, sukladno nalazu i mišljenju stalnih sudskih vještaka da je tužitelju ostavila štetne posljedice u vidu bolova, pretrpljenog straha, smanjene tjelesne aktivnosti i naruženja kao i potrebe za tuđom pomoći i njegom. Slijedom iznesenog da je očigledno da zbog posljedica štetnog događaja koji se je desio na radu tužitelj trpi imovinsku i neimovinsku štete i to u iznosu od 61.800,00 kn za pretrpljene fizičke boli, 61.800,00 kn za pretrpljeni strah, 44.000,00 kn za smanjenu tjelesnu aktivnost, 31.800,00 kn za tuđu pomoć i njegu i 22.000,00 kn za naruženje, sve slijedom čega tužitelj u tužbi postavlja tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 284.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe 12. veljače 2021. do isplate i za naknadu imovinske štete u iznosu od 31.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe 12. veljače 2021. do isplate. Tužitelj u tužbi postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 30. ožujka 2021. tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako osnovu tako i visinu štete. Ističe prigovor zastare sukladno čl. 230. st. 2. Zakona o obveznim odnosima obzirom da se štetni događaj zbio 08. kolovoza 2014., a tužba je predana 12. veljače 2021. zbog čega je od nastanka štete tj. od dana kada je šteta nastala protekao rok od 5 godina, čime da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine naknade štete. Smatra kako podnošenjem prijedloga u izvansudskom postupku, a koji je prijedlog tužitelja odbijen, nije došlo do prekida zastare, štoviše, Zakon o obveznim odnosima da je u tom smislu jasan pa da sukladno čl. 242. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ukoliko vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo odnosno ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbijen ili odbačen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage, smatra se da nije bilo prekida zastare. Nadalje tuženik u odnosu na odgovornost tuženika ističe da na tu okolnost tužitelj nije dostavio nikakav nalaz i mišljenje odgovarajućeg vještaka u ovom slučaju građevinske struke te da nije dokazao odgovornost tuženika pa da bi se tužbeni zahtjev mogao prihvatiti. Ističe da je tuženik napravio sve što je potrebno da zaštiti radnika i da do štetnog događaja ne dođe. Suprotno navodima tužitelja, aluminijske ljestve koje je tuženik osigurao tužitelju da su bile ispravne jer ih tužitelj u protivnom ne bi mogao koristiti. Isto tako, tužitelj da je imao dodatnu pomoć od ostalih radnika koju pomoć mu je osigurao tuženik i koji su radnici bili prisutni, međutim, tužitelj da nije postupio sukladno pravilima struke te se dodatno zaštitio na način da se vezao za stup rasvjete odnosno oko struka, a da je to napravio da ne bi došlo do pada niti do ozljeđivanja tužitelja pa da je tako odgovornost tuženika u cijelosti isključena. Ukoliko bi se utvrdila odgovornost tuženika za ovaj štetni događaj, onda da bi doprinos oštećenika zasigurno bio veći od 90% obzirom na gore navedeno odnosno obzirom na propust tužitelja da se dodatno zaštiti vezivanjem oko struka i čvrstog oslonca na što da tuženik nikako nije mogao utjecati. Tuženik osporava nalaze i mišljenja privatnih vještaka na okolnost trajanja i intenziteta fizičkih i psihičkih boli i straha navodeći da su ti nalazi i mišljenja pristrani, budući su angažirani neposredno od strane tužitelja. Osporava i visinu štete koja da je u suprotnosti s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđenje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Suprotno od nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj da nema nikakvih zaostalih posljedica te da neopravdano tvrdi da mu je umanjena životna aktivnosti i da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega. Štoviše, tužitelj da je i dalje zaposlen kod tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U postupku je po prijedlogu tužitelja prvotno provedeno medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima za psihijatriju Darku Laburi i opću kirurgiju PČ. Potom je, a budući je sud ocijenio osnovanim prijedlog tuženika za provođenje novog medicinskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, provedeno novo medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivanu Urliću i za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ.

4. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića i za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ, tužitelj sukladno tim nalazima i mišljenjima u podnesku od 28. studenog 2024. uređuje tužbu na način da sada od tuženika potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 33.983,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe 12. veljače 2021. do isplate te naknadu imovinske štete u iznosu od 8.178,38 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže specificirana u tom podnesku.

4.1. Kako je tužitelj početno tužbom od tuženika potraživao naknadu neimovinske štete u iznosu od 284.000,00 kn (37.746,37 Eura) i naknadu imovinske štete u iznosu od 31.800,00 kn (4.220,59 Eura), to podneskom od 28. studenog 2024. kojim traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 33.983,67 Eura i naknadu imovinske štete u iznosu od 8.178,38 Eura tužitelj djelomično povlači tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete i to za iznos od 3.762,70 Eura sa zakonom zateznom kamatom, dok u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete povećava tužbeni zahtjev i time vrši preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Kako se tuženik po zaprimanju podneska tužitelja od 28. studenog 2024. nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud u točci I. izreke ovog rješenja utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim se tražila naknada neimovinske štete u visini od 3.762,70 Eura sa zakonom zateznom kamatom. Kako se tuženik po zaprimanju podneska tužitelja od 28. studenog 2024. nije niti usprotivio preinaci tužbe u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete, a određivanje točnog iznosa naknade štete isplatu koje potražuje po osnovi koju je odredio već u tužbi je nužno vezano uz izvođenje dokaza medicinskog vještačenja, koji se pak dokaz provodi tek u fazi glavne rasprave i poradi čega tužitelj prema ocjeni suda bez svoje krivnje tužbu na navedeni način nije mogao preinačiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, sud je ovu preinaku tužbe ocijenio dopuštenom te je u postupku odlučivao o tako preinačenoj tužbi.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao prijavu o ozljedi na radu od 12. rujna 2014. (list spisa 7-10), medicinsku dokumentaciju na ime ĆČ (list spisa 11- 12, 35-89), rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područni ured Zadar klasa: UP/I-502-03/16-02/69, urbroj: 338-13-1416-04 od 09. studenog 2016. (list spisa 13-15), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Zadar klasa: UP/I-141-06/16-01/03135980545 od 16. studenog 2017. (list spisa 16-17), zapisnik Općinskog suda u Zadru poslovni broj R2-1824/2017 (list spisa 18), zapisnik o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada, Područni ured Split, Ispostava Zadar klasa: Up/I-115-04/14-01/8, urbroj: 524-10-04-05/6-14-5 s prilozima (list spisa 19-34), zahtjev za mirno rješenje spora od 19. veljače 2019. s potvrdom o slanju (list spisa 90-91), zahtjev za mirno rješenje spora od 25. srpnja 2025. s potvrdom o slanju (list spisa 92-93), medicinsko vještačenje doc. dr. sc. Roberta Karla (list spisa 94-95), psihijatrijsko vještačenje dr. BČ (list spisa 96-100), izvod iz zapisnika s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) broj Su-IV-47/2020- 5 (list spisa 101-102), potvrdu klasa: 034-04/18-01/1, urbroj: 512M2-70-18-1724 (list spisa 103), sudsku praksu (list spisa 110-112, 174), iskaz svjedoka AČ (list spisa 115- 118), iskaz svjedoka VČ (list spisa 118-120), iskaz svjedoka KČ (list spisa 121-122), iskaz svjedoka LČ (list spisa 122-124), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 6.500,00 kn (list spisa 132), spis Općinskog sud u Zadru poslovni broj R2-1824/2017 (prileži predmetnom spisu), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Labure specijalista psihijatra od 05. veljače 2022. (list spisa 131-137), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. med. Nina Brajkovića specijalista opće kirurgije od 15. prosinca 2021. (list spisa 139-140), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka dr. med. Nina Brajkovića specijalista opće kirurgije od 11. travnja 2022. (list spisa 159), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka Darka Labure specijalista psihijatra od 30. travnja 2022. (list spisa 160-161), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka dr. med. Nina Brajkovića specijalista opće kirurgije od 04. listopada 2022. (list spisa 178), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka Darka Labure specijalista psihijatra od 19. listopada 2022. (list spisa 179-180), presliku zdravstvenog kartona pacijenta ĆČ (iza lista spisa 192), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka Darka Labure specijalista psihijatra od 27. travnja 2023. (list spisa 195-197), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka dr. med. Nina Brajkovića specijalista opće kirurgije od 01. lipnja 2023. (list spisa 202), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 862,70 Eura (list spisa 209), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 24. siječnja 2024. (list spisa 225-230), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ od 06. prosinca 2023. (list spisa 233-237), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ od 14. siječnja 2025. (list spisa 264), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 15. siječnja 2025. (list spisa 265) i nadopunu vještava stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 29. svibnja 2025. (list spisa 274-275) te je saslušao tužitelja ĆČ (list spisa 267-268). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim prijedloga tuženika za provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke-zaštite na radu budući je tuženik na ročištu glavne rasprave 15. rujna 2021. odustao od tog dokaznog prijedloga, navodeći da smatra da je u tom dijelu teret dokaza na tužitelju. Kako tužitelj nije imao primjedbi na nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića i za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ, a prigovori koje je tuženik iznio na njihove nalaze i mišljenja su otklonjeni pisanim očitovanjima (o čemu će biti riječi u nastavku postupka) te vodeći računa da su stranke izričito na ročištu glavne rasprave održanom 03. rujna 2025. navele da nije potrebno pozivati sudske vještake da usmeno pred sudom iznesu dane nalaze i mišljenja, sud primjenom načela ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka te posebno vodeći da se ovdje radi o sporu hitne naravi nije pozivao sudske vještake medicinske struke da usmeno pred sudom iznesu nalaze i mišljenja koja su sudu dostavili u pisanom obliku. Napominje se u svezi provedenog dokaznog postupka da je sud dokaze koji su prethodno u postupku izvedeni pred drugim raspravnim sucem obnovio čitanjem čemu se stranke nisu protivile, dakle, s čime su stranke bile suglasne budući na glavnoj raspravi koja je 13. prosinca 2024. počela iznova (čitanjem tužbe i odgovora na tužbu) zbog izmjene uređujućeg suca stranke nisu predlagale da sud ponovno sasluša svjedoke koji su ranije saslušani u tijeku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 1095/2013-2 od 18. ožujka 2015.).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.1. Tužitelj tužbom potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je nastala kao posljedica ozljede na radu, pada sa ljestvi tijekom obavljanja poslova njegovog radnog mjesta u tijeku radnog vremena, pa je tako predmet ovog spora odgovornost poslodavca za štetu koju je radnik pretrpio na radu.

6.2. Odredba čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR) propisuje da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

6.3. Nadalje, odredba čl. 7. st. 3. ZoR propisuje da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

6.4. Sukladno odredbi čl. 17. st. 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, dalje: ZZR) poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu, a sukladno čl. 19. st. 1. ZZR poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.

6.5. Sukladno odredbi čl. 25. st. 1. ZZR se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti te sukladno st. 2. tog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

6.6. Sukladno čl. 36. st. 1. ZZR poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom iz stavka 6. ovoga članka, odnosno posebnim propisom za te poslove.

6.7. Odredba čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

6.8. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

6.9. Sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. i st. 3. ZOO odgovorna je osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos nova na ime naknade štete.

6.10. Pri tome, odredba čl. 1086. ZOO propisuje da se obveza naknade (imovinske) štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

6.11. Sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema pri čemu će sukladno st. 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

6.12. Pri tome, čl. 1103. ZOO propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbu, osim ako je šteta nastala nakon toga.

7. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac na dan predmetnog štetnog događaja 08. kolovoza 2014. bili u radnom odnosu pri čemu sud uvidom u prijavu o ozljedi na radu (list spisa 7-10), u svezi koje se isprave posebno napominje da se radi o obrascu dio sadržaja kojeg je ispunio upravo sam tuženik kao poslodavac, utvrđuje da je tužitelj kao radnik na dan štetnog događaja kod tuženika kao poslodavca bio zaposlen na neodređeno vrijeme, u punom radnom vremenu, na radnom mjestu komunalnog radnika (djelatnika).

7.1. Nadalje, među strankama nije sporno niti to da je tužitelj i u vrijeme pokretanja ovog spora kao i u vrijeme zaključenja raspravljanja u ovom postupku i dalje zaposlen kod tuženika, međutim, sada na različitim poslovima od onih koje je obavljao prethodno zadobivanju ozljede u predmetnom štetnom događaju, konkretno, na poslovima u reciklažnom dvorištu, a o čemu u postupku identično iskazuju i sam tužitelj (list spisa 267- 268) i svjedok AČ (list spisa 115-118).

7.2. Također, u postupku nije sporno niti to da je 08. kolovoza 2014. tužitelj tijekom redovnog radnog vremena obavljao poslove svog radnog mjesta konkretno demontažu (skidanje) strujnog (elektro) kabela sa stupa rasvjete odnosno sa drvenih letvi postavljenih na stupove rasvjete tzv. murali na [adresa] u [adresa], a za potrebe obavljanja kojeg je radnog zadatka tužitelj kao sredstvo rada koristio aluminijske A ljestve koje imaju dva kraka svaki sa po osam prečki tzv. A ljestve sa 2-8 prečki.

8. Radi utvrđenja same dinamike i okolnosti nastanka štetnog događaja, sud je kao prvo izvršio uvid u prijavu o ozljedi na radu (list spisa 7-10), u svezi koje isprave sud ponavlja da se radi o obrascu ovdje relevantni dio sadržaja kojeg je (onaj na listu spisa 7-9) 10. kolovoza 2014. ispunio upravo sam tuženik kao poslodavac, te iz ove prijave kojom tuženik nadležnom javnopravnom tijelu prijavljuje ozljeđivanje tužitelja na radu proizlazi da sam tuženik navodi kao prvo, to da je 08. kolovoza 2014. došlo do ozljede tužitelja na radu za vrijeme redovnog rada na [adresa] u [adresa], popločanoj šetnici uz more na kojoj se nalaze rasvjetni stupovi i žardinerije s kamenim zidovima, tijekom radnog procesa demontaže strujnog kabela pomoću A ljestvi, za vrijeme dok je tužitelj obavljao demontažu strujnog kabela, postupak kojeg je procesa rada bio takav da se radnik uspne na A ljestve u visini 1,5 metar i sa drvenog murala na kojem je bio položen kabel demontira dio kabela koji se je protezao uz rasvjetne stupove na drvenim letvama; te kao drugo, to da su poremećaj u radnom procesu uzrokovale A ljestve, da je do ozljeđivanja došlo tako da je nakon što se tužitelj popeo na ljestve izgubio ravnotežu i propao nogom kroz A ljestve te pao te da je uzrok tjelesne ozljede koju je tužitelj zadobio neispravnost sredstava rada. Dakle, sam tuženik kao poslodavac nadležnom javnopravnom tijelu ozljedu koju je tužitelj zadobio 08. kolovoza 2014. prijavljuje kao ozljedu na radu uz navod da je tu ozljedu uzrokovalo neispravno sredstvo rada konkretno A ljestve koje su korištene za demontažu.

8.1. Da je do ozljeđivanja tužitelja došlo upravo zbog neispravnog sredstva rada, A ljestvi koje je za potrebe obavljanja radnog zadatka demontažu (skidanje) strujnog kabela radnicima predmetne prigode kao sredstvo rada osigurao (dao) upravo njihov poslovođa, proizlazi i iz iskaza očevidaca predmetnog događaja, svjedoka AČ (list spisa 115- 118) i VČ (list spisa 118-120), a čije je iskaze sud cijenio logičnim i životnim te ih je ne nalazeći razloga poradi kojih bi isti kao osobe koje nisu osobno zainteresirane za ishod ovog postupka lažno iskazivale pred sudom i time se izložile kaznenom progonu za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora sud prihvatio kao istinite, a tuženik ne iznosi niti jedan osnovani prigovor koji bi doveo u pitanje istinitost iskaza ovih svjedoka u dijelu u kojem iskazuju o samoj dinamici i okolnostima nastanka štetnog događaja. Tako svjedok AČ (list spisa 115-118) iskazuje da je on zaposlenik tuženika i da mu je poznat predmetni događaj jer je baš tada zajedno sa tužiteljem radio upravo na tom poslu, da su oni tada skidali parangal odnosno kabel sa svjetlima koji je bio stavljen na paline od rasvjete, da su za taj posao trebali skale koje su donijeli njihovi poslovođe, međutim, da te skale koje su im donijele poslovođe nisu bile dobre, na njima da su kopče i vezice bile potrgane i kada je tužitelj stao na te skale odnosno popeo se su se skale zatvorile, dogodio se pregib i tužitelju se noga ukliještila, dakle, ostao je bez noge, a odmah nakon čega su svi oni koji su tu bili radili priskočili u pomoć tužitelju da mu se noga oslobodi, dodajući da su osim njega tu još radili i KČ i HČ, a ostalih se ne sjeća, ali sigurno da ih je tu bilo 5-6 koji su radili na tom poslu skidanja kabela sa rasvjetnih stupova. Ovaj je svjedok iskazao i to da nakon što su oni pomogli tužitelju da se oslobodi je on kasnije vidio da je netko ove skale odnio, da su skale nestale sa lica mjesta, na upit suda da li su skale o kojima iskazuje vlasništvo tuženika odgovorivši da nisu, da tuženik tada nije imao skale, da on ne zna čije su to skale bile, ali da su ih donijeli poslovođe, dalje na upit kako su prije ovog događaja obavljali ovakve poslove odgovarajući da su to radili isto ovako, da su se skale uvijek od nekud donašale, recimo od nekog doma, tko bi ih imao, da je glupo i pričati, ali tako da se radilo. Opisujući skale o kojima iskazuje je svjedok iskazao da te skale nisu bile uredne, da su im kopče bile klimave i nisu se mogle dobro zakačiti, da su ove skale na slovo A, da se sastoje od dva dijela odnosno dviju skala sa svake strane, a kako su na njima vezice bile pokidane da ih je netko morao držati, da nisu postojale treće skale nego samo dvije skale koje čine slovo A, dodajući da bi treće inače bile s jedne strane i mogle bi se produžiti, ali tog trećeg dijela da u ovom slučaju nije bilo. Nadalje, svjedok MČ (list spisa 118-120) iskazuje da on kod tuženika radi zadnjih 12 godina (sud ovdje napominje da svjedok iskaz pred sudom daje 2021. godine) kao radnik na održavanju, da je on bio baš s tužiteljem u vrijeme kada se dogodio predmetni događaj, da su oni skidali rasvjetu sa rasvjetnih stupova, da je on pridržavao skale na koje se tužitelj penjao da bi skinuo tu rasvjetu, da su se u jednom trenutku skale skupile, prikliještile su tužitelju nogu, a sam tužitelj je pao njemu u ruke, da nije bilo njega da bi pao na beton, dodajući da su se skale skupile zbog toga što nije bilo osigurača uz vezice ili špaga koji drže da se skale ne mogu skupiti, da su odmah tada u pomoć priskočili AČ i KČ da skinu tužitelja sa skala i polegnu ga dok nije došla hitna pomoć. Upitan da li su skale o kojima iskazuje vlasništvo tuženika i ovaj svjedok odgovara da nisu, da ne zna čije su to skale, dodajući da ih je donio netko od poslovođa kao i to da su skale nakon događaja odnesene u Katolički dom, zbog svjedoku nepoznatih razloga. Upitan da li su skale o kojima iskazuje imale treći krak, ovaj svjedok navodi da nisu, da su to bile već istrošene skale. Također, i svjedok KČ (list spisa 121-122), a čiji iskaz sud također cijeni logičnim i životnim te u bitnom identičnim prethodno iznesenim iskazima svjedoka koji su očevidci nastanka štetnog događaja te čiji iskaz sud prihvaća kao isitnit ne nalazeći razloga poradi kojeg bi ovaj svjedok koji nije osobno zainteresiran za ishod ovog spora lažno iskazivao pred sudom i time se izložio kaznenom progonu za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora, iskazuje da on kod tuženika radi zadnjih 7-8 godina (sud ovdje napominje da svjedok iskaz pred sudom daje 2021. godine) i to na kamionu kao radnik, da se konkretnog događaja sjeća jer je bio dva metra udaljen od tužitelja kada se predmetni događaj zbio, pojašnjavajući da je on kupio kabele, a tužitelj skidao kabele nakon što se popeo na skale koje je držao MČ te da je on u jednom trenutku čuo jauk i odmah dotrčao do tužitelja kojeg je u rukama držao MČ, pretpostavlja da su se skale skupile odnosno pomaknule i skupile, dodajući da su oni polegli tužitelja i kasnije da je došla hitna. Iako ovaj svjedok izrijekom navodi i to da on nije vidio što se točno dogodilo već da je kada je čuo jauk dotrčao i vidio da su skale sklopljene i da tužitelj leži na rukama Ć lisice, a iz čega proizlazi da ovaj svjedok nije očevidac same dinamike nastanka štetnog događaja, isti kao osoba koja je predmetne prigode bila nazočna na licu mjesta te iskazuje o neposrednim opažanjima drugih relevantnih činjenica kao okolnosti predmetnog događaja, svojim iskazom potvrđuje vjerodostojnost iskaza svjedoka očevidaca dinamike nastanka štetnog događaja kao i vjerodostojnost iskaza samog tužitelja. Tako ovaj svjedok iskazuje sudu da su skale na koje se je tužitelj penjao predmetne prigode vjerojatno donijeli poslovođe jer su oni zaduženi za to, a upitan čije su te skale vlasništvo odgovorivši da ne može biti pametan, vjerojatno od firme, ali možda i ne, da zaista to ne zna, dalje upitan da li tuženik ima kakve prostorije u kojima drži alat odgovarajući da ima jedno skladište pored zgrade Općine, ali da u tom skladištu ne postoje neke druge skale već alat, brusilice i svašta s čime oni rade, a kakav iskaz potvrđuje iskaze svjedoka AČ i VČ u dijelu u kojem ovi svjedoci iskazuju o ovim činjenicama. Istaknimo ovdje da je sud ocijenio neosnovanim prigovore koje tuženik stavlja na iskaz svjedoka VČ i iskaz svjedoka KČ da su svjedoci subjektivni budući se radi o tužitelju koji je njihov kolega, ovo jer svjedok MČ kao i svjedok KČ osim što prema ocjeni suda iskazuju sasvim logično i životno, iskazuju i međusobno u bitnom identično kao i u bitnom identično iskazima drugih saslušanih svjedoka, a dijelovi njihova su iskaza potvrđeni i sadržajem materijalnih dokaza u spisu, što sve dokazuje upravo suprotno tom prigovoru tuženika budući dokazuje to da svjedoci o dinamici nastanka štetnog događaja i posljedicama istog iskazuju objektivno i vjerodostojno. Neosnovan je i prigovor tuženika na iskaz svjedoka VČ da svjedok zna da je tužitelj osposobljen za rad sa trimerom dok upitan o osposobljenosti za rad na siguran način svjedok apsolutno ništa ne zna, budući svjedok uopće sudu ne iskazuje na način kako to tumači tuženik. Naime, ovaj svjedok iskazuje da koliko se sjeća su oni bili osposobljeni za rad s alatom kao npr. trimerom i slično, ali da za ove poslove koje je tužitelj obavljao predmetne prigode tužitelj nije bio osposobljen, odnosno da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način što da on zna jer su oni polagali ispit za rad sa trimerom i slično, ali da on nije rekao da je tužitelj obučen za rad sa strujom. Dakle, ne iskazuje na način kojem tuženik prigovara. Konačno, neosnovan je i prigovor tuženika na iskaz svjedoka KČ jer da svjedok jasno zna da je tužitelj osposobljen za radove sa trimerom, a kada ga se pita o osposobljenosti za rad na siguran način onda da svjedok apsolutno o tome ne zna, budući ovaj svjedok uopće ne iskazuje na navedeni način, naime, ovaj svjedok na upit da li je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način odgovara da oni nešto jesu polagali, a sad što se pisalo da to ne zna. Osim toga, na vjerodostojnost iskaza svjedoka VČ svjedoči prema ocjeni suda i činjenica da isti o dinamici i okolnostima ozljeđivanja tužitelja pred sudom 2021. godine iskazuje u bitnom identično kao što je o ovim činjenicama iskazivao u provedenom inspekcijskom nadzoru, a koji kontinuitet svjedoči sudu da ovaj svjedok iznosi upravo objektivne činjenice koje je neposredno opazio predmetne prigode. Tako isti i na zapisniku sastavljenom 13. kolovoza 2014. u inspekcijskom nadzoru od strane Inspektorata rada (list spisa 31-32), isto kao i u tijeku ovog postupka, samo logično obzirom na činjenicu da ovaj iskaz daje neposredno nakon samog događaja dosta detaljnije, navodi da je 08. kolovoza 2014. s radom počeo oko 6,00 sati, da su od vođe smjene TČ nekoliko njih radnika KČ, AČ, ĆČ i on raspoređeni da na obali IČ obave odvezivanje električnog kabela sa rasvjetnih stupova, da su on i ĆČ oko 6,50 sati postavili aluminijske A ljestve ispred stupa rasvjete sa kojeg je trebalo skinuti električni kabel koji je bio postavljen na linijskim stupovima, na poprečnim daskama tzv. muralima, da je on rukama pridržavao A ljestve, da se ĆČ uspeo na ljestve do 7 prečke, na visinu od otprilike 2 metra, a kada su se u jednom momentu A ljestve zatvorile na način da su se preklopila dva kraka ljestvi u obliku škara, on da je instinktivno pokušao reagirati kada je uvidio da je ĆČ propala noga u područje između treće i četvrte prečke gdje se zaglavila i u momentu je padao zajedno sa ljestvama prema podu, a kada je on (svjedok) uspio rukama prihvatiti ĆČ kojem je noga bila zaglavljena i zglob noge nepravilno okrenut, a kada su mu u pomoć priskočili radnici AČ te ČČ. Konačno, sud ističe i to da uvjerljivost iskaza svjedoka AČ o dinamici i okolnostima nastanka štetnog događaja nije doveden u pitanje njegovim odgovorom na upit da li je tužitelj predmetne prigode bio osposobljen za rad na visini odnosno da li je prošao kakvu obuku za rad na siguran način, na koji upit svjedok odgovara da koliko on zna do ovog događaja nitko od njih nije prošao bilo kakav tečaj ili obuku za koji ga se pita, obzirom je iz takvog odgovora svjedoka razvidno da kada navodi da tužitelj nije prošao bilo kakav tečaj ili obuku za koji ga se pita svjedok evidentno misli na tečaj ili obuku za rad na visini, a ne generalno na osposobljavanje tužitelja za rad na siguran način za posao komunalnog radnika, a poradi čega u svom odgovoru i specifično navodi „tečaj ili obuku za koji se pita“. Osim toga, sudu je sasvim logično i životno da svjedoci koji nemaju stručna znanja o pitanju zaštite na radu kada su upitani o osposobljavanju za rad, odgovor na to pitanje daju iz perspektive osposobljenosti za rad specifičnog radnog zadatka koji su obavljali one prigode o kojoj se raspravlja, a ne generalno o pojmu osposobljenosti za rad na siguran način.

8.2. Nadalje, činjenice i okolnosti nastanka štetnog događaja o kojima sudu iskazuju ovi svjedoci, proizlaze i iz utvrđenja navedenih u zapisniku o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada, Područni ured Split, Ispostava Zadar klasa: Up/I-115-04/14-01/8, urbroj: 524-10-04-05/6-14-5 s prilozima (list spisa 19-34) budući u istom Inspektorat rada u provedenom nadzoru provedbe odredbi Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14) povodom teže ozljede radnika ĆČ zaposlenog na poslovima komunalnog djelatnika koja se je dogodila 08. kolovoza 2014. oko 07,00 sati (koji je nadzor obavio LČ, dipl. ing. inspektor rada), a u kojem je nadzoru obavljen očevid na mjestu događaja, uzete su izjave ozlijeđenog radnika i očevidca događaja te je obavljen uvid u dokumentaciju poslodavca, utvrđuje da su 08. kolovoza 2014. sa radom kod tuženika radnici KČ, AČ, ĆČ i MČ, svi komunalni djelatnici, započeli u 06,00 sati, da su od strane poslovođe TČ raspoređeni na poslove demontaže električnog kabela koji se je nalazio položen na daskama postavljenim na stupovima rasvjete na obali IČ na visini od 3 metra pri čemu je kabel postavljen vezivanjem konopom za dasku tzv. mural i nosač rasvjetne zaštite u obliku kugle, da su radnici ĆČ i MČ oko 6,50 sati postavili aluminijske A ljestve (2x8 prečki) ispred stupa rasvjete sa kojeg je trebalo demontirati električni kabel pri čemu je visina A-ljestvi na sredini rasklopljenih krakova 197cm, da su se u trenutku postavljanja A ljestvi između ljestvi na oba kraka nalazile trake koje su služile kao graničnik otvaranja, da je radnik MČ rukama sa lijeve strane pridržavao A ljestve radniku ĆČ koji se je uspeo na ljestve do 7. prečke na visinu od 1,70cm, da su se u jednom momentu A ljestve zatvorile na način da su se preklopila dva kraka ljestvi u obliku škara te je radniku ĆČ propala noga u područje između treće i četvrte prečke gdje se zaglavila i tako je padao zajedno s ljestvama prema podu, točnije prema rubnom zidu na obali, na koji je ostao naslonjen nakon pada, pri čemu je radnik MČ uspio prihvatiti radnika ĆČ u padu te su mu dok ga je pridržavao u pomoč priskočili radnici B i ČČ, a u trenutku pada radnika je došlo do ozljede potkoljenice lijeve noge uslijed uklještenja noge sa prečkama ljestve. Takva utvrđenja Inspektorata rada, a na koja tuženik kao poslodavac u postupku provedenog inspekcijskog nadzora nije imao prigovora, što sud utvrđuje iz sadržaja posljednje stranice zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru (list spisa 25) gdje tuženik izrijekom navodi da na zapisnik nema primjedbi, potvrđuju da svjedoci AČ, MČ i ČČ (kao i tužitelj o čemu će dalje biti riječi) o dinamici i okolnostima nastanka štetnog događaja iskazuju istinito.

8.3. Nadalje, iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada, Područni ured Split, Ispostava Zadar klasa: Up/I-115-04/14-01/8, urbroj: 524-10-04-05/6-14-5 s prilozima (list spisa 19-34) proizlazi i to da je Inspektorat rada u provedenom nadzoru utvrdio i to da je ozlijeđeni radnik ovdje tužitelj u trenutku ozljede obavljao poslove komunalnog djelatnika; da je ozlijeđeni radnik na sebi imao radne zaštitne cipele sa metalnom kapicom na prstima, radne hlače i pamučnu majicu; da je ozlijeđeni radnik osposobljen za rad na siguran način za poslove komunalnog djelatnika što proizlazi iz Zapisnika o osposobljavanju radnika za rad na siguran način od 30. siječnja 2014. i Uvjerenja o osposobljenosti za rad na siguran način broj 14-ZNR-129/31 od 30. siječnja 2014.; te da poslovi komunalnog djelatnika spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada prema čl. 3. toč. 1., toč. 17. i toč. 18. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ br. 5/84) što proizlazi iz Procjene opasnosti broj 14-129-28026 izrađenu u veljači 2014., a da ozlijeđeni radnik nije obavio liječnički pregled kod specijalističke ordinacije medicine rada kako bi se utvrdilo da može obavljati komunalne poslove koji spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada; a slijedom kakvih je utvrđenja Inspektorat rada zabranio da tužitelj do obavljanja liječničkog pregleda vrši te poslove, dakle, dok se liječničkim pregledom utvrdi da je sposoban obavljati takav posao, a o čemu sudu sasvim uvjerljivo te u skladu sa sadržajem materijalnih dokaza u spisu iskazuje svjedok LČ (list spisa 122-124) koji navodi da se on poprilično sjeća predmetnog događaja, da je zaprimljen poziv od inspekcije rada za događaj u [adresa], negdje oko 12,00sati s tim da se sam događaj dogodio u jutarnjim satima oko 7 do 8 sati, da je njegov zadatak kao inspektora rada prvo bio locirati gdje se to dogodilo i da je vidio da je to na samoj obali u [adresa], a onda utvrditi što je bio zadatak radnika koji je doživio ozljedu pa da je utvrdio da se radilo o demontaži jednog električnog kabela koji je bio odspojen tzv. mrtva žica, da je trebalo ukloniti taj električni kabel s jednog murala-daske na kojoj se je kabel nalazio, dalje navodeći da je on utvrdio da je u jednom trenutku radnik propao s ljestvi i ozlijedio se, a u padu radnika su se ljestve sklopile, kako su u blizini tog radnika bili drugi radnici tužitelj da je doslovno pao na radnika MČ, a kod tužitelja je došlo do jedne torzije odnosno uvijanja, puknuća potkoljenice, zglob se zarotirao odnosno tužitelju je stradao taj dio noge. Dalje je svjedok iskazao da je trebalo dalje u nadzoru pregledati aluminijske ljestve i izmjeriti visinu na kojoj je tužitelj radove obavljao, da su ljestve već bile premještene u prostorije župnog dvora gdje da poslodavac inače skladišti sitni materijal gdje da je on pregledao i poslikao ljestve i utvrdio da su neispravne, konkretno, da se radilo o jednoj traci koja povezuje krakove odnosno drži ih na distanci, a koja je traka bila puknuta i visila te da je on odmah zabranio da se te ljestve dalje koriste i odredio sa se one odlože. Također da je utvrdio da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za komunalne poslove, ali da nije imao obavljen liječnički pregled za tu vrtu posla radi čega da je zabranio da tužitelj do obavljanja liječničkog pregleda vrši te poslove, dakle, dok se liječničkim pregledom utvrdi da je sposoban obavljati takav posao. Sve navedeno da je utvrdio pregledom dokumentacije i opisanim, a što se tiče same visine referenca da je bila činjenica da je kabel koji je tužitelj trebao skinuti bio na visini oko 3,00metra, dakle, letva na kojoj je kabel bio se nalazila na toj visini, što da znači da je tužitelj trebao biti ispod te visine. Svjedok je pojasnio i to da je moguće da radnik istovremeno ima uvjerenje o osposobljenosti za rad na siguran način i da nema uvjerenje o liječničkom pregledu da je sposoban za to raditi zato jer su to dvije različite stvari, naime, da je obveza poslodavca da se radnika upozna s opasnostima i štetnostima konkretne vrste posla i za to da se izdaje uvjerenje da je radnik s tim upoznat odnosno osposobljen za rad, dok drugu obvezu poslodavca predstavlja osiguranje radniku specijalističkog pregleda kojim se utvrdi da je radnik zaista sposoban takav posao obavljati, dalje navodeći da tužitelj predmetne prigode nije smio obavljati posao koji je radio te pojašnjavajući da je rad na visini onaj rad kad se radnik nogama nalazi na visini od barem 3 metra i za takav rad da je potreban liječnički pregled dok za rad ispod 3 metra nije potreban liječnički pregled, međutim, u slučaju tužitelja koji je ove prigode radio na visini ispod 3 metra, da je liječnički pregled bio potreban jer je on komunalni djelatnik. U svezi ovog iskaza svjedoka LČ sud smatra potrebnim istaknuti to da iskaz koji svjedok iznosi pred sudom, a obzirom isti pred sudom iskazuje preko 6 godina nakon obavljanja inspekcijskog nadzora kod tuženika, sasvim životno i logično sadrži manje detalja i ne toliko dosljedno ne prati vremenski tijek događaja kao što to čine utvrđenja LČ kao inspektora rada sadržana u zapisniku o inspekcijskom nadzoru (list spisa 19-25), međutim, navedeno nikako ne dovodi u pitanje objektivnost i vjerodostojnost takvog iskaza svjedoka, koji ionako u bitnom dijelu iskazuje identično kao što je to utvrdio u provedenom inspekcijskom nadzoru i na koja utvrđenja, sud ponavlja, tuženik u postupku provedbe inspekcijskog nadzora nije prigovorio.

8.4. Ocjenjujući u međusobnoj svezi sa gore cijenjenim dokazima iskaz samog tužitelja o dinamici i okolnostima nastanka štetnog događaja (list spisa 267-268) kao i cijeneći taj iskaz zasebno kao uvjerljiv, logičan i životan, sud u cijelosti prihvaća kao istinit iskaz tužitelja u kojem on navodi da se nesreća dogodila 08. kolovoza 2014., da je bilo jutro oko 6,30 ili 7 manje 15, da je on trebao obaviti posao skidanja kabela sa drvenih stupova postavljenih uz šetnicu, a što da je bilo postavljeno radi fešte koja se održava večer prije, da je imao kliješta za skidanje plastičnih vezica kojima su ti kabeli bili pričvršćeni na drveni stup i poslodavac da mu je dao skale, dodajući da to nisu bile ispravne skale za ovu vrstu posla, da su to bile neke stare skale za koje je kasnije čuo da su ih donijeli u firmu od negdje drugdje, upitan da li je kod poslodavca bilo nekih drugih skala osim ovih odgovarajući da misli da nije, da je on vidio samo ove. Kada je postavio skale za popeti se na stup i popeo se na visinu od oko 1,50m do 1,60m, da su se skale samo u jednom trenutku rasule, popustile na spoju i on da je pao sa skala, dodajući da bi se bio i teže ozlijedio u tom padu da ga nije kolega uhvatio pri dnu skala, pojašnjavajući da je dok je on pokušavao skinuti kabele njegov kolega stajao uz skale ispod njega. Upitan da li je imao pojas za vezivanje kojim se osigurava pri penjanju na visinu tužitelj je odgovorio da nije. Da kada je inspektor rada došao na mjesto pada, tu nije bilo ovih skala koje mu je poslodavac dao za rad već da su te skale odmah nakon pada odnesene u skladište jedan kilometar dalje, da su skrivene, a čak da je i nakon što je on završio u bolnici tadašnji direktor P došao do njega i tražio da inspektoru rada on kaže da su skale bile ispravne, što da je njega jako povrijedilo. Naime, osim što je takav iskaz tužitelja u bitnom potvrđen iskazima svjedoka AČ, VČ i KČ, čije je iskaze sud prihvatio kao istinite, kao i sadržajem spisu priležećih isprava nastalih u tijeku inspekcijskog nadzora i iskazom svjedoka LČ koji je saznanja o predmetu ovog spora stekao u svojstvu službene osobe (inspektora rada) te koji nedvojbeno nije zainteresiran za ishod ovog spora pa da bi svoj iskaz lažno konstruirao s ciljem uspjeha tužitelja u sporu sve poradi čega sud i njegov iskaz prihvaća kao istinit, na vjerodostojnost takvog iskaza tužitelja dalje svjedoči i činjenica da isti pred sudom 2025. godine predmetni događaj opisuje u bitnom identično kako ga je opisao i u postupku inspekcijskog nadzora provedenog od Inspektorata rada neposredno nakon samog štetnog događaja 2014. godine, a koji kontinuitet i podudarnost u iskazu sudu svjedoči da tužitelj iskazuje objektivno i istinito, budući bi se lažnog iskaza preko 10 godina od davanja lažnog iskaza općepoznato iz svakodnevnog života bilo iznimno teško sjetiti pa da bi bilo moguće iskazivati identično tom lažnom iskazu. Tako tužitelj i na zapisniku sastavljenom 09. kolovoza 2014. u inspekcijskom nadzoru od strane Inspektorata rada (list spisa 33-34), isto kao i sudu u ovom postupku, iskazuje da je sa radom 08. kolovoza 2014. započeo u 06,00 sati, da je njega i grupu radnika MČ, KČ i AČ radnik UČ rasporedio da obave radove na obali IČ u [adresa], gdje su trebali električni kabel koji je bio postavljen na rasvjetnim stupovima spustiti odvezivanjem sa drvenih dasaka na kojima je kabel bio položen, da je oko 6,50 sati zajedno sa radnikom MČ pokušao spustiti kabel na način da je radnik MČ njemu rukama pridržavao aluminijske A ljestve koje su rastvorili zapad-jug, a da se on uspeo na ljestve na visinu od oko 1,50 do 1,60 m, da misli da su ljestve imale graničnik odnosno traku razdvajanja između dvaju krakova, a kada su se u jednom momentu te A ljestve rastvorile u svojem gornjem dijelu te je njegova noga propala između druge i treće prečke te je on zajedno sa ljestvama padao prema podu kada ga je Ć zadržao koliko je to mogao, te je on pao s ljestvama.

8.5. Iznesenom je ocjenom dokaza sud u svezi dinamike i okolnosti nastanka štetnog događaja (ozljeđivanja tužitelja) kao nedvojbeno utvrdio da je u jednom trenutku dok je tužitelj stajao na aluminijskim A ljestvama (2 x 8 prečki), koje je ljestve za potrebe obavljanja radnog zadatka demontaže (skidanja) strujnog kabela radnicima predmetne prigode osigurao poslovođa kod tuženika, i obavljao radni zadatak demontažu (skidanje) strujnog kabela položenog na daskama tzv. muralu postavljenom na stupovima rasvjete na obali IČ u [adresa], usprkos tome što je drugi radnik MČ rukama pridržavao A ljestve, došlo do pomicanja ljestvi na način da su se iste počele zatvarati odnosno na način da su se dva kraka A ljestvi počela spajati i preklopila se u obliku škara, a uslijed čega je tužitelju jedna noga propala u područje između treće i četvrte prečke ljestava gdje se zaglavila i prikliještila te je tužitelj padao zajedno s ljestvama prema podu konkretno prema rubnom zidu na obali, ali ga je radnik MČ uspio uhvatiti rukama i zaustaviti pad na pod, međutim, u kojem je padu tužitelja s ljestvi došlo do tjelesnog ozljeđivanja konkretno ozljede potkoljenice lijeve noge tužitelja koja je ostala zaglavljena i prikliještena u ljestvama.

8.6. Kako iz navedenog kao nedvojbeno proizlazi da je tužitelj predmetnu ozljedu zadobio tijekom radnog vremena, u obavljanju svojih radnih zadataka i u uzročno-posljedičnoj vezi s tehnološkim procesom rada, na mjestu rada na koje je tuženik kao poslodavac uputio tužitelja obaviti radni zadatak, prilikom korištenja sredstava za rad koje je za potrebe obavljanja radnog zadatka dao poslodavac; to je ozljeda koju je tužitelj predmetne prigode zadobio padom s A-ljestvi nedvojbeno ozljeda na radu, budući ocjena da li je ozljeda koju je radnik zadobio ozljeda na radu i u svezi s radom ovisi o činjenici da li je radnik ozljedu zadobio tijekom radnog vremena ili izvan radnog vremena, o činjenici da li je radnik ozljedu zadobio u obavljanju radnih zadataka odnosno u uzročno-posljedičnoj vezi s tehnološkim procesom rada ili ne, o činjenici da li je radnik ozljedu zadobio na mjestu rada na kojem je poslodavac dužan osigurati sigurne uvjete rada ili pak mjestu koje ne predstavlja mjesto rada niti prostor koji je pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojem se radnici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada, o činjenici da li je ozljeda radnika nastala prilikom korištenja sredstava za rad koje mu je osigurao poslodavac te činjenici da li je radnik ozljedu zadobio tijekom postupanja po uputama poslodavca, a koje su radniku dane u svezi rada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr- 662/2008 od 04. veljače 2009. i broj Revr-931/2014 od 14. veljače 2017. (na koje odluke upućuje Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3856/2017 od 28. studenog 2018. navodeći da iz sudske prakse proizlaze mjerila koja se primjenjuju pri ocjeni da li se radi o šteti nastaloj u vezi s radom). Osim toga, da se ovdje radi o ozljedi tužitelja na radu, proizlazi kao nedvojbeno i iz činjenice da je sam tuženik kao poslodavac ovu ozljedu nadležnom javnopravnom tijelu prijavio kao ozljedu na radu i da je to nadležno javno pravno tijelo 07. listopada 2014. pod brojem OR-102010808142/2014 predmetnu ozljedu tužitelja priznalo kao ozljedu na radu za dijagnozu šifra prema MKB klasifikaciji Dg. S82 kasnije dopunjena sa priznavanjem posljedice već priznate ozljede na radu i dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji Dg. M19.1, a što sve proizlazi iz prijave o ozljedi na radu od 12. rujna 2014. (list spisa 7-10) i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područni ured Zadar klasa: UP/I-502-03/16-02/69, urbroj: 338-13-1416-04 od 09. studenog 2016. (list spisa 13-15).

8.7. Također, iznesenom ocjenom dokaza sud je utvrdio i to da sredstvo rada, aluminijske A ljestve, koje je tuženik predmetne prigode osigurao (dao) radnicima za obavljanje poslova demontaže (skidanja) strujnog kabela, nije bilo ispravno, a kako to proizlazi iz utvrđenja Inspektorat rada u provedenom inspekcijskom nadzoru povodom predmetne ozljede, na koje utvrđenje tuženik u provedenom postupku inspekcijskog nadzora nije stavio primjedbe (kako je to razvidno iz zadnje stranice zapisnika o inspekcijskom nadzoru) kao i iz iskaza svih svjedoka saslušanih u ovom postupku budući su svi u bitnom identično iskazivali da su ljestve na koje se je tužitelj popeo predmetne prigode bile neispravne. Osim toga, i općepoznato je iz svakodnevnog života da aluminijske A ljestve koje su ispravne za rad se ne bi počele pomicati i zatvarati na način da se njihovi krakovi preklapaju samo od tereta jednog čovjeka koji se popeo do polovine njihove visine, ovo jer su ljestve po svojoj namjeni stvar koja upravo služi uspinjanju ljudi na iste i stajanju u fiksnom položaju dok osoba koja je na njima obavlja određene radnje na visini. Također, općepoznato je iz svakodnevnog života i to da ispravne A ljestve moraju imaju vezicu koja povezuje krakove ljestvi, a koja je takve naradi da za vrijeme korištenja ljestvi na uobičajeni način u skladu s njihovom namjenom ne može doći do pucanja te vezice pa niti samo uslijed pada ljestvi na tlo poradi čega činjenica pucanja vezice na predmetnim ljestvama, o kojoj činjenici sudu iskazuje tužitelj i koja činjenica proizlazi iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru, svjedoči na okolnost dotrajalosti i neodržavanosti predmetnih A ljestvi u ispravnom stanju. Dok je tako tužitelj prema ocjeni suda predloženim dokazima kao nedvojbeno dokazao da su A ljestve koje mu je tuženik osigurao za rad predmetne prigode neispravne, s druge strane tuženik na okolnost da su ove ljestve bile ispravne nije predložio izvođenje niti jednog (adekvatnog) dokaza kao što nadalje nije predložio niti izvođenje ijednog adekvatnog dokaza na okolnost da uzrok predmetne ozljede tužitelja nije neispravno sredstvo rada već viša sila odnosno namjera ili krajnja nepažnja radnika ili treće osobe, na koju tuženik nije mogao utjecati niti njihove posljedice izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Pri tome činjenica da se tužitelj mogao popeti na ove ljestve, a što tuženik ističe u prilog svom navodu da su ljestve bile ispravne, nedvojbeno ne dokazuje da su ljestve bile ispravne, ovo jer su neispravne i one ljestve na koje se radnik uspne, a koje tek zatim popuste i uzrokuju gubitak ravnoteže i pad radnika.

8.8. Sukladno odredbi čl. 25. st. 1. ZZR za ozljedu na radu poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Temeljem navedene odredbe, a obzirom na nedvojbeno utvrđenje suda da je ozljeda koju je tužitelj zadobio 08. kolovoza 2014. u gore opisanom štetnom događaju ozljeda na radu, za štetu koja je tužitelju nastala zbog ove ozljede na radu te kao posljedica ove ozljede na radu prema utvrđenju suda odgovara tuženik. Kako pri tome tuženik u ovom postupku nije kao nedvojbeno dokazao da je predmetna šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje tuženik nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, to sud utvrđuje da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti niti se njegova odgovornost za štetu nastalu tužitelju može umanjiti temeljem čl. 25. st. 2. ZZR. Naime, pogrešno tuženik smatra da je teret dokaza odgovornosti tuženika za štetu nastalu ovom ozljedom na radu na tužitelju, a budući u slučaju kada je propisana objektivna odgovornost poslodavca za štetu nastalu na radu tužitelj kao oštećenik jedino mora dokazati da mu je šteta nastala na radu ili u svezi s radom dok je teret dokaza postojanja okolnosti koje poslodavca oslobađaju od odgovornosti ili umanjuju njegovu odgovornost za tu štetu na samom poslodavcu kao tuženiku. Tuženik međutim u ovom postupku niti jednim dokazom ne dokazuje da je šteta tužitelju predmetne prigode nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje tuženik nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dapače, iz izvedenih dokaza kao nedvojbeno prema utvrđenju ovog suda proizlazi da je tuženik taj koji je tužitelju za obavljanje radnog zadatka osigurao (dao) neispravno sredstvo za rad, neispravne aluminijske A-ljestve, te da tuženik prethodno upućivanju tužitelja na obavljanje radnih zadataka radnog mjesta komunalnog radnika nije tužitelja uputio na pregled kod specijaliste medicine rada, a što je tuženik bio dužan obzirom posao komunalnog djelatnika sukladno čl. 3. toč. 1., toč. 16., toč. 17. i toč. 18. u vrijeme štetnog događaja važećeg Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ br. 5/84), a sukladno Procjeni opasnosti broj: 14-129-28026 koja je u veljači 2014. godine izrađena po traženju i zakonskoj obvezi tuženika, spada u poslove s posebnim uvjetima rada.

8.9. Upitan postoje li neke mjere koje je radnik (tužitelj) u konkretnoj situaciji mogao poduzeti, a nije poduzeo, svjedok LČ (list spisa 122-124) iskazuje da je trebao koristiti ispravne ljestve i na njima raditi u tri točke znači sa dvije noge stajati na ljestvama i rukom skidati kabele te nositi kacigu da mu nešto ne bi palo na glavu. U svezi navedenog, iz niti jednog dokaza izvedenog u ovom postupku ne proizlazi da tužitelj na ljestvama nije radio upravo na navedeni način, tako da sa obje noge stoji na ljestvama dok rukama skida kabel, pa stoga nema dokaza koji bi svjedočio da je tužitelj načinom na koji je radio na ljestvama postupao nepravilno. Nadalje, u provedenom je inspekcijskom nadzoru utvrđeno da je predmetne prigode tužitelj nosio radne zaštitne cipele sa metalnom kapicom, dakle, prilikom penjanja na ljestve je koristio odgovarajuću obuću za rad. U odnosu na obvezu nošenja zaštitne kacige, iako iz niti jednog dokaza izvedenog u spisu ne proizlazi da je tužitelj predmetne prigode tijekom rada nosio zaštitnu kacigu, navedena je činjenica u pogledu predmetne ozljede i nastale štete irelevantna budući u ovom događaju nije došlo do ozljede glave niti je nenošenje zaštitne kacige na ijedan način u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem tužitelja. Što se pak tiče činjenice da je tužitelj za rad koristio neispravne ljestve, isto prema ocjeni suda ne predstavlja doprinos tužitelja nastaloj šteti koja bi u smislu čl. 25. ZZR doveo bilo do oslobođenja poslodavca od odgovornosti bilo do umanjenja odgovornosti poslodavca za predmetnu štetu. Ovo kao prvo, jer je neispravne A ljestve radnicima za potrebe obavljanja radnog zadatka (skidanja strujnog kabela) kao sredstvo rada osigurao (dao) poslodavac pa je tužitelj kao radnik sasvim logično i životno očekivao da mu je poslodavac dao ispravno sredstvo rada odnosno u krajnju ruku sredstvo rada uporabom kojeg neće biti ugrožen život i zdravlje tužitelja i ostalih radnika, ovo neovisno o fizičkom izgledu dotrajalosti ovih ljestvi. Tako tužitelj sudu u svezi navedenog iskazuje (list spisa 267-268) da on ranije nije koristio ove skale, da je ovo bio prvi put, da u firmi postoji prostorija u kojoj se drži alat i ove prigode da je njemu ove skale izdao voditelj smjene, da je njemu i kolegi voditelj smjene na vratima ove prigode rekao evo vam skale i pođite skinuti kabele sa stupa pa da je on uzeo skale na rame, kliješta i krenuo raditi, postavio skale i popeo se na njih. Ovo kao drugo, jer osim predmetnih, a kako to sudu iskazuju i tužitelj i svjedok AČ, poslodavac nije predmetne prigodne raspolagao drugim ljestvama koje bi tužitelj predmetne prigode mogao koristiti za rad, a radni zadatak je obzirom na nalog poslovođe morao obaviti pa tužitelju nije preostalo ništa doli radni zadatak obaviti uporabom ovih ljestvi, sud ovdje ponavlja sasvim logično i životno očekujući da su ove ljestve, usprkos njihovom stanju koje je mogao opaziti pogledom, sigurne za uporabu. U svezi navedenog tužitelj sudu iskazuje (list spisa 267-268) da on prije nego se popeo na skale nije provjeravao ispravnost skala, da to valjda treba provjeriti poslodavac, a da je on očekivao da će se skale raspasti da bi ih provjerio, da bi sve napravio da mu se ovo ne dogodi pa i povezao skale žicama 500 puta. Ovo kao treće, jer je tužitelj u danoj situaciji poduzeo sve mjere opreza koje su mu prema ocjeni suda kao radniku stajale na raspolaganju pa se je tako popeo na ljestve koje je drugi radnik pridržavao rukama kako bi dodatno osigurao stabilnost ljestvi te se je na ljestve popeo svega do 1,70m visine, ne i više od toga (iako su rastvorene ljestve dosezale visinu od 1,97m), sve što sudu ukazuje na poseban oprez i na ulaganje dužne pažnje tužitelja pri obavljanju radnog zadatka koji uključuje uporabu ljestvi. Ovo kao četvrto, jer iz niti jednog dokaza u postupku ne proizlazi da je tužitelj predmetne ljestve koristio na neispravan način kao što ne proizlazi niti to da je tužitelj obzirom na okolinu u kojoj je radio u blizini imao fiksan objekt za koji bi ili sebe ili ljestve mogao pričvrstiti pri penjanju, a u svezi čega sud ističe i to da u provedenom inspekcijskom nadzoru nije utvrđeno to da je tuženik za obavljanje ovog radnog zadatka tužitelju uopće osigurao zaštitni pojas koji služi za vezivanje pri korištenju ljestvi, o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj (list spisa 267-268) navodeći da mu nije poslodavac za obavljanje ovog posla osigurao pojas za vezivanje kojim se osigurava pri penjanju na visinu, kao što nije ni ranijih prigoda kada su oni rezali stabla i stajali u košari koja ima zaštitnu ogradu dobili sigurnosni pojas od poslodavca. Naime, svjedoci koji su bili nazočni predmetnom štetnom događaju upitani o činjenici postojanja fiksnog objekta za koji bi ili sebe ili ljestve tužitelj mogao pričvrstiti pri penjanju iskazuju u bitnom identično pa tako svjedok KČ iskazuje da se tužitelj nije mogao vezati na drvenu gredu na kojoj je bio rasvjetni kabel te da ne zna kako bi mogao prebaciti uže preko drvene grede i vezati se njime jer ne zna kako bi onda visio sa te rasvjete; svjedok AČ iskazuje da tužitelj nije bio u blizini rasvjetnog stupa pa da bi se mogao vezati za isti jer su skale na koje se je tužitelj popeo bile otprilike 2 metra udaljene od stupa jer je i taj kabel koji je bio vezan na stup bio tako zavezan da je na nekoj udaljenosti od dva metra od rasvjetnog stupa na muralu, drvenoj gredi za koju se isto nije mogao vezati jer je njena nosivost maksimalno 15 do 20kg možda 30kg; te svjedok MČ iskazuje da je rasvjetni stup od tužitelja bio udaljen nekakvih 1,5m i da poslodavac tužitelju ovog dana nije osigurao nikakav pojas za vezivanje, a tužitelj da se nigdje nije niti mogao vezati, dodajući da se nije mogao vezati niti za ovu gredu (tzv. mural) jer ju nije niti mogao doseći budući su se skale skupile čim se od popeo do pola skala. Utvrditi stoga u predmetnoj situaciji doprinos tužitelja nastanku štete isključivo jer isti predmetne prigode nije odbio obaviti radni zadatak koji mu je nadređeni radnik (poslovođa/voditelj smjene) dao uporabom ovih ljestvi, a imajući u vidu da bi takvo postupanje poslodavac mogao protumačiti kao povredu radne obveze i time osnovu za otkaz ugovora o radu tužitelja kojem je općepoznato primitak po osnovi rada nužan za zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba sebe i obitelji, značilo bi otkloniti odgovornost od poslodavca za štetu nastalu na radu u svakom onom slučaju kada radnik nije postupio nepravilno niti nesavjesno već je ispunjavao svoje radne obveze prema nalogu poslodavca ulažući pri tome dužnu pažnju (usprkos ulaganju koje je pažnje ipak došlo do ozljede), bi bilo nepravilno i nezakonito, a osim toga i protivno svim načelima zaštite na radu. Upitan da li je mogao odbiti obaviti ovaj posao, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 267-268) da na to može reći da je on jednostavno morao obaviti svoj posao, raditi, da su mu oni rekli što treba i on da je išao raditi. Stoga je navod tuženika da je tužitelj taj koji je za preko 90% doprinio nastanku štete zato što se nije dodatno zaštitio vezivanjem oko struka i čvrstog oslonca, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik taj koji je za rad predmetne prigode osigurao neispravne ljestve kao sredstvo rada te činjenicu da iz niti jednog dokaza izvedenog u postupku ne proizlazi da je tuženik predmetne prigode za rad tužitelju osigurao zaštitni pojas ili odgovarajuće sredstvo za vezivanje kao ni da je postojao čvrsti oslonac za koji bi se tužitelj čak i da je imao adekvatno sredstvo vezivanja opće mogao je prema ocjeni suda u potpunosti neosnovan. Štoviše, tvrdnja tuženika da je tužitelj taj koji se trebao vezati kako ne bi pao, u po sudu utvrđenim činjeničnim okolnostima nastanka štetnog događaja, prema ocjeni suda svjedoči na okolnost da pravična naknada koju sud odredi u ovom sporu svojom visinom mora polučiti i širu društvenu svrhu, svrhu ukazivanja tuženiku kao poslodavcu koji zapošljava desetke radnika da svoje propuste u zaštiti na radu ne može prebaciti na radnike (navodom da je radnik trebao poduzeti radnje osiguranja pa da ne bi nastala šteta zbog neispravnog sredstva rada) već da zaštita na radu uvijek počinje od poslodavca.

8.10. Sud posebno ističe to da se u konkretnom slučaju radi o radu na visini (budući rad na visini predstavlja svaku aktivnost iznad tla na bilo kojoj visini kod koje postoji rizik od pada koji bi mogao prouzročiti ozljede radnika pa se tako i primjerice rad na ljestvama ukoliko postoji rizik od pada na niže površine smatra radom na visini, a u konkretnom je slučaju evidentno da je tužitelj radio na visini pad s koje je prouzročio ozljedu), ali se ne radi o radu na visini većoj od 3 metra pa da je postojala obveza tuženika osigurati odnosno obveza tužitelja koristiti zaštitnu opremu za rad na visini, a u kojim je okolnostima i zbog navedenog u potpunosti neosnovan navod tuženika da je tužitelj doprinio nastanku štete time što se nije zaštitio vezivanjem oko struka i čvrstog oslonca, ovo posebno i jer tuženik tužitelju nije prethodno radu predmetne prigode niti osigurao adekvatno zaštitno sredstvo za rad na visini primjerice sigurnosni pojas ili adekvatnu opremu za vezivanje pri penjanju na ljestve. U postupnosti je stoga neosnovan i prigovor koji tuženik stavlja na iskaz svjedoka LČ u dijelu koji je suprotan sa „direktivom o privremenom radu na visini 2001/45 koja je implementirana u našem zakonodavstvu“ budući sud ne nalazi da bi svjedok iznio ikakve navode koji su pravno relevantni za predmet ovog spora, a koji bi bili u suprotnosti sa (ispravni naziv) Direktivom 2001/45/EZ o minimalnim sigurnosnim i zdravstvenim zahtjevima za korištenje opreme za rad na visini. Naime, svjedok LČ u niti jednom dijelu svog iskaza nije tvrdio da je predmetne prigode tužitelj radio na visini većoj od tri metra (upravo suprotno tome, svjedok iskazuje da je tužitelj radio na visini ispod 3 metra) niti da je tuženik kao poslodavac imao kakve obveze koje proizlaze za poslodavca u slučaju rada radnika na visini većoj od 3 metra (tako primjerice svjedok ne iskazuje da je tužitelj imao obvezu koristiti zaštitnu opremu u vidu zaštitnog pojasa sa spojnim užetom), a koja vrsta rada predstavlja poslove s posebnim uvjetima rada uz obvezu korištenja zaštitne opreme. Također, Direktiva 2001/45/EZ na koju se tuženik poziva je stavljena van snage 22. listopada 2009., dakle, nije bila važeća u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja. Osim toga, sud u ovoj presudi propust tuženika u zaštiti na radu nije našao u činjenici da tuženik tužitelja nije osposobio za rad na siguran način, ovo jer iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada, Područni ured Split, Ispostava Zadar klasa: Up/I-115-04/14-01/8, urbroj: 524-10-04-05/6-14-5 (list spisa 19-25) proizlazi da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za poslove komunalnog djelatnika, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka VČ (list spisa 118-120) koji na konkretan upit da li je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način odgovara da je bio, što da on zna jer su oni polagali ispit za rad sa trimerom i slično. Ono u čemu sud nalazi propust tuženika u svezi zaštite na radu je u tome što je posao tužitelja (komunalni radnik) posao s posebnim uvjetima rada u smislu čl. 3. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ br. 5/84), a tuženik tužitelja prethodno obavljaju poslova nije uputio na liječnički pregled kod specijalističke ordinacije medicine rada kako bi se utvrdilo da li tužitelj može obavljati komunalne poslove koji spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada, čime je tuženik postupio protivno čl. 36. st. 1. ZZR koja propisuje da poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom iz stavka 6. toga članka, odnosno posebnim propisom za te poslove. Nastavno, ono u čemu sud nalazi propust tuženika u svezi zaštite na radu je i to da je tuženik tužitelju za obavljanje radnih zadataka predmetne prigode osigurao neispravno sredstvo rada, a čime je tuženik postupio protivno čl. 41. st. 3. i st. 4. ZZR koja propisuje da je poslodavac obvezan osigurati da sredstva rada i osobna zaštitna oprema u uporabi budu u svakom trenutku sigurni, održavani, prilagođeni za rad i u ispravnom stanju te da se koriste u skladu s pravilima zaštite na radu, tehničkim propisima i uputama proizvođača tako da u vrijeme rada ne ugrožavaju radnike te da je poslodavac obvezan isključiti iz uporabe sredstva rada i osobnu zaštitnu opremu na kojoj nastanu promjene zbog kojih postoje rizici za sigurnost i zdravlje radnika.

9. Utvrdivši tako da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala zbog ozljede na radu koju je zadobio u prethodno opisanom štetnom događaju odnosno kao posljedica te ozljede na radu, sud je dalje utvrđivao koja je točno šteta nastala tužitelju predmetnim ozljeđivanjem na radu i kao posljedica tog ozljeđivanja.

9.1. Tužitelj tvrdi da mu je u ovom štetnom događaju nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti (povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje), ovo jer da je pri ozljeđivanju kao i u procesu liječenja ozljede i oporavka trpio bolove i strah, jer mu je zbog ozljede zaostalo trajno naruženje te jer je ozljeda dovela do trajnog umanjenja opće životne aktivnosti tužitelja.

9.2. U svezi ozljeđivanja, tužitelj je sudu iskazao (list spisa 267-268) da mu je u padu sa skala skršena noga, da je pozvana hitna pomoć i da je imao četiri operacije od kojih je zadnja bila u Lovranu čini mu se 3-4 godine nakon pada, od pada pa do četvrte operacije kao i nadalje pa i danas da on ide na fizikalnu terapiju i da mu je lakše zbog toga, navodeći dalje da on nakon prve dvije tri operacije nije mogao ništa samostalno raditi, da su mu u svemu pomagali žena i djeca, da i danas trpi bolove na mjestu ozljede zbog čega uzima tablete protiv bolova, da mu je stanje osobito teško kada duže hoda i na promjenu vremena, da mu noga otiče, nema više niti ove skočne zglobove, ima ukočenje zgloba, donji dio potkoljenice da mu je druge boje i liječnik da mu je rekao da se to više ne može operirati jer je to sve izbušeno i ozlijeđeno, da mu je nemoguće trčati, da samo može hodati, dalje iskazujući sudu i to da u početku zbog bolova i zbog operacija nije išao kod psihijatra, ali da je nakon nekog vremena pošao, posebno jer ga je uništilo to što mu nitko od firme nije došao kod njega i pitao kako je, a odmah nakon događaja da je počeo piti tablete za smirenje i spavanje, inače da pije 4 vrste tableta, pojašnjavajući sudu da on osim zbog ovog događaja ide kod psihijatra i zbog događaja iz Domovinskog rata pa da je tako počeo ići kod psihijatra još od 2001. pa je neko vrijeme prestao jer nije mogao ići (zbog zadobivanja ozljede), zaključno navodeći da on i dalje radi kod tuženika na 4 sata, ali na reciklažnom dvorištu gdje posao nije zahtjevan i samo mora upućivati ljude gdje će odložiti otpad. Istaknimo ovdje da je tužitelj prilikom iznošenja iskaza podignuo nogavicu hlača te je ovaj sud neposrednim opažanjem utvrdio da je donji dio potkoljenice lijeve noge tužitelja dio tijela koji je vidno pretrpio ozljeđivanje, da je različite boje od preostalog dijela noge, nateknut i sa vidnim ožiljcima u drugoj boji (boji različitoj od ostatka kože). Sud nije imao razloga takav iskaz tužitelja ne prihvatiti kao istinit, ovo prvenstveno jer takav iskaz potvrđuje sadržaj medicinske dokumentacije na ime tužitelja (list spisa 11-12, 35-89) i zdravstvenog kartona tužitelja (prileži spisu iza lista spisa 192); kao drugo, jer takav iskaz potvrđuje i neposredno opažanje suda pri pogledu na potkoljenicu lijeve noge tužitelja na kojoj je vidan razmjer zadobivene ozljede kao i zaostalo naruženje zbog ozljede; te kao treće, jer niti jedan dokaz izveden u postupku ne svjedoči protivno takvim navodima tužitelja, a koji su navodi tužitelja u pogledu posljedica ozljeđivanja i logični i životni budući je i općepoznato iz svakodnevnog života da se pri zadobivanju ozljede poput one koju je u štetnom događaju zadobio tužitelj, otvoreni višekomadni prijelom donjeg dijela lijeve potkoljenice, kao i pri saniranju takve ozljede (koje uobičajeno uključuju kirurške intervencije) trpe fizički bolovi, duševni strah za ishod liječenja kao i da postoji nemogućnost samostalnog obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti među kojima i osnovnih egzistencijalnih potreba, budući je čovjeku noga općepoznato osnovni „alat“ u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Već iz navedenog tako proizlazi težina ozljede koju je tužitelj zadobio predmetne prigode, a kakvu težinu i općepoznato prate kako fizička bol tako i duševni strah, a kako to nadalje kao nedvojbeno proizlazi i iz preostalih materijalnih dokaza izvedenih u postupku.

9.3. Tako iz medicinske dokumentacije na ime ĆČ (list spisa 10-49) i zdravstvenog kartona tužitelja (prileži spisu iza lista spisa 192) proizlazi da je tužitelj zbog ozljede zadobivene 08. kolovoza 2014. bio hospitaliziran na Odjelu za opću kirurgiju i traumatologiju od 13. kolovoza 2014. zbog dijagnoze Fractura partis distalis cruis sin.multifrag.compl.gr l (višekomadni otvoreni prijelom donjeg dijela lijeve potkoljenice prvog stupnja) gdje mu je učinjen operativni zahvat vanjske fiksacije prijeloma; da je ponovno od 18. do 23. kolovoza 2014. bio hospitaliziran na Odjelu za opću kirurgiju i traumatologiju radi operativnog zahvata Extractio Fx. Repositio cruenta et Osteosynthesis maleoli lateralis cum plata,osteoshyntesis tibiae cum LCP-MIPO et fili Z; da je potom 26. kolovoza 2014., 05. rujna 2014.,12. rujna 2014.,16. rujna 2014., 26. rujna 2014. i 03. listopada 2014. bio na kontrolnim pregledima i previjanjima u traumatološkoj ambulanti Opće bolnice Zadar; da je zacijelita, određen mu je hod uz dvije štake bez opterećenja lijeve noge te mu je preporučena stacionarna fizikalna terapija, a do tada ambulantna fizikalna terapija; da je 23. siječnja 2015. Rtg. pokazivao stanje bez bitnih promjena, da su 13. prosinca 2015. kretnje u lijevom gležnju poboljšane, da je manja subluksacija ATC te je preporučen hod sa dvije štake i rasterećenje lijeve noge, da je 10. travnja 2015. na Rtg. uočen izraženiji kalus te je utvrđeno da prijelom nije još zarastao pa je ponovno preporučen hod sa štakom uz rasterećenje lijeve noge; da je dana 16. lipnja 2015. kao i 15. rujna 2015. ponovno utvrđeno da prijelom još nije zarastao, ali je preporučeno postupno opterećenje noge; da je 18. prosinca 2015. Rtg. pokazao da je prijelom zarastao te je preporučeno opterećenje noge do granice boli; da su 11. ožujka 2016. utvrđene ograničene kretnje u talokruralnom zglobu obzirom na težinu ozljede tj. bitan ispad funkcije gležnja pa je tužitelj upućen konzultirati spec. ortopeda u Ortopedskoj bolnici Lovran; da je 29. travnja 2016., 03. svibnja 2016., 10. svibnja 2016. i 17. svibnja 2016. rana tretirana nakon odstranjenja osteosinteze; da je 25. svibnja 2016. dogovoren pregled spec. ortopeda u bolnici Lovran; da dana 02. rujna 2016., 27. siječnja 2017., 14. travnja 2017. i 02. lipnja 2017. postoji bolnost uz hod sa jednom štakom te da tužitelj još čeka poziv za Ortopediju Lovran; da je 27. travnja 2016. tužitelju u općoj anesteziji odstranjen osteosintetski materijali iz lijeve potkoljenice; da je 21. rujna 2018. utvrđen Osteomielitis lijeve tibialne kosti te je bris ranee pokazao staphylococus aureus pa su tužitelju pripisani antibiotici; da je tužitelj 01. lipnja 2016. obavio pregled u Klinici za Ortopediju Lovran gdje mu je indiciana artrodeza gležnja; da je 31. kolovoza 2016. zakazan zahvat za trostruku artrodezu stopala te je dana 02. ožujka 2018. po dijagnozi Posttraumatska artroza talokruralnog zgloba učinjen operativni zahvat Op. Arthrodesis talocruralis sin., ali da se rani postoperacijski tijek zakoplicirao površnom infekcijom te je tužitelj boravio u bolnici od 28. veljače 2018. do 12. ožujka 2018.; da su 27. ožujka 2018. skinuti šavovi te je tužitelju dana uputa za rasterećenje noge sveukupno 3 mjeseca; da je 16. prosinca 2014., 08. siječnja 2015., 23. siječnja 2015. i 13. veljače 2015. tužitelj u Fizijatrijskoj ambulanti Opće bolnice Zadar radio fizikalnu terapiju; da je 18. srpnja 2018. bio na kontrolnom pregledu te mu je 03. kolovoza 2018. preporučeno nošenje ortoze za stabilizaciju TC globa i propadanje TC globa prema medijalno i Ortopedski uložak sa povišenjem medijalno; da je 23. kolovoza 2018. u Fizijatrijskoj ambulanti utvrđeno cijeljenje rane per secundum, opažen je otečen i deformiran zglob uz medijalnu nestabilnost te je upućen nastaviti redovno previjanje; da je Centar za hitni prijem Opće bolnice Zadar 14. rujna 2018. utvrdio otok i gnojno curenje iz rane na nozi tužitelja te mu je napravljen prevoj i iniciran antibiotik nakon čega je 15. rujna 2018. lokalni nalaz bio u smirenju te mu je i dalje iniciran antibiotik i preporučeno mirovanje; da u zdravstvenom kartonu tužitelja za razdoblje od 27. siječnja 2005. do 19. siječnja 2022. nema nikakvih ranijih ozljeda osim predmetne; da je u razdoblju od 21. rujna 2018., a se po pojavi osteomielitisa vrše česta previjanja do sanacije rane dana sve do 11. travnja 2019. te su kontrolni pregledi zbog predmetne ozljede zabilježeni u razdoblju od 13. kolovoza 2014. do 11. travnja 2019.

9.4. Nastavno, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ od 06. prosinca 2023. (list spisa 233-237) proizlazi da je sudski vještak 27. studenog 2023. obavio klinički pregled tužitelja u ambulanti te je utvrdio da tužitelj hoda uz pomoć jedne podlaktične štake, da mu je donja trećina lijeve potkoljenice smeđe pigmentirana (hipostatički dermatitis) uz izražen otok, da se puls arterije dorsalis pedis ne pipa i da navedeno ukazuje na cirkulacijsku insuficijenciju potkoljenice i stopala (arterijsku i vensku) koja je posljedica ozljede i kasnijih upalnih promjena, da su postoperacijski ožiljci sa unutrašnje i vanjske strane lijeve potkoljenice dugi cca 40 cm duboki i široki, da je lijeci skočni zglob u ankilozi (potpuno nepokretan) i u plantarnoj fleksiji > 10 st. što je funkcijski nepovoljan položaj stopala, da je kod stajanja izražen valgus deformitet stopala (X položaj stopala) kao posljedica djelomično uspjele artrodeze (ukočenje globa) te da je lijevi donji ekstremitet, standardnim mjerenjem, utvrđen kraćim za 2 cm u usporedbi sa desnim. Nadalje, iz ovog nalaza i mišljenja proizlazi da je temeljem rezultata neposrednog kliničkog pregleda tužitelja kao i ocjenom sadržaja medicinske dokumentacije tužitelja vezane za predmetno ozljeđivanje sudski vještak za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ dao mišljenje kao prvo, da je tužiteljeva životna aktivnost zbog zadobivene ozljede i posljedica iste smanjena za ukupno 35% od čega 20% zbog ankiloze lijevog nožnog zgloba u funkcijski nepovoljnom položaju, 5% zbog skraćenja lijeve noge za 2cm, 5% zbog deformacije stopala pes plano-valgus i 5% zbog cirkulacijske insuficijencije stopala pa da primjenom Baltazarove metode ukupno smanjenje opće životne aktivnosti tužitelja sa stajališta specijalizacije tog vještaka iznosi 29%, a koje se smanjenje opće životne aktivnosti očituje u tom da tužitelj ima probleme kod dužeg stajanja te hodanja na srednjim udaljenostima pa da se i tada mora služiti štakom te nositi ortopedsku obuću, da će bez tih pomagala imati većih poteškoća naročito kod hodanja po neravnom terenu i silaska niz stepenice i da otežano izvršava radnje koje zahtijevaju čučanj; kao drugo, da je obzirom na narav zadobivene ozljede i tijek liječenja iste te nastale posljedice ove ozljede tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 15 dana, bolove srednjeg intenziteta 200 dana i bolove lakog intenziteta 400 dana te da tužitelj i dalje trpi povremene bolove lakog intenziteta koji će se javljati doživotno, ali koji su uračunati u procjenu smanjenja životne aktivnosti; te kao treće, da je kod tužitelja zaostalo naruženje budući su zaostali dugi, duboki i široki postoperacijski ožiljci na donjoj trećini lijeve potkoljenice i difuzna smeđa pigmentacija koja zahvaća isto područje (hipostatski dermatitis) koji predstavljaju naruženje većeg stupnja koje je vidljivo samo kada je tužitelj bez odječe i obuće.

9.5. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 24. siječnja 2024. (list spisa 225-230) proizlazi da je sudski vještak pregledao svu medicinsku dokumentaciju tužitelja kao i da je obavio pregled tužitelja radi utvrđenja aktualnog psihičkog statusa te je utvrdio da je tužitelj prisvjestan, uredno orijentiran u svim pravcima, distanciran u ponašanju, suradan, psihomotorno napetiji, introvertirana vrlo senzibilna osoba, anksiozan, sniženog raspoloženja, adekvatne afektivne modulacije sa kontroliranim sniženim voljno-nagonskim mehanizmima, tijek misli uredan, da vještaku tužitelj govori kako ljestve nisu bile ispravne i da je kada su mu ukliještile nogu i kada je pao doživio vrlo jaku bol i intenzivan strah, da zbog nepovoljnog ishoda dugotrajnog liječenja i komplikacija iznosi pesimistične i depresivne misli, da amnestičke funkcije djeluju uredno, da se intelektualno doima u granicama prosjeka te da je u držanju i ponašanju adekvatan, sve slijedom čega vještak kod tužitelja dijagnosticira PTSP chr. (stanje poslije pretrpljene radne traume) F-43.1, a dalje i F-33.2 depresivno rekurentno stanje i F-60.0 trajne promjene osobnosti nakon katastrofalnih događaja. Dalje iz ovog nalaza i mišljena proizlazi da je sudski vještak s psihijatrijske strane smatrao potrebnim odvojiti ratnu traumu od civilne traume koja je predmet ovog spora te je našao da je tužitelj pokazao sposobnost metaboliziranja traumatskih događaja do granice kada se nakon četvrte operacije te suočavanja s dugotrajnim liječenjem ne samo u ortopedskom i fizikalnom smislu nego i u borbi s infekcijom (osteomijelitisom - MRSA) što ukazuje na iscrpljenost njegovih mogućnosti izdržavanja bolova (o kojima mišljenje daje dr. ZČ) i doživljaja straha, tjeskobe te depresivnih epizoda vezano za suočavanje s dugim liječenjem i nepovoljnim rezultatima istih u odnosu na zdravstvenu perspektivu tužitelja, sve slijedom čega ovaj sudski vještak daje mišljenje kao prvo, da je tužitelj trpio duševne boli zbog pretrpljenih oštećenja tjelesnog zdravlja i pratećih bolova te zbog ograničenja i poteškoća u svakodnevnim aktivnostima u srednje teškom stupnju što mu je trajno umanjilo životne aktivnosti za 10%; te kao drugo, da je tužitelj trpio primarni strah u trajanju od 5 minuta nakon čega slijedi doživljavanje sekundarnog strana i to u jakom stupnju 15 dana, srednjem stupnju 60 dana te blagom stupnju 120 dana, ovo zbog dugotrajnih bolova, komorbiditetnih bolesti i poteškoća, neizvjesnosti ishoda terapijskih procedura i konačnom trajnog oštećenja, a tužitelj da će doživotno povremeno i kratkotrajno doživljavati strahove blagog intenziteta, posebno kod nezgodnog pokreta, fizičkog opterećenja i promjene atmosferskih prilika, ali što je uračunato u umanjenje opće životne aktivnosti.

9.6. Istaknimo ovdje da tužitelj nije imao prigovora na takve nalaze i mišljenja sudskog vještaka prim. mr. sc. ZČ od 06. prosinca 2023. (list spisa 233-237) i sudskog vještaka prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 24. siječnja 2024. (list spisa 225-230) dok je tuženik na ročištu glavne rasprave 13. prosinca 2024. (list spisa 261) naveo da načelno nema primjedbi na ta vještva, osim u odnosu na umanjenje životne aktivnosti za 39% obzirom da prema dosadašnjoj sudskoj praksi nije dopušteno ni moguće samo suhoparno zbrojiti smanjenu životnu aktivnost s kirurškog i psihijatrijskog stajališta poradi čega je predložio da vještaci objedine svoje nalaze i mišljenja i navedu koliko je ukupno smanjenje životne aktivnosti tužitelja te ukratko opiši u čemu se ono sastoji uz razgraničenje tegoba uzrokovanih PTSP-om koje tužitelj ima od prije te da navedeno zašto je, ukoliko tvrde da je, u ovom slučaju isključena primjena Baltazarove metode. Izneseni je prigovor tuženika djelomično neosnovan, a djelomično otklonjen dodatnim očitovanjima sudskih vještaka. Naime, u svojim pisanim očitovanjima na ovaj prigovor tuženika sudski vještaci prim. mr. sc. ZČ od 14. siječnja 2025. (list spisa 264) i prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 15. siječnja 2025. (list spisa 265) navode da su zajednički zaključili da je primjenom Baltazarove metode opća životna aktivnost tužitelja umanjena za 36%, pri čemu se takva ocjenjena umanjenja opće životne aktivnosti tužitelja da je isključivo ocjenom ozljede zadobivene u predmetnom štetnom događaju, dakle, ne i od ranije postojećih zdravstvenih tegoba tužitelja. Time je otklonjen prigovor tuženika u pogledu ranije dane ocjene smanjenja opće životne aktivnosti tužitelja. Što se pak tiče traženja tuženika da vještaci pojasne u čemu se sastoji to umanjenje životne aktivnosti, takav je prigovor neosnovan obzirom da su ovi sudski vještaci u svojim nalazima i mišljenjima detaljno obrazložili u čemu se sastoji smanjenje opće životne aktivnosti tužitelja (u ovoj presudi navedeno u točkama 9.4. i 9.5. obrazloženja). Osim toga, po zaprimanju pisanih očitovanja vještaka na njegov prigovor je tuženik na ročištu glavne rasprave 04. travnja 2025. naveo da je u pogledu nalaza vještaka još jedino ostalo nerazjašnjeno pitanje da li bi stanje tužitelja bilo drugačije da se je isti liječniku javio ranije, a ne tek nakon 3 godine i 3 mjeseca od štetnog događaja te da je terapiju dobio ranije, a na što se sudski vještak za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivan Urlić detaljno očitovao u nadopuni vještava od 29. svibnja 2025. (list spisa 274-275) u kojoj pojašnjava da je on u svom pisanom vještvu između ostalog naveo i to da je zbog nesreće tužitelj bio u 4 navrata operiran, a povodom zadnjeg operacijskog zahvata je dobio MRSA i to da mu je djelovalo i na pogoršanje psihičkog stanja, ovo jer se nakon više od tri godine liječenja koje mu nije donijelo olakšanje u smislu oslanjanja i gibanja na lijevu nogu tužitelju pojavila psihička kriza, nakon koje slijedi tijek psihijatrijskog liječenja detaljno opisan u nalazu i mišljenju vještaka, a što govori u prilog tome da se je tužitelj nadao da će mu ortopedsko-kirurške intervencije donijeti poboljšanje zdravstvenog stanja u smislu lokomotorike, što mu je pomagalo da očuva psihičku ravnotežu i poradi čega da se u medicinskoj dokumentaciji tek nakon perioda dužeg od tri godine od kritičnog događaja pojavljuju manifesni simptomi psihičke dekompenzacije, u svezi čega vještak pojašnjava da postoji obimna stručna literatura koja dokumentira kliničko uočavanje da se između traumatskog događaja i manifestacije posljedica u psihičkom smislu uočava period latencije tj. trpljenja psihičkih poteškoća s nadom u ozdravljenje ili poboljšanje aktualnog zdravstvenog stanja pa da bi se u konkretnom slučaju moglo pretpostaviti da bi tužiteljevo trpljenje psihičkih posljedica kritičnog događaja bilo nešto blaže da se na iste potužio ranije, ali da se iz priložene medicinske dokumentacije i razgovora s tužiteljem razabire da je psihičku krizu doživio nakon brojnih medicinskih intervencija i liječenja bolesti kada je opisana psihička kriza označila slom tužiteljevih psihičkih obrambenih mehanizama i kada su se očitovali simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja. Time su prema ocjeni suda otklonjeni svi prigovori tuženika na nalaze i mišljenja sudskih vještaka prim. mr. sc. ZČ i prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića, a sud je njihove nalaze i mišljenja s dopunskim očitovanjima cijenio objektivnim, detaljnim, izrađenim temeljem relevantne medicinske dokumentacije i neposrednog kliničkog pregleda tužitelja, potpunim te izrađenim sukladno pravilima struke, poradi čega je sud ove nalaze i mišljenja s dopunskim očitovanjima u cijelosti prihvatio.

9.7. Cijeneći takve nalaze i mišljenje sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ i sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića u međusobnoj svezi sa kao prvo, činjenicom da je postupak liječenja predmetne ozljede tužitelja na radu te njenih posljedica bio iznimno dugotrajan i kao takav je značajno narušio ugodu i kvalitetu dotadašnjeg načina života tužitelja, naime, tužitelj je ozljedu zadobio 08. kolovoza 2014., a liječenje je završeno tek 11. travnja 2019. i u tom je periodu tužitelj bio 4 puta operiran, došlo je do niza komplikacija u liječenju ozljede, u nekoliko je navrata vršio intenzivne fizikalne terapije, nakon svakog od 4 operativna zahvata je imao učestala ambulantna previjanja te se motao služiti jednom, a povremeno i sa dvije štake bez oslona na operiranu nogu do potpunog cijeljenja kosti koje se je protrahiralo 16 mjeseci te je primao i antibiotike nakon svakog operativnog zahvata i čestih inspekcija postoperativnih rana te kasnije i zbog osteomijelitisa; kao drugo, činjenicu da su kod tužitelja kao posljedica predmetnog ozljeđivanja trajno zaostali tjelesni deformiteti radi kojih će tužitelj sve do kraja života trpjeti povremene bolove kao i nužno za duže stajanje i hodanje morati upotrebljavati jednu štaku i ortopedska pomagala; kao treće, činjenicu da je rješenjem nadležnog javnopravnog tijela tužitelju posljedično predmetnoj ozljedi na radu nastalo tjelesno oštećenje od 60% (2 stupanj), a što sud utvrđuje uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru klasa: UP/I-141-06/16-01/03135980545 od 16. studenog 2017. (list spisa 16-17); te kao četvrto, činjenicu da je tužitelju zbog predmetnog ozljeđivanja i posljedica istog postalo nemoguće nastaviti obavljati posao komunalnog radnika koji je radio do štetnog događaja, poradi čega je tuženik istog i preselio na manje fizički zahtjevne poslove u reciklažnom dvorištu; sud je kao nedvojbeno utvrdio da narav tjelesnih ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju na radu odnosno jačina i trajanje fizičkih bolova i straha koje je pretrpio te duševna bol koju trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog zadobivenog naruženja opravdavaju dosuđenje tužitelju pravične novčane naknade po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 33.983,67 Eura, budući takva pravična novčana naknada prema ocjenu suda odgovara nastaloj povredi prava osobnosti obzirom na težinu povrede kao i okolnosti slučaja, pri čemu sud posebno napominje da je takav iznos pravične novčane naknade utvrdio osim o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, vodeći računa i o cilju kojemu služi ta naknada kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, a u svezi čega je sud kao posebno relevantan cijenio odnos tuženika prema obvezama koje mu kao poslodavcu nameće ZZR, a koji je prema ocjeni suda razvidan iz njegovog navoda da je tužitelj taj koji je preko 90% doprinio nastanku štete jer se nije vezao pri obavljanju radnog zadatka, u potpunosti zanemarujući činjenicu da je on (tuženik) taj koji je za rad osigurao neispravno sredstvo rada te koji za rad na ljestvama nije osigurao zaštitni pojas ili drugo odgovarajuće sredstvo kojim bi se tužitelj uopće mogao vezati. Obveze koje ZZR nameće poslodavcu su obveze ispunjenje kojih čini razliku između ozljede i sigurnosti radnika na radu, a ponekad i razliku između života i smrti, i stoga obveze kojima bi tuženik kao poslodavac trebao posvetiti značajnu pažnju i konstantnu i sigurnu volju za ispunjenjem istih, a ne obvezu sigurnosti na radu u cijelosti prebaciti na radnika.

9.8. Istaknimo pri tome da sud pri ocjeni visine pravične novčane naknade koja tužitelju pripada s osnova nastale neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nije kao relevantan cijenio sadržaj medicinske dokumentacije o (psihičkim) zdravstvenim tegobama koje su kod tužitelja postojale od prethodno predmetnom ozljeđivanju na radu, a o kojima sudu iskazuje i sam tužitelj kada navodi da on osim zbog ovog događaja kod psihijatra ide i zbog događaja iz Domovinskog rata zbog čega da je počeo ići kod psihijatra još 2001. godine, ovo jer iste zdravstvene tegobe nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem isto kao što niti sudski vještak za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivan Urlić svoje mišljenje i nalaz nije dao ocjenom od ranije kod tužitelja postojećih (psihičkih) zdravstvenih tegoba već je svoj nalaz i mišljenje dao ograničavajući se isključivo na posljedice predmetnog ozljeđivanja tužitelja.

9.9. Slijedom navedenog je sud točkom I. izreke presude temeljem čl. 1100. ZOO u svezi čl. 1046. ZOO naložio tuženiku, kao osobi koja je sukladno čl. 25. st. 1. ZZR u svezi sa čl. 111. ZoR odgovorna za štetu koja je tužitelju nastala zbog predmetne ozljede na radu, po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 33.983,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 12. veljače 2021. kao dana kada je tužitelj podnio predmetnu tužbu, ovo temeljem čl. 29. st. 1. ZOO te čl. 1103. ZOO koji propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Visina zakonske zatezne kamate je pri tome određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

9.10. Istaknimo pri tome da vjerodostojnost iskaza tužitelja kako o dinamici i okolnostima nastanka predmetnog štetnog događaja tako i o posljedicama istog, nije dovedena u pitanje navodom tužitelja da on misli da je tužba podnesena sudu negdje tri godine nakon ovog događaja (što je netočno budući je predmetna tužba sudu podnesena 12. veljače 2021.), a obzirom iz spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj R2-1824/2017 (prileži predmetnom spisu) proizlazi da je 08. kolovoza 2018. tužitelj sudu podnio prijedlog za pokušaj postizanja nagodbe protiv ovdje tuženika upravo u svezi naknade štete koja je tužitelju nastala u predmetnom štetnom događaju pa je sudu sasvim logično i životno da tužitelj, kao pravni laik, i podnesak kojim je pokrenut taj izvanparnični postupak budući se radi o postupku pred sudom isto smatra tužbom. Također, kada tužitelj sudu iskazuje da je tužba podnesena sudu negdje tri godine nakon ovog događaja, isti se moguće referira i na vremenski tijek podnošenja tužbe u odnosu na dan nastanka štete, a to je dan završetka liječenja 11. travnja 2019. i obzirom na koji je datum tužba uistinu podnesena oko tri godine nakon. Nadalje, vjerodostojnost njegova iskaza prema ocjeni suda nije dovedena u pitanje niti činjenicom da je sud u ovom postupku utvrdio da je tužitelj prethodno štetnom događaju bio osposobljen za rad na siguran način, a tužitelj upitan da li je prethodno ovom događaju bio osposobljen za rad na siguran način od strane poslodavca navodi da nije, ovo stoga što je sudu iz činjenice da se iskaz tužitelja bazira isključivo na predmetni štetni događaj kao i iz daljnjeg dijela iskaza tužitelja, onog u kojem upitan da li ga je poslodavac poslao na liječnički pregled prije nego ga je uputio obavljati ovakvu vrstu posla odgovara da nije, razvidno da kada govori o osposobljenosti za rad tužitelj konkretno iskazuje konkretno o osposobljenosti za rad na visini, a u kojem pogledu takav njegov navod nije neistinit budući je tužitelj predmetne prigode uistinu radio na visini (ponovimo ovdje da se radnom na visini smatra svaka radna aktivnost iznad tla na bilo kojoj visini kod koje postoji rizik od pada koji bi mogao prouzročiti ozljedu radnika) te za takav rad nije prošao obuku ili tečaj (u svezi čega sud napominje da takvo obučavanje i tečaj nije bila zakonska obveza tuženika u pogledu konkretnog radnog zadatka tužitelja poradi čega sud u izostanku istog ne nalazi propust tuženika u zaštiti na radu, međutim, pitanje da li je to zakonska obveza tuženika ili nije ne utječe na objektivnu činjenicu da li je tužitelj takav tečaj ili obuku prošao, a istinitost iskaza tužitelja se ocjenjuje upravo obzirom na to da li njegov iskaz činjenično odgovara stvarnom stanju).

10. Tužitelj dalje tvrdi i to da mu je kao posljedica ovog štetnog događaja nastala imovinska šteta zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom.

10.1. U svezi tuđe pomoći i njege, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 267-268) da nakon prve dvije, tri operacije nije mogao ništa samostalno raditi, da su mu u svemu pomagali žena i djeca, da je na štakama mogao do wc-a i to je to, a i kasnije da mu je trebala njihova pomoć. Cijeneći u svezi s navedenim onaj dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ od 06. prosinca 2023. (list spisa 233-237) u kojem sudski vještak detaljno izlaže tijek liječenja i narav ozljeda tužitelja, a već iz kakve naravi i tijeka liječenja ozljeda tužitelja kao logično i životno proizlazi da je tužitelju bila potrebna tuđa (nemedicinska) pomoć i njega, te u kojem sudski vještak dalje daje mišljenje da je tužitelju zbog zadobivene ozljede i procesa liječenja ove ozljede i njenih posljedica bila potrebna tuđa nemedicinska pomoć i njega u trajanju od 2 sata dnevno kroz period od 13. kolovoza 2014. kada je otpušten iz bolnice u Šibeniku do 18. prosinca 2015. kada mu je zacijelio prijelom od čega je odbijeno 5 dana kod drugog boravka u bolnici (483 dana), zatim 2 sata dnevno u periodu od 12. ožujka 2018. kada je otpušten iz bolnice u Lovranu kada mu je preporučeno tri mjeseca neoslanjanja na nogu (90 dana), te 1 sat dnevno u periodu od 18. prosinca 2015. do prijama na liječenje u bolnicu Lovran 28. veljače 2018. (770 dana) i 1 sat dnevno u periodu od 12. lipnja 2018. do 31. prosinca 2018. (138 dana); pa sve navedeno dalje cijeneći u svezi sa činjenicom da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini minimalne plaće za 2025. godinu („Narodne novine“ br. 124/24) minimalna plaća određena na 970 eura bruto što nedvojbeno daje minimalnu neto plaću od oko 760 eura i stoga satnicu u visini od 4,13 Eura, proizlazi da cijena sata NKV radnika u Republici Hrvatskoj u vrijeme donošenja ove presude iznosi 4,13 Eura; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je s osnova tuđe pomoći i njege tužitelju nastala imovinska šteta upravo u onom iznosu naknadu kojeg tužitelj i traži 8.178,38 Eura. Kako je pri tome sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedi ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u vezi, a prema ocjeni suda tuđa pomoć i njega potpada pod pojam drugi potrebni troškovi iz čl. 1095. st. 1. ZOO (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-559/2019 od 24. travnja 2020.), sud je točkom II. izreke presude tuženiku naložio po osnovi naknade imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu) isplati tužitelju iznos od 8.178,38 Eura. Na dosuđeni iznos naknade imovinske štete sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu koja tužitelju pripada sukladno čl. 29. st. 1. ZOO, u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), međutim, tijek te je kamate sud odredio od dana donošenja ove presude, a ne od dana kako to prema ocjeni suda tužitelj (preinačenom) tužbom neosnovno traži. Naime, kako tužitelj u postupku ne dokazuje da je on prethodno zaključenju raspravljanja u ovoj pravnoj stvari vršio kakva plaćanja za pruženu mu pomoć i njegu, štoviše, sudu iskazuje da su mu nakon zadobivanja ozljede pomoć pružali članovi obitelji, to se ovdje radi o tzv. nerepariranoj imovinskoj šteti, pa kako je sud visinu ove štete utvrdio prema cijenama važećim u vrijeme donošenja ove presude i presudom točno odredio broj novčanih jedinica na koje glasi obveza tuženika po osnovi tuđe pomoći i njege (čl. 394. ZOO), to tek trenutkom presuđenja nastupa dospjelost tako utvrđenog iznosa naknade troškova tuđe pomoći i njege, te su se tek u trenu presuđenja stvorile i pretpostavke za zakašnjenje tuženika i time pravo tužitelja na isplatu zakonske zatezne kamate (tako i Županijski sud u Bjelovaru u odluci poslovni broj Gž-71/2023-2 od 02. veljače 2023., Županijski sud u Varaždinu u odlukama poslovni broj Gž-2201/14-2 od 08. lipnja 2015., Gž- 2172/14-4 od 30. ožujka 2015. i i Gž-157/08-2 od 19. veljače 2008.; Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-108/2022-2 od 25. travnja 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 180/09-2 od 10. lipnja 2009., Rev-x 366/13-2 od 9. siječnja 2014. i Rev-x 1089/10-2 od 31. siječnja 2012.), a kakvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-702/2022-2 od 06. srpnja 2022. u kojoj navodi da u situaciji kada sud visinu naknade za tuđu pomoć i njegu utvrđuje prema cijenama važećim u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete teku od donošenja sudske odluke, budući ova nenovčana imovinska štete postaje poznata tek sa donošenjem presude poradi čega dospijeće obveze osobe odgovorne za štetu nastaje tek trenutkom donošenja presude.

11. Iz spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj R2-1824/2017 (prileži predmetnom spisu) proizlazi da je 08. kolovoza 2018. ovdje tužitelj sudu podnio prijedlog za pokušaj postizanja nagodbe protiv ovdje tuženika upravo u svezi naknade štete koja je tužitelju nastala u predmetnom štetnom događaju i da je sud taj prijedlog dostavio ovdje tuženiku kojeg je potom pozvao i pristupiti na dva ročišta (25.01.2018. i 14.02.2018.) radi pokušaja postizanja nagodbe, međutim, na koja ročišta tuženik nije pristupio pa je sud, a nakon što je ovdje tužitelj na drugom ročištu 14. veljače 2018. naveo da očigledno pokušaj nagodbe nije uspio i predložio sukladno tome donijeti rješenje, rješenjem od 14. veljače 2018. utvrdio da pokušaj nagodbe nije uspio. Iz označenog spisa također proizlazi i to da je 14. veljače 2018. ovdje tuženik po punomoćniku tamo predloženik sudu dostavio podnesak u kojem ističe kako su u ovoj pravnoj stvari sporni i osnova i visina štete te predlaže obustaviti ovaj izvanparnični postupak odnosno uputiti predlagatelja na pokretanje parnice.

11.1. U pogledu prigovora zastare koji tuženik ističe u odgovoru na tužbu, tužitelj tvrdi da je podnošenjem prijedloga po kojem je formiran označeni spis R2-1824/2017 prekinut tijek zastarnog roka za predmetnu tražbinu po osnovi naknade štete dok tuženik tvrdi da se obzirom na činjenicu da taj postupak nije okončan u korist tužitelja ima smatrati kao da do prekida (podnošenjem prijedloga sudu) nije niti došlo. Iako točno da se sukladno čl. 241. ZOO zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te iako točno i to da je odredbom čl. 242. ZOO propisano da se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo i da se isto tako, smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage; za ocjenu da li je osnovan tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine tužitelja uopće nije bila relevantna činjenica pokretanja postupka koji se je vodio pod poslovnim brojem R2- 1824/2017, a stoga niti pitanje oko kojeg stranke (najviše) polemiziraju tijekom ovog spora da li je pokretanjem tog izvanparničnog postupka došlo do prekida zastare predmetne tražbine tužitelja ili nije. Naime, pogrešno je shvaćanje tuženika da (objektivni) zastarni rok za tražbinu naknade štete počinje teći od dana nastanka štetnog događaja. Ovo stoga što je odredbom čl. 230. st. 1. i st. 2. ZOO izričito propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Dakle, tražbina naknade štete zastarijeva u (objektivnom) roku od pet godina od dana kada je šteta nastala, a dan nastanka štete pri tome nije uvijek i nužno sam dan nastanka štetnog događaja već je to onaj dan kada je, onda kada se radi o šteti uzrokovanoj tjelesnim ozljeđivanjem, zdravstveno stanje oštećenika toliko stabilizirano da je liječenje završeno i postoji mogućnost sagledavanja svih neuklonjivih posljedica tog ozljeđivanja (tako i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u odluci poslovni broj Gž-1548/2020-2 od 21. siječnja 2021.), a za imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege također onaj dan kada je zdravstveno stanje oštećenika toliko stabilizirano da isti više neće imati potrebe za tuđom pomoći i njegom, drugim riječima, dan nastanka štete je dan završetka aktivnog liječenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2124/2012-4 od 02. listopada 2018.). Kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. prim. dr. sc. Ivana Urlića od 24. siječnja 2024. (list spisa 225-230) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju prim. mr. sc. ZČ od 06. prosinca 2023. (list spisa 233-237) kao nedvojbeno proizlazi da je liječenje tužitelja od predmetne ozljede na radu i posljedica ove ozljede na radu trajalo od 08. kolovoza 2014. do 11. travnja 2019., to prema utvrđenju ovog suda zastarni rok propisan čl. 230. ZOO na tražbinu neimovinske štete, kako subjektivni tako i objektivni, teče od 11. travnja 2019. kao dana dovršetka aktivnog liječenja tužitelja od predmetne ozljede na radu i njenih posljedica, a od 11. travnja 2019. pa do dana podnošenja predmetne tužbe 12. veljače 2021. nedvojbeno nije protekao niti (subjektivni) zastarni rok od tri godine niti (objektivni) zastarni rok od pet godina. Naime, subjektivni rok iz čl. 230. ZOO počinje teći od dana završetka liječenja 11. travnja 2019. kao dana kada je tužitelj saznao za štetu, pod kojim se saznanjem podrazumijeva ne samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete odnosno elementima njene visine (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-125/2024-3 od 06. ožujka 2024.). Objektivni rok iz čl. 230. ZOO pak počinje teći od kada su nastale štetne posljedice, a ne štetni događaj, ovo jer ako šteta još nije nastala zahtjev za naknadu štete dospijeva tek kad šteta nastupi i oštećenik za nju dozna pa zato zastara potraživanja naknade te štete ne može početi teći prije nego i šteta nastupi pa ne može početi teći ni subjektivni ni objektivni rok iz čl. 230. ZOO (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 550/03-2 od 07. rujna 2004.). Kako se ovdje radi o zahtjevu za naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti čije su kvalifikatorne okolnosti fizički bolovi, strah, duševne boli zbog smanjenja aktivnosti i naruženosti te zahtjevu za naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege koja se pruža dok ozljeda nije sanirana do mjere kada su predvidive sve neotklonjive posljedice, šteta nastaje od dana završenog liječenja, što je u konkretnom slučaju 11. travnja 2019. Neosnovan je stoga prigovor zastare koji tuženik ističe u postupku.

12. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, ocijenivši da tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnih opravdano mu nastalih troškova ovog parničnog postupka, ovo jer u pogledu onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio u sporu (zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate za dulje razdoblje od onog za koje je sud tužitelju priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos imovinske štete) nisu nastali nikakvi posebni troškovi kao i jer bi troškovi u identičnoj visini u ovom postupku nastali i u slučaju da je tužitelj i početno tužbom tražio isplatu onog iznosa neimovinske štete koji traži nakon što sukladno nalazu i mišljenju vještaka djelomično povlači tužbu u dijelu kojim traži naknadnu neimovinske štete za iznos od 3.762,70 Eura sa zakonskom zateznom kamatom budući je tuženik u postupku osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva (ne samo visinu) te budući obzirom i na visinu tužbenog zahtjeva postavljenog početno u tužbi i konačno tužbom traženog iznosa obje stranke imaju pravo obračunati visinu nagrade za rad punomoćnika iz reda odvjetnika po istom broju bodova (500 bodova). Konačno, ovo i stoga što sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj radnica koji svoje pravo na naknadu štete zbog ozljede na radu nužno mora ostvarivati u parničnom postupku (budući tuženik nije ovo pitanje htio riješiti mirnim putem iako je tužitelj više puta inicirao mirno rješenje spora prethodno pokretanju ovog sudskog postupka) koji pritom odmah po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskih vještaka svoj zahtjev za naknadu štete usklađuje s tim nalazima i mišljenjima, jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st. 5. ZPP budući bi dosuda djelomičnih troškova postupka tužitelju nedvojbeno narušila ravnotežu i tužitelju kao radniku kojem je sudski postupak jedini način za ostvarenje naknade štete nastale ozljedom na radu nametnula nerazmjeran teret i time nedvojbeno predstavljala povredu prava tužitelja na pristup sudu kao sadržaju prava na pravično suđenje. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe od 12. veljače 2021. (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 10. lipnja 2021. (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se je raspravljalo o predmetu spora 15. rujna 2021., 31. ožujka 2022., 21. rujna 2022., 20. prosinca 2022., 12. listopada 2023., 13. prosinca 2024., 04. travnja 2025. i 03. rujna 2025. (8 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 21. svibnja 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja o predmetu spora (1 x 25% od 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak sastava žalbe od 14. prosinca 2023. protiv rješenja o povlačenju tužbe s kojom je žalbom tužitelj uspio u postupku (1 x 25% x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 28. studenog 2024. kojim sukladno nalazima i mišljenjima vještaka uređuje tužbeni zahtjev (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno i uvećano za zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uvećano za materijalne troškove nastale u tijeku postupka po osnovi plaćenog predujma za medicinska vještačenja u iznosu od 862,70 Eura (6.500,00 kn) iznosi ukupno 16.487,70 Eura. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 14. prosinca 2023. budući tužitelj sudu tog datuma podnosi samo žalbu, a sud je tužitelju već priznao pravo na naknadu troškova za sastav žalbe od 14. prosinca 2023. Također, nije kao osnovan priznat zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 23. rujna 2021. budući se radi o podnesku koji tužitelj dostavlja kao obavijest da je platio traženi predujam, a sastav takvog podneska nije bio nužan budući je tužitelj sudu u spis mogao dostaviti samo potvrdu o plaćenom predujmu, bez pratećeg podneska. Nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe od 29. veljače 2024. na rješenje kojim sud odbija njegov prijedlog za povrat u prijašnje stanje budući se radi o žalbi s kojom tužitelj nije uspio u postupku, a niti je ista bila nužna za vođenje ovog spora. Zatim, nije priznat kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 28. studenog 2022. budući spisu ne prileži podnesak tužitelja od 28. studenog 2022., a ukoliko se samo radi o pogrešnoj oznaci datuma te tužitelj zapravo traži naknadu troška za sastav podneska dostavljenog sudu 25. studenog 2022., za istaknuti je da niti sastav tog podneska nije bio nužan budući se radi o podnesku u kojem tužitelj ponavlja navode u svezi nalaza i mišljenja vještaka, a koje je već prethodno opetovano iznosio i na sudskim ročištima (za zastupanje na kojima je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova). Također, nije tužitelju priznat niti zahtjev za naknadu pokušaja sudske nagodbe u predmetu poslovni broj R1-1824/17 budući prethodni pokušaj mirnog rješenja spora nije bio uvjet za pokretanje ovog parničnog postupka radi naknade štete zbog ozljede na radu. Konačno, nije tužitelju priznat niti zahtjev za naknadu materijalnih troškova u iznosu od 331,81 Eura (2.500,00 kn) budući sud ne nalazi dokaza da je tužitelj po osnovi provedenih vještačenja platio trošak preko onog u visini od 862,70 Eura koji mu je sud priznao. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju pripada i pravo na isplatu zatražene zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke rješenja.

U Zadru, 12. rujna 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (nije obveznik plaćanja sudske pristojbe),

2. Tuženiku po punomoćniku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte