Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-500/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, Marijanke Salopek predsjednice vijeća, Ivana Stipčića člana vijeća i suca izvjestitelja te Renate Košir Skračić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-970/2024-38 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane te djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-970/2024-

38 od 16. travnja 2025. se:

a) potvrđuje pod točkom I izreke te pod točkom II izreke za iznos od 2.612,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos,

b) preinačava pod točkom II izreke za iznos od 500,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. travnja 2025. do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. travnja 2025. do isplate.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, suđeno je:

»I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.963,30 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose:

- 2,86 eura od 30.11.2007. do isplate,

- 4,89 eura od 31.12.2007. do isplate,

- 8,63 eura od 31.1.2008. do isplate,

- 10,69 eura od 29.2.2008. do isplate,

- 14,21 eura od 31.3.2008. do isplate,

- 8,91 eura od 30.4.2008. do isplate,

- 8,69 eura od 31.5.2008. do isplate,

- 11,29 eura od 30.6.2008. do isplate,

- 7,47 eura od 31.7.2008. do isplate,

- 7,66 eura od 31.8.2008. do isplate,

- 9,93 eura od 30.9.2008. do isplate,

- 27,08 eura od 31.10.2008. do isplate,

- 15,59 eura od 30.11.2008. do isplate,

- 30,20 eura od 31.12.2008. do isplate,

- 32,45 eura od 31.1.2009. do isplate,

- 33,46 eura od 28.2.2009. do isplate,

- 33,72 eura od 31.3.2009. do isplate,

- 34,26 eura od 30.4.2009. do isplate,

- 29,93 eura od 31.5.2009. do isplate,

- 26,74 eura od 30.6.2009. do isplate,

- 27,59 eura od 31.7.2009. do isplate,

- 29,27 eura od 31.8.2009. do isplate,

- 29,12 eura od 30.9.2009. do isplate,

- 27,42 eura od 31.10.2009. do isplate,

- 30,61 eura od 30.11.2009. do isplate,

- 33,17 eura od 31.12.2009. do isplate,

- 36,81 eura od 31.1.2010. do isplate,

- 35,98 eura od 28.2.2010. do isplate,

- 40,91 eura od 31.3.2010. do isplate,

- 39,98 eura od 30.4.2010. do isplate,

- 41,80 eura od 31.5.2010. do isplate,

- 57,61 eura od 30.6.2010. do isplate,

- 54,35 eura od 31.7.2010. do isplate,

- 64,29 eura od 31.8.2010. do isplate,

- 60,86 eura od 30.9.2010. do isplate,

- 55,34 eura od 31.10.2010. do isplate,

- 66,99 eura od 30.11.2010. do isplate,

- 81,82 eura od 31.12.2010. do isplate,

- 71,32 eura od 31.1.2011. do isplate,

- 75,00 eura od 28.2.2011. do isplate,

- 70,32 eura od 31.3.2011. do isplate,

- 71,16 eura od 30.4.2011. do isplate,

- 91,04 eura od 31.5.2011. do isplate,

- 92,97 eura od 30.6.2011. do isplate,

- 108,35 eura od 31.7.2011. do isplate,

- 99,86 eura od 31.8.2011. do isplate,

- 90,56 eura od 30.9.2011. do isplate,

- 86,35 eura od 31.10.2011. do isplate,

- 85,64 eura od 30.11.2011. do isplate,

- 90,03 eura od 31.12.2011. do isplate,

- 93,86 eura od 31.1.2012. do isplate,

- 2.664,24 eura od 29.2.2012. do isplate,

koje teku po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da na ime parničnog trošak isplati tužitelju TŽ, [adresa], Posl.br.: P-970/2024-38 3 Rebro 42, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.112,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.«

2. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da drugostupanjski sud presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te zahtijeva nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe (sastav žalbe i pristojbu na žalbu).

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda, predlaže žalbu odbiti i zahtijeva nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe (sastav odgovora na žalbu).

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjska presuda je ispitana u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP kojeg ističe tuženik zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud je odlučujući o glavnoj stvari djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pobijanu presudu donio i primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, dalje: ZZP/03), ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) valjalo jednako presuditi.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP u svezi odredbe članka 338. ZPP jer je obrazloženje sastavljeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

10. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom. Iz stanja spisa ne proizlazi da tuženik nije imao kontradiktoran postupak u kojem se mogao očitovati na činjenične navode i dokazne prijedloge protivne strane, kao i iznositi svoje činjenične navode i predlagati izvođenje dokaza. Tuženiku je i za odgovoriti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) te (članak 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka radi čega postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što ocjenom dokaza tuženik nije zadovoljan i smatra da je valjalo prihvatiti ono što on tvrdi i njegovo tumačenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo koje mu pripada u postupku kao stranci.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud nezakonito odbio izvesti po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem tužitelja jer je taj dokaz izveden na ročištu glavne rasprave 21. svibnja 2024. na kojem je ročištu nazočio i punomoćnik tuženika.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta otplaćenog kredita s osnove ništetnosti odredbi ugovora o krediti koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

13. Ocjenjujući osnovanom osnovu tužbenog zahtjeva (ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i na ugovaranje promjenjive kamatne stope) prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

14. Nisu sporne činjenice sklapanja ugovora o kreditu broj 178-50-4382418 14. rujna 2007. (dalje: ugovor o kreditu) između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 23.323,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je kredit isplaćen i da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/07 koji je u članku 96. stavku 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 4. navedenog članka da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema članku 99. tog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi članka 102. stavka 1. navedenog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. Na žalbene navode tuženika valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i ZZP/07 u članku 138.a. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača (kakav je postavljen i u ovom postupku) vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja, u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP. Ujedno valja i navesti da su u konkretnom slučaju odredbe ugovora o kreditu predmet zahtjeva sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora utvrđene ništetnim.

18. Nepoštenost promjenjive kamatne stope utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (o kojoj je odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.), presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a istovjetno stajalište iskazao je i Sud Europske unije u presudi poslovni broj C 26/2013 od 30. travnja 2014., vezano za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. U konkretnom slučaju posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. -dalje: ZOO), a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je neodređena i neodrediva te nije razumljiva.

19. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (prema iznesenim razlozima) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da je tuženik (kao i druge u presudi navedene banke) u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20. Pored navedenog, predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Tuženik kao trgovac u ovom postupku nije dokazao da se o predmetnim pojedinim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

22. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi kao u pobijanoj presudi, o čemu je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju odlučio kao o prethodnom pitanju, neosnovano ukazujući pri tome da je propušteno pravilno primijeniti Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) i tumačenje prava EU koje je dao Sud Europske unije u presudi od 16. siječnja 2014. br. C-226/12 i presudi broj C-415/11 od 14. ožujka 2013., koje ujedno i interpretira u žalbi.

23. Zbog naprijed navedenih razloga nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 502.c ZPP, na koju se ukazuje u žalbi.

24. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik nije dokazao da otplatu predmetnog kredita nije izvršio tužitelj.

26. Budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika visina zahtjeva tužitelja je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke sukladno odredbama članaka 250. i 258. do 260. ZPP, a zadatak vještačenja je pravilno određen obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Svi prigovori tuženika na nalaz i mišljenje otklonjeni su saslušanjem vještaka, a nakon čega tuženik u tom pravcu nije imao dokaznih prijedloga.

29. Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja i navesti kako su izneseni žalbeni navodi neosnovani jer su protivni Direktivi. Posljedice svrhe zaštite prema Direktivi te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije (dalje: Sud EU) su da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Doseg zaštite potrošača je neobvezujući učinak nepoštene odredbe. Tako je u predmetu broj C-421/14 Banco Primus Sud EU protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

30. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na valutnu klauzulu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok za podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Budući da je tužba u ovom postupku podnesena 6. lipnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO s osnova promjenjive kamatne stope. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s te osnove počinje teći 14. lipnja 2018. Budući da je tužba za isplatu novčanog iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ovom postupku također podnesena 6. lipnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO.

31. Pravilno nije priznata nadoknada troškova parničnog postupka tuženiku jer nije uspio u parnici (članak 154. stavak 1. ZPP).

32. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužitelju donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP.

33. Osnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio nadoknadu troškova parničnog postupka za: sastav podneska od 8. lipnja 2019. u ukupnom iznosu od 62,50 eura (koji je tog dana upućen sudu, a inače je datiran s 7. lipnja 2019.) kojim tužitelj dostavlja dokaz o plaćanju pristojbe na tužbu jer nije bio potreban za vođenje parnice između stranaka; sastav podneska od 17. svibnja 2021. u ukupnom iznosu od 62,50 eura kojim tužitelj dostavlja dokaz o plaćanju predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje parnice između stranaka budući ga prvostupanjski sud nije pozvao na dostavu toga, a osim toga tužitelj je mogao dostaviti samo primjerak uplatnice kao obavijest o uplati bez sastavljanja podneska; sastav podneska od 6. travnja 2022. u ukupnom iznosu od 62,50 eura jer takvog podneska u spisu nema, a niti je tužitelj zahtijevao nadoknadu troškova za takav podnesak; sastav podneska od 15. srpnja 2021. u ukupnom iznosu od 62,50 eura kojim tužitelj dostavlja dokaz o plaćanju razlike predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje parnice između stranaka jer je tužitelj mogao dostaviti samo primjerak uplatnice kao obavijest o uplati (kako je i pozvan po prvostupanjskom sudu) bez sastavljanja podneska i sastav podneska od 19. listopada 2021. u ukupnom iznosu od 250,00 eura jer nije bio potreban za vođenje parnice između stranaka budući da je tužitelj prije tog podneska podnio podnesak 23. kolovoza 2021. (za kojeg mu je i suđen trošak), a u kojem je onda mogao navesti i sve ono što je naveo i u predmetnom podnesku.

34. Radi navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

35. U odnosu na sastav podnesaka od 26. veljače 2021., 16. srpnja 2021., 23. kolovoza 2021. i 27. veljače 2024., za ostale radnje zastupanja i trošak vještačenja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odredbu članka 155. stavka 1. ZPP kada je tužitelju dosudio nadoknadu troškova parničnog postupka kao u pobijanoj presudi, a suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

36. Pravilno je tužitelju dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu jer tužitelj nije oslobođen od njenog plaćanja.

37. Radi iznijetog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I./a izreke ove presude, a na temelju članka 373. točke 3. ZPP kao pod točkom I./b izreke ove presude.

38. Tuženik je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka) koji uspjeh ne opravdava da mu se dosudi nadoknada troška u povodu žalbe niti djelomično, a odgovor na žalbu nije radnja potrebna za vođenje ove parnice, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude ovog suda (članak 166. stavak 1. i 2. ZPP).

U Sisku 12. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marijanka Salopek