REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3789/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari I-tužiteljice DIU OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]- tužitelja HIU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Ida Stančić-Rokotov, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Mrljak, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. srpnja 2025. u prisutnosti I-tužiteljice i zamjenika punomoćnice I i II tužitelja odvjetničkog vježbenika GIU te punomoćnika tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da su I-tužiteljica DIU OIB [osobni identifikacijski broj] i II- tužitelj HIU OIB [osobni identifikacijski broj] suvlasnici u neodređenim omjerima nekretnine zemljišnoknjižne oznake zk.č. 559/32 k. o. [katastarska općina] ukupne površine 18 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] Općinskog građanskog suda u Zagrebu, što je tuženik Grad Zagreb OIB 61817894937 dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva s imena tuženika na ime I-tužiteljice i II-tužitelja u zemljišnim knjigama.

II./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude I i II- tužitelji temelje na sljedećim, u tužbi i tijekom postupka izloženima tvrdnjama:

- da su tužitelji suvlasnici u neodređenim omjerima nekretnine izgrađene na zk. č. br. 559/25, dvorište i stambena zgrada kbr. 6. ukupne površine 875 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] građanskog suda u Zagrebu, koja katastarski odgovara kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisanoj u posjedovni list 3730, s tim da je II-tužitelj je svoj suvlasnički dio stekao darovanjem od I- tužiteljice dana 02.10.2006. te

- da je tuženik upisan kao nositelj prava korištenja na susjednoj čestici zemljišnoknjižne oznake zk.č. 559/32 k. o. [katastarska općina] ukupne površine 18 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] Općinskog građanskog suda u Zagrebu te kao posjednik ove nekretnine opisane kao „uređeno zemljište“ koja katastarski odgovara kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanoj u posjedovni list 2519, iako su stvarni vlasnici te čestice tužitelji.

2. Tužitelji obrazlažu da se sporna čestica na kojoj je kao vlasnik upisan tuženik, površine 18 m2, nalazi između nekretnine za koju su tužitelji i upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici i ceste, što je vidljivo i na katastarskom planu. Pritom ta čestica u naravi ne predstavlja dio nerazvrstane ceste koja bi bila u režimu javnog dobra u općoj uporabi, već se u naravi radi o čestici na kojoj se nalazi potporni zid tužiteljske nekretnine tj. obiteljske kuće s dvorištem. Takvo stanje u naravi s izgrađenim potpornim zidom na tom mjestu traje najmanje od 1939., dakle, gotovo 85 godina. Naime, odlukom Gradskog poglavarstva u Zagrebu broj: 189.845-I-1939 1.12.1939. prednik tužitelja DI imenovan je kućepaziteljem, dodijeljen mu je na uporabu „stan u prizemlju zgrade br. 8a, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje i nusprostorija te dijela ograđenog vrta“ te je i uveden u posjed toga stana. Posjed čestice upisane na tuženika, na kojoj se nalazi potporni zid nekretnine tužitelja, nastavio se i s nasljednikom DI, HI, koji je sklopio ugovor o najmu 1947. te nakon nacionalizacije, zajedno sa svojom suprugom, nastavio uživati posjed, u istom opsegu, kao nositelj stanarskog prava.

3. Prema daljnjim tužbenim navodima, potporni zid je na tom mjestu morao biti oduvijek, jer cijelo susjedstvo predstavlja klizište - radi se o izrazito kosom terenu, svrstanom u pretežito nestabilna područja koje inkliniraju klizanju. Zbog te naglašene kosine urbanističko oblikovanje tog dijela naselja obilježeno je upravo potpornim zidovima, kao prepoznatljivim urbanističkim elementom te je stoga na predmetnoj parceli oduvijek bio potporni zid, koji predstavlja funkcionalno neodvojivo povezanu cjelinu s tužiteljskom obiteljskom kućom i dvorištem.

4. Tužitelji tvrde da su od 1986., kada su faktički počeli koristiti s tim zidom funkcionalno povezanu obiteljsku kuću i pripadajući joj vrt, u neprekinutom mirnom posjedu predmetnog potpornog zida - sada upisane kao čestice u vlasništvu tuženika. S obzirom na njegovu potpornu funkciju, taj zid nije moguće fizički odvojiti od nekretnine tužitelja, a da pritom ne bude narušena statika i same nekretnine tužitelja, što znači da predmetni zid predstavlja neodvojivi dio stvari u smislu čl. 6. ZV.

5. Nakon ustavnih promjena i s njim skopčanog ukidanja društvenog vlasništva te uvođenja načela jedinstva nekretnine pravnim spajanjem zgrade i pripadajućeg zemljišta, po stupanju na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 54/91 – NN 163/98), I-tužiteljica je 26.2.1993. otkupila stan kojem je – pravnim sjedinjenjem nastalim uvođenjem načela superficies cedit solo - pripadalo predmetno dvorište i potporni zid koji se oduvijek koristio kao jedna funkcionalna cjelina za redovnu uporabu te nekretnine. II-tužitelj je svoje pravo suvlasništva predmetne nekretnine stekao na temelju ugovora o darovanju zaključenoga 2.10.2006. s I-tužiteljicom. Pravo vlasništva I i II-tužitelja na kući i zemljištu upisano je u zemljišne knjige. Ugovor od 26.2.1993. bio je valjani pravni temelj posjedovanja i potpornog zida, kao funkcionalno neodvojivog dijela nekretnine, na način i u opsegu kako su ga u kontinuitetu posjedovali i prednici I i II-tužitelja, počevši od 1.12.1939. Tužitelji zaključuju da imaju zakonit i istinit posjed predmetne čestice tuženika - u naravi potporni zid nekretnine tužitelja - u periodu koji je značajno duži od 20 godina.

6. Nadalje, tužitelji nisu znali niti mogli znati da tuženik ili bilo tko treći predmetni potporni zid u zemljišnoknjižnom smislu uopće tretira kao zasebnu nekretninu pa da bi na njoj uopće načelno mogao svojatati neko stvarno pravo. Naime, tuženikova čestica 2923/7 k. o. [katastarska općina] od 18 m2 na kojoj se potporni zid nalazi formirana je kao izdvojeno zemljišnoknjižno tijelo - i time kao izdvojena nekretnina u zemljišnim knjigama - tek provedbom geodetskog elaborata RN 163/2021 od 31.12.2021., dakle, nakon gotovo 29 godina kontinuiranog osobnog, samostalnog, vlasničkog posjedovanja zida temeljem Ugovora o otkupu stana kao pravne osnove. Prema tome, osim što je zakonit i istinit, posjed tužitelja je i pošten. Slijedom svega izloženoga, na čestici na kojoj je upisan tuženik, tužitelji su u zakonitom, istinitom i poštenom samostalnom posjedu koji neprekidno traje preko 20 godina čime su, na temelju odredbe čl. 159. i 160. ZV, stekli pravo vlasništva na predmetnoj čestici pa im pripada i ovlaštenje iz čl. 130. ZV da to svoje pravo upišu u zemljišne knjige.

7. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu, što obrazlaže navodeći da je tuženik je osnovano i zakonito upisan kao nositelj prava korištenja nekretnine koja je predmet ovog spora s obzirom na odredbe članaka 360. i 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tuženik obrazlaže da se tužitelji po pitanju zakonitosti posjeda pozivaju na Ugovor o otkupu stana od 26. veljače 1993. te na Ugovor o darovanju od 2. listopada 2006., no ističe da se Ugovor o otkupu stana ne dokazuje zakonitost posjeda jer se taj ugovor ne odnosi na nekretninu koja je predmet ovog spora. Stoga tuženik osporava zakonitost posjeda tužitelja. Nadalje tuženik osporava poštenje posjeda tužitelja. Nadalje, čak i kada bi tužitelji bili isključivo pošteni posjednici, nije protekao rok za stjecanja prava vlasništva temeljem dosjelosti sukladno odredbama članaka 159. i 160. ZOVDSP-a, u svezi sa odredbom članka 388. stavka 4. ZOVDSP-a. Sukladno odredbi članka 388. stavka 4. ZOVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja kako su samostalno odnosno kako su njihovi prednici koristili predmetnu nekretninu prije dana 8. listopada 1991. godine nisu relevantni. Odredbom članka 159. stavka 3. i 4. ZOVDSP-a, propisano je kako će samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne i regionalne samouprave steći dosjelošću vlasništvo nekretnine tek pošto je njegov pošten samostalni posjed neprekidno trajao 40 godina. Obzirom na navedeno, tužitelji nisu ispunili uvjet propisan potonje spomenutim odredbama ZOVDSP-a.

8. Tijekom postupka sud je pregledao sve isprave u spisu. Njihovu dokaznu snagu nije međutim potrebno ocjenjivati, jer je tuženik tijekom postupka učinio nespornima sljedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelji suvlasnici u neodređenim omjerima nekretnine izgrađene na zk. č. br. 559/25, dvorište i stambena zgrada kbr. 6. ukupne površine 875 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] građanskog suda u Zagrebu, koja katastarski odgovara kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisanoj u posjedovni list 3730;

- da su u posjed stana izgrađenog na zemljištu kojega su tužitelji (zajedno s kućom) zemljišnoknjižni vlasnici DI stupio 1.12.1939., da je I-tužiteljica taj stan otkupila 26.2.1993. te potom dio nekretnine koja je nesporno u vlasništvu I i II-tužitelja 02.10.2006. darovala II-tužitelju;

- da se sporna čestica, na kojoj je kao vlasnik upisan tuženik, površine 18 m2, nalazi između nekretnine za koju su tužitelji i upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici i ceste;

- da sporna čestica u naravi ne predstavlja dio nerazvrstane ceste koja bi bila u režimu javnog dobra u općoj uporabi, već se u naravi radi o čestici na kojoj se nalazi potporni zid tužiteljske nekretnine tj. obiteljske kuće s dvorištem te

- da je sporna čestica, na kojoj se nalazi potporni zid nekretnine – obiteljske kuće I i II- tužitelja, koja se nalazi na terenu koji ima karakteristike klizišta, formirana kao izdvojeno zemljišnoknjižno tijelo te time kao posebna nekretnina u zemljišnim knjigama provedbom geodetskog elaborata RN 163/2021 od 31.12.2021.

9. Primjenjujući materijalno pravo na između stranaka nesporne činjenice izložene u točki 8. obrazloženja ove presude, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

10. Naime, između stranka nije sporno da nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva u naravi ne predstavlja dio javno- prometne površine niti njezinih dijelova, kao i da se na predmetnoj nekretnini nalazi potporni zid nekretnine koja je nesporno u vlasništvu tužitelja (kuće s dvorištem, izgrađene na zk. č. br. 559/25, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ovoga suda). Potporni zid dio je stvari (u ovom slučaju nekretnine I i II-tužitelja) koji se ne može od nje fizički odvojiti, a da pritom ne bude uništena sama stvar, što znači da odvajanjem sporne nekretnine u posebnu česticu, na temelju odredbe čl. 6. st.5. ZV, nisu prestala vlasnička prava I i II-tužitelja na spornoj nekretnini. Stoga je sporna nekretnina dio nekretnine koja se nalazi u neprekinutom kvalificiranom posjedu I i II-tužitelja ako se računa vrijeme njihovih prednika počevši od 1989. (jer postoji nesporan pravni slijed), a ako se računa posjed samo I-tužiteljice (bez njezinih prednika) najranije počevši od 1993., kada je tužiteljica otkupila stan, i to primjenom načela da sve što se na nekretnini – zk čestici - sagradi pripada njezinom vlasniku. Slijedom izloženoga, proizlazi da se do 31.12.2021., kada je sporna nekretnina formirana - provedbom geodetskog elaborata RN 163/2021 - navršio rok za stjecaje prava vlasništva dosjelošću, propisan odredbom čl. 159. st.2. ZV. Stečeno pravo vlasništva nije prestalo odvajanjem potpornog zida u posebnu – spornu – nekretninu (čl. 6. st.5. ZV), pa kako nije sporno da II-tužitelj svoje pravo suvlasništva izvodi iz svakako dosjelošću stečenog prava vlasništva I-tužiteljice, koje nije prestalo formiranjem nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva, proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan na temelju odredbe čl. 159. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

11. Budući da je izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od osam dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, županijskom sudu.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz odredbe čl. 354. st.2.t.3. Zakona o parničnom postupku.

DNA:

1. pun I i II- tužitelja

2. pun tuženika