Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Kžzd-23/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika ŠE zbog kaznenog djela iz članka 179a. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr. odlučujući o žalbi optuženika ŠE podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Kzd-22/2023-48 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženika ŠE kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Kzd-22/2023- 48 od 5. srpnja 2024. okrivljeni ŠE oglašen je krivim da je pod točkom 1) počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece- nasilje u obitelji iz članka 179a KZ/11 i pet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece- povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11, dok je pod točkom 2) oglašen krivim za počinjenje tri kaznena djela kaznena djela protiv braka, obitelji i djece- povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2 KZ/11 a sve u vezi članka 51. KZ/11. Optuženom ŠE je za kazneno djelo iz članka 179. a KZ/11 pod točkom 1) na temelju iste odredbe utvrđena kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci, za svako od pet kaznenih djela iz članaka 177. stavak 2. KZ/11 pod točkom 1) na temelju iste odredbe KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine te za svako od tri kaznena djela iz članaka 177. stavak 2. KZ/11 pod točkom 2) na temelju iste odredbe KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine te je optuženik na temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kazbu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci da bi mu na temelju odredbe članka 57. stavak 2. i 3. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda, i to na način da će se dio kazne na koji je okrivljenik ŠE osuđen u trajanju od 1 (jedne) godine izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini neko novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 70. KZ/11 optuženom ŠE je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koji može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora odnosno isteka roka provjeravanja primjenom djelomične uvjetne osude, a najdulje 2 (dvije) godine.
1.2. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog dijela kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci optuženom koji bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom obveznog psihosocijalnog tretmana iz članka 70. KZ/11.
1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08 optuženi ŠE dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka paušalnom iznosu od 1.000,00 (tisuću) eura te troškove postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08 na ime nagrade i nužnih izdataka zastupanja oštećenika po opunomoćeniku u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnim rješenjem, a koje troškove je dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana od pravomoćnosti ove presude.
2. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljeni ŠE po braniteljici Maši Danon, odvjetnici u Zagrebu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, članka 468. stavak 2. ZKP/08, te članka 468. stavak 3. ZKP/08, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08, te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se prema okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.
4. Prije održavanja sjednice vijeća prema članku 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.
5. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.
6. Žalba optuženog ŠE nije osnovana.
7. Optuženik u svoj žalbi tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 navodeći da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ne može ispitati jer je izostala analiza dokaza i utvrđenje činjenica, budući da sud nije za niti jedan od događaja koji se navode u činjeničnim opisima i za koje smatra da su u njima sadržana obilježja kaznenih djela ne navodi na temelju kojih navoda svjedoka ili na temelju kojih konkretnih isprava je utvrdio okolnosti koje se navode u činjeničnim opisima.
7.1. Prije svega, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže o kojim to odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostaju razlozi, dok nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza, sadržajno nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
7.2. Nadalje, optuženik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08 jer je sud izveo i koristio nezakonite dokaze na način da je svoju presudu temeljio na iskazima JE i PE koji prilikom svjedočenja na dokaznom ročištu 31. svibnja 2022. nisu sukladno članku 285. ZKP/08 upozoreni na blagodat nesvjedočenja u odnosu na oštećenu BE, a niti je upozorenje i njihov odgovor u odnosu na B unesen u zapisnik, a za koju je okrivljeni u dvije točke proglašen krivim. Propust ne upozoravanja osoba iz kruga naznačenih u članku 285. ZKP/08 na pravo da ne svjedoče ima za posljedicu nevaljalost takvog dokaza, kao i svih dokaza koji su proizašli iz njega. Zbog navedenog radi se o nezakonitim dokazima te sukladno članku 300. stavak 1. točka 2. i točka 3. ZKP-a isti se nisu smjeli upotrijebiti kao dokaz u ovom postupku.
7.3. Takvi žalbeni navodi optuženika su također neosnovani imajući u vidu da kad su u pitanju kaznena djela počinjena na štetu djece i maloljetnika iz članka 113. Zakona o sudovima za mladež, tzv. privilegirani svjedoci uopće ne mogu uskratiti iskaz, već naprotiv moraju svjedočiti i njihovi iskazi predstavljaju vjerodostojan izvor saznanja za sud koji u konkretnom slučaju mora jedino voditi računa da svjedoci nisu ispitani u formi tzv. kontradiktornog ispitivanja. U konkretnom slučaju optuženiku su, između ostalog, stavljena na teret i tri kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11, dakle kaznena djela iz sfere kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika, obuhvaćena odredbom članka 113. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/14., 148/13. i 56/15. - dalje: ZSM/11) . Odredbom članka 285. stavka 6. ZKP/08 izričito je propisano da tzv. privilegirani svjedoci ne mogu uskratiti iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika iz članka 113. ZSM/11, što znači da niti jedna osnova za oslobođenje od dužnosti svjedočenja ne vrijedi ako su u pitanju kaznena djela iz članka 113. ZSM/11, a u ovom slučaju radi se upravo o takvim kaznenim djelima, pa je u odnosu na njih potpuno neodlučno što svjedoci JE i PE nisu upozoreni u smislu odredbe članka 285. stavka 3. ZKP/08, a posljedično tome niti što upozorenja i njihovi odgovori nisu unijeti u zapisnik.
7.4. U odnosu na žalbene navode optuženika da prvostupanjski sud time što nije odlučio o prijedlogu obrane za izdvajanjem nezakonitih dokaza i to zapisnika o ispitivanju svjedoka JE i PE iznesenom u podnesku od 15. rujna 2023. je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 budući da presuda nema razloga u odnosu na pitanje zakonitost dokaza i takva presuda se ne može ispitati isti su također neosnovani.
7.5. Naime, u konkretnom slučaju moglo bi se eventualno raditi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08, koja je ostvarena kada sud u tijeku rasprave nije primijenio koju odredbu ZKP/08, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu međutim kako u konkretnom slučaju činjenica da prvostupanjski sud nije odlučio o izdvajanju kao nezakonitih dokaza zapisnika o ispitivanju svjedoka JE i PE koji su zakonit o čemu se ovaj sud već ranije izjasnio da takvo propuštanje prvostupanjskog suda nije utjecalo niti je moglo utjecati na presudu.
7.6. Neosnovani su žalbeni navodi optuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08 jer je pri pripremanju rasprave i u tijeku rasprave nepravilno primijenio odredbu članka 184. stavaka 2. ZKP/08 jer se oštećenica DE prije nego što je ispitana na raspravi u svojstvu svjedoka upoznala sa sadržajem optužnice i to tako što je bila nazočna čitanju optužnice i tako što se upoznala sa sadržajem optužnice prije nego što je ispitana u svojstvu svjedoka za istaknuti je da je oštećena DE ispitana u svojstvu svjedoka pred državnim odvjetništvom u Velikoj Gorici 29. srpnja 2021. prije nego što je 28. srpnja 2022. podignuta optužnica te je sukladno članku 184. stavak 2. ZKP/08 i članku 51. ZKP/08 nakon što je ispitana u svojstvu svjedoka imala pravo na uvid u spis u svojstvu oštećenice. Nadalje, žalbeni navodi da je oštećena kao svjedoka SE nakon toga sa sadržajem optužnice upoznala svjedokinje BE LE nisu ničim dokazani.
7.7. U odnosu na daljnje žalbene navode optuženika koji se odnose na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3 ZKP/08 koja je ostvarena na način da je prvostupanjski sud ocijenio obranu optuženika kao neprihvatljivu jer isti nije htio odgovarati na pitanja suda i zastupnice optužbe, što je apsolutno njegovo pravo isti su neosnovani jer prvostupanjski sud prilikom analize obrane optuženika navodi da
optuženik nije želio odgovarati na pitanja suda i zastupnice optužbe, što je apsolutno njegovo pravo, međutim da je i iz sadržaja takve obrane razvidno je da je ista primarno usmjerena na diskvalifikaciju iskaza žrtve SE, a posljedično i iskaza njihove zajedničke djece, zastupajući tezu da su isti izmanipulirani od strane SE. Slijedom navedenog prvostupanjsku sud je iz tih razloga cijenio obranu optuženika neživotnom, nelogičnom i neistinitom kao i radi toga jer ista nije potvrđena ostalim dokazima izvedenim u dokaznom postupku, a ne iz razloga što isti nije htio odgovarati na pitanja suda ili optužbe.
7.8. Navodeći daljnje bitne povrede odredaba kaznenog postupak optuženik navodi da prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane jer je prilikom ispitivanja JE i PE na dokaznom ročištu dana 31. svibnja 2022. obrani uskraćeno postavljanje pitanja u odnosu na BE s argumentom da ista nije navedena u pouci o pravima od 03. svibnja 2022., a kasnije je u optužnici BE navedena kao jedna od oštećenica te se oba kaznena djela odnose na B i optuženik je proglašen krivim iako obrana uopće nije bila u prilici postavljati pitanja svjedocima JE i PE u odnosu B i njezina kaznena djela.
7.9. Takvi žalbeni navodi optuženika su neutemeljeni jer je pregledom snimki ispitivanja svjedoka JE i PE utvrđeno da obrani nije bilo uskraćeno postavljanje pitanja svjedokinji PE u odnosu na događaje vezane za BE iz razloga što ista nije bila navedena u pouci o pravima nego je istražna sutkinja zabranila postavljanje sugestivnog pitanja koje se odnosilo na BE nakon čega je pitanje o BE preformulirano te je svjedokinja PE iskazivala o BE dok obrana uopće nije svjedoku PE postavila konkretno pitanje u odnosu na BE.
7.10. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije zabranjivanjem određenih pitanja bez obrazlaganja svoje odluke povrijedio pravo obrane jer je prema odredbi članka 326. stavak 2. ZKP/08 predsjednik vijeća ovlašten strankama zabraniti postavljanje pitanja svjedocima ili vještacima, ako ocjeni da je pitanje nedopušteno u smislu članka 226. ZKP/08 ili se ne odnosi na predmet, ali stranka može zahtijevati da o tome odluči vijeće. Iz zapisnika s rasprava održanih 27. studenog 2023., 27. veljače 2024. i 23. travnja 2024. proizlazi da je je uređujuća sutkinja za mladež doista zabranila postavljanje određenih pitanja svjedocima FE, HE i EE bez da je obrazložila iz kojeg razloga zabranjuje postavljanje tih pitanja navedenim svjedocima međutim takve odluke optuženik i njegova braniteljica su prihvatili jer nisu tražili da o njima odlučuje vijeće niti su stavili primjedbe na sadržaj zapisnika.
8. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja optuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda smatrajući da nije dokazano da bi počinio inkriminirana kaznena djela, pa tako u odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 u bitnome navodi da su sadržaji iskaza svjedoka optužbe proturječni u odnosu na same inkriminirane događaje kao i u odnosu na vrijeme kad su se ti navodni inkriminirani događaji dogodili. Ističe se da samo neka od ispitane djece spominju te inkriminirane događaje dok ih druga ne spominju iako je optuženik oglašen krivim da je kazneno djelo iz članka 179a. KZ/11 počinio u nazočnosti mlt. PE, Š, NE i VE iako Š i NE nisu uopće iskazivali tijekom postupka te je nepotpuno utvrđeno kojim djelima su isti bili prisutni. Imajući u vidu da je bitno obilježje djela nazočnost djece JE, PE, ČE, Š i ME, sud je propustio utvrditi tu odlučnu činjenicu i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno. Nadalje, spisu prileži očitovanje škole [obrt] od 25.ožujka 2024. prema kojemu djeca nisu evidentirani kao žrtve nasilja, i nikada se nisu obraćali stručnim službama za pomoć, niti je itko od djelatnika zamijetio tragove psihičkog ili fizičkog zlostavljanja nad djecom. U odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 na štetu supruge DE optuženik navodi da je sud pogrešno utvrdio postojanje straha i uznemirenosti oštećene DE imajući u vidu da je DE otkako se okrivljeni u veljači 2018. godine odselio u [adresa], više puta nenajavljeno dolazila kod okrivljenog u [adresa]. Okrivljenik u žalbi navodi da su bila tri incidenta kroz dvadesetak godina braka te tri incidenta - kada je sasjekao ormar 2019., kada je za Uskrs 2021. tijekom verbalnog sukoba suprugu uhvatio za kosu te joj povremeno znao opaliti šamar, pri čemu je takvo njegovo ponašanje uzrokovano nemarom supruge za djecu i kućanstvo jer su djeca živjela u neprimjerenim uvjetima i neredu jer majka nije ništa poduzimala da to promijeni, da njegovo ponašanje nije bilo usmjereno na ponižavanje supruge niti iživljavanje nad njom, nego da se nešto promijeni u pogledu njenog odnosa prema kućanstvu i djeci. Uz to, da nikada u tim sukobima supruga nije zadobila ozljede, tako da se njegovo ponašanje ne može podvesti pod teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji za što mora postojati visoki stupanj nasilja, surovosti i bešćutnosti, što je u ovom slučaju izostalo, pa bi se njegovo ponašanje eventualno moglo okarakterizirati kao prekršaj.
8.1. Suprotno takvim tvrdnjama optuženika, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud nakon temeljite analize svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza međusobno, dajući pri tome i ocjenu proturječnih dokaza, pravilno vrednujući i ocjenjujući izvedene dokaze, prihvaćajući iskaz oštećene DE., kao i oštećene djece PE, PE i BE kao istinite, uvjerljive i međusobno u bitnom usuglašene, utvrdio važne i odlučne činjenice. Naime, iz iskaza oštećene DE proizlazi da je u braku s optuženikom dvadesetak godina u kojem je rođeno šestoro djece, da je kroz inkriminirano razdoblje optuženik vršio psihičko nasilje za što nije trebao poseban razlog, govoreći joj da je ljenčina, da ništa ne radi, općenito joj je znao govoriti razne ružne stvari, znao je bacati stvari po stanu i tući psa, znao je pljunuti prema njoj i reći da je odvratna, znao gurati u nekim situacijama pa bi pala na pod, znao ju je čupati i vući za kosu. Jednom prilikom kada su bili u njihovoj kući u [adresa] negdje 2016., prilikom neke njihove prepirke bacio ju je na pod, rastrgao joj haljinu, ugurao je u auto i odvezao u Zagreb. Dana 28. rujna 2018. također u [adresa], njezin bivši suprug ju je gurnuo i pala je na pod i skoro je glavom udarila u električnu peć, udario ju je u trbuh te ju uhvatio za kragnu i vukao po podu sve do škrinje, iz koje je uzeo zaleđeno meso i bacao joj ga na glavu dok je ležala na podu. Pogodio ju je u glavu sa zamrznutim mesom, ali nije zvala policiju jer ju je užasno bilo sram. Udario ju je i nogom u trbuh. Tome su bili prisutni mlt. JE, Š, NE i VE. To je sve prestalo tako što je ŠE u jednom trenutku uzeo nož u ruku, a JE je počela vrištati, a on joj je na to rekao: „Pa što, ja sam samo htio narezati kruh“. ČE, JE, Š i NE su bili prisutni kad ju je optuženik izvukao iz kuće i ugurao u auto, a na NE je taj događaj ostavio posebno snažan dojam. Nikada se nije obraćala liječnicima za pomoć nakon guranja, vučenja i sličnog postupanja optuženika prema njoj, nije niti fotografirala takve ozlijede obzirom da joj u stanju šoka to nije niti palo na pamet ali su iste ozlijede vidjela njezina djeca te kućni prijatelj OE. Kako s iskazom oštećene i žrtve DE korespondiraju i u bitnom su suglasni iskazi oštećenika i žrtava djece PE, PE i BE, tada je i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi ŠE svojim ponašanjem ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 na štetu supruge DE., kao i pod točkom 1. izreke presude pet kaznenih djela povrede djetetovih prava na štetu maloljetnih PE, Š, NE, VE i BE iz članka 177. stavak 2. KZ/11, te pod točkom 2. izreke presude tri kaznena djela povrede djetetovih prava na štetu maloljetnih JE, PE i BE iz članka 177. stavak 2. KZ/11. Pri tome je za svoje utvrđenje dao valjano, dostatno i logično obrazloženje, koje kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega je žalba optuženika glede ovog žalbenog osnova, neosnovana.
8.2. Optuženik u svojoj žalbi navodi da se ponašanje optuženika po načinu i intenzitetu se ne bi moglo podvesti pod bitne elemente inkriminirajućih kaznenih djela, kako povrede djetetovih prava, tako i nasilja u obitelji. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, kada se ima u vidu da je optuženik kroz duže inkriminirano razdoblje kontinuirano, ponekad sa kraćim a ponekad sa dužim vremenskim odmacima suprugu DE verbalno omalovažavao, ali prema njoj provodio i fizičko nasilje na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke ožalbene presude, a što je utvrđeno i tijekom dokaznog postupka, zbog čega se ista osjećala poniženo, uništenog ponosa i dostojanstva, ujedno izazivajući strah za njenu sigurnost i sigurnost njoj bliskih osoba, tada se u njegovom ponašanju, a protivno žalbenim navodima, supsumiraju svi elementi kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 o čemu je prvostupanjski sud dao jasne, argumentirane i provjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
8.3. Također, u odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava na štetu maloljetnih, PE, Š, NE, ČE i VE imajući u vidu duljinu inkriminiranog razdoblja u odnosu na svako oštećeno dijete, iz sadržaja činjeničnog opisa razvidno je da je optuženik u prisustvu svoje djece, zlostavljao njihovu majku, kako verbalno, tako i fizički te da dugotrajna prisutnost djece zlostavljanju majke od strane oca, pri čemu je opće poznato da učestala izloženost nasilju jednog roditelja od strane drugog roditelja za dijete je izrazito traumatično, što može imati dugotrajne posljedice na njegov razvoj, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da opisana ponašanja optuženika predstavljaju grubo vrijeđanje djetetovih prava, te da takva ponašanja, a suprotno njegovim žalbenim navodima, sadrže sve bitne elemente kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11 zbog kojeg je optuženik i oglašen krivim pod točkom I. izreke presude. Također je na temelju iskaza svjedoka JE, JE i BE prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su u ponašanju optuženika opisanim pod točkom 2. izreke presude također sadržani svi bitni elementi kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11.
9. Žaleći zbog odluke o kazni optuženik smatra da je ista prestroga te da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio sve okolnosti zbog čega kazna nije u proporciji s djelom koje se okrivljeniku stavlja na teret te nije primjerena svrsi kažnjavanja. Tu se posebno ističe kazna za kazneno djelo na štetu BE koja je neproporcionalna djelu kad se usporedi s načinom počinjenja kaznenog djela. Svrha kažnjavanja se mogla postići i drugim sredstvima imajući u vidu činjenicu optuženikove neosuđivanosti, proteka vremena deset godina od počinjenja te činjenice da optuženik redovito plaća alimentaciju za uzdržavanje djece i plaća kredit za stan u kojem žive oštećeni te bi izdržavanjem kazne zatvora bila dovedena u pitanje egzistencija oštećenika. U odnosu na mjeru iz članka 70 KZ/11 navodi da je ista optuženiku nepravilno određena jer sud nije kvalificiran za ocjenu strukture ličnosti te da ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenih djela.
9.1.Prethodno navedeni žalbeni navodi optuženika nisu utemeljeni, budući je prvostupanjski sud pri odlučivanju o izboru i vrsti kazne, te kod utvrđivanja kazne za svako pojedino kazneno djelo cijenio kao olakotno njegovu dosadašnju nekažnjavanost i neosuđivanost, njegove osobne prilike (otac šestero djece, zaposlen) dok su mu kao otegotne okolnosti cijenjeni upornost u vršenju kaznenih djela te nekritičnost spram vlastitog ponašanja. Stoga je optuženiku i po nalaženju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio u odnosu na svako pojedino kazneno djelo kaznu zatvora, pa tako kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, te kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za kaznena djela povrede djetetovih prava na štetu oštećene djece PE, Š, NE, ČE i VE iz članka 177. stavak 2. KZ/11 navedena pod točkom 1.) izreke presude dok je u odnosu na tri kaznena djela djetetovih prava na štetu oštećene djece JE, PE i BE iz članka 177. stavak 2. KZ/11 navedena pod točkom 2.) izreke presude za svako djelo utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne godine nakon čega je optuženika osudio na temelju odredbi za stjecaj na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, cijeneći, a sukladno članku 51. stavak 1. KZ/11 počiniteljevu ličnost te počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti. Također je sud optuženiku pravilno potom izrekao na temelju čanka. 57. KZ/11 djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne iznosi jednu godinu, dok se uvjetovani dio kazne od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik. u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, jer i po nalaženju ovog suda postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne u budućnosti neće činiti kaznena djela a da će se istovremeno upravo takvom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 u vidu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecaja na optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te resocijalizacije optuženika.
9.2. Naposljetku je za ukazati kako imajući u vidu kriminalnu količinu, duljinu inkriminiranog razdoblja, kao i broj inkriminiranih kaznenih djela, i po stajalištu ovog suda nije bilo mjesta blažem kažnjavanju optuženika unatoč olakotnim okolnostima na strani optuženika.
9.3. U odnosu na optuženikovu žalbu koja se odnosi sigurnosnu mjeru psihosocijalnog tretmana koji može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora odnosno isteka roka provjeravanja primjenom djelomične uvjetne osude, a najdulje 2 (dvije) godine i po stavu ovog vijeća primjena navedene mjere prema optuženiku je opravdana i to iz razloga jer je optuženik osuđen za kaznena djela s elementima nasilja, a imajući u vidu način počinjenja inkriminiranih djela i trajanje protupravnog ponašanja postoji i realna opasnost od ponavljanja kaznenog djela kod optuženika te će primjena navedene sigurnosne mjere pomoći optuženiku kako bi razvio potrebne kapacitete za nošenje s okolnostima svog življenja i razvio mehanizme samokontrole i primjerene reakcije na, za njega, frustrirajuće faktore.
10. Optuženik se uvodno žali i zbog odluke o troškovima, koji žalbenu osnovu u nastavku žalbe ne obrazlaže. Međutim, kako je optuženik proglašen krivim zbog čak devet kaznenih djela (zbog jednog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11 te zbog osam kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11), a člankom 148. stavak 1. ZKP/08 propisano je da će sud okrivljeniku, kada ga proglasi krivim, naložiti plaćanje troškova kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, no kako je žalitelj prema osobnim podacima zaposlen, a pobijanom presudom proglašen je krivim, osnovano ga je sud obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka
11. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
12. S obzirom na navedeno to je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove odluke.
Dubrovnik, 12. rujna 2025.
Predsjednik vijeća za mladež
Domagoj Raguž
