Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-246/2022-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja WIENERBERGER d.o.o., Karlovac, Donje Pokupje 2, OIB: 83508016262, zastupanog po punomoćnici Belindi Čačić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika: 1. GRAD NIN, Nin, Višeslavov trg 1, OIB: 55065959531, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Zorić, odvjetniku u Zadru; 2. RADNIK građevinarstvo i građevinska industrija d.d., Križevci, Ulica kralja Tomislava 45, OIB: 21846792292, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Ramljaku, odvjetniku u Zadru i 3. EKO MEĐIMURJE d.d., Šenkovec, Braće Radić 37, OIB: 79826409949, zastupanog po punomoćniku Slavenu Luštici, odvjetniku u Zadru, radi utvrđivanja prava vlasništva, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 31. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Belinde Čačić, zamjenika punomoćnika tuženika ad.1. GČ, punomoćnika tuženika ad.2. Tomislava Ramljaka i zamjenika punomoćnika tuženika ad.3. odvjetničkog vježbenika CČ, na ročištu za objavu odluke od 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je društvo WIENERBERGER d.o.o., Karlovac, Donje Pokupje 2, OIB: 83508016262, vlasnik dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel Zadar, označene kao zkč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Zaton i to: dijela ukupne površine 500 m2 koji je u Geodetsko situacijskom nacrtu izrađenom od strane ACES d.o.o. za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju, stalnog sudskog vještaka dipl. inž. geod. KČ iz listopada 2022. godine. označen likom A–B–C–D–A, a što su Tuženici I. -III. dužni priznati i trpjeti da Tužitelj, na temelju ove presude, po pravomoćnosti iste, te nakon provedenog postupka parcelacije opisanog dijela zkč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Zaton, ishodi uknjižbu prijenosa prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini, na svoje ime i za svoju korist.“

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak i to:

- tuženiku ad. 1. u iznosu od 3.750,00 eura,

- tuženiku ad. 2. u iznosu od 1.500,00 eura i

- tuženiku ad. 3. u iznosu od 5.000,00 eura,

-

sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 30. prosinca 2022. u bitnome navodi kako je pravni prednik tužitelja društvo Ilovac d.d. bio član društva Opekarstvo gospodarsko interesnog udruženja hrvatskih opekara, koje je pravni sljednik Poslovnog udruženja Opekarske industrije Hrvatske. Pravni prednik tužitelja prestao je biti član društva Opekarstva s danom 31. prosinca 1999., međutim, prilikom izlaska iz Opekarstva nije dobio nikakvu naknadu niti je ikada razriješio svoja prava i obveze vezana uz imovinu Opekarstva čiji je bio član. Poslovno udruženje Opekarske industrije Hrvatske je temeljem niza kupoprodajnih ugovora sklopljenih s fizičkim osobama steklo pravo vlasništva nad nekretninama koje su u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] formirane u jednu nekretninu oznake kč. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Zaton, ukupne površine 40369 m2. Po provedbi postupka preoblikovanja zemljišne knjige na temelju rješenja suda posl. br. Z-862/2005/1355 od 17. ožujka 2006. u zemljišnoj knjizi su kao vlasnici navedene nekretnine upisani tadašnji članovi Opekarstva – tuženik ad. 2., ad. 3. i pravni prednik tuženika ad. 1. Na takvu uknjižbu prava vlasništva tužitelj je izjavio prigovor, smatrajući da po osnovi članstva u Opekarstvu nedvojbeno ima pravo na stjecanje suvlasničkog dijela nekretnine. U odnosu na vlasništvo predmetne nekretnine ranije je vođen parnični postupak pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-737/99 po tužbi ovdje tuženika ad. 1. do 3., međutim tužba je u tom postupku odbačena nakon provedene uknjižbe u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, jer su u tom trenutku tužitelji iz toga postupka izgubili pravni interes za vođenje postupka. U tom je postupku ovdje tužitelj protiv svih stranaka podnio tužbu glavnog miješanja. Postupak povodom tužbe glavnog miješanja je razdvojen i na koncu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja zbog pogrešno postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je u tom postupku tražio utvrđenje suvlasništva na idealnom dijelu nekretnine, dok je iz samog traženja tužitelja proizlazilo da potražuje realni dio te nekretnine pa u tom kontekstu podnosi predmetnu tužbu. Iz svega navedenoga jasno proizlazi da nema pravnog identiteta između ova dva postupka. U odnosu na osnovu stjecanja prava vlasništva idealnog dijela predmetne nekretnine tužitelj je istakao kako su se tuženici uknjižili kao vlasnici iste temeljem članstva u Opekarstvu, a da je i on bio član Opekarstva i da nije obeštećen prilikom izlaska. Ističe kako je postojao nacrt ugovora o razrješenju međusobnih prava i odnosa između Opekarstva i tužitelja, ali isti nije nikada potpisan pa tako nisu ni razriješena međusobna prava i obveze. Neovisno o tome što tužitelj nije na ovaj način obeštećen, smatra da mu vlasništvo idealnog dijela predmetne nekretnine pripada i s osnove poštenog građenja te dosjelosti. Dodaje da je na dijelu predmetne nekretnine izgradio paviljon koji predstavlja radničko odmaralište i to temeljem valjanih pravnih osnova (Pravilnika o dodjeli zemljišta za izgradnju objekata Radničkog odmarališta u Ninu i Odluke Upravnog odbora pravnog prednika Opekarstva – Poslovnog udruženja Opekarske industrije hrvatske). Naime, Pravilnikom o dodjeli zemljišta za izgradnju objekata Radničkog odmarališta u Ninu su definirani uvjeti temeljem kojih članovi udruženja imaju pravo graditi radnička odmarališta u Ninu i u konačnih izvršiti upis prava vlasništva. Prema tome, pravni prednik Opekarstva je izrijekom dopustio svojim članovima gradnju radničkih odmarališta (pa tako i predniku tužitelja – društvu Ilovac d.d.) te uknjižbu prava vlasništva. Upravni odbor pravnog prednika Opekarstva je 22. studenoga 1967. donio Odluku kojom Opekarstvo kao organ upravljanja na predmetnoj nekretnini daje pravnom predniku tužitelja pravo korištenja navedenog zemljišta veličine 500 m2 za izgradnju jednog paviljona oznake 2f te nesmetani pristup do navedenog zemljišta. Za izgradnju tog paviljon prednik tužitelja je sklopio ugovore o građenju s društvima Slavonija Našice i Industrijskim trgovačkim poduzećem Našice. Gradnja je odobrena izravno pravnom predniku tužitelja i to Rješenjem o odobrenju za građenje izdanom od strane Odjela za komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo Skupštine Općine Zadar od 22. siječnja 1968. 30. rujna 1968. pravni prednik tužitelja je za izgrađeni objekt ishodio građevinsku dozvolu. Ističe i kako je na skici projektne dokumentacije koja se nalazi u Državnom arhivu postoji na skici objekta kojeg je gradio prednik tužitelja navedeno „Ilovac Karlovac“. Prednik tužitelja odnosno tužitelj je izgrađeni objekt i održavao budući da je isti cijelo to razdoblje bio u njegovom posjedu. Isto tako tužitelj dugi niz godina uredno podmiruje sva javna davanja koja se odnose na izgrađeni objekt. U odnosu na pravnu osnovu dosjelosti tužitelj navodi kako je vlasništvo utuženog idealnog dijela predmetne nekretnine stekao i sukladno čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10., 143/1, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15. - službeni pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZV) jer se nalazi u neprekinutom, samostalnom (osobno i preko prednika se koristi nekretninom kao da je vlasnik), zakonitom (Pravilnik od 28. rujna 1967. predstavlja valjani pravni temelje posjedovanja sukladno čl. 18. st. 1. ZV-a), istinitom (nije stečen silom, potajno, prijevarom ni zlouporabom povjerenja, sukladno čl. 18. st. 2. ZV-a) i poštenom posjedu tog dijela nekretnine još od 60-ih godina prošloga stoljeća. Dakle, njegov posjed traje preko 60 godina neprekidno čime su ispunjeni uvjeti za izvanrednu dosjelost.

2. Tuženik ad. 2. u svom odgovoru na tužbu podnesenom sudu 6. ožujka 2023. u bitnome ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda, zatim prigovor presuđene stvari po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zadru posl. br. P- 1459/10 te se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu.

3. Tuženik ad. 1. u svom odgovoru na tužbu podnesenom sudu 8. ožujka 2023. u bitnome navodi kako u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Istakao je kako se pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-1459/10 već vodio parnični postupak radi utvrđenja prava suvlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini gdje je tužitelj pravomoćno odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom. Ističe kako su tužiteljevi tužbeni zahtjevi u cijelosti promašeni, jer si isti kao nekadašnjem članu Udruženja želi priskrbiti vlasnička prava koja mogu pripasti samo pravnoj osobi Udruženja. Jedini način da se tužitelj kao sljednik člana nekadašnjeg Udruženja domogne vlansištva imovine istog Udruženja bilo bi da mu je u likvidaciji potonjeg preneseno vlasništvo određene nekretnine. Međutim, takvo se što nije dogodilo. Nisu istiniti ni navodi tužitelja da nikada nije prestao biti članom Udruženja, jer u spisu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-1459/10 na l.s. 109 postoji izvadak iz sudskog registra u kojem se navodi kako je prednik tužitelja (Ilovac d.d.) istupio iz Udruženja 31. prosinca 1999. Upravo je iz tih razloga na Skupštini Udruženja održanoj 19. srpnja 2000. odlučeno da se vlasništvo predmeta spora prenosi na ostale članove, i to neke od sadašnjih tuženika i njihovih prednika. Dodaje i kako je osobnost trgovačkog društva odvojena i nepovezana sa osobnošću njegovih članova, te sva prava koja društvo stječe – stječe ih za sebe, a članovi eventualno prestankom društva ili ugovorom sklopljenim s društvom mogu steći određena prijašnja imovinska prava društva. Također, paušalno je i tužiteljevo pozivanje na stjecanje prava suvlasništva dosjelošću i građenjem, jer i takvi načini stjecanja predmetne nekretnine su mogući samo društvu a ne njegovim članovima. Uostalom da tužitelj ima bilo kakvih potraživanja prema Udruženju odnosno prema njegovim sljednicima, isti bi ih odavno pokušao ostvariti u adekvatnom postupku na trgovačkom sudu, a ne paušalno u ovoj parnici isticati svoje vlasničko pravo. Tužitelj se ni nije nikada upisao kao posjednik na predmetnoj nekretnini, dok drugi članovi – tuženici odnosno njihovi prednici – jesu. Nemoguće je da bi tužitelj dosjelošću ili građenjem stekao pravo vlasništva utužene nekretnine, kada isti nikad nije bio niti se nalazi u faktičnom posjedu predmeta spora, a s obzirom na povijest zemljišnoknjižnih upisa i upise raznih fizičkih osoba te društvenog vlasništva, njegov navodni posjed nikad ne bi mogao biti pošten, niti se građenjem moglo steći vlasništvo na društvenom vlasništvu. Također, tužitelj ničim ne dokazuje da je on gradio na predmetnoj nekretnini osobno iz svojih sredstava. U odnosu na račune Vodovoda na koje se tužitelj u tužbi poziva, ističe kako je poznato da ti računu često znaju glasiti na osobe na koje se ne odnose, a u ovom slučaju na predmetnoj nekretnini nema nikakvih funkcionalnih objekata pa o potrošnji vode teško može biti govora.

4. Tuženik ad. 3. u svom odgovoru na tužbu podnesenom sudu 20. ožujka 2023. prvenstveno ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari ističući kako je o njegovom tužbenom zahtjevu već odlučeno u postupku pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-1459/10. Nadalje, ističe i prigovor prekluzije sve iz razloga što je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, nakon provedbe upisa prava vlasništva nad nekretninom na pravne prednike tuženika ad. 1. i tuženike ad. 2. i 3. na temelju zapisnika sastavljenog 17. ožujka 2006. povodom preoblikovanja zemljišne knjige propustio u zakonskom roku od tri godine podnijeti tužbu za ispravak. Tužitelj svoje navodno pravo vlasništva nad dijelom predmetne nekretnine crpi prvenstveno iz njegovog članstva odnosno članstva njegovog pravnog prednika, Ilovac d.d., u Opekarstvu. Tužitelj navodi da prilikom izlaska iz Opekarstva isti nije obeštećen od strane preostalih članova Opekarstva te da je prijedlog Ugovora o razrješavanju međusobnih prava i obveza od dana 31. svibnja 1997. koji je trebao biti sklopljen između Opekarstva i pravnog prednika tužitelja navodno jasan pokazatelj da je Opekarstvo smatralo da tužitelju pripadaju određena prava na imovini Opekarstva, ali takve tvrdnje tuženik ad. 3. odbacuje u cijelosti kao neosnovane jer se u tom Ugovoru nigdje ne spominje da bi tužitelj odnosno njegov pravni prednik imao bilo kakva prava na imovini Opekarstva. Čak štoviše u prijedlogu ugovora navodi se da međusobna potraživanja i obveze iz imovine Opekarstva s danom sklapanja tog ugovora iznose nula kuna. Iz navedenoga također proizlazi da Opekarstvo nije smatralo da tužitelju pripadaju bilo kakva prava za slučaj istupanja iz članstva. Nadalje, Ugovorom o osnivanju gospodarsko interesnog udruženja Opekarstvo od 7. prosinca 1995. uređeno je pitanje istupanja člana iz udruženja te je jasno utvrđeno da su nasljednici (sljednici) dužni pisanim putem obavijestiti udruženje o naknadi da zadrže status člana udruženja – a tužitelj nije dokazao da bi njegov pravni prednik pisano izrazio takvu nakanu. Osporava i površinu na koju tužitelj polaže pravo – 500 m2 – te smatra kako se tu radi o prekoračenju zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva. Čak i da postoji tužiteljevo pravo na uknjižbu vlasništva na svoje ime, predmetnu bi uknjižbu tužitelj trebao tražiti samo na površini stambenog objekta za koji tvrdi da je navodno izgradio, a što je bitno manje od 500 m2. Dakle, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na temelju činjenice da je njegov prednik bio član Opekarstva, jer bi po toj osnovi mogao eventualno imati novčano potraživanje. Nije mogao steći ni pravo vlasništva građenjem, jer je tu nekretninu gradilo Opekarstvo, a što i proizlazi iz spisu dostavljene dokumentacije. Također, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva ni dosjelošću, jer konkretni dio predmetne nekretnine ne posjeduje samostalno, već su u njegovom posjedu isključivo knjižni vlasnici te nekretnine.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pročitao svu dokumentaciju priloženu spisu naročito u: povijesni izvadak iz sudskog registra, Identifikaciju čestica izdanu od DGO Područnog ureda za katastar Zadar 28. veljače 2018., Zapisnik sa preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] posl. br. Z-862/2005/1355 17. ožujka 2006., Prigovor u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. P-737/99 od 11. svibnja 2010. i tužbu iz tog predmeta, izvatke iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Kupoprodajne ugovore sklopljene između Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske kao kupca i fizičkih osoba kao prodavatelja 60-ih godina prošloga stoljeća, tužbu glavnog miješanja, Ugovor o razrješenju međusobnih prava i obveza, Ugovor o osnivanju Opekarstvo gospodarsko interesnog udruženja hrvatskih opekara, Pravilnik o dodjeli zemljišta za izgradnju objekata Radničkog odmarališta u Ninu, Odluku Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske od 22. studenoga 1967., Rješenje o odobrenju za građenje Odjela za komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo Skupštine Općine Zadar, građevinsku dokumentaciju vezanu za izgradnju paviljona, Rješenje Upravnog odjela za gospodarenje prostorom i imovinom Općine Nin od 8. ožujka 1996., Obavijesti i račune Vodovod d.o.o., saslušan je svjedok SČ, zastupnik po zakonu tužitelja ĆČ, zastupnik po zakonu tuženika ad. 3. AČ, zamolbenim putem saslušani su svjedoci HČ i DČ, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te je izvršen uvid u predmet Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1459/10.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 (i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Sud nije provodio dokaz očevidom na licu mjesta uz prisutnost vještaka geometra, a po prijedlogu tužitelja, prvenstveno iz razloga što sama identifikacija nekretnine odnosno dijela nekretnine na koji tužitelj polaže pravo vlasništva nisu u ovoj pravnoj stvari sporni pa bi provođenje toga dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti, a to sve naročito iz razloga što sud i ne smatra da je tužitelj dokazao pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine i iz tog razloga također nije ekonomično ni svrsishodno izlaziti na očevid na licu mjesta samo da bi se utvrdilo na koji dio nekretnine tužitelj polaže pravo.

8. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na točno određenom realnom dijelu nekretnine oznake zk.č. br. 509, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Zaton i to dijela ukupne površine 500 m2 koji je u Geodetsko situacijskom nacrtu izrađenom od strane ACES d.o.o. za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju, stalnog sudskog vještaka dipl. inž. geod. KČ iz listopada 2022. označen likom A-B-C-D-A.

11. Nije sporno u ovom postupku da je prednik tužitelja bio član udruženja opekara Hrvatske kao i da je istupio iz tog udruženja 1999.

12. Sporno je bilo je li stekao pravo vlasništva realnog dijela predmetne nekretnine kao član društva prilikom istupanja iz društva, građenjem odnosno dosjelošću ili ne.

13. Spisu prileži niz kupoprodajnih ugovora koje je sklopilo Poslovno udruženje opekarske industrije Hrvatske kao kupac sa raznim fizičkim osobama kao prodavateljima nekretnina koje danas čine djelove predmetne nekretnine. Međutim, nije sporno da je Poslovno udruženje opekarske industrije Hrvatske bilo vlasnikom predmetnih nekretnina – naime, i sam tužitelj svoje pravo suvlasništva predmetne nekretnine i izvodi upravo iz stjecanja prava vlasništva od strane Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske kao prednika udruženja čiji je prednik tužitelja Ilovac d.o.o. bio član.

14. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrđeno je kako je u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-737/99 11. svibnja 2010. godine doneseno rješenje kojim je odbačena tužba društava Eko Međimurje d.d., Slavonija IGM d.d., Ciglane Zagreb d.d. i Radnik GP d.d. Križevci protiv fizičkih osoba radi utvrđenja prava vlasništva upravo predmetne nekretnine uz obrazloženje da se radi o nedostatku pravnog interesa, jer su tužitelji već uknjiženi vlasnicima predmetne nekretnine u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-Zaton.

15. Izvršen je uvid i u Zapisnik sastavljen povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] posl. br. Z-862/2005/1355 od 17. ožujka 2006. iz kojeg je razvidno kako su na predmetnoj nekretnini oznake č. br. 509. vlasnicima uknjiženi upravo društva Ciglane Zagreb d.d., Slavonija IGM d.d., Radnik, građevinarstvo i građevinska industrija d.d. i Eko Međimurje d.d.

16. U ranije spomenutom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-737/99 ovdje tužitelj podnio je tužbu glavnog miješanja u odnosu na koju je rješenjem od 6. svibnja 2010. razdvojeno postupanje te je formiran novi spis predmeta posl. br. P-1459/10 u kojem je, u konačnici donesena presuda 2. lipnja 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, tužitelj u tom postupku (ujedno i tužitelj u ovom postupku) tražio je utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i to za 1/5 dijela iste temeljem kupoprodaje, dosjelošću i građenjem. Sud je zahtjev tužitelja odbio prvenstveno iz razloga što je u cijelom postupku tužitelj tražio utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva upravo za točno određeni realni dio predmetne nekretnine, što je bitno različito od utuženog stjecanja valjane pravne osnove na idealnom dijelu cijele predmetne nekretnine. Presuda je postala pravomoćna 23. lipnja 2021.

17. Uvidom u Pravilnik o dodjeli zemljišta za izgradnju objekata Radničkog odmarališta u Ninu donesen od strane Upravnog odbora Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske 28. rujna 1967. utvrđeno je kako je istim Poslovno udruženje opekarske industrije Hrvatske pravni korisnik zemljišta (koje danas odgovara predmetnom, što je utvrđeno uspoređenjem čestica na naprijed citiranom Zapisniku o preoblikovanju zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]) a koje je namijenjeno za dodjelu članovima udruženja u svrhu izgradnje objekata Radničkog odmarališta. Radne organizacije učlanjene u Poslovno udruženje opekarske industrije Hrvatske mogu vršiti izgradnju građevinskih objekata na zemljištu udruženja predviđenom za radničko odmaralište u Ninu. Pravo korištenja imaju članovi koji su uplaćivali doprinos za Radničko odmaralište Nin. Upravni odbor poslovnog udruženja na zahtjev pojedine radne organizacije odobrava lokaciju odnosno objekt koji će se graditi na osnovi urbanističkog plana.

18. Izvršen je uvid i u odluku Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske kao organa upravljanja na predmetnoj nekretnini kojom je dalo društvu Ilovac d.d. pravo služnosti na površini zemlje odnosno dodijelilo mu zemljište radi izgradnje objekta Radničkog odmarališta Nin.

19. Izvršen je također uvid i u dokumentaciju iz koje proizlazi da prednik ovdje tužitelja ugovara izvršenje radova na izgradnji objekta na predmetnoj nekretnini, rješenje o odobrenju za građenje, situacije i slično.

20. Nadalje, iz Rješenja o dozvoli upotrebe investicionog objekta donesenog od strane Odjela za komunalne poslove, građevinarstvo i urbanizam Skupštine općine Zadar od 30. rujna 1968. proizlazi kako se odobrava upotreba investicionog objekta: Jednokatnog paviljona 2F sa nepotpunim komforom u Ninu za potrebe odmarališta poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske pri čemu je navedeno da je izvođač radova bio ITP Našice a investitor Ilovac d.d.

21. Uvidom u Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 29. siječnja 1996. donesenom u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Ilovac s.p.o. Karlovac utvrđeno je kako je među nekretninama koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društva navedena i nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uz napomenu da zemljište nije ušlo u procjenu i da društvo ima pravo služnosti na dijelu navedene parcele od 500 m2 na kojem je sagrađen objekt odmaralište „Nin“.

22. Izvršen je uvid i u Ugovor o razrješenju međusobnih prava i obveza između tužitelja kao pravnog slijednika društva Ilovac s p.o. i Opekarstva GIU hrvatskih opekara u kojem je navedeno da je stanje međusobnih prava i obveza na dan 31. prosinca 1995. iz poslovanja i imovine Opekarstva nula kuna. Ugovor je potpisan od strane Opekarstva, ali ne i od strane tužitelja.

23. Uvidom u Zapisnik sa VI skupštine Opekarstvo gospodarsko interesno udruženje hrvatskih opekara od 19. srpnja 2000. utvrđeno je, među ostalim, kako je temeljem otkaza člana Udruženja suglasno čl. 16. Ugovora o osnivanju udruženja danom 31. prosinca 1999. prestalo članstvo u Udruženju, među ostalima i društvu Ilovac d.d. Karlovac (Wienerberger Ilovac d.d.). Jednoglasno je donesena odluka da je nepokretna imovina likvidirane tvrtke Opekarstvo Hrvatske d.o.o. iz Zagreba koja se nalazi u Ninu (predmetna nekretnina) uknjižena na korist Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske iz Zagreba kao pravnog prednika tvrtke Opekarstvo Hrvatske d.o.o. sagrađena na temelju građevinskih dozvola vlasništvo je članova udruženja: Eko Međimurje d.d., Slavonija IGM d.d., Ciglane Zagreb d.d. i Radnik građevinarstvo i građevna industrija d.d. Križevci. Navedeni članovi udruženja suvlasnici zemljišta i objekata u Ninu su u poštenom i mirnom posjedu istoga od trenutka kupnje zemljišta i izgradnje objekata te za njih snašaju sve terete (poreze, naknade, pristojbe).

24. Iz iskaza svjedoka SČ, u bitnome, proizlazi kako je on predsjednik nadzornog odbora tuženika ad. 2. i s te osnove su mu poznate okolnosti vezane za predmet spora. Predmetna je nekretnina prvotno bila od poslovnog udruženja opekara SRH i to su oni još 60-ih godina prošloga stoljeća kupoprodajama stekli vlasništvo. 1994. su nastali veliki problemi oko plaćanja jako visoke komunalne naknade iz razloga što se radi o nekretnini velike površine pa je ta naknada iznosila oko 125.000,00 kuna. Budući da su članovi imali solidarnu obvezu i svi su morali sudjelovati u plaćanju komunalne naknade jedan po jedan su istupali iz članstva. Tada je i tužitelj istupio. Sve to vrijeme naknadu su plaćala četiri člana i to IGM Slavonija Našice 29%, Eko Međimurje 29%, Ciglane Zagreb 26 % i Radnik Križevci 26%. 31. srpnja 2000. održana je skupština na kojoj je konstatirano da GIO ima četiri člana koji postaju suvlasnici predmetne nekretnine u naprijed navedenim postotcima. Ta velika parcela je bila razvedena na nekih šest parcela i pored navedena četiri člana vlasnici su bile i neke fizičke osobe. Takvo stanje je bilo sve do nove izmjere 2005. kada je uspostavljeno novo vlasničko stanje, formirana je jedna čestica i četiri člana su postala suvlasnici. Oko posjeda i vlasništva predmetne nekretnine nije bilo spora sve do tužbe ovdje tužitelja. Gradnju tri zgrade na predmetnoj nekretnini je vodilo Poslovno udruženje opekara SRH i koristili su ih njihovi članovi. Svjedoku nije poznato tok je upisan na građevinskoj i uporabnoj dozvoli odnosno u glavnom projektu niti mu je poznato da je Poslovno udruženje opekara SRH nekome pojedinačno davalo pravo na gradnju objekata. Tužitelj je prilikom izlaska iz GIU razriješio sva prava i obveze s njime. Radilo se o multinacionalnoj kompaniji koja nije htjela dati niti centa za radnička odmarališta koja su po njima bila stvar prošloga stoljeća i za tužitelja je to bio neopravdani trošak. Danas komunalnu i vodoprivrednu naknadu plaćaju četiri suvlasnika.

25. Iz iskaza svjedoka HČ, zamolbeno saslušanog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, proizlazi kako je on počeo raditi za društvo Ilovac 1. ožujka 1970. i kada je počeo raditi već je postojalo predmetno odmaralište koje je radilo negdje do kolovoza 1990. od kada je u njemu bila smještena hrvatska vojska zbog sveukupne situacije koja se tada događala. Odmaralište je imalo i građevinsku i uporabnu dozvolu i tužitelj ga je održavao. To odmaralište je bilo izgrađeno u sklopu projekta kojeg je vodilo Opekarstvo sa sjedištem u [adresa] i bilo je više takvih kompleksa u takvom objektu. Trebalo je biti 15 takvih objekata i 1 menza. Poznato mu je da je tužitelj nakon što odmaralište više nije bilo u funkciji kupio Ilovac i plaćao redovito komunalnu naknadu. Nije mu poznato ništa vezano za izgradnju i planiranje izgradnje odmarališta. Zna da je izgradnju financiralo društvo Ilovac d.d. i Ciglane Zagreb, a to mu je poznato, jer se tako o tome pričalo. Naveo je kako je predmetno odmaralište koristilo isključivo društvo Ilovac d.d. odnosno njegovi radnici i njihove obitelji. Kroz lipanj i rujan je odmaralište bilo na raspolaganju umirovljenicima, a ostatak godine radnicima. Nije mu poznato što se događalo nakon izlaska članova iz Opekarstva. Naveo je kako su imali jednu zaposlenicu iz Nina koja je bila zaposlena kao domarka a ostale poslove održavanja su vršili ostali radnici Ilovca. Naveo je i da je odmaralište ušlo u pretvorbeni kapital Ilovca. Ne zna ništa o razrješenju imovinsko pravnih odnosa prilikom istupanja Ilovca i čak misli da je istupio tužitelj, da je tada već on bio na mjestu G.

26. Iz iskaza svjedoka DČ, saslušanog zamolbeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u bitnome, proizlazi kako je on kao predsjednik upravnog odbora Ciglana Ilovac sudjelovao 26. rujna 1966. na skupštini Opekara Hrvatske koja se održavala u Ninu. Na toj je skupštini donesena odluka da će se ići u izgradnju naselja. U tom su naselju bili objekti koji bi služili kao odmarališta svakoj od ciglana. 11 ciglana je bilo voljno raditi za sve odmaralište i bio je planiran jedan centralni objekt koji bi služio svim ciglanama kao restoran, dućan i plan je bio da ga sve ciglane financiraju. Svaka je ciglana trebala financirati svoj objekt. Nositelj projekta je bila komora Opekara Hrvatske te se sve njima plaćalo. Društvo Ilovac d.d. je tako platio za svoj objekat dok je kasnije sudjelovao zajedno sa svim ostalim ciglanama u financiranju uspostave vodovoda i ugrađivanja trafostanica za električnu energiju. Ovo sve zna jer je sudjelovao i na sjednici radničkog savjeta i upravnog odbora na kojem su se takve odluke donosile. Odmaralište su koristili svi radnici i njihove obitelji ciglane Ilovac d.d. Imali su dogovor da su početkom i krajem sezone odmaralište koristili umirovljenici. Odmaralište je održavala jedna gospođa koja je bila u Ninu i uz to su i oni održavali odmaralište. Zadnja godina u kojoj su obavljeni veći poslovi vezano za održavanje odmarališta a u kojima je sudjelovao i svjedok je bila 1988. Koliko mu je poznato odmaralište se nije koristilo nakon 1990. Ugovor o gradnji predmetnog odmarališta je sklopio nositelj projekta Komora opekara Hrvatske, a izvođač je bilo društvo Našice. To društvo je izvodilo radove sve do 1970. kada je nastupila kriza. Kasnije su neke ciglane htjele nastaviti gradnju ali nisu mogli dovršiti ono što je bilo predviđeno građevinskom dozvolom, jer je nađena neka arheološka iskopina. Naveo je da je građevinsku i lokacijsku dozvolu izvadio nositelj projekta Komora opekara Hrvatske, a društvu Ilovac nikada nitko nije osporavao korištenje odmarališta. Nadalje je naveo kako mu nije ništa poznato vezano uz istup tužitelja iz udruženja, niti o načinu na koji su oni riješili imovinskopravne odnose. Nije mu poznato je li odmaralište ušlo u pretvorbeni kapital društva.

27. Iskazi svjedoka DČ i HČ po stavu ovoga suda samo potvrđuju korištenje odmarališta od strane radnika prednika tužitelja, ali ne dokazuju niti očito imaju saznanja o razrješenju međusobnih prava i obveza prednika tužitelja sa udruženjem, a navodi o načinu gradnje odnosno korištenja odmarališta samo potvrđuju sve ono što je u postupku već i utvrđeno – ali ničim nije osporena činjenica da je to odmaralište građeno odnosno korišteno upravo u svojstvu člana udruženja, a ne samostalno.

28. Iz iskaza ĆČ, zastupnika po zakonu tužitelja, u bitnome, proizlazi kako je on direktor tužitelja od 2019. i kod preuzimanja su ga prethodnici upoznali sa stanjem društva. Jedna od tema je bila i nekretnina u Ninu. Naime, prednik tužitelja Ilovac d.o.o. bio je član Opekarskog udruženja koje je vlasnik poluotoka u Ninu i to je društvo dalo Ilovcu priliku da izgradi odmaralište za svoje radnike. Ono je izgrađeno negdje 60-ih godina prošloga stoljeća i od tada pa do devastacije objekta u domovinskom ratu radnici prednika tužitelja su koristili taj objekt. Kod kupovine Ilovca od strane tužitelja ta je nekretnina procijenjena u imovinu. Tužitelj uredno plaća i vodovod.

29. Iz iskaza AČ, zastupnika po zakonu tuženika ad. 3., u bitnome, proizlazi kako je član uprave tuženika ad. 3. od 1. lipnja 2006. i prilikom preuzimanja je obaviješten da društvo raspolaže s nekretninom u Ninu koje je suvlasnik za 29% a ostali su suvlasnici bili IGM Slavonija, Ciglane Zagreb i Radnik Križevci. Nitko nije spominjao da bi C ili tužitelj bili vlasnici odnosno suvlasnici nekretnine. Poznato mu je da je Ilovac krajem 1999. istupio iz udruženja. Također mu je poznato da je 2010. pokrenut spor oko vlasništva na dijelu nekretnine. 2006. je završilo preoblikovanje tog cijelog zemljišta i tada su se njih 4 upisali kao suvlasnici predmetne nekretnine. Oni plaćaju komunalnu i vodnu naknadu, plaćali su i porez na kuću i to sveukupno 100.000,00 eura su platili po toj osnovi. Nije mu poznato tko je koristio tu nekretninu, zna da je udruženje gradilo nekretninu za svoje djelatnike. Nije mu poznato da postoji bilo koji dokument kojim bi se tužitelju dalo pravo na predmetnu nekretninu. Nije mu poznato postoji li ikakav dokument kojim bi društvo Ilovac razriješilo svoja prava i obveze sa udruženjem i isto tako mu nije poznato da je predmetna nekretnina ili njezin dio ikada pripadao tužitelju kao niti je li tužitelj ikada tražio ikakvu naknadu za istup iz udruženja. Njih četiri su bili članovi GIU Opekara i kada je ono prestalo postojati vlasnici su postali njegovi dotadašnji članovi.

30. Zastupnici po zakonu kao i svjedok SČ, očekivano, iskazuju s ciljem uspjeha njihove tužene strane u postupku, ali su njihova saznanja također i neposredna te u sukladnosti s ostalim dokazima izvedenim u tijeku ovoga postupka.

31. Tužitelj pravo vlasništva realnog dijela predmetne nekretnine prvo izvodi iz činjenice da prilikom istupa iz Udruženja opekara Hrvatske nije bio obeštećen te smatra da mu pripada predmetna nekretnina kao ranijem članu udruženja.

32. Nadalje, smatra da je pravo vlasništva realnog dijela predmetne nekretnine stekao i građenjem o čemu sudu dostavlja dokumentaciju iz koje je razvidno da je istome bilo dodijeljeno pravo građenja, da je bio investitor u odmaralište u Ninu te da su u korist njega odnosno njegovog pravnog prednika izdane sve potrebne dozvole (uporabna, odobrenje za građenje i ostalo).

33. Zaključno, tužitelja navodi da je vlasništvo realnog dijela predmetne nekretnine stekao dosjelošću, jer istu posjeduje više od 60 godina te je u tom periodu njegov posjed kvalificiran odnosno samostalan (tužitelj i njegovi prednici su se koristili s nekretninom kao da su njezini vlasnici sukladno čl. 11. st. 1. ZV-a), zakonit (Pravilnik od 28. rujna 1967. predstavlja valjan pravni temelj posjedovanja sukladno čl. 18. st. 1. ZV-a), istinit (nije stečen silom, potajno, prijevarom ni zlouporabom povjerenja) i pošten.

34. Prigovori tuženika ad. 3. su neosnovani. Prigovor pravomoćno presuđene stvari je neosnovan iz razloga što ne postoji objektivni identitet predmetnoga spora i spora na koji se tuženik ad. 3. poziva, jer se u tom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-1459/10 utvrđivalo stjecanje valjanog pravnog osnova – što je bitno različito od ovoga predmeta gdje se utvrđuje je li tužitelj vlasnik – i to idealnog dijela cijele predmetne nekretnine dok u ovom predmetu tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva na točno određenom realnom dijelu nekretnine.

35. Nadalje, neosnovan je i prigovor prekluzije, jer se ovdje radi o pravoj vlasničkoj tužbi pri podnošenju koje tužitelj odnosno osoba koja traži utvrđenje prava vlasništva nije vezana za rok. Neosnovano je pozivanje tuženika ad. 3. na rokove sukladno postupku preoblikovanja zemljišne knjige, jer se ovdje ne radi o tužbi za ispravak.

36. Prema odredbi čl. 114. ZV-a vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. St. 2. je određeno da je na temelju stavka 1. ovoga članka stečeno pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

37. Nadalje, kada govorimo o stjecanju prava vlasništva temeljem zakona, prema čl. 129. ZV-a, kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka.

38. Također, čl. 159. ZV-a je određeno da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

39. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je kako je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

40. Naime, ovaj sud smatra kako tužitelj ničim nije dokazao da bi stekao pravo vlasništva istupom iz udruženja odnosno da bi mu radi činjenice istupa iz društva pripadalo pravo vlasništva realnog dijela nekretnine. Sva dokumentacija upućuje na to da su prilikom istupa prednika tužitelja 31. prosinca 1999. samom činjenicom istupa svi njihovi međusobni odnosi bili razriješeni, a iz ničega ne proizlazi da bi preostala neka obveza udruženja prema predniku tužitelja. Pored prednika tužitelja još je bilo društava koja su na ovaj ili onaj način istupila iz društva, ali i dalje su samo vlasnicima predmetne nekretnine uknjižena upravo ova četiri tužena društva sukladno odluci skupštine Opekarstva - gospodarskog interesnog udruženja hrvatskih opekara od 19. srpnja 2000. i ni jedno drugo društvo koje je ranije istupilo iz udruženja.

41. Nadalje, da bi stekao pravo vlasništva odnosno suvlasništva neke nekretnine pravni subjekt mora najprije dokazati posjed te nekretnine kao i činjenicu da tu nekretninu posjeduje za sebe a ne za drugoga te da ju posjeduje kao vlasnik. Sud smatra kako tužitelj te pretpostavke u ovoj pravnoj stvari nije dokazao. Naime, nesporno je da je osobnost trgovačkog društva, a kakvo je bilo i Opekarsko udruženje, odvojena i nepovezana sa osobnošću njegovih članova. Nesporno je tužitelj u vrijeme izgradnje objekta odmarališta u Ninu bio član udruženja i dobio odobrenje za građenje kao i investirao u gradnju i sklapao ugovor s izvođačima radova, ali, po stavu ovoga suda, to prednik tužitelja nije radio za sebe već kao član udruženja i takvo stajalište suda potvrđuje cjelokupni dokazni postupak – kako materijalni tako i personalni dokazi izvedeni u ovom postupku.

42. Ne bi bili točni navodi tužitelja da je njegov posjed bio samostalan – nekretninu su mogli koristiti radnici društava koja su članovi udruženja; zakonit – temeljem dokumentacije koju je dostavio u spis, kako je i ranije navedeno, prednik tužitelja je mogao posjedovati predmetnu nekretninu, ali ne za sebe već kao član udruženja; istinit – doista nije stečen silom, potajno prijevarom ni zlouporabom povjerenja; pošten – nije, ako govorimo o posjedu nekretnine kao da je vlasnik, jer ju kao takvu nije posjedovao.

43. U odnosu na račune Vodovoda d.o.o. sud smatra kako isti ne mogu biti dokazom stečenog prava vlasništva (ni suvlasništva) neke nekretnine.

44. Slijedom svega iznesenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a pa sud sukladno uspjehu tuženika u odnosu na tužitelja priznaje tuženicima troškove, sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; u daljnjem tekstu: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi:

- tuženiku ad. 1. priznaje se trošak sastava odgovora na tužbu od 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) te trošak zastupanja na ročištima održanim 2. svibnja 2024., 26. rujna 2024., 28. studenoga 2024., 5. prosinca 2024., 31. srpnja 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) što prema vrijednosti boda od 2,00 eura i uz pripadajući PDV ukupno iznosi 3.750,00 eura.

- tuženiku ad. 2. priznaje se trošak sastava odgovora na tužbu od 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) te trošak zastupanja na ročištima održanim 2. svibnja 2024., 26. rujna 2024., 28. studenoga 2024., 5. prosinca 2024., 31. srpnja 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i to sukladno zahtjevu tuženika ad. 2., jer sud ne može traženje tuženika kod donošenja odluke prekoračiti – ukupno 1.500,00 eura te

- tuženiku ad. 3. priznaje se trošak sastava odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 10. svibnja 2024. od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) te trošak zastupanja na ročištima održanim 2. svibnja 2024., 26. rujna 2024., 28. studenoga 2024., 5. prosinca 2024., 10. travnja 2025. i 31. srpnja 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) što prema vrijednosti boda od 2,00 eura i uz pripadajući PDV ukupno iznosi 5.000,00 eura.

46. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zadru 12. rujna 2025.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun. uz poziv za plaćanje sudske pristojbe za presudu u iznosu od 180,50 eura

- Tuženiku ad.1. po pun.

- Tuženiku ad.2. po pun.

- Tuženiku ad.3. po pun.