REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1562/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ramona Karakaš-Kovačević, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika MONTING d.o.o., Zagreb, Svetice 21, OIB: 50374895710, kojeg zastupaju punomoćnici Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvvu Buterin & partneri u Zagrebu i punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Radelić u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ramone Karakaš-Kovačević, odvjetnice, punomoćnika tuženika Igora Radelića, odvjetnika i Dore Cvijanović, odvjetnice, 12. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku MONTING d. o. o. za proizvodnju i montažu Zagreb, Svetice 21, OIB: 50374895710 da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati manje isplaćene plaće, naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, dodatak po osnovi prekovremenog rada, rada subotom, blagdanom ili neradnim danima, dodatak na radni staž (minuli rad), putne troškove, stan, terenski dodatak, dnevnicu za rad na terenu, dodatak za otežane uvjete rada, smjenski rad, prigodnu nagradu, jednokratni dodatak na plaću, odnosno sva materijalna prava sukladno Ugovoru o radu (čl. 3.), Zakonu o radu (čl. 81.), Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo (čl. 41. do čl. 56), Dodatku kolektivnog ugovora za graditeljstvo za upućivanje radnika u inozemstvo (čl. 15) i Pravilniku o radu. i to za period od 01.10.2019. do 03.05.2024. u iznosu čiju će visinu tužitelj odrediti po dostavi sve potrebne dokumentacije i provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3% poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 01. srpnja te godine sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3% poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima i od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe, s time da tužitelj sukladno čl.186.b.st.3. Zakona o parničnom postupku zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik dostavi potrebne podatke te prema iznosima utvrđenim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.“

II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove od 2.500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio zaposlen kod tuženika u vremenu od 11.10.2017. do 03.05.2024. na radnom mjestu električar. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 28.06.2018. te Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvo isti dan 28.06.2018. temeljem kojeg je tužitelj upućen na privremen rad u inozemstvo kao izaslani radnik. Ugovorena je bruto plaća po satu 11,25 eur. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 26.11.2019. te Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu istog dana 26.11.2019. Ugovorena je bruto plaća po satu 11,25 eur. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 30.11.2021. i Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu isti dan 30.11.2021. ugovorena je bruto plaća po satu 11,50 eur. Tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora o radu za privremeno upućivanje na rad u inozemstvo 23.08.2022. Ugovorena je bruto plaća po satu 11,50 eur. Tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora o radu za privremeno upućivanje na rad u inozemstvo 20.02.2023. Ugovorena je bruto plaća po satu 12,00 eur. Tužitelj navodi da mu tuženik nije isplatio sve odrađene sate, nije mu isplaćivao plaću, naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, dodatak po osnovi prekovremenog rada, rada subotom, blagdanom ili neradnim danima, dodatak na radni staž (minuli rad), putne troškove, terenski dodatak, dnevnicu za rad na terenu, dodatak za otežane uvjete rada, smjenski rad, prigodnu nagradu, jednokratni dodatak na plaću, odnosno sva materijalna prava sukladno Ugovoru o radu (čl. 3.), Zakonu o radu (čl. 81.), Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo (čl. 41. do čl. 56), Dodatku kolektivnog ugovora za graditeljstvo za upućivanje radnika u inozemstvo (čl. 15.) i Pravilniku o radu. Tuženik je tužitelju u isplatnim listama prikazao i isplatio manje sati nego je tužitelj odradio. Radno vrijeme kod tuženika je bilo od 07,00 h do 17,00 h od ponedjeljka do petka, a subotom od 07,00 h do 12,00 h. Tuženik nije pravilno evidentirao satnicu. Tuženik je tužitelju pisao satnicu kao da radi svaki dan 8 sati, a tužitelj je radio po 9 i 10 sati dnevno. Također navodi da mu u radne sate nije pisao vrijeme koje je tužitelj svaki dan proveo na pauzi. Tužitelj je radio na terenu i u otežanim uvjetima rada na temperaturama iznad 35 stupnjeva celzijusa. Tuženik tužitelju nije evidentirao niti platio rad subotom. Temeljem čl. 41. Kolektivnog ugovora tužitelj ima pravo na dodatak za radni staž kojeg mu tuženik nije isplaćivao. Obzirom da tuženik tužitelju nije isplaćivao plaću sukladno Ugovoru o radu, Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu samim tim niti naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora nije dobro obračunao niti platio jer tužitelju za vrijeme godišnjeg odmora pripada plaća u visini prosječne plaće u protekla tri mjeseca ili iz prethodnog mjeseca ako je to povoljnije (čl. 81. Zakona o radu, čl. 49 Kolektivnog ugovora). Tuženik tužitelju nije platio jednokratni dodatak na plaću temeljem čl. 47. Kolektivnog ugovora. Tuženik tužitelju nije isplaćivao terenski dodatak, naknadu za odvojeni život niti dodatak za upućivanje (čl. 54., 55. Kolektivnog ugovora, čl. 15. Dodatka Kolektivnom ugovoru). Tuženik tužitelju nije plaćao troškove prijevoza na posao ( čl. 56. KU). Tužitelj je bio smješten u Weiden in der Oberplatz, a mjesto rada u Luhe- Wildenau je bilo udaljeno 11,5 km od mjesta stanovanja te si je morao sam osigurati prijevoz. Mjesečna karta vlakom iznosi 86,00 eur. Tužitelj tužbom potražuje od tuženika pojedine neisplaćene odnosno manje isplaćene plaće, naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, dodatak po osnovi prekovremenog rada, rada subotom, blagdanom ili neradnim danima, dodatak na radni staž (minuli rad), putne troškove, terenski dodatak, dnevnicu za rad na terenu, dodatak za otežane uvjete rada, smjenski rad, prigodnu nagradu, jednokratni dodatak na plaću, odnosno sva materijalna prava sukladno Ugovoru o radu (čl. 3.), Zakonu o radu (čl. 81.), Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo (čl. 41. do čl. 56), Dodatku kolektivnog ugovora za graditeljstvo za upućivanje radnika u inozemstvo (čl. 15.) i Pravilniku o radu, i to za period od 01.10.2019. do 03.05.2024. Tužitelj na temelju odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku podnosi stupnjevitu tužbu, a konačni iznos će odrediti odnosno urediti tužbeni zahtjev kada se pribavi kompletna dokumentacija i provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Budući da, sukladno čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev te dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da tužiteljeva tužba, prvenstveno, nema određen niti tužbeni zahtjev, to je jasno da je tužbu potrebno odbaciti. Što se pak osnovanosti tužbe tiče, tuženik ne spori da je tužitelj temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme i Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu bio kod tuženika zaposlen na radnom mjestu električar te da se u periodu od listopada 2019. do svibnja 2024. (utuženi period) nalazio na radu u inozemstvu. Međutim, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da mu tuženik kao poslodavac nije isplatio sve odrađene sate i naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, da mu nije platio prekovremene sate, rad blagdanom ili u neradne dane, dodatak za otežane uvjete rada te smjenski rad niti troškove prijevoza na posao, kao i navode o tome da mu, sukladno odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora o graditeljstvu, nije uvećavana plaća za 0,5% za svaku godinu radnog staža. Ističe da evidencija radnog vremena koju je izradio sam tužitelj zasigurno ne predstavlja dokaz o broju odrađenih prekovremenih sati, budući da je u proizvoljnoj vlastitoj evidenciji broja prekovremenih sati tužitelj mogao naznačiti bilo što. S druge strane, tuženik u prilogu dostavlja Izvještaje sati tuženika za utuženo razdoblje u kojima su navedeni sati rada, a temeljem kojih izvještaja sati je tužitelju isplaćivana plaća. S obzirom na to da je tužitelj dobrovoljno upućen na rad u inozemstvo s ciljem veće zarade, a da je tuženik od trećih vršio naplatu po isporuci predmeta ugovaranja, radnici koji su ulagali veći napor da bi isporuka bila prije ugovorenog roka, mogli su u okviru dopuštenih radnih sati dodatno ostati na gradilištu, što je bilo isključivo njihova dobra volja, bez ikakvog naloga poslodavca. No, takve radnike, između ostalih i tužitelja, koji su doprinijeli poslodavcu u ostvarenju većeg broja isporuka, tuženik je prepoznao kao vrijedne i lojalne te ih je nagrađivao s iznosima stimulacije, što je za tužitelja vidljivo iz njegovih obračunskih lista. Tužitelj je, naime, s ovakvim načinom bio upoznat te ga nije ranije osporavao. Odredbom čl. 70. Kolektivnog ugovora propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Radnici tuženika imaju uvid u svoje platne liste, pa tako i tužitelj, ali tužitelj niti jednom tijekom trajanja radnog odnosa nije ukazivao na bilo kakve propuste vezane uz prekovremeni rad niti je ukazivao na neispravnost svojih platnih listi (koje su mu nedvojbeno bile dostupne). U odnosu na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao nije sporno da je odredbom čl. 56. Kolektivnog ugovora propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Međutim, Kolektivni ugovor i Dodatak Kolektivnom ugovoru, na koji se tužitelj u tužbi poziva, u čl. 1. st. 2. navodi da se na inozemnim gradilištima primjenjuje Dodatak Kolektivnom ugovoru za upućivanje radnika na rad u inozemstvo. Istim pak nije propisana obveza tuženika da snosi troškove prijevoza tužitelju na posao i s posla, već samo, u čl. 15., određuje mogućnost da poslodavac osigura smještaj ili isplaćuje naknadu za smještaj radniku, koji smještaj je tuženik, uostalom, i osigurao. Slijedom iznesenog, tužitelj nema pravo na trošak prijevoza već po samom Dodatku Kolektivnom ugovoru za upućivanje radnika u inozemstvo, a okolnost da je tuženik osigurao prijevoz ide u prilog tužitelju, ali nije i obveza tuženika. S obzirom na to da je tužitelj od strane tuženika imao organiziran prijevoz s posla i na posao, to je jasno da istome nije mogao nastati trošak prijevoza koji bi mu tuženik kao poslodavac bio dužan isplaćivati, odnosno trošak koji bi išao na teret tuženiku. U odnosu na povećanje plaće po svakoj godini radnog staža tuženik ističe kako nije sporno ni to da je odredbom čl. 56. Kolektivnog ugovora propisano kako se osnovna plaća radnika povećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, međutim, tuženik u cijelosti osporava navode o tome kako radniku navedeno povećanje nije obračunato. Ističe se da tužitelj tužbom samo paušalno navodi da potražuje i terenski dodatak, dnevnicu za rad na terenu, dodatak za otežane uvjete rada, smjenski rad, prigodnu nagradu, jednokratni dodatak na plaću, a u tužbi nema niti jedne činjenice koja bi potvrđivala takve navode i zahtjeve u smislu čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbaciti predmetnu tužbu kao nepotpunu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i tužitelja obvezati da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka uvećane za zatezne kamate od presuđenja do isplate.

3. Tijekom postupka tuženik u bitnom navodi da je tužitelj bio izaslani radnik kod tuženika u njegovu podružnicu u SR Njemačkoj te da je radio sukladno Ugovorima o radu za privremeno upućivanje u inozemstvo, odnosno Dodatku ugovora o radu za privremeno upućivanje na rad u inozemstvo te da se na tužitelja kao izaslanog radnika primjenjuje njemački Zakon o upućivanju radnika (Arbeitnehmer-Entsendegesetz – AEntG) usklađen s Direktivom EU 2018/957 (ranije 96/71/EZ) o izaslanim radnicima. Nadalje navodi kako su tužitelju priznata sva prava na način i u opsegu kako ih propisuju obvezatni propisi zemlje rada, te odredbe Dodatka KUG-a, RH, Pravilnika o radu za izaslane radnike tuženika te predmetnih ugovora za izaslanje na rad u inozemstvo te da su uvjeti rada za tužitelja povoljniji u SR Njemačkoj nego u RH, te je iz tog razloga tužitelj prihvatio obavljati rad za tuženika u SR Njemačkoj. Također navodi da tužiteljeva evidencija radnog vremena, koju dostavlja uz tužbu ne prikazuje stvarno radno vrijeme tuženika, budući da je ista u suprotnosti s radnim vremenom tuženika na inozemnom gradilištu Siemens te je protivna obvezim propisima njemačkog radnog prava u pogledu pauza, pa je stoga neživotna i sačinjena isključivo za potrebe ovog postupka. Tuženik navodi da sukladno materijalnom pravu koje se u ovom predmetu treba primijeniti tužiteljeva potraživanja nisu osnovana.

4. Tužitelj osporava navode tuženika te ističe kako je predmet ovog spora potraživanje manje isplaćene plaće na ime materijalnih prava radnika a na koja se prava primjenjuju propisi Republike Hrvatske s obzirom da je odnos između stranaka ovog postupka uređen ugovorom o radu i istim je ugovorena primjena hrvatskog prava u skladu sa Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja i Uredbom Rim 1, dok pak eventualni propisi koji se primjenjuju na upućenog radnika navedeno ne isključuju, a sve sukladno čl. 8. st. 1. Zakona o radu, a svakako da se primjenjuje povoljnije pravo za radnika.

5. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis. Odbijeno je izvođenje personalnih dokaza i provođenje knjigovodstvenog-financijskog vještačenja i grafološkog vještačenja kao suvišno a iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika tuženika od tuženika kao bivšeg poslodavca za isplatom razlike plaće po osnovi prekovremenog rada, te ostalih dodataka na plaću, za razdoblje od 1.10.2019. do 3.5.2024. za vrijeme privremenog rada u Njemačkoj kao izaslanog radnika temeljeći isto na odredbama Ugovora o radu, Zakona o radu, Kolektivnog ugovora za graditeljstvo, Dodatka kolektivnog ugovora za graditeljstvo za upućivanje radnika u inozemstvo i Pravilnika o radu.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao izaslani radnik kod tuženika u njegovoj podružnici u Saveznoj Republici Njemačkoj te da su stranke u predmetnim ugovorima o radu za privremeni rad u inozemstvu ugovorile primjenu hrvatskog prava, dok je među strankama sporno koja pravna pravila se primjenjuju u konkretnom predmetu radi ocjene osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva, pa shodno tome i osnovanost zahtjeva tužitelja.

9. Sporna je primjena mjerodavnog prava, osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Budući da su stranke ugovorile primjenu hrvatskog prava te da isto nije sporno strankama postupka, ovaj sud nije utvrđivao pravno relevantne činjenice kojima se u sporu s prekograničnim elementnom utvrđuje pravo koje se primjenjuje, već je sukladno načelu “Iura novit curia” utvrdio sadržaj materijalnog prava te njegovu pravilnu primjenu kao i primjenu pravne stečevine (acquis communautaire) Europske unije.

11. Polazeći od odredbi Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 115/15, 26/18, 93/20, 104/20,115/22, 94/23, 29/24, dalje; KUG), kao izvora prava, ovaj sud ističe načelo teritorijalnosti kao jedno od temeljnih načela pravnog sustava Republike Hrvatske, koje je propisano u članku 1. KUG-a, koji navodi da se odredbe ovog kolektivnog ugovora primjenjuju na teritoriju Republike Hrvatske, dok se na inozemnim gradilištima primjenjuje Dodatak Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (dalje: Dodatak KUG), i to u mjeri u kojoj nije u suprotnosti s propisima zemlje rada.

12. Također, čl. 97. KUG-a propisuje da Dodatak KUG-a, kojim se uređuju prava i obveze te uvjeti rada radnika koje poslodavac upućuje na rad na inozemna gradilišta, sastavni je dio ovog Kolektivnog ugovora.

13. Nadalje, članak 1. Dodatka KUG-a utvrđuje da se njime uređuju prava, obveze i uvjeti rada radnika koje poslodavac upućuje na inozemna gradilišta, dok je čl. 2. st. 3. propisano da, kada se radnik upućuje na rad u inozemstvo u zemlje u kojima je na upućene radnike obvezna primjena propisa zemlje rada ili njezinih obvezatnih kolektivnih ugovora, na ugovore o radu i druga prava i obveze primjenjivati će se obvezatni propisi zemlje rada, dok se u slučaju suprotnosti propisa zemlje rada u odnosu na propise u Republike Hrvatske, a po istoj osnovi, radniku priznaje pravo na zakonski propisani minimum u zemlji rada.

14. Prema ocjeni suda, navedena odredba čl. 2. st. 3. Dodatka KUG-a predstavlja kolizijsku normu, te ima karakter prisilnog propisa (ius cogens), čija primjena ne ovisi o volji stranaka, već obvezuje nadležna tijela.

15. Nadalje, odredba čl. 15. Dodatka KUG-a navodi da u slučaju znatne razlike između plaća u Republici Hrvatskoj i viših plaća u zemlji rada, ugovorne strane su suglasne sa smanjenjem obima materijalnih prava radnika upućenih na rad u inozemstvo, no ipak, poslodavac u pravilu osigurava »Dodatak za upućivanje« u vidu smještaja ili naknade za smještaj, pri čemu se iznos naknade određuje ovisno o visini stvarnog troška.

16. Sud stoga zaključuje da odredbe Dodatka KUG-a u konkretnom predmetu imaju prednost u odnosu na Kolektivni ugovor za graditeljstvo te da njihova primjena osigurava usklađenost s obveznim propisima zemlje rada, ali i zaštitu minimuma materijalnih prava radnika u inozemstvu.

17. Ovakav stav suda potvrđuje odredba čl. 2. Dodatka KUG-a, koja razlikuje situaciju iz stavka 2. koji u bitnome navodi, da kada se radnika upućuje na rad u inozemstvo u zemlje u kojima je dopušteno uvjete rada urediti neovisno od propisa zemlje rada, na ugovor o radu primjenjivat će se propisi RH i odredbe ovog Ugovora, od situacije iz stavka 3. koji u bitnom navodi, da kad se radnik upućuje na rad u inozemstvo, u zemlje u kojima je na upućene radnike obvezna primjena propisa zemlje rada, primjenjivati će se obvezatni propisi zemlje rada.

18. U konkretnom predmetu za sud je nesporno da se radi o situaciji iz čl. 2. st. 3. Dodatka KUG-a, budući da zemlja rada, ovdje SR Njemačka, propisuje obvezatnu primjenu Zakona o upućivanju radnika (Arbeitnehmer-Entsendegesetz – dalje AEntG) na sve radnike koje inozemni poslodavac upućuje na rad na njezino područje.

19. Naime, u konkretnom predmetu je utvrđeno, a među strankama je nesporno, da se rad obavljao na području SR Njemačke, u kojoj zemlji je propisana obvezna primjena AEntG-a.

20. Također, Kolektivni ugovor sindikalne podružnice tuženika iz 2021. godine (KU/21), u čl. 1. st. 1. propisuje da je ovaj ugovor važeći na području županija u RH, gdje poslodavac obavlja djelatnost, dok u stavku 2. navodi da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje na inozemnim gradilištima, kada to nije u suprotnosti s propisima i kolektivnim ugovorima zemlje rada, dok u članku 110. propisuje da se prava, obveze i uvjeti rada upućenih radnika uređuju Pravilnikom o izaslanim radnicima, koji mora biti usklađen s Dodatkom Kolektivnog ugovora.

21. Uvidom u spis sud je utvrdio da Pravilnik o radu o izaslanim radnicima tuženika koji je u primjeni od 28.7.2022. (dalje: Pravilnik) u čl. 2. st. 2. navodi, da kad se radnik upućuje na rad u inozemstvo u zemlje u kojima je na izaslane radnike obvezna primjena propisa zemlje rada na ugovore o radu i druga prava i obveze primjenjivat će se obvezni propisi zemlje rada, odnosno istom će se priznati najmanje zakonski propisan minimum prava zemlje rada.

22. Nadalje, čl. 10. st. 1. Pravilnika navodi da radnik upućen na rad u inozemstvo ostvaruje pravo na troškove prvog dolaska u zemlju rada i troškove povratka u RH nakon završetka izaslanja, i to u visini troškova javnog prijevoza. Nadalje propisuje, da poslodavac ne snosi troškove prijevoza na posao i s posla za vrijeme trajanja izaslanja, ne snosi troškove prehrane, ne snosi troškove dnevnice za rad na terenu niti troškove s osnove odvojenog života. Obveza poslodavca je snositi samo one troškove koji su izričito utvrđeni pravilnikom ili ako prema obvezatnim propisima zemlje rada nije drugačije propisano, dok je u stavku 3. propisano da samo smještaj radnika za vrijeme rada u inozemstvu osigurava i/ili plaća poslodavac, osim ako se poslodavac ne dogovori s radnikom drugačije. Navedena odredba usklađena je s čl. 15. Dodatka KUG-a, koji materijalna prava radnika upućenih na rad u inozemstvo propisuje u vidu smještaja ili naknade za smještaj.

23. Sud je utvrđujući sadržaj stranog prava, nesporno utvrdio da je njemački zakon AEntG implementirao Direktivu (EU) 2018/957 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. godine kojom se mijenja Direktiva 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga.

24. Prema ocjeni suda, u hrvatskom pravu, strano pravo smatra se pravom, a ne činjenicom, te je dužnost suda utvrditi njegov sadržaj. Navedeno propisuje članak 8. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ br. 101/17, 67/23; dalje: ZMPP), kojim je propisano da sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske utvrđuje sadržaj prava strane države po službenoj dužnosti. Nadalje, stavak 2. istog članka propisuje da se pravo strane države primjenjuje na način kako se tumači u toj državi.

25. Sud je cijenio vjerodostojnim ovjerene prijevode po sudskom tumaču relevantnih propisa njemačkog prava te sudsku praksu njemačkih sudova LAG 3 Sa 113/14, te BAG 5 AZR 362/16, koju je sukladno čl. 8. st. 4. ZMPP-a dostavio tuženik, sve u skladu s načelom efikasnosti i hitnosti u rješavanju radnih sporova.

26. Sud nalazi da čl. 2. stavak 1. AEntG-a propisuje da se radnici poslodavca iz inozemstva poslani na rad u Njemačku podvrgavaju svim pravno obvezujućim odredbama njemačkih propisa o plaći, naknadi plaće za prekovremeni rad, godišnjem odmoru, radnom vremenu i odmorima, rasporedu radne snage, zaštiti zdravlja i sigurnosti, smještaju, zaštiti trudnica, rodilja, djece i mladih, ravnopravnosti spolova, zaštiti od diskriminacije te naknadama za putovanje, smještaj i prehranu.

27. Nadalje, čl. 13. b. AEntG-a, navodi da u situaciji kada strani poslodavac upućuje radnika na teritorij Savezne Republike Njemačke na razdoblje duže od 12 mjeseci na rad, primjenjuju se dodatni uvjeti rada propisani zakonima, administrativnim aktima i općim kolektivnim ugovorima koji važe na području SR Njemačke, osim odredbi koje se odnose na formalne uvjete radnog odnosa i sustav mirovinskog osiguranja.

28. S obzirom da AEntG samo taksativno navodi radne uvjete, na koje se primjenjuju pravno obvezujuće odredbe njemačkog prava, sud utvrđuje da je isti lex generalis u odnosu na konkretne zakonske odredbe, koje određuju sadržaj tih materijalnih prava i materijalno pravne institute koji iz takvih prava proizlaze, poput instituta zastare.

29. Sud utvrđuje da u situaciji, kada se rad obavlja na njemačkom teritorijalnom području u odnosu na izaslanog radnika, relevantni propisi su Zakon o minimalnoj plaći (MiLoG), Zakon o radnom vremenu (ArbZG), Zakon o minimalnom godišnjem odmoru (BUrlG), Zakon o zaštiti na radu (ArbSchG), Zakon o nastavku isplate plaće tijekom bolesti (EFZG), Zakon o općoj jednakosti (AGG), njemački Građanski zakonik (BGB) i dr. kao lex specialis.

30. Ovaj sud, sukladno čl. 221. st. 4. ZPP-a, smatra notornom činjenicom, koja ne zahtijeva posebno dokazivanje, da su prosječne plaće usporedivih zanimanja u Saveznoj Republici Njemačkoj znatno više od prosječnih plaća u Republici Hrvatskoj, a isto proizlazi i iz službenih statističkih podataka koje kontinuirano prate i objavljuju nadležna nacionalna tijela Republike Hrvatske, uključujući statističke i financijske institucije te poreznu administraciju, kao i odgovarajuće statističke i financijske institucije Europske unije, te su u široj javnosti opće poznate i nesporne.

31. No ipak, sud je uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrdio da je primjerice u Dodatku ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 20.2.2023. tužitelju određena plaća u iznosu od 12,00 eura bruto po satu za radno mjesto električara, dok je u Ugovoru o radu tužitelja na neodređeno vrijeme za rad u Republici Hrvatskoj od 30.11.2023. u članku 2. ugovorena plaća od 5,50 eura bruto po satu za isto radno mjesto.

32. Također, uvidom u predmetni Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu od 11. lipnja 2021. utvrđeno je da je u ugovorena osnovna plaća od 11,25 eura bruto po satu, dok je u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za rad tužitelja u RH od 30.11.2021. ugovorena osnovna plaća od 31,75 kuna bruto po satu.

33. Ovaj sud smatra da satnica predstavlja ključni element ekonomskog aspekta radnog odnosa te objektivno ukazuje na povoljnije ili nepovoljnije uvjete zaposlenja. U konkretnom slučaju, nesporno je da uvjeti rada tužitelja ne odstupaju od standarda propisanih za izaslane radnike u SR Njemačkoj niti se mogu smatrati manje povoljnijim uvjetima u odnosu na one koje bi tužitelj ostvario na radu u RH.

34. Sud je nakon izvršenog uvida u Odluku o radnom vremenu od 13.05.2019. koju je dostavio tužitelj, utvrdio kako ista ne predstavlja odluku o radnom vremenu tužitelja, već se odnosi na radno vrijeme tuženika na radilištu Siemens.

35. Sud utvrđuje da se tužitelj neosnovano poziva na čl. 3. Ugovora o radu, jer isti ne predstavlja izvor prava u konkretnoj situaciji već to čine posebni ugovori odnosno dodaci ugovoru o radu za privremeno obavljanje rada u inozemstvu, što nesporno proizlazi iz čl. 1. st. 2. tih ugovora.

36. Nadalje, prema ocjeni suda, člankom 15. Dodatka KUG-a i člankom 10. st. 1. Pravilnika nije propisana obaveza tuženika da u konkretnoj situaciji osigura prijevoz niti nadoknadi trošak prijevoza tužitelju s posla i na posao, a isto je u skladu s čl. 2. st. 1. t. 8. AEntG-a, u svezi sa stavkom 3. istog članka.

37. U skladu s odredbama zakona, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, sud utvrđuje, da tužitelju ne pripadaju putni troškovi, terenski dodatak, dnevnica za rad na terenu, dodatak za otežane uvjete rada, naknada za smjenski rad, prigodna nagrada, jednokratni dodatak na plaću niti bilo koja druga materijalna prava izvan odredbi članka 15. Dodatka KUG-a i članka 10. stavka 1. Pravilnika, te izvan obveznih propisa članka 2. AEntG-a.

38. Sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao obavljanje rada pod otežanim uvjetima niti postojanje smjenskog rada kod tuženika. Navodi tužitelja nisu potvrđeni ni ugovorima o radu za privremeni rad u inozemstvu, ni Pravilnikom, niti obavijestima o radnom vremenu tuženika na gradilištu Siemens. Nadalje, tuženik je naveo da je poseban režim rada uveden tijekom pandemije COVID-19, u skladu s obveznim smjernicama nadležnih tijela SR Njemačke, s ciljem zaštite zdravlja radnika i osiguranja prava na rad, što se ne može smatrati smjenskim radom u smislu zakona, te da se rad tužitelja kao električara nije obavljao u uvjetima koji bi se smatrali otežanim.

39. Sud utvrđuje da AEntG u čl. 2. st. 1. propisuje, da se na plaće i naknade za prekovremeni rad primjenjuje njemačko pravo, kada se rad obavlja na teritoriju SR Njemačke, dok Zakon o radnom vremenu Savezne Republike Njemačke (ArbZG) ne propisuje zakonsku obvezu isplate uvećane osnovice niti dodataka za prekovremeni rad. Nadalje, ugovorima o radu za privremeni rad u inozemstvu, koje su sklopile stranke ovog postupka, nije predviđena obveza poslodavca, ovdje tuženika na isplatu uvećane satnice za prekovremeni rad. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da se prekovremeni rad tužitelja kao izaslanog radnika za rad koji je obavljao u SR Njemačkoj obračunava po istoj osnovnoj satnici kao i redovan rad, što je usklađeno i sa sudskom praksom njemačkih radnih sudova.

40. Nadalje, sud je cijenio pravni okvir utvrđen člankom 3. stavkom 1. Direktive (EU) 2018/957 kao sekundarni izvor prava, prema kojem države članice, neovisno o pravu mjerodavnom za radni odnos, radnicima upućenima na njihovo državno područje osiguravaju jednak postupak glede temeljnih uvjeta rada, pa pod točkom (c) istog članka navodi primitke od rada uključujući i prekovremeni rad, dok u nastavku Direktiva izričito određuje da se sadržaj pojma „primitci od rada“ utvrđuje nacionalnim pravom i/ili praksom države članice u koju je radnik upućen, u ovom konkretnom predmetu pravom i/ili praksom SR Njemačke.

41. Sud je nadalje, razmatrajući navode tužitelja u pogledu zaštite prava temeljenih na povoljnijim uvjetima rada, s jedne strane, te zahtjeve tuženika za zaštitom slobode pružanja usluga i sprječavanjem narušavanja tržišne konkurencije, s druge strane, utvrđuje da tuženik de iure nije pravno obvezan isplaćivati dodatnih 30 % ili 50 % naknade za prekovremeni rad tužitelju, koji djeluje kao izaslanik radnika u Saveznoj Republici Njemačkoj, dok bi nametanje takve obveze de facto dovelo tuženika u nekonkurentan položaj zbog dodatnog troška, uz gotovo dvostruko višu satnicu u Njemačkoj, čime bi se nerazmjerno ograničila njegova sloboda pružanja usluga.

42. Sud Europske unije u predmetu Laval (C-341/05) izričito je sprječio takve posljedice, naglašavajući da bi takvo postupanje bilo u suprotnosti s načelima slobode pružanja usluga zajamčenim člankom 56. UFEU, kojim se zabranjuje nametanje dodatnih financijskih tereta poslodavcima iz drugih država članica ukoliko nisu nužni za zaštitu radnika te stvaraju nerazmjernu prepreku tržišnom natjecanju.

43. Povoljniji uvjeti rada za upućene radnike primjenjivi su isključivo kada proizlaze iz pravnih izvora bez teritorijalnog ograničenja, poput ugovornih odredbi između radnika i poslodavca, ili kada čine minimalne uvjete države domaćina. Budući da tužiteljev zahtjev za dodatnom stopom uvećanja prekovremenog rada nije dio obvezatnih minimalnih uvjeta rada u Njemačkoj, niti je u konkretnom predmetu ugovorom predviđeno, isto ne predstavlja obvezu tuženika u konkretnom predmetu.

44. Sud zaključuje da se sukladno načelu mutatis mutandis, ista pravila primjenjuju na sve zahtjeve tužitelja dok je izaslan radnik, a koji se prema važećem pravu Republike Hrvatske smatraju primicima od rada, uključujući plaću, sve vrste dodataka na plaću, naknade za rad u otežanim uvjetima, nagrade, bonuse, naknade za prijevoz i druga materijalna prava koja pripadaju tužitelju dok rad obavlja na teritoriju RH. Dodatno čl. 15. Dodatka KUG-a jasno navodi suglasno smanjenje dodataka za upućivanje, ograničavajući obvezu tuženika na osiguravanje smještaja odnosno naknade za smještaj, dok tužitelj obavlja rad na inozemnom gradilištu.

45. Sud je nakon uvida u evidenciju radnog vremena koju je dostavio tužitelj, utvrdio da ista ne predstavlja vjerodostojan dokaz, budući da ne odgovara zakonskim definicijama radnog vremena i odmora prema pravu zemlje rada. Naime, prema čl. 2. Zakona o radnom vremenu (ArbZG), radno vrijeme obuhvaća stvarno vrijeme rada, pri čemu se stanke za odmor ne uračunavaju. Nadalje Čl. 4. ArbZG propisuje obvezne stanke, najmanje 30 minuta za radno vrijeme duže od šest sati te najmanje 45 minuta za radno vrijeme duže od devet sati, pri čemu se stanke mogu raspodijeliti u intervale od najmanje 15 minuta, a neprekidan rad dulji od šest sati izričito je zabranjen. S obzirom na navedeno, a kada se uzme u obzir odluka o radnom vremenu gradilišta tuženika, sud zaključuje da tužitelj de facto nije mogao obavljati rad kako je naveo, pa time sud ne poklanja vjeru u istinitost sadržaja takve evidencije.

46. Osim toga, po stavu suda, tužitelj ne može isključivo vlastoručno vođenom evidencijom rada pa i svjedocima dokazivati prekovremeni rad, a imajući na umu pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Rev-927/2022-2 od 7.2.2023. prema kojem na vjerodostojnost evidencije radnog vremena poslodavca utječe činjenica je li radnik nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbe na (ne) obračunate prekovremene sate rada, te je li radnik eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe, osporavao evidenciju o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Naime, u ovom postupku tužitelj niti ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe osporavao evidenciju tuženika.

47. Slijedom svega navedenog, tužiteljev zahtjev za isplatom plaće, naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, dodatka po osnovi prekovremenog rada, rada subotom, blagdanima ili neradnim danima sud ocjenjuje neosnovanim.

48. Nadalje, sud je, prilikom ocjene Direktive (EU) 2018/957 kao izvora prava, utvrdio da je u čl. 3. st. 1. pod točkom c, propisano da radniku pripadaju svi primici od rada određeni obveznim propisima zemlje rada. Sud utvrđuje da dodaci za staž („minuli rad“) predstavljaju sastavni dio plaće, odnosno primitak od rada, te da ne čine samostalno materijalno pravo, poput regresa ili božićnice, niti imaju zaseban porezni tretman. Sud, nadalje utvrđuje da je njemački zakonodavac ovu obvezu iz Direktive implementirao kroz zakon AEntG, kojim je propisano u čl. 2. st. 1. da se svi primici, uključujući dodatke za radni staž, određuju i isplaćuju u skladu s njemačkim pravom. Međutim, sud je utvrdio da njemački propisi radnog prava ArbZG ne propisuju obvezu isplate dodatka za radni staž, već takvo pravo može proizaći jedino iz kolektivnih ugovora s primjenom u SR Njemačkoj, internih pravilnika ili individualnih ugovora. Uvidom u predmetne ugovore o privremenom radu u inozemstvu za tužitelja, Dodatak KUG-a te Pravilnik o izaslanim radnicima tuženika, sud je utvrdio da stranke ovog postupka nisu ugovorile dodatak na staž kao pravo koje pripada tužitelju dok je izaslan na rad u inozemstvo, a isto nije propisano niti Dodatkom KUG-a ni internim Pravilnikom za izaslane radnike tuženika.

49. Također, sud utvrđuje kako je uska veza izaslanog radnika i zemlje rada vidljiva i u poreznom tretmanu, pa tako Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu, u članku 15. stavku 1., u vezi sa stavkom 2. utvrđuje, da se plaće i slična primanja rezidenta jedne države ugovornice, ostvarena nesamostalnim radom na teritoriju druge države ugovornice, oporezuju u državi u kojoj se rad obavlja, pod uvjetom da radnik na njezinu području boravi dulje od 183 dana ili da se predmetna primanja pripisuju stalnoj poslovnoj jedinici poslodavca koja se nalazi u toj državi.

50. Polazeći od navedenog, sud zaključuje da se neoporezive naknade, kako ih propisuje Kolektivni ugovor (KUG), odnose isključivo na rad obavljen na području Republike Hrvatske, i to kao oblik kompenzacije poreznim obveznicima u toj državi. Budući da tužitelj, od prvog dana utuženja radi kao izaslani radnik putem podružnice tuženika u SR Njemačkoj, podliježe poreznim obvezama zemlje rada te ostvaruje prava iz radnopravnog i poreznog sustava te države, dok se KUG RH primjenjuje isključivo na teritoriju RH (čl.1. st. 1.) te na porezne obveznike rada u RH, pa jasno proizlazi da tužitelj ne može kumulativno ostvarivati prava iz oba sustava.

51. Nadalje, sud ocjenjuje da čak i kada bi stranke predmetnog spora ugovorile takvu mogućnost, ista ne bi bila dopuštena ukoliko bi bila u suprotnosti s obvezatnim propisima države rada, jer takve norme imaju kogentni karakter, te ih stranke ne mogu derogirati svojom voljom niti ugovorom.

52. Također tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih potraživanja. S obzirom da Zakon o upućivanju radnika (Arbeitnehmer- Entsendegesetz – AEntG) propisuje obveznu primjenu materijalnog prava države u kojoj se rad obavlja, s ciljem zaštite prava upućenih radnika u pogledu plaće, primitaka od rada, prekovremenog rada, smještaja, troškova prijevoza i prehrane, kao i zaštite zdravlja, sigurnosti i otežanih uvjeta rada, materijalno pravni institut zastare za ostvarivanje navedenih prava neodvojivo se određuje prema pravu zemlje rada, pri čemu se u njemačkom pravu primjenjuje Građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch – BGB).

53. Iako se konkretan postupak vodi pred sudom Republike Hrvatske, sud je dužan primijeniti materijalno pravo SR Njemačke u onom dijelu na koji ga upućuju kolizijske norme hrvatskog prava, pri čemu se materijalna prava i uvjeti zaposlenja upućenih radnika propisuju obvezatnim odredbama AEntG te odredbama specijalnih zakona zemlje rada, a njihov materijalno pravni institut zastare prema relevantnim odredbama njemačkog građanskog zakonika, konkretno člancima 195. i 199. BGB-a.

54. U konkretnom predmetu, sukladno čl. 195. BGB-a, koji propisuje opći zastarni rok od 3 godine, a u svezi s člankom 199. BGB-a, sud utvrđuje da su tužiteljeva potraživanja zastarjela zaključno do 31.12.2020.

55. Konkretno, sud zaključuje, uz sve već ranije utvrđeno, da tuženik opravdano navodi kako su uvjeti rada i zapošljavanja za tužitelja znatno povoljniji u Saveznoj Republici Njemačkoj u usporedbi s uvjetima koje bi usporediv radnik ostvario u Republici Hrvatskoj. U tim okolnostima kada je cilj Direktive u zemlji rada osigurati minimalnu zaštitu kroz taksativno određena prava iz radnog odnosa, radi sprječavanja socijalnog dumpinga, sud smatra da bi primjena dodatnih prava iz KUG-a, bez pristanka tuženika pa tako i pravnog uporišta zbog njegovog teritorijalnog ograničenja, bila nezakonita te bi u svojoj biti predstavljala i prekomjerno ograničenje slobode pružanja usluga tuženika na unutarnjem tržištu Europske unije. Posebice to vrijedi u situaciji, kada su minimalna prava u zemlji rada u stvarnosti povoljnija od uvjeta zaposlenja u zemlji upućenja, što je konkretno slučaj među strankama.

56. Sud utvrđuje da Direktiva (EU) 2018/957 naglašava načelo pravednih i transparentnih pravila radi osiguranja pravne sigurnosti i povjerenja u jedinstveno tržište Europske unije, pri čemu je svako proizvoljno kombiniranje normi iz različitih pravnih poredaka bez pravnog temelja, a radi stjecanja povoljnijeg položaja, na štetu tržišnog natjecanja ili prava radnika, u suprotnosti s njezinom svrhom i temeljnim načelima sekundarnog prava Unije te dovodi do pravne nesigurnosti i narušavanja ravnoteže između slobode pružanja usluga i zaštite radnika.

57. Slijedom svega utvrđenog, a polazeći od nesporne činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje tijekom kojega je tužitelj bio izaslan na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku, sud utvrđuje da je predmetni spor obilježen prekograničnim elementom, što nužno dovodi do primjene obvezatnih normi zemlje rada, a u vezi s ugovornim odnosom među strankama. Uvidom u dokumentaciju spisa te uzimajući u obzir relevantne propise nacionalnog prava, utvrđenjem sadržaja relevantnog stranog prava, te primjenjujući izvore prava Europske unije, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I.

58. Ostali navodi stranaka nisu bili od utjecaja na donošenje odluke pa nisu posebno ocjenjivani.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP, te su troškovi dosuđeni tuženiku koji je u cijelosti uspio u postupku sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti predmeta spora.

60. Tuženiku su priznati troškovi za:

- sastav odgovora na tužbu od 500,00 eura (Tbr.8/1),

- sastav podneska od 5.2.2025. od 500,00 eura (Tbr.8/1),

- pristupa na ročište 13.1.2025. od 500,00 eura (Tbr.9/1),

- pristupa na ročište 16.6.2025. od 500,00 eura (Tbr.9/1),

što ukupno iznosi 2.000,00 eura, a uvećano za PDV od 25% (Tbr.46) trošak tuženika sveukupno iznosi 2.500,00 eura.

61. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška za sastav ostalih podnesaka jer u istima ponavlja navode iz odgovora na tužbu i podneska od 5.2.2025.

62. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu ZOO).

63. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 12. rujna 2025.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćniku