Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1221/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.164,61 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku :

-na iznos od 19,84 EUR od 31.10.2008. do isplate

-na iznos od 27,41 EUR od 31.12.2008. do isplate

-na iznos od 32,87 EUR od 31.1.2009. do isplate

-na iznos od 35,34 EUR od 28.2.2009. do isplate

-na iznos od 28,54 EUR od 31.3.2009. do isplate

-na iznos od 29,84 EUR od 30.4.2009. do isplate

-na iznos od 19,45 EUR od 31.5.2009. do isplate

-na iznos od 11,79 EUR od 30.6.2009. do isplate

-na iznos od 13,83 EUR od 31.7.2009. do isplate

-na iznos od 17,86 EUR od 31.8.2009. do isplate

-na iznos od 17,51 EUR od 30.9.2009. do isplate

-na iznos od 13,43 EUR od 31.10.2009. do isplate

-na iznos od 21,09 EUR od 30.11.2009. do isplate

-na iznos od 27,22 EUR od 31.12.2009. do isplate

-na iznos od 35,95 EUR od 31.1.2010. do isplate

-na iznos od 33,95 EUR od 28.2.2010. do isplate

-na iznos od 45,79 EUR od 31.3.2010. do isplate

-na iznos od 43,54 EUR od 30.4.2010. do isplate

-na iznos od 47,92 EUR od 31.5.2010. do isplate

-na iznos od 85,83 EUR od 30.6.2010. do isplate

-na iznos od 72,02 EUR od 31.7.2010. do isplate

-na iznos od 99,20 EUR od 31.8.2010. do isplate

-na iznos od 91,18 EUR od 30.9.2010. do isplate

-na iznos od 78,27 EUR od 31.10.2010. do isplate

-na iznos od 105,50 EUR od 30.11.2010. do isplate

-na iznos od 140,13 EUR od 31.12.2010. do isplate

-na iznos od 115,61 EUR od 31.1.2011. do isplate

-na iznos od 124,21 EUR od 28.2.2011. do isplate

-na iznos od 113,27 EUR od 31.3.2011. do isplate

-na iznos od 115,23 EUR od 30.4.2011. do isplate

-na iznos od 161,66 EUR od 31.5.2011. do isplate

-na iznos od 165,17 EUR od 30.6.2011. do isplate

-na iznos od 203,72 EUR od 31.7.2011. do isplate

-na iznos od 183,92 EUR od 31.8.2011. do isplate

-na iznos od 8.780,52 EUR od 7.9.2011. do isplate,

I to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.428,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 12. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.175,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

R i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe od 25. ožujka 2025. povećanjem tužbenog zahtjeva s iznosa od 9.290,60 EUR na iznos od 11.164,61 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 24.4.2006. tuženik i korisnik kredita IS sklopili Ugovor o kreditu br. 818-50-3422959, kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.590,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 7. navedenog ugovora ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Navodi da je takva odredba ništetna. Ističe da je korisnik kredita prenio sve svoje tražbine na tužitelja koje proizlaze iz ugovora o kreditu, pa tako i tražbine na povrat pretplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule. Poziva se na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ukazuje da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za rizik koji sa sobom nosi CHF, kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da banke nisu postupale obzirno, savjesno, moralnu, ni pošteno te da u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz CHF je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud RH donio presudu i rješenje posl. br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. kojom je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da su navedene presude obvezujuće i u ovom sporu. Navodi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Stoga, tužitelj predlaže da sud obveže tuženika da mu naknadi iznos od 9.290,60 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da tužitelj nema nikakav zahtjev prema tuženiku. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se radi o tražbini strogo osobne naravi ili onoj koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, kao i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene potrošač, dok tužitelj nije potrošač, nego trgovačko društvo. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava pruža zaštita na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova. Navodi da je tužitelj dužan dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovorenih odredbi, kao i da korisniku kredita sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Sporna odredba korisniku kredita je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a zbog čega navedena odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom čime je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor stranama jasan, razumljiv te da odražava njihovu stvarnu volju. Pojam prosječnog potrošača odnosi se na osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna. Zbog navedenog, sporna ugovorna odredba bila je korisniku kredita uočljiva, jasna i razumljiva. Korisnik kredita je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule, odnosno kunskog kredita. Ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je korisnik kredita tijekom pregovara mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti, a povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značenja, zbog čega se na temelju čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati. Ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva, kao i zahtjevu za isplatom zateznih kamata jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

3. Tužitelj se u podnesku od 13. svibnja 2024. poziva na čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na odluke Europskog suda br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i br. C-519/2019 od 18. studenoga 2020. i na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4749/2020. Navodi da korisnik kredita nije razumio što skriva pozadina odredbe o valutnoj klauzuli, a to je rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik bio svjestan da on s takvom odredbom ima puno manji rizik, dok je puno veći rizik bio na strani potrošača. Korisnik kredita nije bio, niti mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Taj specifičan rizik tuženik je prešutio korisniku kredita, dapače, kredit s valutnom klauzulom u CHF tuženik je prikazao kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da tuženik ne može u pojedinačnim postupcima nanovo isticati i utvrđivati činjenice te predlagati dokaze koji su obrađeni od strane sudova u kolektivnom sporu. Poziva se na čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim se propisuje direktan učinak iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Poziva se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18 od 19.3.2019, Rev-18/18 od 26.5.2020. U odnosu na zastaru poziva se na odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. te pravno shvaćanje s sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

4. Tuženik u podnesku od 12. lipnja 2024. navodi da se utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjuju samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da se prema čl. 319. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istražiti zajedničku namjenu ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim navedenim Zakonom. Nadalje, poziva se na čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ponavlja da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

5. Po provedenom po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev i podneskom od 26. ožujka 2025. zatražio sveukupni iznos od 11.164,61 EUR kao razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule i ujedno naznačio navedeni novčani iznos kao VPS čime je povećao tužbeni zahtjev obzirom da je prvobitno potraživao iznos od 9.290,60 EUR.

6. Prema ocjeni suda tužitelj je specificiranim tužbenim zahtjevom specificirao potraživanje sukladno provedenom financijskom vještačenju pa je sud dopustio navedenu preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio budući da je navedeno svrsishodno radi razrješenja međusobnog odnosa između stranka u smislu čl. 190 st.3. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), radi čega je odlučio kao u izreci rješenja.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je zamolbenim putem svjedoka IS kao korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost solemnizacije ugovora o kreditu budući da u Ugovoru o kreditu nije unesen rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, pa nije niti mogao biti rastumačen od strane javnog bilježnika a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Stoga je odbijen prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika jer isti nije relevantan za predmetni postupak.

9. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev od 26. ožujka 2025. osnovanim.

10. Predmet spora sukladno je specificiranom tužbenom zahtjevu od 26. ožujka 2025. je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti takve odredbe u ukupnom iznosu od 11.164,61 EUR uvećano za zatezne kamate.

11. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, potraživanje zateznih kamata te zastara predmetnog potraživanja.

12. Predmetni Ugovor o kreditu br. 818-50-3422959 od 24.4.2006. sklopili su tuženik i korisnik kredita IS (list 17-21 spisa) kao stambeni kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti 78.590,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz ugovorenu promjenjivu redovnu kamatu od 4,50 % godišnje, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 120 mjeseci te je u čl. 7. ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu..

13. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit a što uostalom i proizlazi iz iskaza svjedoka IS (list 91-92 spisa), čemu tuženik nije prigovorio.

14. Nije niti sporno da IS kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 1. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine (list 60-64 spisa), o kojem je obavijestio tuženika dopisom od 1. lipnja 2023. koji je zaprimio 13. lipnja 2023. (list 59 spisa). Navedenim Ugovorom ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.). Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

15. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

16. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

17. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

19. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

20. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

21. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

22. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza saslušanog svjedoka, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

25. Iz iskaza svjedoka IS (list 91-92 spisa) proizlazi da je svjedok da je sklopio Ugovor o kreditu za rekonstrukciju stana, da mu službenici u banci nisu objasnili da će se kamata mijenjati odnosno da će rata kredita rasti, da su mu preporučili kredit u CHF jer je povoljniji nego u EUR te da je u konačnici isplatio kredit odjednom jer mu je kamata bila previsoka.

26. Sud je prihvatio iskaz svjedoka vjerodostojnim obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle, iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi ga niti prije niti nakon potpisivanja ugovora o kreditu tuženik informirao o rizicima koje nosi valuta CHF.

27. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna, to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 13. ožujka 2025. (list 98-104 spisa) proizlazi da ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 11.164,60 EUR odnosno da ukupan iznos koji je manje plaćen obzirom posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 505,48 EUR (tzv. negativne razlike). Napominje se da je očito neznatnom omaškom u računanju vještakinja umjesto ukupnog zbroja iznosa u tabeli 1. (list 101- 103 spisa) iskazala da se radi o iznosu od 11.164,60 EUR umjesto iznosu od 11.164,61 EUR kako je to tužitelj specificirao u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu i koliko zapravo iznosi matematički izračun koji nije sporan među strankama.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke.

30. Napominje se da iako je sud u svom rješenju od 10. veljače 2025. odredio i izračun u pogledu tzv. negativnih razlika, prema ocjeni suda plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema jer tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

31. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaja pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

33. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 11.164,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

35. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

36. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 26. ožujka 2025. kojim potražuje od tuženika iznos od 11.164,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

37. Napominje se da je o konačno specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja odlučeno na način da je dopuštena takva preinaka tužbe sukladno provedenom vještačenju i nema govora o zastari takvog zahtjeva tužitelja.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 13. svibnja 2024.,14. lipnja 2024. i 25. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 12. srpnja 2024., 7. listopada 2024. i 9. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 139,36 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18 i 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19 i 92/21), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.428,72 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

39. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 22. travnja 2025. i 19. svibnja 2025. jer su ponavljajući u odnosu na sve iznesene navode tijekom postupka niti trošak ročišta za objavu budući isti nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 139,36 eur

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana