Poslovni broj: P-2445/23-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Ulica PLEMIĆA Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Maji Nevešćanin u pravnoj stvari tužitelja HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tužene OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i Partneri, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 09. rujna 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno i uz zamjenicu punomoćnika tuženika, dana 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 5 stavka 5.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk.ul.br. E-471, k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050920061523-SN zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je određeno kako će za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.819,03 eur /13.705,47 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se od dospijeća do 31.07.2015. određuje po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.724,54 EUR- a sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 21.09.2005.g. kao potrošač zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk.ul.br. E-471, k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050920061523-SN (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojega je koristio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.124,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate kredita od 144 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan uplate anuiteta., te da je potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu tužitelj platio u cijelosti.

1.2. Nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tuženik da je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena, te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj kao potrošač da nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga da je navedeni uglavak o naknadi za prijevremenu otplatu protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Nadalje, tuženik da je jednostrano i netransparentno odredio naknadu za prijevremenu otplatu kredita što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne.

Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Isto tako navodi da je temeljem nepoštene / ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik da je dana 03.10.2011. naplatio od tužitelja iznos od 13.705,47 kn, a što da je u vidljivo iz dopisa tuženika od 06.10.2023. uz koji je priložen otplatni plan i račun za naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

1.4. Naposljetku navodi da je gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.819,03 eur /13.705,47 kn, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja, slijedom čega predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka sud donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja, zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa i to još davne 22.11.2011.g. Tuženi isto tako osporava tužitelju status potrošača, te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i eventualno naknadno postavljeni i precizirani u cijelosti odbiju tj odbace kao neosnovani jer su protivni materijalnim dokazima u spisu te relevantnoj sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovom odgovoru uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku, a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe opreza radi i prigovor - prijedlog tuženika radi prebijanja njegove tražbine na ime isplate kreditnog iznosa i kamata u vidu razlike kada je tužitelj uplaćivao manju ratu od početno ugovorene koju isti ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari.

3. Tužitelj je u odnosu na navode iz odgovora na tužbu naveo da su stranke odredbom čl. 15 toč. 15.2 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je Ugovor o kreditu zaključen, a da kako je ugovor o kreditu zaključen u [adresa], to da je nadležan ovaj sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Navodi da je neosnovan i paušalan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, jer da uvidom u predmetni Ugovor o kreditu nesporno proizlazi da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao stambeni kredit za mlade za kupnju stana. U odnosu na tuženikove navode da je ugovor ispunjen i da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, ističe da se o spornoj ugovornoj odredbi (naknada za prijevremeni povrat) nije pojedinačno pregovaralo i u pogledu koje je tužitelj kao potrošač bio u situaciji "uzmi ili ostavi", te da je navedena odredba nepoštena, ništetna i ista je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelj navodi da u ovom postupku prvenstveno traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, te na ništetnosti spornih odredbi temelji svoj zahtjev za restituciju/isplatu, kao i da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan, dok u odnosu na navode tuženika da su sporne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo tužitelj navodi da isto nije točno, budući da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedenog ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, pripremljenog od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj isto tako navodi da ima pravo na povrat onih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu i to s kamatama od dana stjecanja, dok u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, tužitelj tvrdi da od tuženika tijekom trajanja kreditnog odnosa nije ništa primio pa mu nema što vratiti, a i da nema nikakve osnove da se tražbina tužitelja za povrat onoga što je plaćeno na ime naknade za prijevremenu otplatu umanjuje za iznose manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku za vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu, a i da bi rok zastare za potraživanja koja se temelje na ništetnosti odredbe o valuti CHF počeo teći od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. pa da bi bilo kakvo potraživanje tuženika na kojemu temelji svoj prigovor radi prijeboja bilo u zastari.

4. Tuženi je podneskom od 20. ožujka 2025. godine naveo kako više ne osporava visinu potraživanje već samo osnovu, pa je tužitelj na održanom ročištu od 09. rujna 2025. godine odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem.

5. Sud je Rješenjem na zapisniku od 06. ožujka 2025. godine odbio kao neosnovanim prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Naime, iz Ugovora o kreditu (l.s. 8) zaključenim između tužitelja i tuženika čl. 15.2. je ugovoreno da stranke u slučaju eventualnog spora ugovaraju mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je Ugovor zaključen, pa kako iz samog ugovora proizlazi da je Ugovor zaključen u [adresa] dana 21. rujna 2005 godine, to je samim time i za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan ovaj sud, slijedom čega je kao neosnovan odbijen prigovor nenadležnosti ovog suda, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke Rješenja.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu (l.s. 5-13), dopis tuženog upućen tužitelju od 06. listopada 2023 g (l.s. 14), Otplatni plan (l.s. 15-19, 57- 61), Promet po računu (l.s. 47-56), i saslušao tužitelja (l.s. 137-138).

7. Slijedom tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev tužitelja osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

9. Između stranaka nije sporno :

- da su tužitelj i tuženik 21. rujna 2005 godine sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk.ul. E-471 k. o. [katastarska općina] (solemniziran 23. rujna 2005.) a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 127.124,00 CHF;

- da je čl. 5.2. Ugovora o kreditu određeno da Korisnik kredita (tužitelj) može zatražiti prijevremenu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi Banka, a čl. 5.3. je ugovoreno da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke

- iz dopisa Banke upućenog tuženom (l.s. 14) od 06. listopada 2023. godine proizlazi da je naknada za prijevremenu otplatu predmetnog kredita naplaćena prilikom prijevremene otplate 03.10.2011. godine u iznosu od 13.705,47 HRK (3 %) što da je vidljivo iz prometa po računu troška (l.s. 21).

10. Sporno je li predmetna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita i da li je potraživanje u zastari.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2005. godine otišao u banku OTP d.d. te da mu je djelatnik banke ponudio kredit u valuti švicarski franak a koji da mu je bio potreban radi kupnje stana. Djelatnik banke da mu je s obzirom na primanja ponudio kredit samo u švicarskim francima dok mu kredit u eurima nije niti ponudio. Prilikom realizacije kredita nije mogao utjecati na stavke iz ugovora koji je sastavljen od strane banke ali kad je isti zaprimio istog da je pročitao i solemnizirao kod javnog bilježnika. Nakon otprilike 6 godina što je uredno podmirivao rate kredita, i kada je vlada stabilizirala švicarski franak zajedno s eurima, odlučio je prijevremeno zatvoriti cjelokupnu glavnicu. U ugovoru o kreditu koji je potpisao 2005. godine postojala je ugovorna odredba koja se odnosila na naknadu za podizanje kredita, odnosno troškove obrade kredita kao i za prijevremeno zatvaranje kredita no međutim u tom ugovoru nije postojao točno koji bi to iznos bio. Isto tako kad je došao u banku radi zatvaranja kredita u cijelosti, djelatnik banke da mu je rekao da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od cca 14.000,00 kn, a koje je uredno platio i zatvorio kredit u cijelosti. Oko te ugovorne odredbe odnosno naknade nije mogao pregovarati s bankom kao ni za niti jednu ugovornu odredbu. Ugovor o kreditu je bio pripremljen od strane banke i takvog ga je potpisao kod javnog bilježnika. Isto tako banka mu nije pokazala niti ponudila brošuru o visini tih istih naknada, a stan koji je kupio iz kredita je stan u kojem su živjeli on i njegova obitelj i nikada nije bio u renti za turističke svrhe, a u istom da je živio sve do prije 3 godine.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

12.1. Isto tako, iz nespornih činjenica je razvidno da je tužitelj sa tuženom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, (stambeni kredit za mlade za kupnju stana) što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da predmetni stan nije iznajmljivao u turističke svrhe, a što tuženi tijekom postupka nije ni dokazao niti predložio izvođenje dokaza u tom smjeru.

13. Ocjenom iskaza tužitelja isto tako sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu odredbi ugovora za naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je „uzeti ili ostaviti“. Naime, iz same ugovorne odredbe a koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita čl. 5 Ugovora proizlazi da tužitelj (a ni tuženi) u trenutku zaključenja ugovora nije znao niti mogao znati kolika će mu naknada biti obračunata od strane banke u trenutku prijevremene otplate kredita, budući je odredbom ugovoreno da će se naknada obračunati u visini utvrđenim aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Prvenstveno je za istaći da je ugovor potpisan i kredit podignut 2005 godine, a u cijelosti prijevremeno zatvoren 03.10.2011. godine. Iz svega ovoga slijedi da banka 2005. godine kada je kredit realiziran nije znala kada i da li će kredit biti prijevremeno djelomično ili u cijelosti vraćen od strane korisnika kredita, a još manje je u trenutku sklapanja ugovora 2005 godine znala koja će tada biti naknada važeća na dan prijevremene otplate kredita tužitelja, pa iz svega proizlazi da banka nije ni znala ni mogla čak reći tada korisniku kredita kolika bi naknada mogla biti (npr 1%, 2 %, ili neki drugi postotak od iznosa glavnice u trenutku zatvaranja kredita). Isto tako se posebno ističe da tuženik ovakve navode tuženog nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

14. Dakle, sud smatra da je izostala točna informiranost o naknadi te da se o naknadi nije ni moglo pregovarati, već je ista kao takva bila uglavljena u Ugovor. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila ugovorena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotov" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu važeću na dan prijevremene otplate koju tada ni Banka a ni tužitelj nisu znali kada će biti.

18. Prema mišljenju suda predmetna odredba (čl. 5 Ugovora o kreditu) nije transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade pa je ujedno i nepoštena.

19. Odredbu čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, za koju tužitelj navodi da mu nije ni dana na uvid, a ni sama ugovorna odredba čl. 10, ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi od strane banke, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), odnosno odredbe čl 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, pa tako i troškovi odnosno naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u takvu vrstu naknade. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, a kako navodi tuženi da se banka morala zadužiti za iznos kredita pa da su mu nastali dodatni troškovi u pogledu prijevremenog zatvaranja istog.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26 Nadalje, prema čl. 142. ZOO/91 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru za pojedinu vrstu kredita (npr. namjenski, nenamjenski kredit i itd), to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 10. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020..

29. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego i u konkretnom slučaju ne zna se kolika bi ona mogla biti.

30. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati (jer tada je nije ni znao), slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

31. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

32. Budući da se u skladu sa odredbom čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti ne gasi, to je neosnovan prigovor tuženika da je cjelokupnom otplatom kredita tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenje ništavosti sporne odredbe kredita.

33. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koju samoinicijativno određuje tuženik na dan prijevremenog zatvaranja, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 210. u vezi čl. 104. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

34. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. stavak 1. ZOO/91 u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništavosti odredbe Ugovora o naplati (izlaznih) naknada, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO/91 od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

35. Slijedom svega navedenog, a kako iz priložene specifikacije isplate kredita slijedi da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u sveukupnoj visini od 13.705,47 HRK odnosno sada 1.819,03 EUR-a to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa, kako je i odlučeno u toč. II izreke.

36. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91 i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO/91 propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna, pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04)., čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05 u vezi Uredbe o izmjeni ZOO/05 (Narodne novine 156/22).

38. Točkom III. Izreke presude odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja budući se nemaju prebijati nikakva međusobna potraživanja u ovom predmetu odnosno tuženi nema nikakve osnove potraživati da se tražbina tužitelja za povrat onoga što je plaćeno na ime naknade za prijevremenu otplatu umanjuje za iznose manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku za vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP. Trošak postupka dosuđen je tužitelju, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu troška a kako je i odlučeno izrekom ove presude. Trošak tužitelja se sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (1.819,03 Eura), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku. Tužitelju je tako priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 22.01.2024. i od 28.03. 2025. od po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu od 06.03.2025., 16.04.2025. i 09.09.2025 svaki od po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i ročište za objavu presude, sveukupno 650 bodova, uvećano za PDV od 25% (325 eura) sveukupno iznosi 1.625,00 Eura, te uz trošak već uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 Eura i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 Eura, što sveukupno iznosi 1.724,54 eur.

40. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

Zadar, 12. rujna 2025.

Sudac:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.