REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-28/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 3.rujna 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala, odvjetnika u Požegi, 12.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredba točke 4.1., odredba točke 4.2. i odredba točke 7.2. stavak drugi Ugovora o kreditu broj: 9010683975, koji je tužitelj OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zaključio sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, dana 20.08.2005. godine, koji Ugovor je potvrđen od Javnog bilježnika Ante Brekalo, iz Požege, pod brojem: OU-662/05, dana 22.08.2005. godine, u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika, a koje odredbe glase:

-odredba točke 4.1. u dijelu koji glasi: „po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“

-odredba točke 4.2. koja glasi: „ Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima (tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se na razdoblje od 01.07. (slovima: prvisrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“

-odredba točke 7.2. stavak drugi koja glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti korisnika Kredita. Stranke su suglasne da je ova obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, da tužitelju UF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog primjene naprijed navedenih ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika, isplati razliku između stvarno primijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, u iznosu od 4.597,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% počevši od 01. rujna 2007. pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 38,08 EUR počevši od 01.09. 2007

- 37,41 EUR počevši od 01.10. 2007

- 37,35 EUR počevši od 01.11. 2007

- 37,87 EUR počevši od 01.12. 2007

- 37,58 EUR počevši od 01.01. 2008

- 38,22 EUR počevši od 01.02. 2008

- 67,59 EUR počevši od 01.03. 2008

- 68,75 EUR počevši od 01.04. 2008

- 66,81 EUR počevši od 01.05. 2008

- 66,37 EUR počevši od 01.06. 2008

- 66,99 EUR počevši od 01.07. 2008

- 65,73 EUR počevši od 01.08. 2008

- 65,79 EUR počevši od 01.09. 2008

- 66,51 EUR počevši od 01.10. 2008

- 72,64 EUR počevši od 01.11. 2008

- 68,48 EUR počevši od 01.12. 2008

- 72,89 EUR počevši od 01.01. 2009

- 73,55 EUR počevši od 01.02. 2009

- 73,83 EUR počevši od 01.03. 2009

- 72,88 EUR počevši od 01.04. 2009

- 73,01 EUR počevši od 01.05. 2009

- 71,78 EUR počevši od 01.06. 2009

- 70,72 EUR počevši od 01.07. 2009

- 70,93 EUR počevši od 01.08. 2009

- 71,50 EUR počevši od 01.09. 2009

- 71,42 EUR počevši od 01.10. 2009

- 70,83 EUR počevši od 01.11. 2009

- 71,87 EUR počevši od 01.12. 2009

- 72,62 EUR počevši od 01.01. 2010

- 73,85 EUR počevši od 01.02. 2010

- 73,50 EUR počevši od 01.03. 2010

- 75,08 EUR počevši od 01.04. 2010

- 74,71 EUR počevši od 01.05. 2010

- 75,41 EUR počevši od 01.06. 2010

- 80,25 EUR počevši od 01.07. 2010

- 79,18 EUR počevši od 01.08. 2010

- 81,95 EUR počevši od 01.09. 2010

- 81,02 EUR počevši od 01.10. 2010

- 79,08 EUR počevši od 01.11. 2010

- 66,78 EUR počevši od 01.12. 2010

- 70,45 EUR počevši od 01.01. 2011

- 67,86 EUR počevši od 01.02. 2011

- 68,75 EUR počevši od 01.03. 2011

- 67,49 EUR počevši od 01.04. 2011

- 67,63 EUR počevši od 01.05. 2011

- 60,23 EUR počevši od 01.06. 2011

- 60,47 EUR počevši od 01.07. 2011

- 63,97 EUR počevši od 01.08. 2011

- 49,55 EUR počevši od 01.09. 2011

- 48,01 EUR počevši od 01.10. 2011

- 47,79 EUR počevši od 01.11. 2011

- 47,63 EUR počevši od 01.12. 2011

- 48,25 EUR počevši od 01.01. 2012

- 48,90 EUR počevši od 01.02. 2012

- 48,92 EUR počevši od 01.03. 2012

- 48,42 EUR počevši od 01.04. 2012

- 48,62 EUR počevši od 01.05. 2012

- 48,80 EUR počevši od 01.06. 2012

- 48,40 EUR počevši od 01.07. 2012

- 48,49 EUR počevši od 01.08. 2012

- 48,26 EUR počevši od 01.09. 2012

- 47,73 EUR počevši od 01.10. 2012

- 48,20 EUR počevši od 01.11. 2012

- 48,45 EUR počevši od 01.12. 2012

- 48,31 EUR počevši od 01.01. 2013

- 47,16 EUR počevši od 01.02. 2013

- 48,06 EUR počevši od 01.03. 2013

- 48,07 EUR počevši od 01.04. 2013

- 47,63 EUR počevši od 01.05. 2013

- 46,54 EUR počevši od 01.06. 2013

- 46,47 EUR počevši od 01.07. 2013

- 46,65 EUR počevši od 01.08. 2013

- 47,02 EUR počevši od 01.09. 2013

- 47,63 EUR počevši od 01.10. 2013

- 47,25 EUR počevši od 01.11. 2013

- 47,40 EUR počevši od 01.12. 2013

- 47,57 EUR počevši od 01.01. 2014

pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, da tužitelju UF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.040,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana 12.rujna 2025. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj OF podnio je tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom, dana 20.kolovoza 2005. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 9010683975, koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem ovjere OU-662/05, dana 22.kolovoza 2005. Na temelju tog ugovora, tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 79.490,88 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 360 mjeseci. U točki 4. predmetnog ugovora ugovorena je redovna kamata kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,35% godišnje te se obračunava u CHF i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, a u točki 7.2. stavak 2. navedeno je da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. tužitelj kao korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati izmijenjene anuiete. Na temelju navedene odredbe točke 4. i točke 7.2 predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećava kamatnu stopu ugovorene (redovne) kamate tako da je ista od 1.kolovoza 2007. iznosila 6,35 %, od 1.veljače 2008. godine 6,10%, od 1.studenog 2010.godine 5,75 %, od 1.svibnja 2011. godine 5,50% te od 1.kolvoza 2011. do 31.prosinca 2013. 5,25%. Odredbom čl.81.st.1. i 2. ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a odredbom čl.87. ZZP/03 propisano je d je nepoštena ugovorna odredba ništav, pa je sukladno navede im zakonskim odredbama ništetna odredba točke 4. i točke 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koju je tuženik jednostranom odlukom povećavao u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od13.lipnja 2914, te presudama Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015. te broj Rev 2245/17 od 20.ožujka 29018 presuđeno je da je takva ugovorna odredba ništetna, a rješenjem Vrhovnog sud RH broj Rev-2868/18 od 12.veljače 2019. riješeno je da korisnici kredita koji su sklopili ugovor o konverziji kredita imaju pravni interese i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Dana 16.prosinca 2015. tuženik i tužitelj su zaključili dodatak ugovoru o kreditu broj 010683975, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.rujna 2015. Zbog neosnovanog i nezakonitog plaćanja kamatne stope ugovorne (redovne) kamate jednostranom odlukom tuženika tužitelj je u periodu od početka otplate kredita pa do konverzije po toj osnovi platio 34.645,27 kuna više nego što je ugovoreno u predmetnom ugovoru o kreditu. Prilikom izračuna konverzije tuženik nije tužitelju priznao taj neostvareni više uplaćeni iznos. Zbog navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe točke 4.1.i 4.2. te odredbe točke 7.2. stavak drugi Ugovora o kreditu broj 9010683975 te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 34.645,27 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračuna kao da je kredit počeo u EUR, što uključuje i kamate. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo biti kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF te tuženik smatra da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje prema tuženiku te nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Potpisom dodatka ugovora o kreditu tužitelj je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava(sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate te bi usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj došlo do dvostruke naplate (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate - "preplatu", a na temelju presude tužitelj bi ponovno naplatio taj iznos s osnove kamate).Tuženik ističe da ugovorna odredba kojom se banak ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, a svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje banke. Tuženik navodi ad je iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ad promjenjiva kama nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom dopuštenu stopu ugovorne kamate. Voljom stranaka je ugovorena upravo promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa i kredit s valutnom klauzulom. Valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena. Tuženik ističe i prigovor zastare. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj je podneskom od 27.lipnja 2019. uredio tužbeni zahtjev jer nije u cijelosti ništetna odredba točke 4.1. Ugovora o kreditu te predlaže da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe točke 4.1. koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana." Također se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/18 od 12.2.2019. u kojoj je navedeno da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu radi konverzije, korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti nestane pa stoga korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi govora, kao bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH broj Revr 249/14-2 od 9.travnja 2015. kojom se potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.travnja 2014. kojom se utvrđuje da je PBZ d.d. u razdoblju od 10.rujna 2003. do 131.prosinca 2008, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, a na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom PBZ d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka i kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna istih parametara koji utječu na odluku PBZ d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

4. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9010683975 od 20.kolovoza 2005., Dodatak ugovora o kreditu od 16.prosinca 2015., nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 10.prosinca 2019., u iskaz tužitelja danog u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik i tužitelj dana 20.kolovoza 2005., sklopili Ugovor o kreditu, broj 9010683975 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.490,88 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja kredita iznosila 4,35%, s rokom otplate od 360 mjeseci, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

8. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 20.kolovoza 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:96/03, u daljnjem tekstu ZZP).

9. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje stambenog objekta i adaptaciju istog, on ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njegovom iskazu da je sredstva kredita potrošio u potrošačke svrhe, odnosno za navedenu svrhu.

9.1. Naime, tužitelj je iskazao u svrhu dokazivanja da je kredit podigao za kupnju kuće., za stanovanje i ne koristi je za ništa drugo. Kredit je podigao u švicarskim francima jer s obzirom na njegova primanja nije mogao dobiti kredit niti u jednoj drugoj valuti. Preporuka je bila da uzme kredit u CHF i nisu mu ništa objasnili vezano uz promjenu kamatne stope odnosno pod kojim uvjetima može doći do promjene kamatne stope niti je mogao išta pregovarati i kada je došao ugovor je već bio sastavljen i trebao ga je samo potpisati. Kasnije je izvršena konverzija kredita u EUR i tada je utvrđeno da ima manjak plaćenog, dakle nije bio u pretplati. Kredit je otplaćivao isključivo tužitelj i nije financijski stručnjak pa ne zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Ugovor je letimično prelistao prije potpisivanja i to je sve išlo brzo, a to je bilo prije 20 godina. Nije nikada prije imao kredit s valutnom klauzulom. U vrijem sklapanja kredita nije imao otvoren nikakav obrt niti slično. Svojevoljno je potpisao ugovor, a nisu ga informirali o rizicima i posljedicama.

9.2. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje kuće u kojoj nije imao prijavljen obrt, niti neko trgovačko društvo, on ima svojstvo potrošača.

10. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužitelja, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko mu nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene kamatne stope te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelja nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.

10.1. Sud nije saslušao predloženog svjedoka DF, kojega je predložio tuženik jer tuženik nije sudu dostavi točnu adresu iste te joj sud nije mogao dostaviti poziv, a poziv poslan svjedoku na adresu poslovnice tuženika, što je predložio tuženik, vratio s naznakom da je ista nepoznata na navedenoj adresi.

11. U postupku je nesporno utvrđeno da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošača- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača između ostalih banaka i tužene, Privredne banke Zagreb d.d., te je presudom toga suda br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, koja je u tome dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

12. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

12.2. Sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.3. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

12.4. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

12.5. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu osnovan, točnije točke 4.1, 4.2 i 7.2. stavak 2. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između stvarno primijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

12.6. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika o primjeni promjenjive kamatne stope nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

14. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

14.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje.

14.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka.

15.1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da je ukupno više plaćeno redovne kamate (i više i manje plaćeni iznosi) zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu i razlika iznosi 5.313,10 CHF, a razlika u kunama prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna i plaćanja svakog pojedinačnog iznosa redovne kamate iznosi 27.064,79 kuna. Potplaćeni iznosi zbog manje otplaćivane kamate u odnosu na početno ugovorenu iznose 1.195,82 CHF što čini protuvrijednost od -7.577,64 kuna potplaćenih iznosa. Ukupna vrijednost samo više plaćenih iznosa kamate u odnosu na početno ugovorenu iznosi 6.508,92 CHF što čini ukupnu protuvrijednost od 34.642,43 kuna.

15.2. Vještak je također utvrdio da je u ovom kreditu utvrđena razlika kao manje plaćeno po konverziji na dan 30.rujna 2015. u iznosu od - 458,41 EUR. Iznos manje uplaćenog od - 458,41 EUR po konverziji potpisano je Dodatkom ugovora o kreditu broj 9010683975 u članku trećem dana 16.prosinca 2015. Navedeni iznos manje uplaćenog po kreditu tužitelj se obvezao namiriti člankom 5. Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

16. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom, vještaka te od tuženika potražuje iznos od 4.597,84 EUR, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 34.642,43 kune preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna, na ime više plaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,35% s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

17. U podnesku od 16.travnja 2020. tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih stranaka niti proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu. Na ročištu održanom 3.rujna 2025. tuženik je naveo da osporava nalaz i mišljenje vještaka, ali nema pitanja za vještaka te ne predlaže novo vještačenje.

18. Kao što je naprijed u obrazloženju navedeno sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu je jasno ugovorena početna kamatna stopa od 4,35% godišnje iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

19. Budući je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s rješenjem suda, odnosno u skladu s postojećom sudskom praksom te sud nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim pa je stoga na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 4.597,84 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

20. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

21. Tuženik se protivio preinaci tužbe, no sud je na ročištu održanom 25.lipnja 2025. dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

22. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je neosnovan.

22.1.Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 29.travnja 2019. godine te je stoga prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

23. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

24. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom tuženik mu je dužan naknaditi troškove parničnog postupka na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).

24.1. Tužiteljevi troškovi iznose ukupno 2.040,60 EUR, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x200,00 EUR), zastupanje na pripremnom ročištu (100,00 EUR), zastupanje na tri ročišta za glavnu raspravu (3x200,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (50,00 EUR), trošak vještačenja (398,17 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu (92,43 EUR).

25. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 12.rujna 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba uroku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Ivan Dundović, odvjetnik, Požega

2. OD Leko i partneri, Zagreb