REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1315/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Igoru Metelko odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po punomoćniku Toni Smrček odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 12. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita], od 12.4.2007. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja u dijelu čl. 6.glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula), jednokratno, unaprijed.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 eura (tisućučetristoosamdesetjedan euro i osamnaest centi), sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita], od 12.4.2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 20.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Odredbom čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2%, jednokratno od iznosa odobrenog kredita. Aktivna i pasivna legitimacija u ovom ugovornom odnosu nisu sporne jer je tužitelj već ishodio ovosudnu pravomoćnu presudu P-1859/19 gdje je uspio sa restitucijskim zahtjevom po osnovi preplaćenog tečaja i kamate. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.

Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

Posljedično, tužiteljica nije mogla niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju za navedenu ulaznu naknadu.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporne odredbe i naložiti tuženiku da isplati tužitelju zatraženi iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik ističe prigovor zastare, osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju, kao i svojstvo potrošača tužiteljici. Odredba o naknadi troškova nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske. Ističe da je u smislu čl. 59. ZZP/03, Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora koji se u vrijem sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku.

Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o naknadi smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbama o naknadi troškova), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužiteljici sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužiteljica na iste pristala što je potvrdila potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, takve naknade u stvari predstavljaju odredbe o cijeni koje su jasne, razumljive i lako uočljive.

Odredba Ugovora o kreditu o naknadi troškova nije nepoštena u smislu ZZP/03, jer je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, jer je odredba o naplati naknade za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, jer predmetna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer jednokratni troškovi obrade služe namirenju općenitih troškova koji nastaju tuženiku prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti (procesi koji se sastoje od sastanka s klijentom, pribavljanja osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama, obavještavanja klijenta o vrstama kredita, procjene očekivane kreditne sposobnosti, pribavljanja potrebne dokumentacije radi daljnje obrade kredita, internog pregleda dokumentacije te provođenja detaljne obrade kreditnog prijedloga, provjere svih preduvjeta prije odobrenja nadležnog tijela tuženika, utvrđivanja potrebnih sredstava osiguranja plaćanja, sastavljanja ugovora o kreditu i prateće dokumentacije, pozivanja korisnika na sklapanje kredita, pripreme isprava, čitanja i potpisivanja ugovora, dogovora i radnji oko isplate kredita i dr).

Navodi da ugovorne odredbe nisu ništave ni po odredbama Zakona o obveznim odnosima jer su predmetne ugovorne obveze o uplati naknade za obradu kredita dopuštene, moguće i odredive, sukladno čl. 269. ZOO, imaju dopuštenu pravnu osnovu, odnosno, nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima. Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik specifikacija uplata (l. 4.-5. spisa), pregled prometa za klijenta (l. 7.-13. spisa), Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 12. travnja 2007. (l. 14.-22. spisa), otplatni plan (l. 23.-24), izvadak iz obrtnog registra (l. 43. spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih (l. 108. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita], od 12.4.2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 20.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je naplaćena naknada za obradu kredita.

5. Sporno je u predmetu da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, kao i da li je potraživanje tužiteljice u zastari.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeći ugovor o kreditu vidljivo je da je odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora, određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je kredit podigla jer joj je trebao za kupnju auta, za osobne potrebe. Kada je u auto kući izabrala auto, djelatnici u auto kući su je savjetovali da se obrati banci, a kako je već od ranije imala otvoren račun u tadašnjoj Hippo banci otišla je u tu banku. U banci, nakon što je rekla da joj treba kredit, ponudili su joj samo ovaj kredit koji je sklopljen, rekli su da nema uvijete za nijedan drugi i da nema mogućnosti sklopiti neki drugi kredit. Nisu joj objašnjavali pojedine odredbe ugovora i rekli su da ne može pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, već je bilo "hoćeš ili nećeš". Nisu joj prije potpisivanja kredita rekli na što se odnosi naknada za obradu kredita već su rekli da sve što je u ugovoru da to tako mora biti. Inače je imala povjerenje u banku i redovno je otplaćivala, čak i pretplaćivala anuitete, pa ju je stoga plaćanje te naknade dosta iznenadilo, kao i kasnije kada je htjela skinuti fiduciju pa joj nisu htjeli dati potvrdu o otplati kredita već je i to morala platiti, a to joj je bio i jedini kredit u životu. U banci joj nije bio predočen nikakav troškovnik ili popis izvršenih radnji za obradu zahtjeva. Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je pročitala.

Na pitanje tuženika kako je shvatila tu odredbu o obradi kredita odnosno da li je bila svjesna da će ju platiti, tužiteljica je navela da je tada pitala za tu odredbu i banka je samo rekla da je to tako i da će to morati platiti, a iznos te nakande je otprilike bilo oko polovice njene tadašnje plaće i taj je iznos bio ukomponiran u rate kredita. Na pitanje tuženika da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala nekakav obrt, tužiteljica je navela da je imala obrt na paušalan iznos ali koji nije bio aktivan. Na pitanje tuženika o kojim djelatnostima se radilo i da li znači da je bio samo faktički neaktivan, formalno u mirovanju, tužiteljica je navela da se radilo o poslu roditelja koji su prodavali kokice (grickalice), to je bilo aktivno otprilike pola godine, ali je to bilo nakon sklapanja ugovora o kreditu.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 12. travnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

13. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 6. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1.

ZZP-a, a time i ništetna.

Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

15. U odnosu na prigovor tuženika za nedostatak aktivne legitimacije, valja napomenuti da je iz elektroničkog zapisa iz matice vjenčanih (l. 108. spisa) jasno vidljivo da je tužiteljičino djevojačko prezime R, te da je ista rođena dana **.**.1984., zbog čega iz navedenog podataka nema sumnje u identitet tužiteljice kao stranke ugovora o kreditu, pa se stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocjenjuje kao neosnovan.

16. Pored toga, sud je zaključka da neosnovano tuženik osporava tužiteljici status potrošača jer je odredbom čl. 3. st. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, suprotno navodima tuženika, u slučaju kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana pretpostavka je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju u ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog određenih pravnih posljedica (primjerice, visina stope zatezne kamate je različita za pravne i fizičke osobe), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a u konkretnom slučaju navedeno se nije ostvarilo. Štoviše, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je u čl. 2. Ugovora o kreditu navedeno: "namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila . ..", dakle izrijekom je određeno kako se radi o kreditu za kupovinu osobnog vozila. Ističe se kako ugovorne strane prilikom sklapanja pravnog posla definiraju, između ostalog, i svrhu sklapanja konkretnog pravnog posla, dakle da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje poduzetničke, poslovne djelatnosti, isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu. Odredbom čl. 320. st. 1. ZOO-a propisano je da će se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane. Kako tijekom postupka nije sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, a koji kredit je tužiteljica ishodila radi kupnje osobnog vozila, a kako to ujedno i proizlazi iz njezinog iskaza, stoga se eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u korist tužiteljice temeljem čl. 320. st. 1. ZOO-a pa se stoga zaključuje da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice.

Iz iznijetih razloga je irelevantno što je tužiteljica imala određeno vrijeme otvoren obrt na svoje ime. Naime, prema iskazu tužiteljice radilo se o obrtu njenih roditelja i isti nije bio stalno aktivan. Dakle, tužiteljica je ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba i isti nije bio sklopljen u svrhe obrta. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu obrta je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a s tuženikom, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila za osobne potrebe.

16. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu sud je zaključka da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

17. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te čl. 87. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

19. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa stoga ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu.

20. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužiteljici je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe od 25. veljače 2025. (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 23. travnja 2025. i 17. lipnja 2025. te trošak zastupanja na ročištima dana 4. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. (sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, svaka radnja u iznosu od 200,00 eura) kao i trošak ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, uz pripadajući pdv od 25%, što ukupno iznosi 1.375,00 eura.

Ostale radnje nisu priznate jer su ocjenjene da nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP-a (podnesak od 23. travnja 2025., obzirom je tužitelj dva puta zatražio trošak jednog podneska).

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz Rj. o pristojbi na tužbu i presudu

2. Tuženiku po punomoćniku