Poslovni broj: UsI-1734/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Željki Babarović uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa opunomoćenica Maja Topić, odvjetnica u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa opunomoćenica PŠĆ, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 12. rujna 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje točke I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, Klasa: UP/II-551-06/23-014/394, Urbroj: 251-02-01/001- 23-2, od 10. ožujka 2023. g.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke osporenog rješenja tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Klasa: UP/II-551-06/23-014/394, Urbroj: 251-02-01/001-23-2, od 10. ožujka 2023. g. poništeno je prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Klasa: UP/I-551-06/22-013/1656, Urbroj: 251-09-22-1/003-22-02 od 30. studenog 2022. g., a kojim je zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1443, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 30. studenog 2017. g. i predmet vraćen tom tijelu na ponovno postupanje. Točkom II izreke osporenog rješenja naloženo je Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, podnositeljici naknadi trošak postupka u iznosu od 937,50 kuna, odnosno 124,43 Eura.

2. Tužiteljica tužbom i tijekom spora osporava zakonitost rješenja tuženika kao i prvostupanjskog rješenja navodeći u bitnome kako je rešenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1443, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 30. studenog 2017. g. u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja bilo je pravomoćno jer protiv istog više nije bilo moguće izjaviti žalbu niti pokrenuti upravni spor. Budući da je tužitelj navedenim rješenjem stekao pravo na novčanu pomoć, to je sukladno čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09. i 110/21.; dalje u tekstu ZUP) to rješenje moguće poništiti, ukinuti ili izmijeniti jedino u slučajevima propisanim zakonom. ZUP nakon okončanja upravnog postupka (pravomoćnost odluke) ostavlja mogućnost korištenja nekog od zakonom predviđenih izvanrednih pravnih lijekova, ali pod točno određenim pretpostavkama i u jasno propisanim rokovima. Na taj način zakonodavac je jasno dao do znanja u odnosu na koje je nedostatke i u kojim rokovima dopušteno zadirati u pravomoćne odluke, odnosno kada je prihvatljivo odstupiti od načela pravne sigurnosti.

Nesporno je da se postupak u kojem je javnopravno tijelo odlučilo o pravu tužitelja treba, u smislu čl. 2. ZUP-a, smatrati upravnom stvari. Isto tako je nesporno da u definiciju upravne stvari ulaze i upravni postupci u kojima je doneseno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje.

U ustavnopravnom smislu ulogu zakonodavca u Republici Hrvatskoj ima Hrvatski sabor. Hrvatski sabor je nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj te on jedini u državi smije donositi zakone. Ostala tijela smiju donositi „ostale“ ili „druge“ propise, odnosno podzakonske akte jer ona nemaju ustavnu ovlast zakonodavca pri čemu ti akti, sukladno načelu ustavnosti i zakonitosti, moraju biti u skladu s Ustavom i zakonom.

Dakle, zakonodavac je nedvojbeno ZUP odredio kao temeljni zakon za postupanje i rješavanje u upravnim stvarima pri čemu je ostavio mogućnost da se iznimno i uz ispunjavanje određenih uvjeta (nužnost za postupanje u pojedinom upravnom području i suglasnost zakonskog uređenja sa temeljnim odredbama i svrhom ZUP-a) pojedina pitanja upravnog postupka urede drukčije, ali samo propisom zakonske snage.

Navodi članak 40. stavak 1. Statuta Grada Zagreba po kojem je Gradska Skupština je predstavničko tijelo građana Grada Zagreba i tijelo Grada Zagreba. Ona temeljem čl. 41. toč. 2. Statuta donosi odluke i druge opće akte kojima uređuje pitanja iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba.

Odluka 25/22. donesena je na temelju čl. 41. toč. 2. Statuta te se stoga ista može definirati kao opći akt. Navedena Odluka potpada u definiciju općeg akta i iz razloga jer ona sadrži opće norme kojima se unaprijed regulira određeni pravni odnos, a ista se odnosi na apstraktno određene skupine adresata te je za njenu provedbu potrebno donijeti pojedinačni upravni akt. Gradska skupština Grada Zagreba kao tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u ustavnopravnom smislu ne može biti nositelj zakonodavne vlasti što znači da Gradska skupština u tom smislu nije ovlaštena uređivati pitanja postupanja i rješavanja u upravnim stvarima jer je to zadaća Hrvatskog sabora koji jedini u Republici Hrvatskoj smije donositi zakone, a samim time i uređivati pitanja postupanja i rješavanja u upravnim stvarima.

Uz navedeno, svaki akt koji donese Gradska skupština mora biti u skladu s Ustavom i zakonom.

U konkretnom predmetu u provedbi čl. 6. Odluke 25/22. nadležno gradsko upravno tijelo, odnosno Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom u upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti donio je prvostupanjsko rješenje kojim je zamijenio pravomoćno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1443, URBROJ: 251-10-01¬17-2 od 30. studenog 2017. Svrha instituta pravomoćnosti ponajprije se odražava kroz dvije isprepletene i neodvojivo povezane sastavnice vladavine prava, a to su pravna sigurnost i legitimna očekivanja. Institutom pravomoćnosti postiže se jačanje pravne sigurnosti jer se on svodi na nedopustivost odlučivanja o stvari koja je konačno riješena i na neizmjenjivost akta kojim je o toj stvari odlučeno. To znači ne samo da stranka ne može postaviti zahtjev za ponovno odlučivanje o riješenoj stvari, nego i to da niti donositelj odluke o toj stvari ne može ponovno odlučivati. Na taj način se sprečava stranku da inicira ponavljanje postupka o istom predmetu (ne bis in idem), a ujedno ju se zaštićuje od opozivanja odluke od strane donositelja (res iudicata).

Polazeći od činjenice da su korisnici prava na novčanu pomoć, a kako je to i sam VUS u svojoj presudi poslovnog broja: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. obrazložio, to pravo stekli na temelju pravomoćnog (upravnog) akta, to je opravdana legitimnost njihovog očekivanja da se taj pravomoćni (upravni) akt (a samim time i prava priznata tim upravnim aktom) može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Među korisnike novčane pomoći ubraja se i tužitelj. Opće prihvaćeno stajalište je da pravomoćnost obuhvaća izreku odluke. Stoga, da bi se pravomoćnu izreku moglo poništiti, ukinuti ili izmijeniti, a tako i uskladiti (kako je to navedeno u čl. 6. Odluke 25/22.), trebaju biti ispunjeni točno određeni uvjeti koje propisuje zakon (a ne opći akt).

ZUP tako, kao sredstva kojima se može osporavati pravomoćni (upravni) akt, predviđa izvanredna pravna sredstva (obnova postupka, poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja i ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo), a u tom kontekstu je svakako potrebno napomenuti da se pravomoćnost (upravnog) akta u određenim situacijama može i dodatno osnažiti - to bi bile situacije kada proteknu zakonom određeni rokovi za izjavljivanje izvanrednih pravnih lijekova pa se onda pravomoćni upravni akt ne bi mogao osporavati niti izvanrednim pravnim lijekovima.

9. Iz samog uvoda prvostupanjskog rješenja proizlazi da Gradski ured svoju nadležnost, tj. pravo da mijenja pravomoćni upravni akt temelji na čl. 6. Odluke 25/22.. Navedeni propis ima podzakonsku snagu, tj. radi se o općem aktu.

AD/IV

Tužitelj smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje odnosno postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela prilikom donošenja tih rješenja nezakoniti te protivni Ustavom zajamčenim pravima i slobodama tužitelja slijedom čega je došlo i do povrede njegovih prava i interesa. Tužitelju je pravo na novčanu pomoć priznato na temelju pravomoćnog pojedinačnoga upravnog akta u kojemu je to njegovo pravo individualizirano i konkretizirano.

Upravo zbog činjenice da je tužitelj ishodio pravomoćni pojedinačni upravni akt isti je imao opravdano i legitimno očekivanje da se taj pravomoćni upravni akt i prava priznata tim upravnim aktom mogu poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o upravnoj stvari i postupanju u upravnom postupku, javnopravna tijela dužna su postupati i rješavati stvar primjenjujući odredbe ZUP-a. To konkretno znači da je prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo bilo dužno ispitati jesu li u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za njihovo postupanje te mogu li i pod kojim uvjetima „dirati“ u pravomoćni pojedinačni upravni akt na temelju kojega je tužitelj stekao pravo. Zakonodavac je u glavi III., IV. i V. četvrtog dijela ZUP-a propisao tzv. izvanredne pravne lijekove u upravnome postupku kojima je odredio uvjete dopuštenosti istih, razloge zbog kojih se mogu izjaviti te rokove unutar kojih je moguće iskoristiti pojedini izvanredni pravni lijek. Samo primjenom odredbi iz glave III., IV. i V. četvrtog dijela ZUP-a moguće je interveniranje u pravomoćne pojedinačne upravne akte. Prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje kao i postupanje javnopravnih tijela nije utemeljeno na odredbama iz citiranih glava ZUP-a niti su ista donesena na temelju ZUP-om predviđenih razloga i unutar rokova propisanih ZUP-om. Oba rješenja temelje se na Odluci 25/22., koja je po svojoj pravnoj snazi opći akt i podzakonski propis. Stoga se tim općim aktom nije moglo propisati rješavanje u upravnoj stvari, niti donošenje pojedinačnih upravnih akata po službenoj dužnosti radi „usklađenja“, a kojim „usklađenjem“ se zadire u izreke pravomoćnih pojedinačnih upravnih akata na temelju kojih su stranke stekle prava. U konkretnom slučaju tužitelj je svoje pravo stekao na temelju zakonitog i pravomoćnog pojedinačnog upravnog akta. Dakle, riječ je o aktu donesenom u upravnom postupku. ZUP predstavlja krovni zakon koji regulira i propisuje postupanje javnopravnih tijela u upravnom postupku. Samo zakonodavac, odnosno Hrvatski Sabor može mijenjati ZUP i proceduru donošenja upravnih akata, kao i njihovog poništavanja, ukidanja ili izmjena. Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave nema takve ovlasti.

Obzirom da se prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje temelje na odredbi članka 6. Odluke 25/22., a ne na odredbama iz glave III., IV i V. četvrtog dijela ZUP-a, ista su nezakonita jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za postupanje kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog tijela koje je predmet vratilo na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je stava da je povodom prigovora drugostupanjsko tijelo ispitujući zakonitost prvostupanjskog rješenja sukladno čl. 46. st. 5. ZUP-a trebalo poništi prvostupanjsko rješenje i rješenjem obustaviti postupak jer ne postoje pravne pretpostavke za njegovo vođenje.

Međutim, drugostupanjsko tijelo u potpunosti je zanemarilo navedene činjenice i okolnosti i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Osim što za takvo postupanje nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, isto je u suprotnosti i sa člankom 6. Odluke 25/22 kojom je propisano da će nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama Odluke, do 31. prosinca 2022., a koji rok je protekao.

Pored navedenog, tužitelj je u prigovoru podnio i zahtjev za izuzeće gradonačelnika kao osobe koja bi trebala odlučivati o prigovoru te je iznio i detaljno obrazložio opravdane i dokazive razloge zbog kojih smatra da ga je od rješavanja konkretne upravne stvari trebalo izuzeti.

Tako je tužitelj naveo da je gradonačelnik taj koji je inicirao ukidanje prava na novčanu pomoć te da je upravo po njegovome prijedlogu došlo do donošenja općeg akta - Odluke 25/22. kojim je propisano smanjenje iznosa novčane pomoći kao i skraćivanje vremenskog perioda unutar kojega tužitelj može koristiti pravo na novčanu pomoć iz čega da je jasno vidljivo stajalište gradonačelnika vezano uz pravo na novčanu pomoć. Uz navedeno tužitelj je ukazivao i na to da je gradonačelnik više puta javno istupao u medijima te da je u navedenim istupima govorio o potrebi ukidanja novčane pomoći i o štetnosti daljnjeg ostvarivanja toga prava. Međutim, unatoč postavljenome zahtjevu za izuzeće, gradonačelnik je odlučio o prigovoru i donio drugostupanjsko rješenje. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja gradonačelnik u jednoj rečenici navodi da će se o zahtjevu za njegovo izuzeće odlučiti posebnim zaključkom. Kada će se odlučiti, koje tijelo će odlučiti i u kojem postupku, tužitelj ne zna jer to gradonačelnik nije obrazložio. Takvim postupanjem gradonačelnika tužitelj je onemogućen u djelotvornoj zaštiti svojih prava u konkretnoj upravnoj stvari jer prije donošenja odluke o njegovom prigovoru nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće službene osobe koja je odlučivala o njegovom pravu i koja se po samoj prirodi upravnog postupanja u odnosu na tužitelja nalazi u nadređenom položaju. Zbog toga su jamstva i pravila postupanja propisana u čl. 24. ZUP-a ostala samo teorijska i iluzorna, baš kao i pravo tužitelja na neovisan i nepristran sud. Prema stavu tužitelja odluka o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika bila je prvi i osnovni procesni preduvjet za bilo kakvo daljnje postupanje u konkretnoj upravnoj stvari. Tužitelj uporište za svoj stav nalazi ponajprije u temeljnim načelima upravnog postupka i to načelu zakonitosti te načelu učinkovitosti i ekonomičnosti, ali i u načelu vladavine prava te pravu na pravično suđenje. Svako postupanje suprotno navedenim načelima moglo bi dovesti do apsurdnih učinaka te uvelike narušiti pravičnost upravnog postupka. U tom kontekstu, tužitelj se s pravom pita što će se desiti sa drugostupanjskim rješenjem ukoliko se naknadno zaključkom naloži izuzimanje gradonačelnika koji je to rješenje već donio i koja je svrha izuzimanja službene osobe u upravnoj stvari u kojoj je već ta osoba donijela odluku. Osim toga, tužitelj se pita i to kakav će utjecaj na nadležno tijelo koje bi trebalo odlučiti o izuzeću gradonačelnika imati činjenica da je drugostupanjsko rješenje već doneseno te postoje li uopće u takvoj situaciji procesne pretpostavke za donošenje odluke o izuzeću od strane nadležnog tijela.

Tužitelj smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti te da prije donošenja odluke o izuzeću gradonačelnika i ocjene osnovanosti prigovora tužitelja usmjerenih na neovisnost i nepristranost službene osobe koja odlučuje u prvostupanjskom upravnom postupku nije bilo uvjeta za donošenje drugostupanjskog rješenja, odnosno vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom tijelu. Pritom činjenica da je drugostupanjskim rješenjem poništeno prvostupanjsko rješenje, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta (posebno imajući u vidu dosadašnje postupanje donositelja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja) nije od utjecaja jer je tim istim rješenjem predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje gdje će odluku o pravima tužitelja donijeti službena osoba o kojoj će tužitelj najvjerojatnije saznati tek kada zaprimi njezinu odluku pa samim time neće moći niti tražiti, ukoliko smatra potrebnim, njezino izuzeće prije donošenja prvostupanjske odluke, a potom će njezino postupanje u slučaju prigovora tužitelja opet preispitivati gradonačelnik.

U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno je da će se o zahtjevu tužitelja za izuzeće gradonačelnika odlučiti posebnim zaključkom.

Do donošenja drugostupanjskog rješenja nije donesen zaključak kojim bi bilo odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika pa u odnosu na isti tužitelj nema zajamčenu sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata i postupanja javnopravnih tijela, odnosno istom nije u konkretnom predmetu omogućeno da povodom zaključka zatraži sudsku zaštitu.

Uputom o pravnom lijeku u prvostupanjskom rješenju tužitelj je poučen da protiv tog rješenja može izjaviti prigovor. Tužitelj smatra da je i prvostupanjsko rješenje u tom dijelu nezakonito jer mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravni lijek iz čl. 12. st. 1. ZUP-a. Navedenom odredbom je propisano da protiv prvostupanjske odluke stranka ima pravo žalbe, osim ako nije zakonom drukčije propisano.

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je u upravnoj stvari tužitelja o njegovom pravu pri čemu je prvostupanjsko tijelo u konkretnom predmetu pri sastavljanju upute o pravnom lijeku primijenilo opći akt - Odluku 25/22. te na taj način postupilo suprotno čl. 12. st. 1. ZUP-a zbog čega je došlo do povrede prava tužitelja na pravni lijek. Nadalje, u konkretnom slučaju i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseni su bez provođenja ispitnog postupka. Niti prvostupanjsko, niti drugostupanjsko tijelo nisu postupili na zakonom propisani način, a to je posljedično dovelo do toga da činjenično stanje i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari nisu utvrđene, niti je tužitelju osigurana sudjelovanje i zaštita njegovih prava. Također, niti prvostupanjsko, niti drugostupanjsko tijelo nije iznijelo jasne i dostatne razloge zbog kojih tužitelju nije omogućilo sudjelovanje u postupku. Obzirom da tužitelju u upravnom postupku nije omogućeno izjašnjavanje, a u obrazloženju pobijanih rješenja nisu navedeni razlozi za takvo postupanje, to prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje čini nezakonitim, a postupanje javnopravnih tijela arbitrarnim. Tužitelj je status roditelja odgojitelja i pravo na novčanu pomoć stekao na temelju pravomoćnog i zakonitog pojedinačnog upravnog akta. Tim aktom tužitelju je priznat status roditelja odgojitelja i pravo na novčanu pomoć u točno određenom iznosu, na točno određeno razdoblje i pod točno određenim uvjetima. Time je pravo tužitelja priznato, individualizirano i konkretizirano.

Članak 42. stavak 1. ZUP-a propisuje da će se postupak pokrenuti po službenoj dužnosti kada je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Dakle, do pokretanja postupka po službenoj dužnosti može doći samo iz citiranih razloga.

U prvostupanjskom rješenju nigdje nije navedeno je li javnopravno tijelo postupak pokrenulo na temelju zakona ili zbog toga što je pokretanje nužno radi zaštite javnoga interesa te ukoliko je isto pokrenuto na temelju zakona na kojoj se odredbi zakona isto temelji, odnosno koji se javni interes pobijanim rješenjem nastoji zaštiti. Do pokretanja postupka došlo je isključivo na temelju Odluke 25/22. Riječ je o odluci koja po svojoj pravnoj snazi predstavlja opći akt te na temelju iste nije moguće pokretanje postupka po službenoj dužnosti jer opći akt nije izjednačen sa zakonom već se u odredbi čl. 42. st. 1. ZUP-a navodi da je pokretanje postupka po službenoj dužnosti moguće samo ako je isto propisano zakonom.

Prvostupanjsko rješenje kojim se ograničava pravo vlasništva tužitelja zasniva se na Odluci 25/22. Međutim, Odluka 25/22. po svojoj pravnoj snazi predstavlja opći akt te na temelju iste nije moguće pokretanje postupka po službenoj dužnosti niti je na temelju iste dopušteno ograničiti pravo vlasništva tužitelja, jer ista ne predstavlja zakon niti je zasnovana na zakonu ili donesena na temelju zakonske obveze. Zbog svega navedenoga tužitelj smatra da miješanje u njegovo pravo vlasništva nije bilo zakonito.

U okolnostima konkretnog predmeta nedostatak primjerenog pravnog mehanizma zaštite prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja ogleda se u dva aspekta: 1. u činjenici da o prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja odlučuje gradonačelnik Grada Zagreba kao osoba koja je predlagatelj Odluke 25/22. na temelju koje je doneseno to rješenje i kao osoba koja je više puta javno iznosila svoj negativan stav o mjeri roditelj odgojitelj te

2. u tome da je tužitelju, iako se radi o upravnoj stvari u kojoj je javnopravno tijelo riješilo o njezinom pravu, a ne o upravnom ugovoru ili dugom postupanju javnopravnog tijela ili pružatelja javnih usluga (vidi čl. 12. st. 3. ZUP-a), kao pravno sredstvo protiv prvostupanjskog rješenja zajamčen prigovor, a ne žalba. Već je rečeno da ZUP predstavlja temeljni zakon kojim su propisana pravila na temelju kojih javnopravna tijela postupaju i rješavaju u upravnim stvarima i da je donošenje zakona u nadležnosti zakonodavne vlasti kao i to da svi podzakonski propisi moraju biti u skladu sa zakonima. Stoga je jasno da se pitanje postupanja i rješavanja u upravnim stvarima ne može urediti propisom podzakonske snage, odnosno da ono mora imati uporište u zakonu i biti u skladu sa istim, jer kad tome ne bi bilo tako, onda bi svako tijelo u čijoj je nadležnosti donošenje podzakonskih propisa (u što spadaju i opći akti) moglo propisivati vlastita pravila za postupanje i rješavanje u upravnim stvarima. Na taj način stvorilo bi se stanje potpune pravne nesigurnosti i neizvjesnosti jer više ne bi postojala unificirana pravila za postupanje i rješavanje u upravnim stvarima, a time bi se narušilo i načelo jednakosti svih pred zakonom.

Odredba čl. 6. Odluke 25/22., odnosno način na koji ju nadležno gradsko upravno tijelo primjenjuje u suprotnosti je s odredbom čl. 13. ZUP-a i odredbama sadržanim u glavi III., IV. i V. četvrtog dijela ZUP-a. Riječ je o odredbama u kojima je zakonodavac jasno uredio u kojim se situacijama radi zaštite interesa pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja stranaka može zadirati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela, odnosno istima je propisao tzv. izvanredne pravne lijekove u upravnome postupku kojima je odredio uvjete dopuštenosti istih, razloge zbog kojih se mogu izjaviti te rokove unutar kojih je moguće iskoristiti pojedini izvanredni pravni lijek.

Osim toga, sam cilj donošenja čl. 6. Odluke 25/22. - izgradnja novih vrtića, odnosno pravo tijela jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave na provođenje vlastitih politika ne preteže nad interesom javnosti na pravnu sigurnost kao dijelu načela vladavine prava.

Sve prethodno navedeno u ovom poglavlju i u svim drugim poglavljima tužbe predstavlja valjane razloge koji jasno upućuju na nezakonitost čl. 6. Odluke 25/22. te na činjenicu da njegovom daljnjom primjenom može doći do narušenja objektivne zakonitosti, odnosno omogućavanja da na temelju navedene odredbe bude donesen neodređen broj nezakonitih pojedinačnih upravnih akata. Upravo stoga, kao i zbog činjenice da VUS u prethodno citiranim presudama nije iznio razloge o zakonitosti navedene odredbe, nužno je da naslovljeni sud podnese zahtjev za ocjenu te odredbe VUS-u te da na konkretan predmet neposredno primjeni mjerodavne zakonske odredbe.

Zaključno tužbom zahtjeva da Sud poništi prvostupanjsko rješenje i točku I drugostupanjskog rješenja uz naknadu troškova.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da je pobijano rješenje u cijelosti zakonito iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju. Naime, pobijano rješenje donijeto je na temelju odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18., 20/21. i 25/22. -dalje u tekstu Odluka) kojom je propisano da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da je gradonačelnikova odluka o prigovoru konačna. Pobijanim rješenjem poništeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/22-013/2340, URBROJ: 251-09-22-1/007-22-02 od 30. studenoga 2022. o usklađivanju iznosa novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći s Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 25/22; u daljnjem tekstu: Odluka/22) iz razloga jer je prvostupanjsko rješenje potpisala neovlaštena osoba. S obzirom da je prvostupanjsko rješenje sadržavalo nedostatak (potpis neovlaštene osobe) koji je sprječavao ocjenu njegove zakonitosti tuženik u pobijanom rješenju nije posebno iznosio navode prigovora tužiteljice niti je o istima odlučivao. Tužiteljica neosnovano smatra da nisu postojali uvjeti za pokretanje upravnog postupka i donošenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja iz razloga jer su navedena rješenja donijeta na temelju odredbe članka 10. Odluke (drugostupanjsko rješenje) i odredbe članka 6. Odluke/22 (prvostupanjsko rješenje).

Navedena Odluka/22 bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH) te je VUSRH dana 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi VUSRH je, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz- 8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/17. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je prvostupanjsko rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć.

Nadalje, u odnosu na navod tužiteljice glede izuzeća službene osobe valja reći da je o istom bilo bespredmetno odlučivati iz razloga jer je prvostupanjsko rješenje poništeno radi potpisa neovlaštene službene osobe. Također, o zahtjevu za izuzeće stavljenom u žalbenom postupku više se ne može samostalno rješavati, već samo kao o jednom od žalbenih razloga (USH, Us-307/85 od 22.V.1985.), a o kojim razlozima tuženik nije posebno odlučivao zbog naprijed navedenog razloga. Međutim, ovome valja dodati i da su navodi tužiteljice glede ovisnosti i pristranosti službene osobe, izneseni u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja, paušalni te da nisu utemeljeni na određenim dokazima i činjenicama. Tužiteljica je tek puko navela odredbe Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela, a niti sada u tužbi ne potkrjepljuje svoje navode nikakvim dokazima.

U odnosu na zahtjev za izuzeće Gradonačelnika valja reći da je u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno da će se o istom odlučiti posebnim zaključkom. Naime, odredbom članka 24. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21, dalje u tekstu: ZUP) uređeno je pitanje izuzeća službene osobe. Navedena odredba propisuje obligatorno izuzeće (stavak 1. i 2.) i fakultativno izuzeće (stavak 3.). Na razloge za izuzeće Gradonačelnika koje je tužiteljica navela u prigovoru primjenjuje se odredba članka 24. stavka 3. točke 4. koja propisuje da čelnik tijela zaključkom može izuzeti službenu osobu od vođenja postupka, odnosno rješavanja ako se utvrde drugi razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe. Dakle, radi se o fakultativnom izuzeću kada čelnik tijela nije u obvezi izuzeti službenu osobu od vođenja postupka, odnosno rješavanja o upravnoj stvari već to može učiti ako utvrdi da postoje drugi razlozi koji dovode u sumnju njezinu nepristranost. Kod fakultativnog izuzeća nema zakonske obveze prekida upravnog postupka dok se ne donese odluka o izuzeću. Stoga su navodi tužiteljice glede izuzeća u cijelosti neosnovani. Nadalje, u odnosu na povredu prava tužiteljice na pravni lijek valja reći da je Odlukom propisano pravno sredstvo protiv prvostupanjskog rješenja. Ujedno, izjavljivanje prigovora ne priječi korisnicima sudsku zaštitu, pa tako i VUSRH u točci 57. presude broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. navodi: „Međutim, samo se napominje da navedeno ne znači da protiv pojedinačnog akta nije osigurana sudska zaštita, budući da će svaki podnositelj nakon odluke o prigovoru imati pravo pokretanja upravnog spora, jer se nesporno radi o pojedinačnom aktu, kojim je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu u upravnoj stvari, a što je predmet upravnog spora određen člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZUS-a.“ U odnosu na navod da prvostupanjsko tijelo nije moglo pokrenuti postupak po službenoj dužnosti valja reći da je VUSRH, kako je već naprijed navedeno, presudom broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. ocijenio zakonitom Odluku. U navedenoj presudi ocijenio je legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći. Prema odredbi članka 6. Odluke, na temelju koje je donijeto pobijano rješenje, nadležno gradsko upravno tijelo obvezano je isto donijeti po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, nadležno gradsko upravno tijelo prilikom donošenja pobijanog rješenja postupilo je u skladu sa odredbom općeg akta koji je presudom VUSRH-a ocIjenjen zakonitim. Ovome valja dodati da predmetna novčana pomoć nije uređena zakonom i da se ne može u niti jednom zakonu niti nazrijeti. Ista nije u skladu i nije uklopiva ni u kakve propise niti najširim teleološkim tumačenjima, a ni u načela kojima se uređuju obiteljski odnosi, radno pravo ili socijalno pravo. Kako se, u konkretnom slučaju, o iznosu novčane pomoći i razlozima prestanka iste donosi pojedinačni akt u upravnom postupku procesna pravna pravila za donošenje takvog pojedinačnog akta uređena su ZUP- om. Odredbom članka 42. ZUP-a postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Iz naprijed navedenog proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o specifičnoj pravnoj situaciji u kojoj je mjerodavnu normu trebalo primijeniti upravo u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni je sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline te je s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. Neosnovan je i navod da nisu utvrđene činjenice i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari jer nije proveden ispitni postupak te tužiteljici nije omogućeno ostvarenje i zaštita njezinog prava i pravnih interesa. Naime, prema odredbi članka 49. stavka 1. ZUP-a službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. U konkretnom slučaju, pobijano rješenje doneseno je po službenoj dužnosti, na temelju članka 6. Odluke radi usklađenja iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći , dok se samo pravo na novčanu pomoć nije utvrđivalo jer je isto već utvrđeno naprijed navedenim zaključkom. Kako je prvostupanjsko upravno tijelo iznose novčane pomoći i razloge prestanka moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolaže te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje podnositeljice niti izvođenje dokaza, službena osoba mogla je neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Tužiteljica niti ne navodi odnosno konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Ujedno, prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda RH pravo stranke da sudjeluje u ispitnom postupku odnosi se na redovan upravni postupak (presuda VUSRH broj: Usž- 318/2022). U konkretnom se slučaju ne radi o toj vrsti postupka, stoga prigovori podnositeljice istaknuti u tom smislu nisu osnovani. Nadalje, u odnosu na pravno tumačenje koje je Grad Zagreb izdao službenim putem jednoj od korisnica predmetne mjere roditelj odgojitelj KLASA: 600-01/17-001/27, URBROJ: 251-10-11- 17-2 od 15. ožujka 2017. valja reći da se radi o očitovanju Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i sport Grada Zagreba na pritužbu , a ne o pravnom tumačenju, u kojem očitovanju se , između ostalog, navodi mišljenje navedenog Ureda o izmjeni ili ukidanju Odluke o novčanoj pomoći za roditelje odgojitelje (Službeni glasnik Grada Zagreba 16/16. i 19/16.). Navedeno mišljenje Ureda nije pravno obvezujuće i dano je u konkretnom slučaju. Ovome valja dodati da je u svezi navoda o dosljednosti u ponašanju tuženika i povratnog djelovanja Odluke , VUSRH zauzeo stajalište u naprijed navedenim presudama te, između ostalog, zaključio da se radi o kvaziretroaktivnosti tj. o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten.

Neosnovanim smatraju i prijedlog tužiteljice kojim predlaže Upravnom sudu u Zagrebu da podnese VUSRH-u zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 6. Odluke 25/22 iz razloga jer je o zakonitosti navedene Odluke, dakle cijele Odluke 25/22 koja uključuje i odredbu članka 6., VUSRH već odlučivao i presudom broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. Odluku 25/22 ocijenio zakonitom.

Ostali navodi odnose se na ocjenu zakonitost Odluke i nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja iz razloga jer se istima osporava zakonitost općeg akata (Odluke), a ne pojedinačnog pobijanog rješenja.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je 08. rujna 2025. g. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

7. Uvidom u prvostupanjsko rješenje od 30. studenog 2022. g. i Sud je utvrdio da je istim poništeno prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1443, URBROJ: 251-10-01- 17-2 od 30. studenog 2017. g. i predmet vraćen tom tijelu na ponovno postupanje. Točkom II izreke osporenog rješenja naloženo je Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, podnositeljici naknadi trošak postupka u iznosu od 937,50 kuna, odnosno 124,43 Eura. Utvrđeno je da je istim zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/17-013/1443, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 30. studenog 2017. g. na način da je usklađena novčana pomoć i razlozi prestanka novčane pomoći sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj:25/22) na način da se umjesto isplaćivanja mjesečnog iznosa u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći umanjenog za pripadajuće doprinose, porez i prirez do 31. ožujka 2023. novčana pomoć isplaćuje mjesečno do 31. ožujka 2023. do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine; od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj; od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj. Također, je utvrđeno da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika; posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije; posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.

8. Uvidom u drugostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, Klasa: UP/II-551-06/23-014/394, Urbroj: 251-02-01/001-23-2, od 10. ožujka 2023. g. utvrđeno je da je istim poništeno prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Klasa: UP/I- 551-06/22-013/1656, Urbroj: 251-09-22-1/003-22-02 od 30. studenog 2022. g. i predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, s obrazloženjem da je kao službena osoba koja je donijela prvostupanjsko rješenje naznačena pročelnica NŠ, ali da navedena pročelnica nije i potpisala pobijano rješenje već da je rješenje potpisano od strane osobe P bez navođenja svojstva i ovlasti na temelju koje potpisuje pobijano rješenje.

9. Odredbom članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18, 20/21 i 25/22. - 25/22) propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela.

Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

10. Odredbom članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22, u daljnjem tekstu Odluka 25/22) propisano je da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022.

11.

Navedene odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18, 20/21 i 25/22. - 25/22) i članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22) bile su predmetom ocjene zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, povodom čega je donesena pravomoćna presuda poslovni broj Usoz-254/23 od 19. prosinca 2023., kojom su odbijeni zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba,10/18, 20/21, 29/21 i 25/22), dok je obustavljen postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, 25/22). U navedenoj presudi je sud iznio stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. U odnosu na članak 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja sud je naveo da je zakonitost Odluke o izmjenama/22, uključujući i navedenu odredbu, bila predmet ocjene u objektivnom upravnom sporu pred istim sudom, koji spor je okončan presudom, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. kojom su odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti te Odluke. Navedenu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje, broj: U- III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.). Dakle, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je sporne odredbe ocijenio zakonitima.

12. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud i smatra da je za odlučivanje o prigovoru protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja, sukladno citiranoj odredbi, koja je u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ocijenjena zakonitom, nadležan gradonačelnik Grada Zagreba., te da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno donijeti prvostupanjsko rješenje o usklađivanju novčane pomoći na temelju odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22).

13. Naime, potrebno je napomenuti da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

14. Nadalje, s obzirom da je prvostupanjsko rješenje sadržavalo nedostatak (potpis neovlaštene osobe) koji je sprječavao ocjenu njegove zakonitosti pravilno je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje i vratio predmet na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu. Obzirom da tuženik u pobijanom rješenju nije posebno iznosio navode prigovora tužiteljice koji se odnose na meritum stvari (osnovanost usklađivanja iznosa novčane pomoći i prestanka novčane pomoći) niti je o istima odlučivao nisu od utjecaja prigovori tužitelja koji se odnose na meritum spora, te će tužiteljica u ponovnom postupku moći isticati sve prigovore koje bude smatrala relevantnim za ovu upravnu stvar.

15. U odnosu na prigovor izuzeća službene osobe prvostupanjskog tijela pravilno ističe tuženik da je o istom bilo bespredmetno odlučivati iz razloga jer je prvostupanjsko rješenje poništeno radi potpisa neovlaštene službene osobe.

16. U odnosu na prigovor izuzeća gradonačelnika, prema mišljenju ovog suda ne postoji zakonska osnova, za izuzeće gradonačelnika, u konkretnom slučaju čelnika drugostupanjskog tijela. budući da niti jednom zakonskom odredbom niti Zakona o općem upravnom postupku, niti Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ( „Narodne novine“, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19, 144/20) nije propisana niti mogućnost niti obveza izuzeća čelnika drugostupanjskog tijela. Nadalje i razlozi izuzeća koje navodi tužitelj su prema ocjeni ovog suda paušalni i neosnovani, budući da je predmetni opći akt donesen u skladu s zakonskim ovlastima predstavničkog tijela Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba. Također je u upravnom sporu u dva stupnja suđenja osigurana sudska kontrola zakonitosti postupanja i prvostupanjskog tijela i gradonačelnika kao drugostupanjskog tijela.

17. Kako tužiteljica u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, sud nije našao osnove za uvažavanje tužbenog zahtjeva.

18. Slijedom navedenog na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

19. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kao je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanjem osporenog rješenja, tužiteljica je izgubila spor, pa nema osnova za zaključak da bi joj opravdane troškove imao nadoknaditi tuženik, pa je slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci, pod točkom II.

Zagreb, 12. rujna 2025.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Odvjetnica Maja Topić, [adresa],

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,

3. U spis