Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-122/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika i punomoćnice tuženika, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U t v r đ u j e s e da je ništetna i bez učinka odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9012115540, sklopljenog dana 23.11.2006. g., ovjerenog kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz Slatine pod brojem OV-14602/06 dana 23.11.2006. g., između tužiteljice ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) od iznosa kredita.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 155,87 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od 24.11.2006. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14 % godišnje, od 01.srpnja 2011.g do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 EUR sa zateznim kamatama počev od 12. rujna 2025. godine, po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu navodeći da su 23.11.2006. godine tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 9012115540 koji j ovjeren kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod brojem OV-14602/06 dana 23.11.2006. godine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 8.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u mjesečnim anuitetima od 128,63 EUR.

2. Tuženik je u čl. 12. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slične je snosila sama tužiteljica mimo toga. U ni jednom dijelu predmetnog Ugovora se ne spominje ni jednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora.

3. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

4. Ističe da je Vrhovni sud RH u presudi broj: Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita i zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, jer se radi o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita gdje se nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba iako jasna i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja jer je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade, posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između naknade te zauzvrat tuženih usluga, u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

5. Ističe da je tuženik obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu doveo u neravnopravan položaj protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica stoga smatra da je ništetan dio ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje naplate troškova obrade kredita te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog Ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a sve sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi sa čl. 1115. ZOO-a.

6. Ističe da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu kao sudionika u obveznom odnosu doveo u neravnopravan položaj. Tužiteljica stoga smatra da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužiteljica je na kraju postavila tužbeni zahtjev kao u izreci.

7. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara statusu tužiteljice kao potrošača. Ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9012115540 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Ističe da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe da je imao troškove u smislu obrade kreditnog zahtjeva za koje troškove odnosno protučinidbe je ugovorio spornu naknadu. Ističe da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke kako bi se odredba čl. 12. toč. 3. predmetnog Ugovora imala smatrati nepoštenom. Navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obavezama. Sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 2,50 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

8. Ističe da je naknadu za obradu kredita navodno platio u 2006. godini. Dakle, još je u 2011. godini protekao opći zastarni rok te je nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. Predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka.

9. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu ZŽ (list 74-75) te je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 7-25), u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 28-29), u Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 30-34), u izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (list 35), u presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-673/2023-2 (list 36-43), u presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev- 1051/2023-2 (list 63-67) te u presudu broj: C/2024/3564 iz Službenog lista Europske unije.

10. Temeljem uvida u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 9012115540 od 23.11.2006. godine (list 30-34) koji je potvrđen pred javnim bilježnikom Matom Krpačićem iz [adresa] pod brojem: OV-14602/06 od 23.11.2006. godine utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. zaključili Ugovor o kreditu koji je odobren kao nenamjenski kredit u iznosu protuvrijednosti kuna od 8.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok otplate od 84 mjeseca uz kamatnu stopu od 8,98 % godišnje i kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci banke. Prema stavku, 12. toč. 3. predmetnog Ugovora korisnik kredita je obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita.

11. Prema iskazu tužiteljice (list 74-75) kredit je podignut kao nenamjenski i isplaćen joj je na tekući račun. Ne sjeća se da su joj u banci išta govorili o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prilikom isplate iznos kredita je bio u manjem iznosu od iznosa kredita. U banci su joj samo rekli da su to troškovi obrade kredita. Nisu joj ništa rekli zbog čega su troškovi obrade u tom iznosu. Kao korisnica kredita nije mogla utjecati na odredbe Ugovora o kreditu i sve su odredbe već bile ispisane. U banci joj nisu rekli za koje točno protuusluge je ta naknada isplaćena. Nije mogla utjecati na odredbe Ugovora te nije bilo moguće da odbije platiti naknadu da na kraju dobije kredit. Kredit je utrošen za osobne potrebe, a tijekom 2006. godine nije bila vlasnik ugostiteljskog obrta i slično.

12. Kako je prema čl. 2. predmetnog Ugovora kredit odobren kao nenamjenski kredit, a tijekom postupka nije pružen niti jedan dokaz koji bi ukazivao da je kredit podignut za obavljanje djelatnosti, sud prihvaća iskaz tužiteljice (list 74-75) da je kredit utrošen za osobne potrebe. U takvim okolnostima, ocjena je ovoga suda da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – dalje: ZOZP), kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, te je predmetni kredit zaključila kao potrošač i ovdje se radi o potrošačkom ugovoru.

13. Tužiteljica prilikom zaključenja Ugovora nije bila u potpunosti upoznata o visinama naknade za obradu kreditnog zahtjeva. U banci su joj samo rekli da su to troškovi obrade kredita i nisu joj ništa rekli zbog čega su troškovi obrade u tome iznosu. Kao korisnica kredita nije mogla utjecati na odredbe Ugovora o kreditu i sve su odredbe bile već ispisane. U banci joj nisu rekli za koje točno usluge je ta naknada isplaćena. Osobni bankar joj nije ništa pojasnio, a niti javni bilježnik koji je pročitao Ugovor o kreditu. U banci su joj prilikom isplate smanjili iznos kredita za iznos troškova obrade kredita. U takvim okolnostima kako se radi o tipskom Ugovoru o kreditu gdje je sve bilo unaprijed pripremljeno i gdje korisnik kredita nije mogao pregovarati i utjecati na odredbe Ugovora, odredba čl. 12. st. 3. predmetnog Ugovora, a koja se odnosi na obvezu korisnika kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita je protivna prisilnim propisima i moralu društvo. Nadalje, navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo temeljem čl. 81. ZOZP smatra se nepoštenom, jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a temeljem čl. 87. st. 1. ZOZP i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) je ništetna. Stoga je sud donio odluku kao pod točkom I. izreke.

14. Kako je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita, utvrđenu u čl. 12. st. 3. Ugovora, a tužiteljica je tuženiku temeljem te ništetne odredbe Ugovora dana 24.11.2006. godine isplatila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.174,40 kn što je prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosilo 155,87 EUR, što između stranaka nije sporno, tuženik je temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. ZOO u slučaju djelomične ništetnosti Ugovora dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

15. U ovome slučaju osnova plaćanja naknade za obradu zahtjeva temeljena na Ugovoru o kreditu je otpala utvrđenjem ništetnih tih odredbi Ugovora, te je tuženik temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1015. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

16. Između stranaka nije bila sporna visina plaćene naknade od 155,87 EUR. Kako je naknada za obradu zahtjeva utvrđena ništetnom, sud je usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

17. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što je sukladno pravnom shvaćanju utvrđenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine. Prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek po pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako je ništetnost utvrđena ovom odlukom, potraživanje tužiteljice nije moglo zastarjeti.

18. Parnični troškovi tužiteljice u ovome postupku iznosili su 1.178,10 EUR, a sastojali su se od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, od troškova zastupanja na rasprava održanim 12.5.2025. i 26.8.2025. godine u iznosu od 400,00 EUR, od troškova zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, od troškova sastava jednog podneska od 8.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR, od PDV- a u iznosu od 225,00 EUR te od sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 EUR. Kako je tužiteljica uspjela u sporu, tuženik joj je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) dužan platiti navedene troškove zajedno s zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slatini 12. rujna 2025.

Sudac:

Zoran Šljivac

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, Trg Ante

Starčevića 12,

2. Tuženik po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 224/III.