Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj P-780/2023-25.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], ranije na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Nenad Cetinja, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnika Katarina Prelec, odvjetnica iz OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 28. kolovoza 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz pun. Mladena Klaića, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika ĐG, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, 12. rujna 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 dužna je tužitelju DG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] platiti iznos od 1.240,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, počev od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a sa uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, počev od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

na iznos od 1,44 EUR od 01. travnja 2008. godine do isplate,

na iznos od 7,98 EUR od 01. studenog 2008. godine do isplate,

na iznos od 1,19 EUR od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

na iznos od 8,43 EUR od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 9,54 EUR od 01. veljače 2009. godine do isplate,

na iznos od 10,02 EUR od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

na iznos od 8,50 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 8,74 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 6,75 EUR od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 5,06 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 5,44 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

na iznos od 6,42 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,

na iznos od 6,31 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

na iznos od 5,37 EUR od 01. studenog 2009. godine do isplate,

na iznos od 7,12 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

na iznos od 8,39 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 10,44 EUR od 01. veljače 2010. godine do isplate,

na iznos od 9,90 EUR od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

na iznos od 12,55 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 11,97 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 13,18 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 21,17 EUR od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 19,46 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

na iznos od 24,07 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,

na iznos od 22,59 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,

na iznos od 19,45 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate,

na iznos od 25,52 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

na iznos od 33,08 EUR od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 27,87 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate,

na iznos od 29,77 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

na iznos od 27,22 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 27,61 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 37,71 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 38,39 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 47,10 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

na iznos od 42,88 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate,

na iznos od 38,22 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate,

na iznos od 37,64 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate,

na iznos od 37,22 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

na iznos od 39,27 EUR od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 41,42 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate,

na iznos od 41,59 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,14 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,86 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 41,53 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,46 EUR od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,82 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,22 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate,

na iznos od 38,68 EUR od 01. listopada 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,30 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate,

na iznos od 41,20 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

na iznos od 40,89 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate te

na iznos od 37,48 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate.

II. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 dužan je tužitelju DG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.386,37 EUR. sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. ZOO-a i to počev od dana 12. rujna 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 52,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama kao neosnovanim.

IV.Odbija sa tuženik zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 02. siječnja 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 9012204757 koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Milke Čergar u [adresa] dana 02. siječnja 2007. godine pod brojem OU- 3/2007.

Tuženik je po gore navedenom kreditu mu odobrio i stavio na raspolaganje ukupan iznos od 10.656,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita sa rokom otplate istoga u 84 mjesečna anuiteta.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da je ovdje tuženik kao i ostale tužene banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače, u konkretnom slučaju i tužitelja, u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

Tako je isti sud u tom kolektivnom sudskom postupku koji se odnosi i na ovaj pojedinačni spor utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenljive kamatne stope.

Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NARODNE NOVINE broj 96/03) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Istom odredbom propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, tuženik je trgovac, a on potrošač.

Kako je zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti tečaja valute tuženik povrijedio odredbu članka 3. ZOO-a koja propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu koje u konkretnom slučaju nije bilo, to je tuženik pored ostalog naplatio mu više od onoga što mu je on bio dužan platiti.

Stoga je tuženik dužan mu vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

Ovom tužbom od tuženika potražuje razliku tečaja valute po svakom plaćenom anuitetu u odnosu na početni tečaj valute važeći na dan isplate kredita u iznosu od 1.292,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svake pojedine razlike pa do isplate.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 15.07.2025. (lis 145 do 147 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj potražuje iznos od 1.240,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama, a kao što je to navedeno u izreci ove Odluke.

2.U odgovoru na tužbu (list 103 do 108 spisa), tuženik navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev temeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012204757 koje se odnose na valutnu klauzulu, te na isplatu iznosa kojim je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.

Osporava kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva.

Tužitelj oba zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17.

U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev ističe slijedeće:

Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da njegovo postupanje (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-7129/13, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun.

Nadalje, ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete!

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti.

Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te njegovo postupanje u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bankina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, on zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

Ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem on u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

Ističe prigovor zastare i predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 10 i 11 spisa), Plan otplate (list 12 i 13 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 14 do 23 spisa), Preliminarni izračun (list 24 do 26 spisa). Proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku HG iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, Hebrangova 30 koja je dostavila nalaz i mišljenje 20.12.2024. (list 126 do 132 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 156 i 157 spisa).

Izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj Ugovora 9012204757 od 02.01.2007.

(list 159 do 163 spisa).

4.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina potraživanja, osnovanost tužbenog zahtjeva kao i da li je nastupila zastara potraživanja.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012204757 dana 02.01.2007.,

- da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10.656,27 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- člankom 2. ugovoreno je da se kredit odobrava za kupnju vozila i korisnik kredita da se obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita,

- člankom 4. Ugovora, ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10% godišnje,

- rok otplate kredita je 72 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da je člankom 6.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da kredit u iznosu od 10.656,27 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora,

- da je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplati,

- da je člankom 6.4. ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- sredstva kredita su utrošena za kupnju vozila koji je tužitelju služio u osobne svrhe,

- Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba,

- u vrijeme dizanja kredita tužitelj nije imao firmu i nije bio vlasnik obrta.

8. Iz iskaza tužitelja DG (list 156 i 157 spisa) utvrđeno je, da je sklopio Ugovor o kreditu . Namjena kredita je bila kupnja auta. Auto mu je služio za osobne svrhe. U to vrijeme nije imao obrt ni firmu. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije znao što je to valutna klauzula, samo su mu rekli da je povoljan kredit u švicarcima, bilo mu je cilj kupiti auto i nisu ga upozorili na ništa.

Ugovor o kreditu rješavao je u Auto kući i uopće koliko se sjeća nije imao kontakata sa djelatnikom banke. Koliko se sjeća išao je kod javnog bilježnika sa Ugovorom , ali mu također ništa nije objasnio, samo je potpisao. Nije sa dilerom prodaje automobila pregovarao o uvjetima kredita. Koliko se sjeća imao je trajni nalog za otplatu kredita. Nije prigovarao kada su se počeli povećavati anuiteti, jer je bilo doba recesije.

8.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući ga životnim, objektivnim i u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju s osnove valutne klauzule doista porasla rata kredita.

9. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

10. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

10.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

10.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

12.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

13. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

13.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Kako je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

Kamata je mijenjana jednostranim odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice i kamata je postala promjenljiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužiteljicu doveo u potpuno neravnopravan položaj.

14.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

15. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

16. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

18. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi kupnje vozila i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba. Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor , jedino Ugovor u CHF.

19. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 2. s time da je člankom 2.2. Ugovora o kreditu decidirano navedeno da banka ima i pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.

21. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

22. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

24. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 9012204757 od 2.1.2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ništetan i bez pravnog učinka i to samo dio odredbe sadržan u predmetnom Ugovoru.

24.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s time da valja navesti da je namjena kredita decidirano navedena člankom 2. predmetnog Ugovora. Upravo u konkretnom slučaju, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom i to za kupnju vozila. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka dokazala suprotno. Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužitelja uopće nije pregovarao sa djelatnikom bankom, već je samo kod dilera prodaje automobila dobio tipski Ugovor o kreditu kojim je išao kod javnog bilježnika., međutim ni kod javnog bilježnika nije mu ništa bilo objašnjeno u svezi Ugovora i o rizicima koje predmetni Ugovor nosi.

Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice u svezi valutne klauzule, i da bi moglo doći do razlike tečaja valute, tj. da bi ista mogla rasti, a tuženik ga nije mogao upozoriti s obzirom da uopće tužitelj nije bio ni u banci.

25. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 12.06.2023.godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

28. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. tj. po njihovom djelatniku HG, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze (list 126 do 132 spisa).

Vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio na temelju dokumentacije koja prileži spisu, tj. uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu te Plan otplate, te ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,10% godišnje do 31.07.2007.,

6,10% godišnje do 31.01.2008.,

7,45% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 172,11 CHF do 182,50 CHF kao najvećeg iznosa.

U razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom.

Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK), vještak je prikazao u Tabeli na strani 3., 4. i 5. svojeg nalaza i mišljenja.

Naveo je da u razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 1.240,46 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.286,57 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 46,11 EUR.

U svojem mišljenju vještak je naveo da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita iznose 1.286,57 EUR,

Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 46,11 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.240,46 EUR.

29. Tuženik u svojem podnesku od 24.6.2025. godine navodi da osporava predmetni nalaz i mišljenje, jer da je isti baziran na pogrešnoj premisi, da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, a što da nije bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Također je naveo da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban.

29.1.Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

29.2.Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom. Sud nije neposredno saslušavao vještaka zbog ekonomičnosti postupka, a i stranke nisu imale nikakvih primjedbi na matematički izračun vještaka, već je tuženik istaknuo samo prigovore formalno pravne prirode.

30. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je ukupan iznos preplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita1.286,57 EUR, valjalo je od tog iznosa oduzeti ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita i to za iznos od 46,11 EUR. Kako je sveukupni iznos koji je više plaćen utvrđen u iznosu od 1.240,46 EUR, to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe. Također ima pravo i na zateznu kamatu, a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

31. Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti i to za iznos od 1.240,46 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dana uplate pa do isplate.

32. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

33. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u svojem podnesku od 15.7.2025.

34. Tuženik je u svojem podnesku od 22.7.2025. godine istaknuo da s obzirom na precizirani tužbeni zahtjev se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja i da ne pristaje na takvo djelomično povlačenje.

35. Tužitelj je kao korisnik kredita tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio od tuženika isplatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime tečajnih razlika te na ime razlike anuiteta s osnove valutne klauzule. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a koji je postavljen od strane tužitelja nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 1.240,46 EUR, a u tužbi je postavio tužbeni zahtjev na iznos od 1.292,65 EUR.

36. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 52,19 EUR, jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog preciziranog tužbenog zahtjeva.

37. Valja navesti da tuženik nema pravo na trošak u odnosu na povučeni dio tužbe iz razloga jer sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

38. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

38.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

39. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti., dok tuženik nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.

40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

41.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 150,00 EUR, za sastav podnesaka od 7.3.2024. i 15.7.2025. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svaki iznos od 150,00 EUR, a za podnesak od 8.10.2024. iznos od 37,50 EUR prema Tbr. 8. točka 3. OT-a.

Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu 25.09.2024. i 28.08.2025. godine za svako iznos od 150,00 EUR prema Tbr. 9. točka 1. OT-a. Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. OT-a priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 196,87 EUR.

Također priznat je i trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.386,37 EUR.

42. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

43. O troškovima delegacije odlučit će se posebnom Odlukom.

U Pregradi, 12. rujna 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Nenad Cetinja, Zagreb, Horvaćanska cesta 17 a

2. Odvj. društvo Leko i partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte