Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-658/2025-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. 1, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 12. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I./ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj – Ministarstvo obrane da tužitelju JČ isplati bruto iznos 277,42 EUR sa zateznim kamatama:

- na iznos 52,33 EUR od 16.06.2013. do isplate;

- na iznos 54,97 EUR od 16.01.2014. do isplate;

- na iznos 52,58 EUR od 16.02.2014. do isplate;

- na iznos 61,03 EUR od 16.10.2015. do isplate;

- na iznos 56,51 EUR od 16.01.2016. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj – Ministarstvo obrane da tužitelju JČ isplati bruto iznos 377,08 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 64,20 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 141,88 EUR od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 87,95 EUR od 16.01.2014. do isplate;

- na iznos 43,05 EUR od 16.01.2015. do isplate,

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj – Ministarstvo obrane da tužitelju JČ isplati bruto iznos 517,73 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 5,62 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 5,62 EUR od 16.02.2012. do isplate;

- na iznos 5,88 EUR od 16.03.2012. do isplate;

- na iznos 5,62 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 5,88 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 7,25 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 5,37 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 5,62 EUR od 16.08.2012. do isplate;

- na iznos 6,21 EUR od 16.10.2012. do isplate;

- na iznos 5,40 EUR od 16.11.2012. do isplate;

- na iznos 5,64 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 7,05 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 5,64 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 5,91 EUR od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 5,40 EUR od 16.02.2013. do isplate;

- na iznos 5,73 EUR od 16.04.2013. do isplate;

- na iznos 5,47 EUR od 16.05.2013. do isplate;

- na iznos 5,23 EUR od 16.06.2013. do isplate;

- na iznos 5,23 EUR od 16.08.2013. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.09.2013. do isplate;

- na iznos 5,76 EUR od 16.10.2013. do isplate;

- na iznos 5,26 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 5,76 EUR od 16.12.2013. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.01.2014. do isplate;

- na iznos 6,05 EUR od 16.03.2014. do isplate;

- na iznos 5,76 EUR od 16.04.2014. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.05.2014. do isplate;

- na iznos 7,42 EUR od 16.05.2014. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.05.2014. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.06.2014. do isplate;

- na iznos 5,50 EUR od 16.06.2014. do isplate,

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj – Ministarstvo obrane da tužitelju JČ naknadi troškove parničnog postupka (preko pravomoćno dosuđenog iznosa od 662,93 eura) sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je djelatna vojna osoba, zaposlena kod tuženika, Ministarstvo obrane – Zapovjedništvo za potporu, bojna za opću logističku potporu, satnija za transport 3 vod 1. desetina. Redovno radno vrijeme zaposlenika tuženika u pravilu traje od 8-16 sati, kroz 5 radnih dana. U izvršenju radnih obaveza tužitelj je pored redovnog radnog vremena od 40 sati tjedno odradio veliki broj sati rada na terenu u vremenu duljem od 40 sati tjedno, subotom, nedjeljom, noću, na blagdane i neradne rade. Budući da je tuženik rad tužitelja dulji od 40 sati tjedno vodio kao preraspodjelu radnog vremena iako u osnovi preraspodjele nije bilo, nije zapovjeđena i ne postoji odluka ni plan preraspodjele. Tužitelj potražuje plaćanje više odrađenih sati rada od 40 tjedno sukladno čl. 12 i 13 Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/09 i 118/12) i sukladno čl. 7 Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 73/13) i to za razdoblje od 16.11.2011.-16.11.2016. Tuženik tužitelju nije redovito isplaćivao dnevnice i terenski dodatak, a tužitelj i po 15 dana boravio na terenskom radu koji je dnevno trajao 12-14 sati. Tužitelj potražuje isplatu dnevnica i terenskog dodatka prema osobnom činu za razdoblje 12.11.2011.-12.11.2016. Tužitelj je vozač koji poslove obavlja na terenu na osnovu zapovijedi, dnevnika i naloga čije je radno vrijeme zbog potrebe službe (čl. 7 Odluke o rasporedu radnog vremena) 12-14 sati dnevno pa i više, za vrijeme rada nije u mogućnosti koristiti dnevni odmor 30 odnosno 60 minuta, a tuženik mu nekorištenje dnevnog odmora posebno ne plaća, tužitelj traži da mu se plate sati neiskorištenog dnevnog odmora od po 30 odnosno 60 minuta budući da mu dnevni rad traje 12 i više sati. Tužitelj je više puta mjesečno bio dežuran, a dežurstvo je trajalo 24 sata (čl. V st. 1 Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika – u daljnjem tekstu Odluka). Sukladno čl. 7 st. 2 Odluke, tužitelju je nakon 24-satnog dežurstva pripadao 1 slobodan dan, a ukoliko se dežurstvo obavljalo petkom, tuženik je tužitelju kao slobodan dan vodio neradnu subotu, odnosno ukoliko se dežurstvo obavljalo subotom, tužitelju je kao slobodan dan vođena nedjelja, iako je za sve pripadnike Oružanih snaga RH, nedjelja neradni dan. Tužitelj potražuje plaćanje subote ili nedjelje nakon dežurstva koji dani su evidentirani kao slobodni dani, te plaćanje svih 24 sata dežurstva, a ne samo 12 sati. Tuženik u razdoblju od 16.11.2011. do 31.12.2014. nije tužitelju za 7 dana straže za koju nije bio posebno obučen, odobravala slobodne dane u omjeru 3:1 sukladno čl. 8 st. 5 Odluke, tako da tužitelj potražuje i isplatu nedijeljenih i neplaćenih dana nakon obavljanja stražarske službe i to 2 dana za 2011. i 3 dana za 2012., 2 dana za 2013. i 1 dan za 2014., odnosno ukupno 8 dana. Odlukom o rasporedu radnog vremena Klasa: 023-03/14- 03/1, Ur.br. 512-01-14-382, koja je stupila na snagu 1.6.2014. u čl. 4 određeno je da djelatna vojna osoba nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i sl. nego ostvaruje dodatke na plaću sukladno propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. Budući da tužitelj radi više od 40 sati tjedno i na terenu, a tuženik u evidencijama o prisutnosti na radu vodi 8.-satni rad, tužitelj je u razdoblju od 2.6.2014. do podnošenja ove tužbe, oštećen prema vlastitoj evidenciji za više stotina sati, za što potražuje naknadu sukladno Pravilniku o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Čl. 14 Odluke o rasporedu radnog vremena Klasa: 023-03/14- 03/1, Ur.br. 512-01-14-382 od 28.5.2014. propisano je da djelatna vojna osoba za vrijeme dežurstva može raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati da je u stanju aktivne pripravnosti za rad te da za vrijeme aktivne pripravnosti ne smije bez dopuštenja nadređenog napuštati mjesto rada – dežuranu. Budući da je tužitelj dežuran 24 sata i vrijeme rada tzv. aktivne pripravnosti za rad odvijaju se na isti način i u istom prostoru, te da ne smije napuštati radno mjesto rada svih 24 sta. Tužitelj traži da mu se vrijeme dežurstva od 24 sata plati kao dežurstvo u punom iznosu od 24 sata sukladno Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaća. Kako tuženik protivno važećim aktima za razdoblje 2013., 2014. i 2015. nije tužitelju isplatio regres za godišnji odmor, kao i Božićnicu, tužitelj potražuje i naknadu regresa za godišnji odmor i Božićnicu za navedeno razdoblje. Tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjevu u podnesku od 9.11.2023. ispravljen na ročištu 25.1.2024. i na ročištu 2.7.2025. kada je naveo da ostaje kod preciziranog tužbenog zahtjeva u ukinutom dijelu. te potražuje parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da opreza radi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora (str. 10-11 spisa), odluka o rasporedu (str. 4 spisa), Radne listove vozila, Naloge za vozača, Zapovijedi, Dnevne evidencije radnog vremena i Mjesečne evidencije radnog vremena (str. 19-372 spisa) i Kartice djelatnika (str. 408-420, 488-509 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 426-441, 516-517, 535-538, 569-570 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 583-584 spisa), izvršen je uvid u sudsku praksu (list 585-589 spisa) te ostalu dokumentaciju u spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-402/2024-2 od 4. ožujka 2025. ukinuta je presuda ovog suda od 28. veljače 2024. u dijelu pod točkama II. do IV. izreka te pod točkom V. izreke u dijelu kojim zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška nije prihvaćen preko iznosa od 662,93 eura s pripadajućim kamatama te je predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje jer je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te je u ponovnom postupku potrebno izvršiti uvid u naloge o korištenju slobodnih dana i naloge vozača.

6. U ponovnom postupku, na ročištu 2. rujna 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da predlažu da sud izvrši uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu i da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju, te da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu pa sukladno prijedlozima stranaka u postupku nisu izvođeni daljnji dokazi te je sud zaključio glavnu raspravu.

7. U ovom predmetu je tužitelju pravomoćno dosuđeno na ime razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću u iznosu od 1.614,93 eura, te je u nastavku postupka valjalo odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu i to:

- naknada za slobodne dane koji su nakon dežurstva padali u subotu i nedjelju u iznosu od 277,42 eura,

- naknada za neiskorištene slobodne dane nakon straže u iznosu od 377,08 eura i

- naknada zbog neiskorištenog dnevnog odmora u iznosu od 517,23 eura.

8. Iz Zahtjeva za mirno rješenje spora od 15.11.2016. (str. 6-8 spisa) proizlazi da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio nadležnom općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, pa je ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186.a ZPP-a za vođenje ove parnice.

9. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju imao status djelatne vojne osobe u Oružanim snagama RH, na radnom mjestu vozača. Sporno je ima li tužitelj pravo na isplatu utuženih iznosa.

10. U odnosu na naknadu za slobodne dane koji su nakon dežurstva padali u subotu i nedjelju, drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi da je ovaj sud ispustio iz vida, da osim što je tuženica dužna voditi evidenciju o radu da postoji i obveza tuženice sastaviti pisani nalog o korištenju slobodnih dana (čl. XXII. Odluke/14) te takav nalog ima snagu materijalnog dokaza koji može ili potvrditi istinitost onoga što tužitelj iskazuje u ovom dijelu i što je suprotno onome što proizlazi iz evidencija o radu na kojima sud temelji svoju odluku ili pak može potvrditi da je u evidencijama o radu pravilno upisano da tužitelju slobodni dani koji su mu bili odobreni nisu padali u dane vikenda. Dakle radi se o dokazu koji je bitan za donošenje zakonite i pravedne odluke i koji je bitan za poštivanje prava na „jednakost oružja“ prilikom dokazivanja u parničnom postupku. Stoga, kada je tužitelj predložio provođenje ovog dokaza, tada puko pozivanje na evidencije o radu, bez ocjene onoga što proizlazi iz pisanih naloga o korištenju slobodnih dana, nije bilo dostatno da se pravilno utvrde sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

11. Sud je na temelju dokumentacije u spisu utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju imao 24-satna dežurstva unutarnje službe, za koje je u skladu sa odredbama Odluka o rasporedu radnog vremena/09 (do 31.05.2014.) odnosno Odluke o radnom vremenu/14 (nakon 01.06.2014.) ostvarivao pravo na slobodne dane (u omjeru 1 prema 1).

12. Iz tužiteljevih navoda proizlazi da ga je nakon odrađenih 24-satnih dežurstava tuženica upućivala na slobodne dane koji su padali na subote i nedjelje (koje su neradni dan).

13. U skladu sa Odlukom o rasporedu radnog vremena/09 odnosno Odlukom o radnom vremenu/14 tužiteljevo radno vrijeme bilo je organizirano od ponedjeljka do petka od 08-16, pa mu stoga slobodni dani nisu mogli padati na subote i nedjelje (koje su neradni dan).

14. Financijski vještak je u osnovnom nalazu i mišljenju od 11.05.2022. (str. 426- 443 spisa) uzeo da su nakon odrađenih dežurstava tužitelju slobodni dani padali u subote i nedjelje u svibnju i prosincu 2013., siječnju 2014. te rujnu i prosincu 2015. (Tablica 3 – str. 434 spisa) te je izračunao da bi naknada za te neiskorištene slobodne dane iznosila 277,44 EUR (2.090,36 HRK), a u skladu sa time tužitelj je postavio tužbeni zahtjev.

15. Sud je prihvatio navedeni matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, budući je isti sačinjeni stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva.

16. Pregledom Dnevnih i Mjesečnih evidencija radnog vremena za navedene mjesece (str. 171, 218, 162, 161 i 160 spisa) ovaj sud je utvrdio da tužitelju u tim mjesecima (u svibnju i prosincu 2013., siječnju 2014. te rujnu i prosincu 2015.) niti jedna subota ni nedjelja nije evidentirana kao slobodan dan.

17. U tim mjesecima tužitelj je imao dežurstva petkom odnosno subotom, pa je idući dan nakon dežurstva padao na subotu odnosnu nedjelju, međutim iz evidencije rada ne proizlazi da su mu ti dani evidentirani kao slobodan dan. Pritom valja napomenuti da tužitelj nije morao iskoristiti slobodan dan neposredno nakon dežurstva (čl. 14. Odluke o rasporedu radnog vremena/09 odnosno čl. 22. Odluke o radnom vremenu/14).

18. Po ocjeni ovog suda, na tužitelju je teret dokazivanja činjenice da je tuženica tužitelja nakon dežurstva upućivala na slobodne dane koji su padali na subote i nedjelje koji su neradni dani (za koje traži naknadu u ovom predmetu), te kada je tuženik dostavio evidencije rada iz kojih ne proizlazi da su tužitelju sporni dani (koji padaju u subotu i nedjelju) evidentirani kao slobodan dan, tada je teret dokaz8ivanja da navedene evidencije rada nisu istinite, također, na tužitelju.

19. Tužitelj je u tužbi (između ostalog) kao dokaz predložio naloge o korištenju slobodnih dana, ali taj dokazni prijedlog tužitelj nije iznio niti na pripremnom ročištu, a niti kasnije tijekom postupka, a na ročištu 2. rujna 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju, da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustali od drugih neprovedenih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu.

20. Dakle, iako je prema uputi drugostupanjskog suda, za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja potrebno izvršiti uvid u naloge o korištenju slobodnih dana, valja reći da isti ne postoje u spisu, a tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, je izričito izjavio da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju te je odustao od drugih dokaznog prijedloga i predložio je zaključenje glavne rasprave.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj odradio dežurstava u svibnju i prosincu 2013., siječnju 2014. te rujnu i prosincu 2015. koja su prethodila suboti ili nedjelji, ali iz evidencija rada tuženika proizlazi da u tim mjesecima tužitelj nije koristio slobodni dan nakon dežurstva koji je padao u subotu i nedjelju, te u spisu ne postoje niti drugi dokazi iz kojih bi proizlazilo da je tuženik tužitelja uputio na korištenje slobodnih dana nakon dežurstva u subotu ili nedjelju, a niti je tužitelj imao daljnjih dokaznih prijedloga kojima to dokazuje pa stoga ovaj sud smatra da tužitelj nema pravo na naknadu koju je utužio po toj osnovi slijedom čega je u tom dijelu (za iznos od 277,44 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. U odnosu na naknadu za neiskorištene slobodne dane nakon straže, drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi da se ne može ispitati pravilnost odluke ovog suda iz istog razloga kao i za ranije navedeni zahtjev (slobodni dani nakon dežurstva), kako je to navedeno u odlomku 10. ove presude odnosno jer nije utvrđivano odgovara li navedeno u evidencijama o radu onome što o korištenju slobodnih dana proizlazi iz pisanih naloga o korištenju slobodnih dana,.

23. Sud je na temelju dokumentacije u spisu utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju imao 7-dnevne straže, za koje je u skladu sa odredbama Odluka o rasporedu radnog vremena/09 (do 31.05.2014.) odnosno Odluke o radnom vremenu/14 (nakon 01.06.2014.) ostvarivao pravo na slobodne dane (u prvom razdoblju u omjeru 3 prema 1, a u drugom razdoblju u omjeru 5 prema 1).

24. Tužitelj tvrdi da mu je nakon odrađenih straža ostalo neiskorišteno 8 slobodnih dana (i to 2 slobodna dana za 2011. godinu; 3 slobodna dana za 2012. godinu; 2 slobodna dana za 2013. godinu i 1 slobodan dan za 2014. godinu).

25. Financijski vještak je u osnovnom nalazu i mišljenju od 11.05.2022. (str. 426- 443 spisa) izračunao da bi naknada za neiskorištenih 8 slobodnih dana iznosila 337,08 EUR (2.539,71 HRK – Tablica 4 – str. 435 spisa). Međutim, iz obrazloženja nalaza i mišljenja jasno proizlazi da vještak razliku od 8 slobodnih dana nije utvrdio na temelju analize evidencija radnog vremena, već je u tom dijelu nalaz sačinio isključivo na temelju tužiteljeve tvrdnje o tome.

26. Sud je prihvatio navedeni matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, budući je isti sačinjeni stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva.

27. Osim navoda tužitelja, u spisu ne postoje dokazi iz kojih bi proizlazilo da tužitelj ima 8 neiskorištenih slobodnih dana po osnovi odrađenih 7-dnevnih straža, a niti je tužitelj imao daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru. Tuženik je dostavio opsežne evidencije o radu tužitelja, ali iz istih na proizlazi da tužitelj ima 8 neiskorištenih slobodnih dana po osnovi odrađenih 7-dnevnih straža.

28. Po ocjeni ovog suda, na tužitelju je teret dokazivanja činjenice da je tužitelju ostalo 8 slobodnih dana po osnovi odrađenih 7-dnevnih straža, te kada je tuženik dostavio evidencije rada iz kojih ne proizlazi da su tužitelju ostali neiskorišteni slobodni dani po osnovi odrađenih 7-dnevnih straža, tada je teret dokaz8ivanja da navedene evidencije rada nisu istinite, također, na tužitelju.

29. Tužitelj je u tužbi (između ostalog) kao dokaz predložio naloge o korištenju slobodnih dana, ali taj dokazni prijedlog tužitelj nije iznio niti na pripremnom ročištu, a niti kasnije tijekom postupka, a na ročištu 2. rujna 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju, da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustali od drugih neprovedenih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu.

30. Dakle, iako je prema uputi drugostupanjskog suda, za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja potrebno izvršiti uvid u naloge o korištenju slobodnih dana, valja reći da isti ne postoje u spisu, a tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, je izričito izjavio da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju te je odustao od drugih dokaznog prijedloga i predložio je zaključenje glavne rasprave.

31. Valja dodati da nema mjesta prebacivanju tereta dokazivanja sa tužitelja na tuženika u pogledu radnog vremena, a u smislu čl. 135. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014; dalje: ZR), jer se na temelju stanja spisa ne može zaključiti da tuženica evidenciju radnog vremena nije vodila na propisani način. Naime, činjenica da tuženica tužitelju eventualno nije isplatila sve što mu je bila dužna isplatiti, sama po sebi ne znači da evidencija radnog vremena nije vođena na propisani način, nego samo znači da mu plaća nije pravilno obračunavana, dok se iz ničeg u spisu ne može utvrditi da evidencija rada nije propisno vođena.

32. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj odradio 7-dnevne straže, ali u spisu ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su tužitelju po toj osnovi ostala 8 neiskorištena slobodna dana, a niti je tužitelj imao daljnjih dokaznih prijedloga kojima to dokazuje pa stoga ovaj sud smatra da tužitelj nema pravo na naknadu koju je utužio po toj osnovi slijedom čega je u tom dijelu (za iznos od 337,08 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

33. U odnosu na naknadu za neiskorišteni dnevni odmor, drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi da se ne može ispitati pravilnost činjenica na kojima sud temelji odluku jer sud nije cijenio naloge vozaču koje je dostavila tuženica, na temelju kojih isprava je sačinjeno financijsko vještačenje, već je pogrešno naveo da je istinitost činjeničnih navoda u ovom dijelu tužitelj dokazivao samo svojim iskazom, koji nije objektivni dokaz na temelju kojeg se mogu utvrditi činjenice u ovom dijelu.

34. Tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja dnevnog odmora u trajanju od 60 minuta, i to onda kada mu je radno vrijeme trajalo dulje od 12 sati dnevno, za razdoblje od 16.11.2011. do 31.05.2014.

35. Prema čl. III. st. 6. Odluci o rasporedu radnog vremena/09 i Odluci o rasporedu radnog vremena/12 pripadnik OS RH kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova.

36. Financijski vještak je izračunao da bi plaća za 60 minuta neiskorištenog dnevnog odmora u danima kada je tužitelj radio dulje od 12 sati za čitavo razdoblje od 16.11.2011. do 16.02.2017. iznosila 884,53 EUR (6.664,48 HRK – Tablica 5 – str. 436- 438 spisa), dok je tužitelj utužio samo razdoblje do 01.06.2014. u iznosu 517,73 EUR.

37. Sud je prihvatio navedeni matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, budući je isti sačinjeni stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva.

38. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada su imali vožnju u pratnji vojne policije, tada nisu smjeli stajati, a i kada je bilo bez vojne po9licije, tada isto nisu smjeli napuštati vozilo. Kada bi došao na odredište, znao je imati vremena za gablec ako je to bilo vrijeme u kojem su trgovine radile i ako bi imao gdje kupiti gablec. Isto tako, bilo je situacije da bi ih odmah uputili dalje na drugu zadaću pa bi samo nastavili sa vožnjom.

39. Sukladno uputi drugostupanjskog suda, ovaj sud je izvršio uvid u naloge za vozača, te je utvrdio da je u istima za svaki dan navedena relacija vožnje i vrsta vozila, za koga se posao obavlja te vrijeme polaska, vrijeme ukrcaja i vrijeme povratka u postrojbu.

40. U spisu ne postoje evidencije o korištenju dnevne stanke. Međutim, poslodavac niti nije bio dužan voditi nikakvu evidenciju o korištenju dnevnog odmora svojih zaposlenika, niti su ti podaci sastavni dio evidencije radnog vremena u smislu čl. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014; dalje: ZR), o čemu je stav već zauzela sudska praksa (VSRH Rev-300/22 od 23.5.2023, ŽS Split Gž R-584/2019 od 19.08.2019, ŽS Velika Gorica Gž R-65/2023 od 30.03.2023.).

41. Po ocjeni ovog suda, teret dokazivanja da djelatna vojna osoba nije iskoristila stanku za dnevni odmor, u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podatka o dnevnom odmoru u evidenciju radnog vremena, je na tužitelju prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP, prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice

42. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da nije koristio dnevni odmor uvijek kada mu je radno vrijeme bilo dulje od 12 sati dnevno (za koje dana je vještak utvrdio naknadu), budući i sam tužitelj u svom iskazu navodi da je nekada imao vremena za gablec ako je to bilo vrijeme u kojem su trgovine radile i ako bi imao gdje kupiti gablec. Dakle, i sam tužitelj priznaje da je u neke dane kada je radio više od 12 sati imao vremena za gablec, dakle, imao je dnevni odmor (stanku), pri čemu nije odlučno da li su u to vrijeme radile trgovine i da li je imao gdje kupiti gablec jer je dnevni odmor (stanka) predviđena kao vrijeme za odmor radnika od rada u kojem vremenu može raditi što želi, a to vrijeme nije nužno vezano za odlazak u trgovinu ili za nabavku gableca. Upravo zbog toga što i sam tužitelj tvrdi da je nekada imao stanku, a nekada istu nije mogao koristiti, to ovaj sud smatra da je tužitelj u ovoj parnici bio dužan navesti i dokazati koliko je točno bilo situacija kada je radio duže od 12 sati i kada nije iskoristio stanku od 60 minuta.

43. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj imao pravo na stanku 60 minuta kada je radio duže od 12 sati dnevno, te je financijskim vještačenjem utvrđeno da bi pod pretpostavkom da tužitelj nije iskoristio dnevni odmor u svim danima kada je radio dulje od 12 sati za razdoblje od 16.11.2011. do 01.06.2014., tada bi naknada za neiskorišteni dnevni odmor iznosila 517,73 EUR. Međutim, kako se iz provedenih dokaza ne može utvrditi u koje dane tijekom utuženog razdoblja tužitelj nije iskoristio dnevnu stanku kada je radio dulje od 12 sati, te je ovaj sud utvrdio da tužitelj u neke dane nije mogao koristiti dnevnu stanku, a u neke dane je istu koristio, to je tužitelj u ovoj parnici bio dužan precizirati i dokazati koje točno dane nije iskoristio dnevni odmor 60 minuta kada je radio dulje od 12 sati, a što tužitelj nije učinio. Stoga ovaj sud smatra da tužitelj nema pravo na naknadu koju je utužio po toj osnovi slijedom čega je u tom dijelu (za iznos od 517,73 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i st. 2. i čl. 155. st. 1 ZPP te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Odluku o parničnom trošku je valjalo podijeliti u dvije faze postupka i to prva faza do donošenja drugostupanjske odluke i druga faza nakon donošenja drugostupanjske odluke. U prvoj fazi postupka do donošenja drugostupanjske odluke, stranke su djelomično uspjele u parnici pa je sud najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela u odnosu po osnovi i po visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj je uspio za iznos od 1.614,93 EUR, a glede 1.132,23 EUR je odbijen tužbeni zahtjev, što znači da je njegov kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu 59%, dok je uspjeh tuženice u sporu 41%, a razlika tih omjera iznosi 18%. Stoga je tužitelju valjalo priznati troškove postupka za radnje poduzete u prvoj fazi postupka u omjeru od 18% i to za: sastav zahtjeva za mirno rješenje spora – 100 bodova (Tbr. 32 u vezi čl. 186.a ZPP), sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 09.11.2023. – 100 bodova (Tbr. 8/1), sastav podneska od 16.01.2023. – 25 bodova (Tbr. 8/4), zastupanje na ročištima od 07.02.2019., 01.12.2021., 14.12.2023. i 25.01.2024. – po 100 bodova za svako (Tbr. 9/1), što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 1.250,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.562,50 eura. Kako je tužitelj uspio u sporu sa 18%, to trošak tužitelja iznosi 281,25 eura. Također, tužitelju je priznat trošak žalbe – 125 bodova (Tbr. 10/1), što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 250,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 312,50 eura, a kako je tužitelj u konačnici sa žalbom uspio sa 18%, to trošak žalbe iznosi 56,25 eura. Tome valja dodati trošak financijskog vještačenja u cijelosti koji je bio neophodan za vođenje parnice u iznosu od 336,68 EUR, i to bez obzira što je tužitelj samo djelomično uspio u parnici (Rev-994/2021 od 14.09.2021. Stoga ukupni trošak postupka tužitelja iznosi 644,18 eura. Kako je u drugom dijelu postupka nakon drugostupanjske odluke, tužitelj u cijelosti izgubio spor, to isti nema pravo na naknadu parničnog troška za radnje poduzete u toj fazi postupka, Budući je tužitelju u ovom predmetu pravomoćno već dosuđen trošak postupka u iznosu od 662,93 eura, to tužitelj nema pravo na daljnji parnični trošak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte