REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-5946/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, 21000 Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćniku Ivici Zaradiću, odvjetniku u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, te punomoćnika tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 12. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Prihvaća se u cijelosti glavni tužbeni zahtjev kao osnovan, a koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću, te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja, u ukupnom iznosu od 101,91 EUR za razdoblje od 01.05.2016.g. do 30.06.2018.g., zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:

-16,12 EUR teče od 15. svibanj 2017.

- 0,23 EUR teče od 15. lipanj 2017.

-3,08 EUR teče od 15. srpanj 2017.

-3,08 EUR teče od 15. kolovoz 2017.

-0,03 EUR teče od 15. travanj 2022.

-20,73 EUR teče od 15. rujan 2022.

-24,83 EUR teče od 15. listopad 2022.

-3,63 EUR teče od 15. studeni 2022.

-0,67 EUR teče od 15. ožujak 2023.

- 0,01 EUR teče od 15. rujan 2023.

-0,03 EUR teče od 15. studeni 2023.

-1,74 EUR teče od 15. veljača 2024.

-27,72 EUR teče od 15. ožujak 2024.

-0,01 EUR teče od 15. kolovoz 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stopekoju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.g. iznos od 993,94 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče do 31.12.2022.g.obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.''

II/ Odbija se podredni tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a koji glasi:

''1.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću, te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja, u ukupnom iznosu od 101,91 EUR za razdoblje od 01.05.2016.g. do 30.06.2018.g., zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom koja na iznos od:

- 16,12 EUR teče od 15. svibanj 2017.

- 0,23 EUR teče od 15. lipanj 2017.

- 3,08 EUR teče od 15. srpanj 2017.

- 3,08 EUR teče od 15. kolovoz 2017.

- 0,03 EUR teče od 15. travanj 2022.

- 20,73 EUR teče od 15. rujan 2022.

- 24,83 EUR teče od 15. listopad 2022.

-3,63 EUR teče od 15. studeni 2022.

-0,67 EUR teče od 15. ožujak 2023.

-0,01 EUR teče od 15. rujan 2023.

-0,03 EUR teče od 15. studeni 2023.

-1,74 EUR teče od 15. veljača 2024.

- 27,72 EUR teče od 15. ožujak 2024.

-0,01 EUR teče od 15. kolovoz 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.g. iznos od 993,94 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15,29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.''

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za više zatraženi iznos od 1.290,15 EUR kao neosnovan.

IV/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 939,84 EUR, na račun punomoćnice tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovom sudu dana 27.05.2021. godine tužiteljica navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre. Tužiteljica također navodi da je tuženik tužitelju zbog pogrešnog načina obračuna u utuženom razdoblju pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće. Istaknuto je da je tužitelju radni odnos reguliran Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( dalje Dodatak I. KU) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama-dalje TKU-a. Tužiteljica tužbom potražuje u navedenom smislu isplatu neisplaćene bruto razlike plaće s osnova dodataka za otežane uvjete rada te za godišnji odmor i bolovanje. Također tužiteljica navodi da je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika u 2019.godini ostvarila pravo na puni godišnji odmor, te da joj tuženik nije omogućio korištenje navedenog godišnjeg odmora. Navodi da je po povratku sa porodiljnom dopusta u 2020.godini koji da je trajao 2 godine pisanom molbom zahtijevala od tuženika da joj omogući korištenje godišnjeg odmora iz 2019. Međutim, navodi da je tuženik odbio ističući da nije u mogućnosti udovoljiti njenom zahtjevu pozivajući se na odredbe članka 84. Zakona o radu tumačeći da je godišnji odmor iz 2019.godine mogla iskoristiti najkasnije do 30.lipnja 2019.godine. Tužiteljica je prvotno uređenim tužbenim zahtjevom potraživala na ime razlike manje isplaćene plaće i naknade plaće ukupan iznos od 1.386,00 Eur-a, te na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora iznos od 1.000,00 Eur-a, sveukupno 2.386,00 Eur-a. Tužiteljica je konačno uredila kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom tužiteljice od 31.03.2025.godine (list 105-107 spisa) tako da ista glavnim tužbenim zahtjevom potražuje razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je tuženik trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću (otežani uvjeti rada), te po osnovu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u ukupnom iznosu od 101,91 Eur-a za razdoblje od 01.05.2016.godine do 30.06.2018, te naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godinu u iznosu od 993,94 Eur-a, ukupno 1.095,85 Eur-a , te tužiteljica podrednim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je tuženik trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću, te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u iznosu od 101,91 Eur-a, te isplatu na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godinu u iznosu od 993,94 Eur-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 20 spisa) navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te da se ne protivi prijedlogu da se provede financijsko vještačenje.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom platnih podataka tužiteljice (55-63 spisa) koji su sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka ĐS (list 64-77 spisa), te nalaza i mišljenja vještaka ĐS (list 64-77 spisa).

4. Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan, te obzirom da je ovaj sud prihvatio kao osnovan u cijelosti glavni tužbeni zahtjev sukladno navedenom je podredni tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od 01.05.2016.godine do 30.06.2018.godine, te naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2019.godini, a kojeg je tužiteljica u podrednom tužbenom zahtjevu navela kao stjecanje bez osnova.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre. Također među strankama nije sporna činjenica da tuženik tužiteljici nije omogućio korištenje godišnjeg odmora u 2019.godini nakon što se tužiteljica vratila sa porodiljnog dopusta. U odnosu na prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika u ovom postupku potrebno je istaći da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina (članak 139. ZR-a) te u tom smislu nije proteklo pet godina računajući od dospijeća svakog pojedinog potraživanja u ovom postupku budući je tužba podnesena u predmetnoj pravnoj stvari 27.svibnja 2021.godine., a slijedom čega je neosnovan prigovor zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari.

7. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo ĐS (list 64-77 spisa) proizlazi da je uvidom u obračunske listiće plaće tužiteljice vještak utvrdio da tužiteljici u spornom razdoblju nije vršen obračun dodataka na plaću za odrađene prekovremene sate, već samo za odrađeni redovan fond sati. Vještak je izradio izračun visine dodataka na plaću koju bi tužiteljica ostvarila za otežane uvjete rada kao i za odgovornost za život i zdravlje pacijenata u razdoblju od lipnja 2016.godine do srpnja 2024.godine i to za odrađene sate rada za koje tužiteljici nisu obračunati svi navedeni dodaci u spornom razdoblju. Nadalje, vještak navodi da za potrebe navedenih izračuna prikazuje izračun osnovne plaće odnosno satnice te da se osnovna plaća računa tako da se osnovica pomnoži sa koeficijentom te godinama radnog staža i 0,5%, dok je vještak za izračun bruto satnice osnovne plaće podijelio osnovnu plaću sa redovnim fondom sati u mjesecu. Prikaz navedenog vještak je dao u Tablici 1., te isti u tom smislu navodi da je kolona 3. Tablice satnica osnovne plaće istovjetna koloni 9 Tablice 1, kolona 4 broj prekovremenih sati u mjesecu, kolona 5 umnožak prekovremenih sati i satnice plaće (3X4), kolona 6 – dodatak za otežane uvjete rada (5 X11%, 12%, 17%, 28%), kolona 7.-dodatak za odgovornost (5 X 8%), kolona 8- ukupni bruto dohodak (6+7), kolona 9-isplaćena bruto plaća u mjesecu, kolona 10- bruto plaća uvećana za sve utužene dodatke u tom mjesecu (9+8+18), kolona 11 – predstavlja prosjek vrijednosti nove plaće sa svim dodacima podijeljene sa prosječnom satnicom posljednja 3 mjeseca, odnosno prosječnu vrijednost novoizračunate plaće po satu, kolona 12 – broj sati korištenja godišnjeg odmora, kolona 13 – isplaćeni iznos za godišnji odmor u tom mjesecu, kolona 14 – broj sati bolovanja, -kolona 15 – isplaćeni iznos za bolovanje u tom mjesecu , kolona 16 – razlika naknade plaće za godišnji odmor (umnožak broja sati godišnjeg odmora i vrijednosti prosjeka novoizračunate plaće po satu umanjena za isplaćeno; 11 x 12 - 13), kolona 17 – razlika naknade plaće za bolovanja do 42 dana (umnožak broja sati bolovanja do 42 dana i vrijednosti prosjeka novoizračunate plaće po satu u 85% vrijednosti; 11 x 14 x 0,85 - 15) kolona 18 – zbroj naknada za godišnji odmor i bolovanja do 42 dana (16 + 17),kolona 19 – ukupni bruto dohodak na plaću koji nije obračunat, a predstavlja zbroj svih neobračunatih dodataka (8 + 18), kolona 20 – ukupni bruto dohodak koji nije obračunat u EUR-a. Također vještak navodi da je tužiteljica ujedno utužila i naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godinu, te navodi da je tužiteljica prethodno iskoristila 24 dana godišnjeg odmora te da bi stoga prilikom iskorištavanja istog po ovoj osnovi ostvarila sukladno izračunu u Tablici 3, te da su podaci uzeti za plaće 3 mjeseca punog rada (bez bolovanja) koja su prethodila 2019.godini. U Tablici 3 se u tom smislu navode bruto plaće uvećane za razliku dodataka i naknada za rujan 2017.godine u iznosu od 6.605,64 Kuna, za listopad 2017 u iznosu od 6.349,19 Kuna, za studeni 2017.godine u iznosu od 6.772,17 Kuna, te je za rujan 17 izračunat prosjek nove satnice u zadnja 3 mjeseca u iznosu od 41,28 Kuna, za listopad 2017.godine u iznosu od 38,69 Kuna, te za studeni 2017.godine u iznosu od 37,05 Kuna, te je kao ukupan prosjek izračunat iznos od 39,00 Kuna, te se navodi 24 dana, a što da ukupno iznosi 124,24 Eur-a. Zaključno u svom nalazu i mišljenju vještak Ivan Buljan navodi da tužiteljici u razdoblju od svibnja 2016.godine do lipnja 2018.godine nisu obračunati niti isplaćeni traženi dodaci na plaću za otežane uvjete rada (kolona 6 tablice), te da joj posljedično nisu pravilno isplaćene naknade za godišnji odmor (kolona 16 tablice), a sve sukladno zahtjevu tužiteljice u ukupnom bruto iznosu od 767,83 Kuna odnosno 101,91 Eur-a, a sve kako da je prikazano u koloni broj 20 pripadajuće Tablice 2. Također vještak navodi da je obeštećenje za naknadu za godišnji odmor izračunato u Tablici 3, te da to obeštećenje iznosi 936,10 Kuna odnosno 124,24 Eur-a.

8. Tuženik je u podnesku od 10.01.2025.godine (list 83-84 spisa) istakao da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Buljan u smislu matematičkog izračuna iz navedenog vještva. Tužiteljica je u podnesku od 13.01.2025.godine (list 86 spisa) istakla prigovore na nalaz i mišljenje vještaka ĐS ističući da provedenim vještačenjem sudski vještak nije u potpunosti odgovorio na postavljeni zadatak jer da nije utvrdio koliko dana godišnjeg odmora tužitelj nije iskoristio u 2019.godini, te koliko iznosi naknada u bruto iznosu za utvrđene dane neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019.godinu jer da nakon povratka na rad tuženik nije omogućio tužiteljici korištenje godišnjeg odmora iz 2019.godine, a slijedom čega da tužiteljica ima pravo na odgovarajuću naknadu te da je radi toga nužno provesti dopunu vještačenja na te okolnosti.

9. Iz pregledane dopune nalaza i mišljenja vještaka ĐS (list 89-92 spisa) proizlazi da je vještak istakao da je tužiteljica utužila naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godine, te da tužiteljica nije iskoristila 24 dana godišnjeg odmora. Navedeno je da je prethodno u temeljnom izračunu dan pregled u Tablici 3, ali da je omaškom povučen pogrešan izračun bez obračuna sati rada te je vještak dopunio raniju Tablicu 3 navodeći da bruto plaća uvećana za razliku dodataka i naknada za rujan 2017.godine iznosi 6.605,64 Kuna, za listopad 2017.godine 6.349,19 Kuna, za studeni 2017.godine 6.772,17 Kuna, te je za mjesec rujan 2017. utvrdio da je prosjek nove satnice u zadnja dva mjeseca 41,28 Kuna, za listopad 2017.godine 38,69 Kuna, te za studeni 2017.godine 37,05 Kuna, a što da je ukupno izračunati prosjek 39,00 Kuna, te za 24 dana neiskorištenog godišnjeg odmora i broj sati 192 ukupno iznosi 7.488,84, a što je ukupno 993,94 Eur- a. Zaključno u dopuni nalaza i mišljenja vještak ĐS navodi da tužiteljici u razdoblju od svibnja 2016.godine do lipnja 2018. nisu obračunati niti isplaćeni traženi dodaci na plaću za otežane uvjete rada (kolona 6 tablice) te da posljedično nisu pravilno isplaćene naknade za godišnji odmor (kolona 17 tablice) i bolovanje (kolona 18 tablice), a sve sukladno zahtjevu tužiteljice i to u ukupnom bruto iznosu od 767,83 Kuna odnosno 101,91 Eur-a, a sve po mjesecima kako je prikazano u koloni broj 20 pripadajuće Tablice 2 već dostavljenog osnovnog vještva. Zaključno se ističe da po pitanju tužbenog zahtjeva za obeštećenje za naknadu za godišnji odmor da je isto izračunato u Tablici 3, te da novoizračunato obeštećenje iznosi 7.488,84 Kuna odnosno 993,94 Eur-a.

10. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka ĐS, te dopunu tog nalaza i mišljenja ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući je vještak nalaz i mišljenje i dopunu istog izradio sukladno nalogu ovog suda i u skladu sa raspoloživom relevantnom dokumentacijom u predmetnom spisu, a tuženik nije osporavao matematički izračun vještva, niti je isticao primjedbe, dok je pitanje broja dana neiskorištenog godišnjeg odmora sukladno prigovoru tužiteljice vještak razjasnio u dopuni svog nalaza i mišljenja. Tuženik nije osporavao matematički izračun ni iz osnovnog vještva ni iz dopune nalaza i mišljenja, a tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka ĐS.

11. Temeljem odredbe članka 57. stavka 1. KU-a ''NN'' 143/13 je ugovoreno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Nadalje, temeljem odredbe članka 57. stavka 2. KU-a je ugovoreno da će se osnovna plaća uvećati radnicima čija su radna mjesta i poslovi navedeni na Popisu (članak 58. KU-a), a na kojem Popisu je navedeno i radno mjesto i posao tužiteljice.

12. Prema Dodatku I. KU-a (''NN'' br. 96/15, dalje KU/15) koji je stupio na snagu 01.10.2015. godine odredbom članka 59. a je ugovoreno da dodatak na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi ostvaruju i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici (a ne samo kako je do tada bilo doktori medicine i dentalne medicine) koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja. Također prema članku 3. Dodatka I KU-a (''NN'' 96/15) od 01.10.2015.godine na radnom mjestu II., III. i IV. vrste radnik ima pravo na 11% za uvjete rada ili se primjenjuje 7% za uvjete plus 4% za iznimnu odgovornost.

13. Imajući u vidu činjenicu da tužiteljici KU 143/13 i KU/15 daju istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka tužiteljica u tom smislu ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama članka 57. KU i članka 59., a KU/15 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama članka 57. KU i članka 59. a KU/15 budući da tužiteljica i kad radi prekovremeno također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim, posebnim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU te u svojstvu radnika sa položajnim dodatkom definiranim odredbom članka 59. a KU/15. Tužiteljici utuženi dodaci pripadaju samo za redovan rad jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada tada oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu. Ovo pravo tužiteljice je utvrđeno i KU-om i člankom 86. Zakona o radu (''NN'' br. 149/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09) te članka 94. Zakona o radu (''NN'' br. 93/14, dalje ZR/14). U predmetnom slučaju treba istaći da je osnovna plaća prema KU umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, te dodaci i uvećanja plaće. U navedenom smislu prema mišljenju ovog suda utuženi dodaci tužiteljici pripadaju za efektivno odrađene sate rada bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati bilo kao prekovremene sate. Isti stav je zauzet i u odluci Vrhovnog suda RH br. Revr-206/12 od 02.04.2014. godine, a vezano za postavljeno pitanje dodataka o prekovremenom radu, a kojom odlukom je utvrđeno da se prava radnika na dodatke kumuliraju, a dodaci na plaću da se odnose kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad. Također tužiteljicu pripada i pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije budući navedeno proizlazi iz odredbe članka sukladno odredbi članka 36. KU-a (''NN'' 143/13), a kojom je odredbom propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom koji dežura ili je pripravan pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Nije dvojbeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila prekovremeno, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka ĐS pa sukladno tome nije sporno da istu pripada navedena naknada za godišnji odmor. Također nije dvojbeno da tužiteljicu sukladno odredbi članka 59. TKU-a pripada i naknada plaće u visini od 85 % od njene plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započela bolovanje, a za vrijeme za koje je ista bila odsutna s rada zbog privremene nesposobnosti rad. Vještak Ivan Buljan je u tom smislu i izračunao da tužiteljicu po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora od 408,61 Kn i bolovanja 222,03 Kuna, dakle ukupno 630,64 Kuna/83,70 Eur-a.

14. Na ukupno dosuđene iznose tužiteljici koji istu pripadaju po svim navedenim osnovama i to otežanih uvjeta rada, te naknade za godišnji odmor i bolovanje u ukupnom iznosu od 101,91 Eur-a/767,83 Kuna tužiteljici su priznate i zakonske zatezne kamate koje se do 31.12.2022.godine obračunavaju temeljem odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' br. 35/05, 41/08, 126/21 i 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate temeljem izmijenjene odredbe članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa petnaestog dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a prema članku 84. stavku 3. ZR/09, odnosno 92. stavku 3. ZR/14. Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata kao u točki I/ izreke osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

15. Također tužiteljica za naknadu štete zbog nemogućnosti nekorištenja godišnjeg odmora za 2019. u trajanju od 24 dana potražuje iznos od 993,94 eura, a podredno zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja navedenog godišnjeg odmora. U odnosu na pravni osnov ovog potraživanja potrebno je istaći da pravni osnov potraživanja naknade zbog nemogućnosti tužiteljice da u 2019.godini iskoristi svoje pravo na korištenje godišnjeg odmora ne spada u pravni osnov stjecanja bez osnove sukladno onome što je propisano odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 126/21) budući u predmetnoj pravnoj stvari nije riječ o situaciji kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a da taj prijelaz nema pravne osnove, budući u tužiteljičinom slučaju pravni osnov za potraživanje naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u 2019.godini proizlazi iz sadržaja same zakonske odredbe članka 76. Zakona o radu (''NN'' 93/14) prema kojoj tužiteljica ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, te iz odredbe članka 84.stavka 5. ZR-a prema kojoj iznimno od stavka 4. ovog članka godišnji odmor odnosno dio godišnjeg odmora kojeg radnik između ostalog zbog korištenja rodiljnog dopusta nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

16. Tužiteljica zahtjev temelji na tvrdnji da je, kao radnica tuženika u 2019. godini ostvarila pravo na godišnji odmor, ali da joj nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2019. i to u cijelosti, u trajanju od 24 dana, a onemogućavanjem korištenja godišnjeg odmora da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa pa da joj je tuženik dužan nadoknaditi štetu. Podredno, smatra kako joj je od strane tuženika onemogućeno ostvarivanje zakonskog prava na korištenje godišnjeg odmora pa da se tuženik njezinim radom neosnovano obogatio i da s osnova stjecanja bez osnove potražuje isplatu.

17. U tom smislu je odredbom čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17; dalje: ZR) propisano je da za vrijeme korištenja godišnjega odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Nadalje je odredbom čl. 83. st. 1. ZR-a propisano je ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, da mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristiti najmanje 2 tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je radnik ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od 2 tjedna. Također je odredbom čl. 84. st. 1. ZR propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. tog Zakona, radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine; st. 4. citiranog članka određeno je da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Također je sukladno odredbi članka 84.stavka 5. ZR-a propisano da iznimno iz stavka 4. ovog članka godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30.lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad. Prema odredbi čl. 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 ("Narodne novine"-Međunarodni ugovori broj 3/2002; dalje: Konvencija MOR) kada se godišnji odmor može koristiti u dijelovima, dva tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo. Nadalje, prema odredbi čl. 9. Konvencije MOR-a, neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna, daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen. U navedenom smislu kada se usporedi uređenje prenošenja godišnjeg odmora iz ZR-a i onog iz Konvencije MOR-a, razvidno je da ga ZR ograničava na razdoblje od 6 mjeseci, a Konvencija MOR-a na razdoblje od 18 mjeseci. O pitanjima vezanim uz prenošenje godišnjeg odmora Sud Europske unije (dalje: Sud EU) izjašnjavao se u više svojih odluka (Sud EU o pitanju korištenja godišnjeg odmora nakon referentnog razdoblja /razdoblje na koje se odnosi godišnji odmor/ izjašnjavao se u predmetima C-214/10, C-350/06/ i 520/06, C-178/15, C-214/16, C-579/12 RX- II…), a koje se odluke Suda EU temelje uglavnom na tumačenju Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a koja Direktiva, kao i svaka druga, obvezuje države članica u svezi ciljeva koje trebaju ostvariti, ali nacionalnim vlastima ostavljena je sloboda izbora, načina i sredstava koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj. Odredbe Direktive 2003/88/EZ koje su u tim predmetima tumačene su odredbe čl. 7. prema kojima države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom, a najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa. S obzirom da iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do nekog razdoblja, ali da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno duže od referentnog razdoblja, iako bi se, već samo zbog kratkoće razdoblja prijenosa, moglo zaključiti da odredbe ZR-a koje ograničavaju prijenos godišnjeg odmora iz jedne godine (samo) do 30. lipnja sljedeće godine, posebno u slučaju kada je radnik bio na dugotrajnom bolovanju i nije imao priliku koristiti preneseni godišnji odmor, a što je ovdje slučaj, proizlazi da odredbe ZR-a nisu sukladne pravnoj stečevini EU. Naime, referentno razdoblje je godina dana, a prijenos se ograničava samo na 6 mjeseci godine nakon isteka one godine u kojoj je godišnji odmor stečen. Nadalje, prema odredbi čl. 31. st. 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja EU) propisuje kako svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te da svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor, te na plaćeni godišnji odmor. Pravo na plaćeni godišnji odmor, kako je to propisano čl. 31. st. 2. Povelje EU i čl. 7. Direktive 2003/88/EZ, ima dvostruku svrhu, a to je omogućiti radniku odmor od poslova koje je dužan obavljati prema svom ugovoru o radu i uživati u razdoblju opuštanja i slobodnog vremena.

18. U konkretnom slučaju, tužiteljica je radeći kod tuženika ostvarila za 2019. pravo na korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 24 dana te to pravo nije iskoristila jer je bila na porodiljnom dopustu, a što između stranaka u ovom postupku nisu sporne činjenice, kao što nije sporna među strankama ni činjenica da je tuženik odbio tužiteljicu sa njenim zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora jer joj je istakao da je godišnji odmor iz 2019.godine mogla iskoristiti najkasnije do 30.lipnja 2019.godine. Međutim, prema citiranoj odredbi članka 84.stavka 5. ZR-a budući tužiteljici tuženik kao poslodavac nije omogućio korištenje godišnjeg odmora po povratku sa porodiljnog dopusta u 2020.godini već je njezin zahtjev za korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 24 dana odbio tužiteljica kao radnik je imala pravo iskoristiti godišnji odmor sve do kraja 2020.godine.

19. Imajući na umu prednje navedeno, zaključak je ovog suda da je u ovom slučaju tuženik neosnovano uskratio tužiteljici pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2019. u 2020., a koji godišnji odmor tužiteljica nije imala mogućnosti iskoristiti zbog porodiljnog dopusta pa, s obzirom na to tužiteljica ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Tužiteljica je 2020. godini zatražila od tuženika da joj se odobri pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2019. godine, dakle, do kraja 2020. godine u kojoj se vratila na rad sukladno onome što je propisano odredbom članka 84.stavka 5. ZR-a., a tuženik navedenom zahtjevu nije udovoljio. Pravo na korištenje godišnjeg odmora radnik može izgubiti samo ako je poslodavac radniku stvarno omogućio, da pravodobno iskoristi dane godišnjeg odmora, a što poslodavac u konkretnom slučaju nije učinio. Tuženik nije sudu tijekom postupka pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo nedvojbeno izvući zaključak da je isti omogućio tužiteljici korištenje 24 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2019.godine.

20. Radi uskrate prava na korištenje godišnjeg odmora tužiteljica ima pravo potraživati naknadu i to po osnovi naknade štete na temelju odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a koji propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. U ovom slučaju, poslodavac je tužiteljici uzrokovao štetu povredom njenog prava iz radnog odnosa, a to je pravo na korištenje godišnjeg odmora pa joj je dužan tužiteljici naknaditi štetu (čl. 1045. st. 1. ZOO).

21. Visina naknade štete po osnovi neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2019.godine proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja vještaka ĐS, te tužiteljici u tom smislu na ime naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora sukladno izračunu iz dopune nalaza i mišljenja vještaka ĐS pripada iznos od 993,94 Eur-a. Na navedeni priznati iznos na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora od 993,94 Eur-a tužiteljicu pripada zakonska zatezna kamata od 01.01.2020.godine budući se ista tada vratila sa porodiljnog dopusta i stekla mogućnost potraživati da joj tuženik omogući korištenje godišnjeg odmora do kraja te kalendarske godine, a što je tuženik u 2020.godini odbio te je u tom trenutku tužiteljici nastala šteta. Navedena zakonska zatezna kamata se do 31.12.2022.godine obračunava sukladno odredbi članka 29.stavka 1. i 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/21, 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN''156/22).

22. Radi navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao osnovan, a odbijen podredni tužbeni zahtjev ucijelosti kao neosnovan budući ovaj sud glavni tužbeni zahtjev smatra u cijelosti osnovanim iz svih u ovoj presudi navedenih razloga, te slijedom toga smatra podredni tužbeni zahtjev neosnovan. Također je tužiteljicu trebalo odbiti i za više zatraženi iznos na ime manje isplaćene plaće i naknade plaće, a za ukupan iznos od 1.290,15 Eur-a. Naime, tužiteljica je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime razlike manje isplaćene isplaće i naknade plaće potraživala iznos od ukupno 1.386,00 Eur-a, a na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u 2019.godini iznos od 1.000,00 Eur-a, a što ukupno iznosi 2.386,00 Eur-a. Nakon nalaza i mišljenja vještaka ĐS i dopune nalaza i mišljenja istog vještaka tužiteljica je konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 31.03.2025.godine na ime dodataka na plaću te po osnovi naknade plaće za vrijeme godišnjih odmora i bolovanja zatražila ukupan iznos od 101,91 Eur-a, te na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godinu iznos od 993,94 Eur-a, a što ukupno iznosi 1.095,85 Eur-a. Budući se tuženik u podnesku od 22.04.2025.godine protivio navedenom smanjenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) tužiteljicu je trebalo odbiti za više zatražiti iznos na ime glavnice potraživanja i to u iznosu koji predstavlja razliku između ranijeg ukupno zatraženog iznosa od 2.386,00 Eur-a i zatraženog ukupnog iznosa iz podneska tužiteljice od 31.03.2025.godine u iznosu od 1095,85 Eur-a, a koja razlika predstavlja iznos od 1.290,15 Eur-a, a za koji iznos je smanjen prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice te što u tom smislu predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik protivio, a kako je i odlučeno u točki III/ izreke ove presude.

23. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka tužiteljica je djelomično uspjela u ovoj parnici te joj je tuženik u navedenom smislu dužan naknaditi razmjeran dio parničnih troškova sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela u postotku od 100% u pogledu pravnog osnova. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 31.03.2025.godine predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva (djelomično povlačenje tužbe iz članka 193 ZPP-a. budući je tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 41-42 spisa) potraživala iznos od ukupno 2.386,00 Eur-a (1.386,00 Eur-a na ime manje isplaćene plaće i naknade plaće te 1.000,00 Eur-a na ime nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u 2019.godini), dakle sveukupno 2.386,00 Eur-a, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 31.03.2025.godine tužiteljica ukupno potražuje 1.095,85 Eur-a (101,91 Eur po osnovi dodataka na plaću i naknade plaće te 993,94 Eur-a po osnovi nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u 2019.godine). U navedenom smislu kad se u omjer stavi ostvareni iznos tužiteljice na ime naknade plaće i dodatka na plaću, te naknade štete po osnovi nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u 2019.godini u ukupnom iznosu od 1.095,85 Eur-a prema zatraženom iznosu iz prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (list 41-42 spisa) od 2.386,00 Eur-a tad se dobije iznos od 45,92 %, a što predstavlja uspjeh tužiteljice u ovoj parnici u pogledu visine potraživanja. U navedenom smislu tužiteljica je u ovom postupku uspjela u postotku od 72,96% u ovoj parnici (145,92:2). U navedenom smislu tuženik je uspio u postotku od 27,04%. Kad se od uspjeha tužiteljice u ovoj parnici od 72,96% oduzme uspjeh tuženika u ovoj parnici od 27,04% tad s dobije iznos od 45,92%, a što predstavlja uspjeh tužiteljice u ovoj parnici. Tužiteljica je popisala trošak prema VPS iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 31.03.2025.godine, te istu sukladno odredbi članka 154.stavka 2. ZPP-a pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 06.08.2024.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 30.08.2024.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 02.09.2024.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 27.11.2024.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 13.01.2025.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 17.01.2025.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 31.03.2025.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 14.07.2025.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova, a što ukupno iznosi 712,5 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.425,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 356,25 Eur-a ukupno iznosi 1.781,25 Eur-a, te što uz trošak vještačenja od 265,45 Eur-a ukupno iznosi 2.046,70 Eur-a, te kad se ovaj iznos dovede u relaciju sa postotkom uspjeha tužiteljice u ovoj parnici od 45,92% tad se dobije iznos od 939,84 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude. Tuženik se putem punomoćnika na ročištu od 30.kolovoza 2024.godine usprotivio da se parnični trošak isplati na račun punomoćnika tužiteljice ističući da je to suprotno zakonu i sudskoj praksi jer da bi u slučaju usvajanja takve izreke teoretski moglo doći do zaobilaženja drugih vjerovnika tužitelja te da bi se u konačnici radilo o cesiji koju da ne provodi parnični sud već da postoje posebna pravila za tu vrstu prijenosa potraživanja koja da su određena ZOO- om. Međutim, tužiteljici je dosuđen parnični trošak kako je i potraživala na račun punomoćnice tužiteljice budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. U punomoći koju je tužiteljica izdala odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 6 spisa) proizlazi da je ista izričito ovlastila istu na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ju je ovlastila da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužiteljice. U navedenom smislu dosuđen je tužiteljici parnični trošak na račun njene punomoćnice, a kako je i odlučeno u točki III/ izreke ove presude.

U Splitu, 12. rujna 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćniku

2/ tuženiku