REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1210/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.679,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

8,60 EUR od 10. studenog 2008. do isplate

22,70 EUR od 10. siječnja 2009. do isplate

27,14 EUR od 10. veljače 2009. do isplate

41,75 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate

20,51 EUR od 10. travnja 2009. do isplate

20,15 EUR od 10. svibnja 2009. do isplate

16,38 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate

18,54 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate

2.503,86 EUR od 24. srpnja 2009. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 21.210,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. siječnja 2006. do isplate.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 438,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

na iznos od 2,21 EUR od 2. travnja 2006.

na iznos od 1,01 EUR od 2. svibnja 2006.

na iznos od 2,19 EUR od 2. lipnja 2006.

na iznos od 5,56 EUR od 2. srpnja 2006.

na iznos od 4,93 EUR od 2. kolovoza 2006.

na iznos od 2,72 EUR od 2. rujna 2006.

na iznos od 1,80 EUR od 2. listopada 2006.

na iznos od 7,52 EUR od 2. studenoga 2006.

na iznos 4,90 EUR od 2. prosinca 2006.

na iznos od 9,81 EUR od 2. siječnja 2007.

na iznos od 12,78 EUR od 2. veljače 2007.

na iznos od 11,14 EUR od 2. ožujka 2007.

na iznos od 13,24 EUR od 2. travnja 2007.

na iznos od 20,88 EUR od 2. svibnja 2007.

na iznos od 19,76 EUR od 2. lipnja 2007.

na iznos od 25,36 EUR od 2. srpnja 2007.

na iznos od 21,65 EUR od 2. kolovoza 2007.

na iznos od 21,04 EUR od 2. rujna 2007.

na iznos od 26,45 EUR od 2. listopada 2007.

na iznos od 23,68 EUR od 2. studenoga 2007.

na iznos 25,07 EUR od 2. prosinca 2007.

na iznos 18,89 EUR od 2. siječnja 2008.

na iznos od 13,03 EUR od 2. veljače 2008.

na iznos od 5,15 EUR od 2. ožujka 2008.

na iznos od 11,69 EUR od 2. travnja 2008.

na iznos od 18,97 EUR od 2. svibnja 2008.

na iznos od 19,05 EUR od 2. lipnja 2008.

na iznos od 22,85 EUR od 2. srpnja 2008.

na iznos od 25,82 EUR od 2. kolovoza 2008.

na iznos od 23,70 EUR od 2. rujna 2008.

na iznos od 8,08 EUR od 2. listopada 2008.

na iznos od 7,12 EUR od 2. prosinca 2008., pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.908,50 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik 4. siječnja 2006. sklopio s korisnikom kredita, ŠJ, Ugovor o kreditu broj: 3206004729/06, kojim je korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj nadalje navodi da je Ugovorom o cesiji, ustupitelj kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ističe kako ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj nadalje ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ukazuje da navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito korisniku kredita primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga tužitelj ističe kako je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 23.890,11 EUR / 180.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva. Nadalje, tuženik navodi u bitnome da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, niti je dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe i da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tuženik korisnika kredita upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli te da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, utuženi tijek zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare.

3. Valja naglasiti da je podneskom od 3. veljače 2025. (list 230. – 231. spisa) tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.679,63 EUR na ime pozitivnih tečajnih razlika sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

4. Dakle, tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom djelomično povukao prvotno postavljen tužbeni zahtjev (23.890,11 EUR), i to za iznos od 21.210,48 EUR. Međutim, tom se djelomičnom povlačenju tuženik usprotivio podneskom od 12. veljače 2025. (list 248. - 249. spisa) slijedom čega je ovaj sud meritorno odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Nadalje, tuženik je tijekom postupka podneskom od 25. travnja 2024. (list 162.- 170. spisa) istaknuo prigovor radi prijeboja koji je podneskom od 6. veljače 2025. (list 232. – 243. spisa), nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, konačno postavio i to na način da predlaže sudu utvrditi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 438,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose, a s osnove tražbine prema tužitelju po osnovi plaćenih anuiteta u vrijeme kada je tečaj bio niži od početnog tečaja.

6. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

7. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), list 7. – 12. spisa, brisovno očitovanje (list 13. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206004729/06 s prilozima (list 14. - 23. spisa), presudu suda EU u predmetu C-243/20 (list 54. – 62. spisa), izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 63. spisa), dopis tuženika tužitelju (list 64. spisa), presudu suda EU u predmetu C- 81/19 (list 65. – 70. spisa), odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 677/2021-2 (list 71. – 75. spisa), punomoć tuženika (list 76. – 77. spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 78. spisa), rješenja Županijskog suda u Zagrebu i Splitu (list 80. – 102. spisa), odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 (list 103. – 140. spisa), odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2781/2011-2 (list 141. – 143. spisa), obavijest tuženika od 3. lipnja 2023. (list 157. spisa), pisanu izjavu svjedoka ŠJ (list 159. – 161. spisa), pregled promjena kamatnih stopa tuženika po kreditu broj 7102987732 (list 186. spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplate (list 187. – 191. spisa), otplatni plan (list 192. - 203. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠJ (list 204. – 206. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 217. – 223. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 9. srpnja 2025. – list 252 - 255. spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 438,05 EUR s pripadajućim zateznim kamatama ocijenjen neosnovanim.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206004729/06 kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz kretanje tečaja valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, i to u iznosu od 23.890,11 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a o kojem je tužbenom zahtjevu sud odlučivao imajući u vidu da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe koje je učinjeno podneskom od 3. veljače 2025.

10. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i AJ kao korisnik kredita sklopili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206004729/06, a kako je navedeno u tužbi.

11. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206004729/06 (list 14. - 23. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za kupnju stana.

12. Gore navedeno sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ŠJ (list 204. – 206. spisa) kojeg je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama, pri čemu je svjedok iskazao i da je suprug bio sudužnik po tom ugovoru te da ga je sklopila za osobne potrebe odnosno za kupnju stana, suprug i ona zajedno.

13. Imajući u vidu da je tuženik predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

14. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (list 7. – 12. spisa) proizlazi da je AJ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.).

15. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

16. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

17. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

18. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

19. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

20. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

21. Nadalje, presudom ovoga suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u točci I. njene izreke.

23. Dakle, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Valja naglasiti da je i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Ranije u obrazloženju ove presude navedena pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj i to stoga što ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tada ne bi imala smisla.

29. Slijedom svega navedenog, ovaj sud vezan je za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili AJ i tuženik. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

30. Valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač AJ dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Navedeno je tijekom postupka utvrđeno i na temelju iskaza svjedoka ŠJ (list 204. – 206. spisa) kojem je iskazu sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njenog iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema HRK koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema HRK.

32. Nastavno na gore navedeno, utvrđenja iz presude poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha.

33. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između ŠJ i tuženika prema ocjeni ovog suda također nepoštene i ništetne.

34. U odnosu na osporenu visinu utuženog potraživanja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću, i to na okolnost preplaćenog iznosa kredita odnosno kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama i eurima po mjesecima, korisnik Ugovora o kreditu broj 3206004729/06 od 4. siječnja 2006. preplatio svojom otplatom istog do dana konačne otplate, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram HRK na dan isplate kredita, s time da se vještaku dalo u zadatak i izračunati novčani iznos, u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi korisnik kredita platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je korisnik kredita stvarno plaćao po tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta.

35. U nalazu (list 217. – 223. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 3206004729/06 od 4. siječnja 2006. iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 139.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, ugovoren je rok otplate od 30 godina (360 mjeseci) i to u jednakim mjesečnim anuitetima te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema prometu o kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. travnja 2006., a sljedeće svakog prvog dana u mjesecu. Otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 20. veljače 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,677679 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 139.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 652.536,22 kn, odnosno 86.606,44 EUR (konvertirani iznos). Prema Obavijesti o preuzimanju tražbine ŠJ od strane trgovačkog društva Druga fundacija SPV d.o.o., kao i Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), proizlazi da je 3. lipnja 2023. trgovačko društvo Druga fundacija SPV d.o.o., kao novi vjerovnik, preuzelo od ŠJ sva potraživanja temeljem predmetnog ugovora o kreditu broj 3206004729/06, zajedno sa svim pravima. Uvidom u dostavljeni prijepis pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana te je iznosila kako slijedi: 4,50 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,15 % od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. i 5,80 % od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak vještak je u Tabeli u nastavku nalaza prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te su iskazane razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Predmetna Tabela prikazana je u nalazu (list 219. i 220. spisa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 2.679,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'j1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi) ili ukupno 2.241,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike (-438,05 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (svi iznosi). Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani s u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

36. Sud je u cijelosti prihvatio gore navedeni nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke, pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju.

37. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 2.679,63 EUR.

38. Zaključno, u odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

39. Valja naglasiti i kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor zastare.

40. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, razvidno je kako utuženo potraživanje nije u zastari.

41. Nadalje, u odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor radi prijeboja, valja naglasiti kako je vještak u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike, a za koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 438,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate.

42. Prema ocjeni ovog suda, plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

43. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude, konačno postavljeni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti za iznos od 21.210,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. siječnja 2006. do isplate, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja utvrđen neosnovanim (t. III. izreke presude).

44. Odluka o troškovima postupka iz t. IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. S obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici pri čemu je tužitelj uspio s 11,22%, a tuženik s 88,78%. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: OT).

45. Tuženiku je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 625,00 EUR, za sastav podneska od 26. travnja 2024. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT- a) što ukupno iznosi 625,00 EUR, za sastav podneska od 10. veljače 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 5. srpnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 24. listopada 2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 625,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 9. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 625,00 EUR.

46. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 11. srpnja 2024. jer je tuženik dokumentaciju koju je u prilogu tog podneska dostavio, mogao dostaviti i u ranijem tijeku postupka, uz podneske za koje mu je priznat zatraženi trošak (odgovor na tužbu ili podnesak od 26. travnja 2024.). Nadalje, tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 14. veljače 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, predmetnim podneskom tuženik ponavlja tvrdnje i stavove iznesene tijekom postupka, u podnescima i na ročištima, a za koje mu je priznat zatraženi trošak.

47. Kako je tužitelj u postupku uspio s 11,22%, a tuženik 88,78%, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 2.908,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 11. rujna 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.