Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-851/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FVB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, Zagrebačka cesta 66, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, 87939104217, zastupanoga po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žabi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2635/2024-24 od 27. veljače 2025., 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2635/2024-24 od 27. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6.1. ugovora o kreditu broj 218028 od 17. lipnja 2008. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita; jednokratno 1,25 % (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunanulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita'' (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 174,29 EUR, sa zateznom kamatom od 12. studenog 2008. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 903,10 EUR, sa zateznom kamatom od 27. veljače 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR, uvećanu za pristojbe i troškove po odluci suda.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. lipnja 2008. u iznosu od 23.472,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 179,02 EUR.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a. Iako tuženik navodi da žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedene bitne povrede konkretno sastojale pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik sa tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 17. lipnja 2008, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 23.472,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tužiteljici dana 19. lipnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.313,21 kn,

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika,

- da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja ulazne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale s potrošačima.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je neodređena ili neodrediva te posljedično tome ništetna te je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 –dalje: ZZP/03) te čl. 270. st. 1., čl. 295., čl. 296. čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO/05).

8. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

8.1. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 125/07 i 79/07 – dalje: ZZP/07), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

8.2. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva te da tužitelj tvrdnju da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio ni jednim dokazom. U odnosu na navedeno prije svega treba reći da je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade bio na tuženiku, sukladno s čl. 96. st. 4. ZZP/07, a ne na tužiteljici. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da se o predmetnoj ugovornoj naknadi nije pregovaralo. Osim iz iskaza tužiteljice, takav zaključak proizlazi već iz same činjenice da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata sporne naknade bila redovit trošak kreditiranja i sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane Banke. Zbog navedenoga, neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe jer suprotno proizlazi iz činjenica koje je sud pravilno utvrdio.

8.3. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

8.4. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da su troškovi obrade kredita bili određeno navedeni u omjeru od 1,25% od iznosa kredita. U odnosu na navedeno treba reći da u situaciji kada se o predmetnoj ugovornoj naknadi nije pregovaralo, kada ista ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ista odnosi, da je za iznos te naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, nema osnove za zaključak da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te je ista stoga stvorila značajnu neravnotežu između ugovornih strana i potrošaču nametnula dodatnu obvezu.

8.5. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju u vrijeme sklapanja ugovora niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koje su to konkretne administrativne ili druge radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 174,29 EUR), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, u skladu s čl. 102. st. 1. ZZP/07 te da je tuženik stoga dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

8.6. U odnosu na žalbene navode da ne postoji uporište ni u jednom pravnom propisu iz kojega bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske te da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, treba reći da, iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik u postupku nije dokazao njezinu opravdanost odnosno što određeno čini troškove obrade kredita, s obzirom na to da posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

8.7. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ovo stoga što je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je navela kako zna da se o pojedinim odredbama ugovora nije moglo posebno pregovarati i na temelju tog dokaza, izvođenje kojega su predložile obje stranke, kao i na temelju dokumentacije dostavljene u spis, pravilno utvrdio navedene odlučne činjenice, dok druge dokaze sud nije bio dužan ni ovlašten izvoditi jer drugi dokazi do zaključenja prethodnog postupka i nisu bili predloženi.

8.8. U odnosu na žalbene navode da je tužiteljica u postupku bila dužna dokazati visinu tužbenog zahtjeva treba reći da je na ročištu od 6. veljače 2025. tuženik naveo da visina zahtjeva nije sporna (list 223 spisa) pa tu činjenicu tužiteljica nije bila obvezna dokazivati (čl. 221. st. 1. ZPP).

8.9. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

9. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 174,29 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO/05 jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10. Iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao i na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05 te na odredbe ZZP/03, umjesto pravilno na odredbe ZZP/07, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

11. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos