REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-6857/2023

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. TE, zbog prekršaja iz čl. 32. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, broj: 82/08, 125/11, 20/12, 138/12 i 69/17), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 11. travnja 2023., broj: 17. Pp-3873/2022, u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. TE i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. TE se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. TE je proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 32. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji je okrivljeniku na temelju tog propisa izrečena novčana kazna 1.500,00 eura te mu je ukazano na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku mjesec dana računajući od primitka pravomoćne presude, a okrivljenik je dužan i naknaditi trošak prvostupanjskog prekršajnog postupka od 70,00 eura.

2. Protiv te presude okr. TE je pravodobno osobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji predlažući prihvatiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, okrivljenik ističe nedostatak razloga o odlučnim činjenicama jer u presudi nije obrazloženo na temelju čega je sud utvrdio da je okrivljenik postupao s namjerom odnosno „s ciljem stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja“ prema satnici HE, a što je bitno obilježje prekršaja za koji se tereti. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, iz t. 16. obrazloženja jasno proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik postupao s namjerom na temelju iskaza svjedokinje SE o njegovom upornom pokušaju da ju, kao njoj nadređena osoba, poljubi u dva navrata, unatoč njenom odbijanju, iz čega proizlazi okrivljenikova svijest o tome da joj time stvara neugodno, ponižavajuće okruženje na radnom mjestu.

5.1. U okviru iste žalbene osnove okrivljenik ističe i da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni jer je sud u zapisniku o glavnoj raspravi prilikom suočavanja njega i svjedokinje, konstatirao da su oboje iskazivali normalnim tonom glasa, gledajući se pri tome u oči, dok je u t. 15. obrazloženja presude kao jedan od ključnih razloga zbog kojeg nije poklonio vjeru obrani okrivljenika, naveo da je okrivljenik svjedokinju odmah na početku suočenja verbalno napao tako da ju je optužio da izmišlja cijelu priču, što je utjecalo na dojam suda da okrivljenik ne govori istinu. Međutim, okolnost što je prvostupanjski sud u zapisniku o glavnoj raspravi od 14. veljače 2023. prilikom suočenja konstatirao da su oboje iskazivali normalnim tonom glasa, predstavlja zapažanje suda o načinu iskazivanju sudionika jednakim intenzitetom, što je i dužnost suda kada ocjenjuje ponašanje suočenih. Zaključak suda u t. 15. obrazloženja presude da sud pritom nije stekao dojam da okrivljenik govori istinu, čemu je doprinio i njegov verbalni napad na svjedokinju na samom početku suočenja kada ju je pitao da zašto izmišlja takvu priču, predstavlja isto tako ocjenu ponašanja okrivljenika prilikom suočavanja sa svjedokinjom kojom sud nadopunjuje obranu okrivljenika (koju ne prihvaća), a što je sve sud dužan sukladno čl. 185. st. 7. PZ-a, a ne proturječje razloga o odlučnim činjenicama kako to navodi okrivljenik u žalbi.

5.2. Nadalje, okrivljenik ističe da je nejasnoća i proturječnost iznesenih razloga vidljiva i u tome što je prvostupanjski sud selektivno cijenio iskaze ispitanih svjedokinja ĐE i GE i to u dijelovima u kojima to odgovara zaključku suda da je okrivljenik kriv, pa tako sud poklanja vjeru istima u dijelu u kojem su iskazale da je oštećenica bila vidno uznemirena, dok ne spominje ključan dio njihovih iskaza da nisu ništa primijetile neobično u komunikaciji između okrivljenika i oštećenice te da nije bilo nikakvog fizičkog kontakta između njih, na temelju čega donosi odluku o krivnji.

5.2.1. Međutim, u t. 11. i t. 13. obrazloženja pobijane presude je vidljivo da je prvostupanjski sud prije svega sve odlučne činjenice utvrdio na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza svjedokinje HE i medicinske dokumentacije o njenom psihičkom stanju nakon predmetnog događaja, a da je iz iskaza ĐE zaključio da ta svjedokinja nije bila prisutna cijelom događaju u hodniku pokraj čajne kuhinje („od kada je izašla iz svoje sobe i otišla u čajnu kuhinju pa do kada se vratila u svoju sobu prošlo otprilike desetak do dvadesetak sekundi i da je u to vrijeme u prolazu vidjela okrivljenika i satnicu na hodniku kod vrata u čajnu kuhinju, da su stajali jedan pored drugoga na primjerenoj udaljenosti, da nije obraćala pažnju na iste i nije primijetila ništa što je neuobičajeno i neprimjereno, a za vrijeme njezinog kratkog boravka u kuhinji, nitko i nije razgovarao“), zbog čega taj iskaz nije utjecao na odluku suda. Što se tiče ocjene iskaza svjedokinje GE (t. 12. i t. 13. obrazloženja) koja je bila u čajnoj kuhinji za vrijeme događaja, vidljivo je da je ista svjedočila o onome što joj je poznato, a to je „uzrujanost satnice nakon što je okrivljenik otišao iz čajne kuhinje“, dok u ostalom dijelu nije obraćala pažnju na okrivljenika i satnicu koji su stajali „na vratima čajne kuhinje“ pa je ispravno prvostupanjski sud doveo u vezu onaj dio svjedočenja o kojem ta svjedokinja ima saznanja, s iskazom oštećenice HE koja je jasno opisala kako ju je okrivljenik iznenada primio za ramena, prislonio na zid, sagnuo glavu prema njezinoj kako bi ju poljubio, nakon čega ga je ona odgurnula, a on ju je potom ponovno uhvatio za bradu i još jednom pokušao poljubiti sagnuvši glavu te ga je ona ponovno odgurnula i povukla se u čajnu kuhinju. Ovakvim žalbenim navodima u kojima se ističe da je sud trebao cijeniti i onaj dio iskaza svjedokinje GE u kojem je iskazala da nije vidjela nikakav fizički kontakt između okrivljenika i oštećenice, okrivljenik je taj koji parcijalno ocjenjuje taj dokaz na način na koji bi mogao potkrijepiti svoju obranu, što je suprotno pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda.

5.3. Nadalje okrivljenik ističe i nejasnoću razloga u pobijanoj presudi o prihvaćanju kao vjerodostojne medicinske dokumentacije prema kojoj je navodno oštećenica HE zatražila psihološku pomoć zbog smetnji koje su uslijedile i to gotovo mjesec dana nakon navodnog inkriminiranog događaja, a sastavljena je na temelju izjave oštećenice i bez ikakve medicinske opservacije o povezanosti navodnog događaja i psihičkog stanja oštećenice. Međutim, prvostupanjski sud je u t. 13. dao jasne razloge zašto je odluku o krivnji okrivljenika utemeljio i na tom dokazu (o čemu će razlozi biti niže izneseni).

5.4. Slijedom navedenog je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da je prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala jasno iznio na temelju kojih dokaza je utvrdio koje bitne činjenice, pri čemu je pravilno dao opsežnu ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika i počinjenju prekršaja pa nije u pravu žalitelj kada ističe da su počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome prigovara istinitosti iskaza oštećenice HE smatrajući da nije potkrijepljen objektivnim, materijalnim dokazima odnosno svjedocima očevicima pa sud nije mogao nedvojbeno utvrditi da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Prije svega, opravdano je prvostupanjski sud na temelju iskaza ispitane svjedokinje, oštećenice HE koji je i po ocjeni ovog suda pravilno ocijenjen istinitim i vjerodostojnim, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik, primajući oštećenicu iznenada za ramena, prislonivši ju na zid, sagnuvši glavu kako bi ju poljubio, nakon čega ga je ona odgurnula te je on sve ponovio, postupao u namjeri jer je bio svjestan da time podređenu djelatnicu radnjama spolne naravi ponižava u radnom okruženju, usprkos njenom odbijanju, čime ju je ponizio, omalovažio i uvrijedio, ostvarivši sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 32. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova. Da je ostvareno i zakonsko obilježje u pogledu povrede dostojanstva oštećenice HE, vidljivo je iz pravilne analize prihvaćenog iskaza te svjedokinje u kojem je detaljno i emotivno naglašeno opisala kako se zbog okrivljenikovog nasrtanja osjećala „posramljeno, što sve što upućuje na zaključak da je događaj doista proživjela na ponižavajući i uznemirujući način. Nastupanje ovih posljedica je potvrđeno i sadržajem medicinske dokumentacije prema kojoj je oštećenica nakon određenog vremena zatražila psihološku pomoć.

6.2. U odnosu na žalbene navode kojima se pokušava umanjiti značaj medicinske dokumentacije kao vjerodostojnog dokaza, ističe se da kao i prvostupanjski sud, niti ovaj sud nije imao razloga sumnjati u sadržaj i vjerodostojnost tog dokaza. Naime, činjenica što medicinski nalaz (str. 106 spisa), po prirodi stvari, između ostalog sadrži i subjektivni opis događaja oštećenice liječnici te zdravstvene tegobe zbog kojih je zatražila pomoć, ne umanjuje značaj mišljenja liječnice specijalistice o njenom zdravstvenom stanju („U psihičkom statusu: prisvjesna, uredno orijentirana u svim relacijama u dobrom kontaktu, blaže snižena raspoloženja, psihomotorno napeta, anksiozna, zabrinuta“, Savjetuje se učiniti psihologijsko testiranje“). Takav sadržaj ne dovodi u sumnju činjenicu da je isti sastavljen od strane ovlaštene osobe - liječnice specijalistice psihijatrice u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu, Zavod za hitna i krizna stanja s nacionalnim centrom za psihotraumatologiju, kao i nalaz i mišljenje psihologa (str. 107) u Odjelu za primarnu zdravstvenu zaštitu Vojno zdravstvenog središta Oružanih snaga Republike Hrvatske u Ministarstvu obrane, kao i da je sastavljen u skladu s liječničkom strukom i znanjem.

6.2.1. Iz obrazloženja pobijane presude (t. 13.) je vidljivo da je navedena medicinska dokumentacija prvostupanjskom sudu poslužila kao potkrepljujući dokaz koji je potvrdio iskaz oštećenice u pogledu posljedice koju je na nju ostavilo opisano ponašanje okrivljenika, odnosno da joj je povrijedio dostojanstvo (što je zakonsko obilježje predmetnog prekršaja). Osim toga, i ispitana svjedokinja GE je primijetila da je satnica HE bila uznemirena nakon odlaska brigadira okr. TE, koji dio iskaza je potvrdio navod oštećenice o neželjenom grubom zadiranju okrivljenika u njenu intimnu sferu. Niti činjenica što je oštećenica zatražila liječničku pomoć nešto manje od mjesec dana nakon predmetnog događaja, ne čini medicinsku dokumentaciju nevjerodostojnim dokazom već naprotiv potkrepljuje dio njenog iskaza o proživljenoj traumi u kojoj joj je povrijeđeno dostojanstvo zbog čega se osjećala poniženo, anksiozno, bez podrške radne okoline koja joj je sugerirala da je pretjerano reagirala i nije trebala prijaviti opisano ponašanje nadređenog, o izostanku s posla zbog neugodnosti i osobnog nefunkcioniranja u takvoj okolini, pogoršanju zdravstvenog stanja, za što je sve trebalo proći određeno vrijeme prije nego što je zatražila psihološku pomoć.

6.3. Stoga okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz oštećenice HE dovođenjem u sumnju istinitosti njenog iskaza te žalbenim navodima suštinski preocjenjuje sve izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Iz toga razloga nisu osnovani niti navodi žalbe da niti jednim objektivnim, materijalnim dokazom kao niti iskazima očevidaca, nije bilo moguće utvrditi da je okrivljenik odgovoran za predmetni prekršaj. Potrebno je napomenuti da je prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, već pravilima ocjene dokaza sa stajališta zakona logike i općeg ljudskog iskustva te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.4. Po ocjeni ovog suda, a slijedom iznesenog, žalbeni navodi okrivljenika u kojima se ne navode neke nove činjenice i ne predlažu novi dokazi u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku. Iz tog razloga niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu postojanja krivnje okrivljenika koji je svojim ponašanjem opisanim u izreci prvostupanjske presude ostvario sva zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 32. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova.

7. Nije osnovan žalbeni navod da prvostupanjski sud u postupku i u obrazloženju presude nije utvrdio niti dokazao da bi okrivljenik postupao s izravnom namjerom u počinjenju navodnog prekršaja koji mu je stavljen na teret, a što je zakonsko obilježje prekršaja čime bi bila ostvarena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava. Naime, ne može se prihvatiti osnovanom žalbena tvrdnja da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o odgovornosti okrivljenika, proglasivši ga krivim iako bitan element bića djela i krivnje nije dokazan, s obzirom na to da je u predmetnom činjeničnom opisu izreke (i optužnom prijedlogu) jasno naznačeno zakonsko obilježje prekršaja okrivljenikovog postupanja u namjeri („u nakani da povrijedi...“), za što su razlozi izneseni u obrazloženju. Pritom se ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude obrazlagao stupanj namjere (izravna ili neizravna), isto bi proturječilo izreci te bi počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a. Ovakav stav jasno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kzz-5/2022 od 8. veljače 2022.

8. Razmotrivši odluku o prekršajnopravno sankciji odnosno izrečenoj novčanoj kazni, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a.

8.1. Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika to što je otac četvero djece, prekršajno nekažnjavan, s mjesečnim primanjima opterećenim kreditima (o čemu prilaže potvrde) zbog čega mu je trebao izreći minimalnu novčanu kaznu za predmetni prekršaj, osobito zato što nije utvrdio niti jednu otegotnu okolnost. Naime, prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne po ocjeni ovog suda dostatno cijenio kao olakotnu okolnost okrivljenikovu raniju prekršajnu neosuđivanost zbog čega je okrivljeniku izrekao novčanu kaznu 1.500,00 eura koja je viša od najmanje propisane za taj prekršaj (od 5.000,00 do 40.000,00 kuna u protuvrijednosti u eurima), dok niti po ocjeni ovog suda okolnost što je otac četvero punoljetne djece (prema osobnim podacima) nije takvog značaja da bi utjecalo na izricanje minimalne novčane kazne. Niti uz žalbu priložene potvrde o kreditnim obvezama (sve su istekle tijekom 2023. i 2024. g.), a uzimajući u obzir okrivljenikova mjesečna primanja (u 2022.g. su iznosila 12.000,00 kuna), ne utječu na pravilnost izrečene novčane kazne bliže donjoj granici najniže zakonom propisane za predmetni prekršaj.

8.1.1. Iako prvostupanjski sud pritom nije utvrdio posebno otegotne okolnosti, ta činjenica ne ograničava sud da okrivljeniku izrekne novčanu kaznu višu od najniže propisane, ovisno o procjeni suda koja kazna će biti najprimjerenija počinitelju. Dakle, odmjeravanje kazne je strogo individualizirani postupak u kojem se izbor vrste i mjere kazne određuje na temelju krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja konkretnog počinitelja te je u ovom slučaju prvostupanjski sud dostatno analizirao primjerenost i učinkovitost upravo izrečene novčane okrivljeniku. Imajući u vidu upornost okrivljenika i mjesto počinjenja djela (dva puta kao nadređeni nasrnuo na oštećenicu kao podređenu u okruženju radnog mjesta), i po ocjeni ovog suda je izrečena novčana kazna primjerena kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Stoga se ne može pukim izostankom nekih otegotnih okolnosti uspješno isticati nepravilnost odmjeravanja kazne unutar raspona propisanih novčanih kazni pa tim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost odmjeravanja novčane kazne u ovom prekršajnom postupku.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika prema stanju spisa, to iznos od 70,00 eura, predstavlja iznos troška postupka koji po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika.

10. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 203. st. 1., u vezi sa čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. rujna 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.