Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-151/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici Martini Gajski, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nataši Pletikosa,odvjetnici iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Pr-1429/2023-42 od 27. veljače 2025, u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Pr-1429/2023-42 od 27. veljače 2025. u dijelu točke I. izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomično se uvažava žalba tuženika i ukida pobijana presudu u dijelu točke II., III. i IV. izreke te u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik RF iz [adresa] II, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik [obrt], obrt za usluge sa sjedištem u [adresa], dao tužitelju ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesenom po tuženiku dana 16.08.2019. godine ( točka I.izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. utvrđeno je da je 29. veljače 2020. godine prestao radni odnos tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopljen Ugovorom o radu od 12. svibnja 2018. godine s tuženikom RF iz [adresa] II, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik [obrt], obrt za usluge sa sjedištem u [adresa] te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, na ime naknade štete iznos od 5.136,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 29. veljače 2020. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.062,50 eura u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka predviđenih odredbom članka. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Ispitujući pobijanu presudu u okviru u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

4. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu tužitelju od 16. kolovoza 2019. uz utvrđenje da se kao prestanak radnog odnosa tužitelja utvrdi 29. veljače 2020., na temelju sudskog raskida ugovora o radu, s time da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju novčano potraživanje s osnova naknade štete u iznosu od 5.135,37 EUR-a.

4.1. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj je bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog dana

12. svibnja 2018. na neodređeno vrijeme,

- da je dana 16. kolovoza 2019. tužitelj putem e-maila zaprimio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i istoga dana je odjavljen s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

- da je citiranom odlukom tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu za radno mjesto električara zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa,

- da u predmetnoj odluci nisu navedeni niti obrazloženi otkazni razlozi za donošenje pobijane odluke,

- da je protiv navedene odluke tužitelj ustao sa zahtjevom za zaštitu prava preporučenom pošiljkom , koje pismeno se istom vratilo neuručeno 2. rujna 2019. na adresu sjedišta,

- da prema kazivanju zz tuženik isti kao vlasnik obrta nije izvršio promjenu sjedišta u registru obrta ikao je stvarno i faktični preselio sjedište obrta na drugu adresu u Arenu Zagreb.

5. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je tužitelj podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava protiv pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, preporučenom pošiljkom na adresu sjedišta obrta u registru, odnosno adresu naznačenoj u odluci o otkazu ugovora o radu, postupio sukladno odredbi članka 133. tada važećeg Zakona o radu (NN 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR). Naime, okolnost što tuženik na naznačenim adresama nije zaprimio tužiteljev zahtjev ne može ići na štetu radniku, pri čemu ni sama odluka ne sadrži obrazloženje, čime je ista kao takva nevaljana.

6. Ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje iz osporene presude, koje je u skladu i s ranijim ukidnim rješenjem ovoga suda pod poslovnim brojem Gž R- 312/2024 od 20. srpnja 2023., prema kojem okolnost što tuženik nije zaprimio zahtjev tužitelja za zaštitu prava protiv pobijane odluke upućenog preporučenom pošiljkom na adresu sjedišta, niti na ponovljenu dostavu na adresu iz odluke o otkazu, u činjeničnim okolnostima kada vlastitim propustom nije promijenio adresu sjedišta ne može ići na štetu radniku.

7. Naime, ZR u članku 133. st. 1. propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, odnosno podnijeti zahtjev za zaštitu. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (čl. 133. st. 2. ZOR-a).

7.1. Dakle, propuštanje podnošenja zahtjeva za zaštitu prava može imati teške posljedice za radnika. Naime, kod zaštite radničkih prava izuzetno je važno napomenuti da je rok od petnaest dana prekluzivan, što znači da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom se pravo povrijedilo (čl. 133. st. 3. ZOR-a). Dakle, ako je poslodavac svojom odlukom ili na drugi način povrijedio ili onemogućio ostvarenje nekog prava iz radnog odnosa, ostvarenje tog prava radnik najprije treba tražiti od poslodavca.

7.2. Pri tome je bitno naglasiti i to da je pitanje dostave odluka o pravima i obvezama iz radnog odnosa uređeno člankom 132. ZR-a. Njime je određena supsidijarna primjena ZPP-a u slučaju kada postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, što nije konkretni slučaj.

7.3. Stoga, sud prvog stupnja s pravom drži da je dan predaje zahtjeva poslodavcu obrtnika na adresu sjedišta registra ( koja dostava je uređena člankom 134.a stavak 1.tada važećeg Noveliranog ZPP-a iz 2019.), smatra se dan predaje pošti preporučene pošiljke i od tog dana teče rok od 15 dana za odluku poslodavca o zahtjevu radnika. Naime, u pogledu roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu povrijeđenog prava radniku primjenjuje se odredba članka 113. stavak 2. ZPP- a, prema kojoj se, u slučaju da je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom, taj dan predaje pošti smatra danom predaje podneska. Prema tome, kada je tužitelj prvi put podnio zahtjev za zaštitu prava dana 2. rujna 2019. putem pošte preporučeno, koji se tužitelju vratio ne uručen s naznakom dostavljača „nepoznat na adresi“ od tada počinje teći rok za odgovor poslodavca na njegov zahtjev za zaštitu prava, a potom se i dalje računa rok za podnošenje tužbe. To što je tužitelj ponovno poslao zahtjev za zaštitu prava na adresu iz pobijane odluke poslodavca ne utječe na tijek roka za podnošenje tužbe, jer su rokovi iz članka 133. ZR-a prekluzivni, pa tužitelj ne može snositi posljedice ne primanja poslanog zahtjeva preporučenom pošiljkom na prijavljenu adresu sjedišta poslodavca ( pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj presude: Rev 754/2022-2, od 21.10.2024.).

7.4. Kako nitko od stranaka ne tvrdi niti dokazuje da bi dostava pismena iz članka 133. ZR-a kod tuženika bila uređena na drugi način, u situaciji kada tuženik prema osobnom kazivanju kao vlasnik obrta nije izvršio promjenu sjedišta u registru obrta iako je stvarno i faktični preselio sjedište obrta na drugu adresu u Arenu Zagreb, upravo zbog krivnje tuženika tužitelj nije bio dužan vršiti daljnje provjere adrese poslodavca, osobito ne ponavljati dostavu svog zahtjeva za zaštitu svog prava na raniju adresu poslovanja tuženika. Utoliko na konkretni slučaj nije u primjeni pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj :Su-IV-19/2015 jer se ne radi o primjenjivim činjeničnim okolnostima predmeta.

7.5. Primjenjujući navedeno na konkretan spor, tužiteljev se zahtjev za zaštitu prava preporučenom pošiljkom s povratnicom vratio 2. rujna 2019. sa naznakom dostavljača da je adresat nepoznat na adresi koja je u postupku utvrđena kao jedina adresa sjedišta tuženika, pa je u tim okolnostima zadnji dan roka za podnošenje tužbe, sukladno odredbi članka 133. ZR-a, isticao 2. listopada 2019. kada je tužba i podnesena.

7.6. Osim toga radi se o pravu na pristup sudu kao temeljnom pravu koje proizlazi iz članka 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na pošteno suđenje ((Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17- dalje: Konvencija). Naime, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je tumačeći opći i građanski aspekti prava članka 6. stavka 1. Konvencije u brojnim odlukama smatrao kako pravo na pristup sudu predstavlja element koji je sastavni dio prava navedenog u članku 6. stavku 1 Konvencije.

8. S druge strane u odnosu na meritum spora za odgovoriti je kako je poslodavac je obvezan navesti jasne i obrazložene razloge za otkaz ugovora o radu radniku, bilo da se radi o poslovno uvjetovanom, osobno uvjetovanom ili izvanrednom otkazu. Obvezno je navesti konkretne činjenice koje opravdavaju otkaz, kao što su razlozi propuštanja, povrede obveza ili dokaz o nesposobnosti, kako bi radnik mogao ostvariti svoja prava. Pobijana odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu u konkretnom slučaju sadrži tek paušalnu zakonsku formulaciju, kojom se tužitelju stavlja na teret počinjenje teške povrede obveze iz radnog odnosa, a radi koje nastavak nije moguć, čime poslodavac nije udovoljio osnovnoj zakonskoj pretpostavci za valjanosti svake odluke o otkazu o obrazloženju razloga zbog kojih se tužitelju otkazuje ugovor o radu.

9. Stoga su pravno neodlučni razlozi koje tuženik ističe u ovom postupku obrazlažući opravdanost svoje odluke o izvanrednom otkazu pozivom na odredbu članka 116. ZR-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

10. U navedenom su neosnovani navodi žalbe kojima se opetovano osporava dopuštenost same tužbe ali i ocjenjuje osnovanost odluke tuženika zbog ostvarenih razloga iz odredbe članka 116. ZR-a, već zbog neprijeporne činjenice što pobijana odluka ne sadrži naznaku radnji koje se tužitelju stavljaju na teret, a zbog kojih poslodavac otkazuje ugovor o radu sklopljen s tužiteljem. Naime, u smislu odredbe članka 120. stavak 2. ZR-a poslodavac se ne može pozivati na ono što ne sadrži odluka o otkazu jer poslodavac sukladno odredbi članka 135. stavak 3. ZR-a dokazuje samo opravdanost razloga navedenih u pobijanoj odluci, pa se tužitelj ne može dovoditi u situaciji da sam istražuje za koje je povrede ili propuste terećen ( pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj: Revr-1895719-2 od 12. siječnja 2011.)

11. Stoga je u ovom dijelu pobijane odlueke žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci pobijane presude.

12. Osnovano, međutim, tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem dana prestanka radnog odnosa sukladno zahtjevu za sudskim raskidom ali i naknadom štete s ovog osnova jer u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge, na što s pravom ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

13. Naime, prema odredbi 125. stavak 1.ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

14. Pri tome za izračunavanje tromjesečnog prosjeka plaća, koji zapravo sukladno citiranom članku tada važećeg Zakona o radu predstavlja iznos mjesečne plaće radnika u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, treba uzeti u obzir iznose plaće koje bi radnik trebao primati prije datuma raskida određenog sudskom odlukom. Navedeno proizlazi iz normativnog sadržaja spomenutog članka 125. ZR-a, konkretno, njegovog stavka 1., kojim je određeno da će se naknada štete radniku dosuditi u iznosu od najmanje tri, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika u prethodna tri mjeseca.

15. U tom smislu od odlučnog značenja je bilo utvrditi navedene okolnosti i za iste iznijeti valjane i dostatne razloge kako bi isti mogli biti predmetom njihove ocjene. Naime, sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11 ZPP-a ako presuda ima nedostatka zbog koji se ne može ispitati i ne sadrži razloga o odlučnim činjenicama. U konkretnom slučaju se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio prilikom donošenja odluke o sudskom raskidu ugovora o radu, odnosno utvrđenja trenutka prestanka radnog odnosa i zahtjeva za naknadu štete s tog osnova,

16. Stoga žalitelj opravdano ističe kako u ovom dijelu nije bilo moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava odredaba na koje se pozvao prvostupanjski sud, pa je prihvaćanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

17. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja sukladno odredbi članka 125. stavak 1. t ZR-a te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti i o ovom dijelu zahtjeva tužitelja.

18. Kako za sada nisu poznati svi parametri o kojim ovisi odluka o troškovima postupka to će se o troškovima postupka odlučiti u konačnoj odluci, sukladno odredbi članka 166. stavak 4. ZPP-a, u svezi s stavkom 3. istog članka.

U Splitu, 11. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica