Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Kžzd-11/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Branka Ivića, kao predsjednika vijeća, te Nives Nikolac i Dijane Jakoliš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Gorane Matas, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. KĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. KĆ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj Kzd-85/2020-40 od dana 29. studenog 2021. godine, u sjednici održanoj dana 11. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. KĆ kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. KĆ zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 i istog osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

1.1. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08) oštećeni mldb. GĆ, po majci i zakonskoj zastupnici KĆP je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.2. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženiku je naloženo da podmiri trošak kaznenog postupka, i to trošak paušala u iznosu od 1.000,00 kn, u roku od 30 (trideset) dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv presude žalbu je podnio opt. KĆ, po svom branitelju Josipu Čičeku, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, podredno prvostupanjska presuda da se u odnosu na izrečenu kaznu preinači na način da se optuženiku izrekne rad za opće dobro na slobodi ili uvjetna osuda.

3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se odbije žalba optuženika i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

4. Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen ŽDO Šibenik na dužno razmatranje.

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća sukladno čl. 475. st. 1. i 3. ZKP/08 održana je u nazočnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku Branka Čvrljka, a u odsutnosti uredno izviještenog optuženika i njegovog branitelja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Nije u pravu žalitelj kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da u izreci i obrazloženju pobijane presude nedostaje utvrđenje i obrazloženje subjektivne komponente kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 za koje je optuženi pobijanom presudom proglašen krivim.

7.1. Suprotno ovakvim žalbenim navodima, u izreci pobijane presude naveden je subjektivni element terećenog kaznenog djela, i to u dijelu u kojem stoji „…iako svjestan ove svoje obveze i sposoban da istu ispuni, uskratio plaćati dužno uzdržavanje…“, naime, optuženik je proglašen krivim da je kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 počinio s izravnom namjerom svjestan njegovih obilježja, dakle, svjestan svoje obveze uzdržavanja djeteta, i da je htio ostvarenje djela, budući je bio sposoban ispuniti svoju obvezu uzdržavanja, ali je isto uskratio plaćati.

7.2. Suprotno žalbenim navodima, i obrazloženje pobijane presude sadrži obrazloženje subjektivnog elementa kaznenog djela za koje je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim, izravne namjere, i to na strani 8 prvostupanjske presude kada sud u toč. 13.1. obrazlaže izostanak opravdanih objektivnih okolnosti na strani optuženika za neplaćanje uzdržavanja, a u toč. 13.2. između ostalog navodi „…a koje svoje zakonske obveze je optuženik svjestan i koju svoju zakonsku obvezu uzdržavanja optuženik, nedvojbeno svjesno i voljno nije izvršavao, iako je to mogao.“.

8. Bez osnova je i tvrdnja žalitelja kako je prvostupanjski sud počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da je na početku inkriminiranog perioda bio na snazi Kazneni zakon („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12.), a od 1. siječnja 2013. pa do kraja inkriminiranog perioda Kazneni zakon („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.), pa kako je riječ o jedinstvenoj cjelini sud da je bio dužan utvrditi koji je zakon za optuženika bio povoljniji.

8.1. Naime, kada se vrijeme počinjenja nekog kaznenog djela proteže kroz razdoblje koje zahvaća važenje dva kaznena zakona, sukladno st. 4. čl. 3. ZKP/08 primijenit će se zakon koji je bio na snazi na kraju tog razdoblja, te nije moguće utvrđivati koji je zakon blaži, jer se mora primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku dovršenja kaznenog djela.

9. Neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona navodeći da je obzirom na vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela nastupila zastara kaznenog progona, da se radi o presuđenoj stvari obzirom da je optuženik pravomoćnim presudama Općinskog suda u Varaždinu br. K-260/2003 od 27. svibnja 2004. i br. K-443/2005 od dana 19. ožujka 2007. već proglašen krivim zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, te da djelo činjenično opisano u izreci pobijane presude predstavlja jedinstvenu cjelinu sa inkriminacijama iz navedenih pravomoćnih presuda i u pravnom smislu da čine jedno produljeno kazneno djelo, a iz kojih navoda se zaključuje da se žalitelj poziva na povrede kaznenog zakona iz st. 3. i 4. čl. 469. ZKP/08.

9.1. Što se tiče žaliteljevih tvrdnji da je za predmetno kazneno djelo nastupila zastara kaznenog progona, za istaći je da se kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, kao što je predmetno kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja, kao vrijeme počinjenja kaznenog djela uzima dan prestanka radnje, kako je to propisano čl. 8. st. 2. KZ/11, dakle u konkretnom slučaju kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja je počinjeno 28. siječnja 2015., zastarni rok za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, obzirom na zapriječenu kaznu zatvora do tri godine, iznosi deset godina, a koji rok se sukladno čl. 81. st. 3. ZKP/08 produljuje za još dvije godine, tako da zastara kaznenog progona za predmetno kazneno djelo nastupa 28. siječnja 2027. godine.

9.2. U odnosu na žalbene navode da se, obzirom na dvije naprijed navedene pravomoćne presude kojima je optuženik proglašen krivim za kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja počinjena također na štetu svog sina, radi o presuđenoj stvari, treba reći da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo ne bis in idem budući mogućnost ponovnog suđenja za isto kazneno djelo postoji u situaciji kada je došlo do prekida trajnog stanja neplaćanja uzdržavanja, odnosno kada je optuženi jedno vrijeme plaćao uzdržavanje ili je platio zaostatke dospjelog uzdržavanja, kao što je to napravio optuženi.

9.3. Naime, presudom br. K-443/2005 od 19. ožujka 2007. optuženik je proglašen krivim jer od mjeseca svibnja 2004. do 12. rujna 2006. nije plaćao uzdržavanje za svog mlt. sina kako je to određeno pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Varaždinu, dok je u predmetnom postupku proglašen krivim za neplaćanje uzdržavanja u periodu od 1. veljače 2008. do 28. siječnja 2015., a kako je sam optuženik u svojoj obrani naveo da je negdje 2007. ili 2008. platio zaostale obroke na ime uzdržavanja svog sina, po ranijoj presudi, što je potvrdila i svjedokinja IĆ, majka i zakonska zastupnica oštećenika, to se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari.

9.4. Također neosnovano žalitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi o produljenom kaznenom djelu, budući je predmetno kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja trajno kazneno djelo kod kojega je radnja trajala skoro punih sedam godina, a ne radi se o više odvojenih radnji kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, koja obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu, kao što je to kod produljenog kaznenog djela.

10. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe kako je iskaz svjedokinje KĆP, a kojega je sud u cijelosti prihvatio, nevjerodostojan i kako je prvostupanjski sud prilikom ocjene iskaza iste svjedokinje propustio cijeniti činjenicu da je upravo ona podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika i to nakon duljeg vremena otkako joj je optuženik na ruke predao novac, u tri navrata 3.000,00 američkih dolara, 1.700,00 eura i 1.500,00 eura.

10.1. Suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika, s pravom je prvostupanjski sud pozitivno vrednovao i prihvatio iskaz svjedokinje, majke i zakonske zastupnice oštećenog djeteta KĆP cijeneći ga iskrenim, uvjerljivim i objektivnim za razliku od obrane optuženika, te je sasvim osnovano na iskazu iste svjedokinje, kao i temeljem pribavljene medicinske dokumentacije za optuženika iz KBC Osijek, zaključio da nije bilo opravdanih objektivnih razloga zbog kojih optuženik nije plaćao uzdržavanje za svog sina, i optuženika proglasio krivim za utuženo kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.

11. Neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni navodeći da je ista prestroga i da je sud precijenio značaj otegotnih, a podcijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, te propustio cijeniti optuženikovo zdravstveno stanje.

11.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno na strani optuženika utvrdio i cijenio sve otegotne i olakotne okolnosti, te je pravilno optuženiku, obzirom na njegovu dosadašnju osuđivanost, i to u navrata, za ista kaznena djela, kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja, koja je također počinio, kao i predmetno kazneno djelo, na štetu svog sina ŽĆ, sada KĆP, za koja su mu izricane uvjetne osude, odmjerio kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a kojom kaznom će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom iznijetog, kako nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda optuženika, a niti su ispitivanjem pobijane presude nađene povede na koje ovaj drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom čl. 482. ZKP/08 žalbu optuženika trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Šibeniku, 11. rujna 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Branko Ivić