Poslovni broj Gž-1670/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3314/2022 od 29. kolovoza 2024., dana 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni P-3314/2022 od 29. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 1.283,85 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose (točka I. izreke) te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.350,62 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 1.283,85 eur preplaćenog zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila 25. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj [broj kredita], u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 14.681,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od pet godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 6. Ugovora o kreditu,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da na okolnost da bi tužiteljici bili objašnjeni rizici sklapanja Ugovora o kreditu nije predložen niti jedan dokaz, da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da su djelatnici tuženika tužiteljicu informirali o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak, radi čega sud primjenjuje odredbu o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a,

- da tuženik nije dokazao da bi tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila uz prethodno pregovaranje s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da bi se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, dok je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne,

- da je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv element - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita , sve pozivom na članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07,

- da je sud sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14. i 110/15. - dalje ZZP/14) vezan za utvrđenja iz navedene presude uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP/07 s obzirom na utvrđenje da je Ugovor o kreditu namijenjen kupnji osobnog vozila, da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,

- da nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) te nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 9. lipnja 2022.,

- da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno pravo na povrat iznosa koje je tuženiku preplatila zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita sukladno članku 323. ZOO-a,

- da tuženik nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužiteljice zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu,

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 1.283,89 eur.

7. Stoga, sud prvog stupnja pozivom na članak 1111. stavak 1. ZOO -a prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 1.283,89 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

10. Sud prvog stupnja u ovom je predmetu pravilno primijenio materijalne odredbe pobrojanih nacionalnih propisa u kojima je implementirano pravo EU s područja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora, pravilno cijeneći direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.), s obzirom da u konkretnom slučaju nije došlo do konverzije kredita sukladno zakonskoj obvezi banke iz citiranog propisa.

11. Treba reći da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka Privredna banka Zagreb d.d. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Osim utvrđenja koja se odnose na apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze kako bi se ispitala poštenost pobijane odredbe Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinačnog slučaja (što je u skladu sa stajalištima VSRH izraženim u odlukama broj Rev-346/2024 od 29. svibnja 2024, Rev-540/2023 od 25. listopada 2023., Rev-784/2023 od 15. svibnja 2024. i 262/2025 od 4. lipnja 2025.).

13.1. Međutim, tuženik na kojem je bio teret dokaza ovih činjenica, nije predložio niti jedan dokaz (npr. saslušanje tužiteljice ili djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…), iako se u žalbi referira na iskaz tužiteljice koja nije saslušana jer takav dokazni prijedlog nije bio postavljen. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP -a zaključio da tuženik nije dokazao da su tužiteljici objašnjeni rizici sklapanja Ugovora o kreditu odnosno da su djelatnici tuženika tužiteljicu informirali o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

14. Vezano za žalbene navode o neprovođenju „testa transparentnosti“ treba reći da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda Europske Unije tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje na pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

14.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo „test transparentnosti“ vezano uz valutu CHF tj. da nije utvrđivao je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Za istaći je da je u kolektivnom sporu, učincima kojeg je vezan i parnični sud, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba lako uočljiva i jasna ali ne i razumljiva jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega je ta ugovorna odredba i ocjenjena nepoštenom i ništetnom, pri čemu tuženik kako je to i naprijed iznijeto u ovom postupku nije dokazao da su potrebne informacije dane.

15. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da sukladno članku 326. stavak 2. ZOO -a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne valutne klauzule u CHF jer je ista bile ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora.

16. Točan je žalbeni navod tuženika da je tužiteljica kao potrošač, a nakon uočavanja povećanja mjesečnog anuiteta zbog valutnog rizika, imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu karakter poštene odredbe u smislu ZZP/07.

17. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu, kroz odlučivanje o prethodnom pitanju, utvrđena nepoštenim odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 96., članka 97. i članka 138.a ZZP/07, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

18. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je visina utuženog iznosa utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, na čiji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi.

19. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe dana 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 9. lipnja 2022., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Pritom neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da bi se radilo o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine.

20. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa). Neosnovano tuženik u žalbi prigovara dosuđivanju troška za sastav tri obrazložena podneska tužiteljice sastavljena nakon dostave tužbe, obzirom da se radi o podnescima koji sadržajno i brojčano ulaze u okvir odredbe Tbr. 8. točka 1. Tarife te su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP -a.

21. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. rujna 2025.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak