P-202/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja UO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. za telekomunikacijske usluge, (OIB:70133616033), Ulica Josipa Marohnića 1, zastupan po punomoćniku Hrvoje Sučić, odvjetnik iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dana 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha odnosno nedopušteni su pljenidba i prijenosa novčane tražbine temeljem vjerodostojne isprave po javnoj bilježniku Milanu Glibota pod brojem Ovrv-15721/07 dana 19.srpnja 2007.godine.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju UO naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 562,50 € u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi iz članka 29 ZOO-a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pred FINA-om, Financijskom agencijom, u tijeku postupak radi izvansudske ovrhe temeljem vjerodostojne isprave po javnom bilježniku Milanu Gliboti pod brojem Ovrv-15721/07 dana 19. srpnja 2007.godine. Zaključkom Općinskog suda u Zadru broj Ovr-1482/2023 od 15. siječnja 2024.godine upućen je tužitelj da u roku od 15 dana računajući od dana prijema može protiv tužene podnijeti tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenom. Tužitelj je mišljenja da je izvansudska ovrha temeljem vjerodostojne isprave po javnom bilježniku Milanu Gliboti pod brojem Ovrv-15721/07 dana 19.srpnja 2007.godine nedopuštena iz razloga što tuženik nema osnovano potraživanje prema tužitelju odnosno tužitelj nema nikakvo, ali baš nikakvo, dugovanje prema tuženiku. Nadalje, vjerodostojna isprava po javnom bilježniku Milanu Glibota pod brojem Ovrv-15721/07 donesena je dana 19.srpnja 2007.godine što znači da se temeljem iste, barem n osnovano, uslijed nastupa zastare, ne može pokrenuti ovršni postupak odnosno plijeniti novčana sredstva i dalje prenositi ovrhovoditelju odnosno tuženiku. Stoga, uslijed nastupa zastare , očito je, opisana ovrha je nedopuštena odnosno nedopušteni su pljenidba i prijenosa novčane tražbine. Dakle, da ne dulji, a kako je izvansudska ovrha protiv tužitelj određena na temelju vjerodostojne isprave koja je u zastari, potraživanje tuženika je zastarjelo, to je tužitelj prisiljen ustati ovom tužbom pa istu podnosi i predlaže sudu tužbu dostaviti tuženoj na odgovor a potom, ovisno o ponašanju tužene, donijeti presudu kojom se proglašava nedopuštenom izvansudska ovrha odnosno kojom se utvrđuje nedopuštenom pljenidba i prijenosa novčane tražbine temeljem vjerodostojne isprave po javnoj bilježniku Milanu Glibota pod brojem Ovrv-15721/07 dana 19.srpnja 2007.godine.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu (l.s. 26-51) u odnosu na navode tužitelja o zastarjeloj tražbini istakao nesporne činjenice:

1. Javni bilježnik Milan Glibota iz Zagreba donio je 19.07.2007. rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv -15721/07, a koje je postalo pravomoćno i ovršno 26.09.2007. godine.

2. Predmetno rješenje o ovrsi dostavljeno je 09.06.2011. godine na provedbu Financijskoj agenciji, a sukladno Zakonu od provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te je kao takvo bilo zavedeno u redoslijed naplate sve do stupanja na snagu članka 12.st.1. ZPONS koji propisuje ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika. (Dakle, prvi prekid zastare nastupio je u lipnju 2011. godine i trajao sve do 04.08.2018. godine)

3. Iz gore navedenog jasno i nedvojbeno proizlazi da je FINA prestala postupati najkasnije stupanjem na snagu članka 12.st.1. ZPONS, što znači da je FINA prestala postupati iz razloga što se protekom 3 godine ovrhovoditelj nije mogao namiriti, a što ukazuje da je FINA-e držala u aktivnosti izvršavanje osnove (blokadu računa) za ovršenika sve do kolovoza 2018. godine

(kada je ZPONS stupio na snagu- 04.08.2018.), a koja aktivnost (blokada) prekida zastaru. Kako takav razlog prestanka postupanja FINA-e ne spada pod krivnju ovrhovoditelja, to znači da su sve radnje nadležnih tijela (FINA- e) i ovrhovoditelja do 2018. godine prekidale zastaru.

4. Drugi Zahtjev za naplatu dostavljen je FINA-i 08.12.2023. godine te je FINA zavela navedenu osnovu (rješenje o ovrsi) u redoslijed naplate i započela provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja. ( Dakle, nastupio je i drugi prekid zastare u prosincu 2023. godine.)

2.1. S obzirom na navedeno nesporno činjenično stanje, odnosno poduzete radnje ovrhovoditelja radi naplate tražbine temeljem predmetnog rješenja o ovrsi, jasno je kako je podnošenjem zahtjeva ovrhovoditelja FINA-i nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima te pri podnošenju zahtjeva za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika dana 08.12.2023. godine nije protekao rok od 10 godina te je prigovor zastare neosnovan.

U prilog navedenom ide i mnogobrojna sudska praksa:

-presudu Županijskog suda u Zadru broj: Gž-1093/2022 od dana 17.11.2022. godine : „Ovo stoga što je u konkretnom slučaju do isknjižavanja po čl. 12. ZPONS došlo zbog nemogućnosti naplate kroz razdoblje od 3 godine pa je na taj način FINA postupila sukladno toj zakonskoj odredbi te isto ne predstavlja okolnost iz čl. 242. ZOO zato što je posljedica takvog postupanja od strane FINE-e primjena odredbe čl. 12. ZPONS, a ne odustanak od tužbe, odbačaj ili odbijanje tužbe vjerovnika pa je slijedom toga, pokretanjem izvansudske ovrhe 28. studenoga 2014., došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO. Kako prema odredbi čl. 245. st. 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, to znači da u konkretnom slučaju u trenutku pokretanja drugog postupka izvansudske ovrhe 9. prosinca 2021. nije nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave jer se radi o tražbini na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare iz čl. 233. st. 1. ZOO, a koji zastarni rok je počeo teći 5. kolovoza 2018. (prvi sljedeći dan nakon okončanja prve izvansudske ovrhe pokrenute 28. studenoga 2014.) pa posljedično tome nije

ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 70/20).“

- Presuda ŽS u Varaždinu Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž Ovr- 168/2022 od 25.03.2022. : „ Pored toga, ovrhovoditelj u konkretnom slučaju nije zatražio da se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ponovno zavede u Očevidnik osnova za plaćanje, već je zatražio ponovno izvansudsku ovrhu na temelju istog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, što nije nedopušteno. Time što je zbog nastupanja uvjeta iz čl. 12. ZPONS-a FINA prestala s izvršavanjem te osnove, ne znači da na temelju te iste osnove ovrhovoditelj ne može protiv ovršenika pokrenuti novi postupak ovrhe, a što je ovrhovoditelj i učinio u konkretnom slučaju

- presudu Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-289/22 od dana 14.02.2023. godine : „Na temelju navedenog, sud je utvrdio da je došlo do prekida zastare u razdoblju od 24.01.2012. kada je ovdje tuženik prvi puta kod FINE pokrenuo postupak izravne naplate do 2018., a da je isknjižena sukladno ZOPONS-u, a da je ovrha izravnom naplatom kod FINE pokrenuta ponovno ( drugi puta ) dana 25.04.2022. to u konkretnom slučaju nije protekao rok desetogodišnji rok zastare te je tuženik ovlašten svoju neplaćenu tražbinu pokušavati dalje prisilno naplatiti, konkretno na novčanim sredstvima ovdje tužiteljice kod FINE.“

Sukladno svemu navedenome, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu tužitelja na nadoknadu parničnih troškova tuženiku.

2.2. Tuženik je podneskom od 19.05.2025.g (l.s.53-77) naveo da je u svom odgovoru na tužbu od 28.03.2024. godine, u svrhu dokazivanja svojih činjeničnih tvrdnji, predložio da se od Financijske agencije (dalje: Fina) pribavi Potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima sa Specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje posl. br. Ovrv-15721/07 (obrazac NIO).

Tuženik ovim putem obavještava sud kako je od Financijske agencije zatražio i pribavio prethodno navedenu potvrdu te istu dostavlja u prilogu.

2.3. Nadalje navodi kako je u odgovoru na tužbu omaškom naveo kako je prvi prekid zastare tražbine utvrđene rješenjem Ovrv-15721/07 nastupio 09.06.2011. godine. Naime, ovrhovoditelj, ovdje tuženik, je osnovu Ovrv-15721/07 dana 15.09.2008. dostavio na provedbu banci Raiffeisenbank Austria d.d. kod koje je ovršenik, ovdje tužitelj, imao otvoren račun, i to na temelju članka 252.g st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona (NN: 29/99.,42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08), a kojom je odredbom određeno da ovrhovoditelj može na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi (članak 252.f stavak 1.) kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke ili općenito na imovini ovršenika, izravno zatražiti od banke koja vodi glavni račun ovršenika pravne osobe (članak 207.) ili račun ovršenika fizičke osobe da mu isplati s računa ovršenika iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Banka ovršenika, ovdje tužitelja, je zatim osnovu Ovrv-15721/07 zavela u očevidnik neizvršenih osnova budući da ovršenik tada na svom računu nije imao novčanih sredstava kojim bi se tražbina namirila, a o čemu je obavijestila ovrhovoditelja ovdje tuženika. Banka koja je vodila račun ovršenika je zatim, na temelju čl. 32. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/2010), osnovu Ovrv-15721/07 dostavila na provedbu Fina-i, budući da je istom odredbom određeno kako će dana 1. siječnja 2011. Fina će od banaka preuzeti osnove za plaćanje upisane u njihovim očevidnicima po kojima postupak ovrhe, odnosno osiguranja još uvijek traje na način propisan stavkom 2. i 3. tog članka.

Upravo se zato na Potvrdi o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima sa Specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje posl. br. Ovrv-15721/07 kao datum primitka navodi 15.09.2008. godine jer je navedenog datuma banka ovršenika osnovu Ovrv-15721/07 zavela u očevidnik neizvršenih osnova.

2.4. Tuženik ističe kako su ispravama priloženim u spisu dokazane sve tuženikove tvrdnje o tome kako je u više navrata došlo do prekida zastare. Predmetna potvrda sa specifikacijom izdana od strane Financijske agencije, a koja potvrda u smislu čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku predstavlja javnu ispravu, jasno i nedvojbeno potvrđuje navode tuženika/ovrhovoditelja kako je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-15721/07, sukladno članka 252.g st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona (NN: 29/99.,42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08), dostavljeno na provedbu banci kod koje je ovršenik imao otvoren račun dana 15.09.2008. godine, nakon čega je na temelju čl. 32. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/2010) s provedbom ovrhe nastavila Fina kao nadležno državno tijelo, te da je istu osnovu Fina držala u aktivnosti/redoslijedu naplate za tužitelja/ovršenika sve do 04. kolovoza 2018. godine (kada je čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima NN:68/18 stupio na snagu). Dakle, prvi prekid zastare nastupio je 15.09.2008. godine i trajao sve do 04.08.2018. godine. Kako takav razlog prestanka postupanja Fina-e ne spada pod krivnju ovrhovoditelja (ovdje tuženika), to znači da su sve radnje nadležnih tijela (Fina-e) i tuženika do 04.08.2018. godine prekidale zastaru. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-943/2017 od 10.05.2017. godine kao i opsežna sudska praksa koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu i ovaj podnesak u predmetima s gotovo istovjetnim činjeničnim stanjem kao predmetnim.)

S obzirom na navedeno nesporno činjenično stanje, jasno je kako je 15.09.2008. godine dostavom predmetne osnove banci kod koje je tužitelj imao otvoren račun, zastara prekinuta sukladno čl. 388. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91), a koji se zakon primjenjuje na temelju čl. 1163. i 1165. Zakona o obveznim odnosima (NN: 35/05), te da je sukladno čl. 392. istog zakona zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ponovno počeo teći dana 04.08.2018. godine.

Budući da od 04. kolovoza 2018. godine, odnosno od dana kad je FINA temeljem čl. 12. ZPONS-a prestala s izvršavanjem navedene osnove za plaćanje, pa do 08.12.2023. godine kada je FINA-i dostavljen Zahtjev za naplatu na temelju predmetne osnove nije protekao rok od 10 godina, prigovor zastare je neosnovan. Tako i sudska praksa:

-Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-534/2024 od dana 15.05.2024. godine: „12. Isto tako u odluci Rev 1027/2021-2 od 3. svibnja 2022., ovaj sud je istaknuo sljedeće: „Budući da prema utvrđenju sudova nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno je eventualno trajao do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18) 14. srpnja 2018. (koja okolnost nije bila predmet raspravljanja u postupku koji je prethodio reviziji).“... 18. Dakle, odgovor na pravno pitanje naznačeno u reviziji je da rok zastarijevanja novčane tražbine ne teče dok traje postupak izravne naplate, odnosno izvršenja osnove za plaćanje pri

Financijskoj agenciji, sukladno odredbama ZPONS.“

-Presuda ŽS u Splitu posl. br. Gž–1580/2023 od 07.12.2023. godine:

„Kako prema odredbi članka 245. stavka 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, to znači da u konkretnom slučaju u trenutku pokretanja drugog postupka izvansudske ovrhe 29. lipnja 2021. nije nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave jer se radi o tražbini na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare iz članka 233. stavka 1. ZOO-a, a koji zastarni rok je počeo teći pretekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZPONS/18. (28. siječnja 2019. kao prvi slijedeći dan nakon okončanja prve izvansudske ovrhe pokrenute 2. kolovoza 2011.) pa posljedično tome nije ostvaren razlog iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a.“

2.5. Također, a nastavno na navode tužitelja kako tuženik nema osnovano potraživanje prema njemu, tuženik naglašava kako je ovršenik, ovdje tužitelj, zaključkom Općinskog suda u Zadru, posl. br. Ovr-1482/2023. od 15.01.2024. godine upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga određenog čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona.

Obzirom da je sud u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ovlašten raspravljati i odlučivati samo o žalbenom razlogu zbog kojeg je ovršenik upućen u parnicu od strane ovršnog suda, isti je u ovom parničnom postupku ovlašten odlučivati samo o tome je li tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika, zastarjela. Isto tako, tuženik ističe, kako je upućivanjem u parnicu ovršenika, sada tužitelja, temeljem odredbe čl. 55. Ovršnog zakona, a rezultat čega je ovaj spor, dopušteno tužitelju kao ovršeniku osporavanje provedbe same ovrhe (iz razloga radi kojih je upućen u parnicu), dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojem je pravomoćno odlučeno, tj. o osnovanosti trabine.

U slučaju kada bi Naslov, u ovoj parnici, odlučivao o osnovanosti predmetne tražbine, a koja je utvrđena pravomoćnim i ovršnim javnobilježničkim rješenjem o ovrsi, time bi činio apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. jer bi odlučivao o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno (res iudicata). Tako i sudska praksa:

-Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 2527/2015. od 29.05.2018. godine:

„Iz sadržaja spisa navedenog ovršnog predmeta vidljivo je da je tužiteljica, kao ovršenica, pravomoćnim rješenjem ovršnog suda, poslovni broj Ovr-5/13-10 od 4. prosinca 2013. upućena na parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom pozivom na odredbu čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13 - dalje: OZ) jer je žalbu izjavila ističući da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, dakle, u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ. Parnični sud može u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na koju je tužitelj upućen rješenjem ovršnog suda raspravljati samo o tom razlogu, dakle, u konkretnom slučaju o onom iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ.“

-Presuda Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž 50/2017. od 24.08.2018. godine: „Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M.P. broj Ovrv- 123/15 od 8. lipnja 2015. sadrži u smislu odredbe čl. 41. st. 2. OZ ovršni naslov kojim se nalaže ovršenici, ovdje tužiteljici, isplatiti ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, tražbinu u iznosu od 86.853,11 kn s kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate, koje rješenje je postalo pravomoćno, što znači da se zakonitost istog glede ovršnog naslova više ne može ispitivati. Upućivanjem u parnicu ovršenice na temelju odredbe čl. 210. st. 1. i 2. u vezi odredaba čl. 50. -53. OZ, rezultat čega je ovaj spor, dopušteno je tužiteljici kao ovršenici osporavanje provedbe same ovrhe (razlozi iz čl. 50. st. 2. toč. 7. i 9. do 11. OZ), dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojemu je pravomoćno odlučeno (tako i Vrhovni sud RH u rješenju broj Revt-191/02. 3 od 12. svibnja 2014.). Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu, po odredbi čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Radi se o žalbenom razlogu kojim se osporava bilo aktivna ili pasivna legitimacija za traženje ovrhe. U konkretnom slučaju rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave je postalo pravomoćno, pa se više ne može isticati žalbeni razlog da ovrhovoditelj nije bio ovlašten na temelju vjerodostojne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenice, koja nije izvorni dužnik, nego je nasljednica pok. oca D.M.“

-Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatsk posl. br. Revt-191/2002 od 12.05.2004. godine:

„Polazeći od prednjih utvrđenja te nesporne činjenice da je pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Ovrv-10710/99 od 29. lipnja 2000. godine tamo ovršenik, sada tužitelj upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nižestupanjski sudovi su pogrešno smatrajući da takvo upućivanje u parnicu ima za svrhu ocjenu postojanja ili ne tražbine ovrhovoditelja (sada tuženika) prema ovršeniku (sada tužitelju) utvrđene u rješenju o ovrsi, upustili u ocjenjivanje osnovanosti tražbine tuženika. Takvo pravno stajalište nižestupanjskih sudova je pogrešno. Rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, kao što je rješenje broj: Ovrv-10710/99 od 14. ožujka 2000. godine, sadrži u smislu odredbe čl. 37. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 29/99 - dalje: OZ) u toč. 1. ovršni naslov (kojim se nalaže ovršeniku - sada tužitelju isplatiti ovrhovoditelju - sada tuženiku novčanu tražbinu od 2.252.855,46 kn itd.), dok je u toč. 2. određena ovrha tj. način njene provedbe. Odbacivanjem prigovora ovršenika (sada tužitelja) protiv rješenja o ovrsi, te odbijanjem njegova prijedloga za povrat u prijašnje stanje, ovo rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno, što znači da se zakonitost istog a glede toč. 1. tog rješenja koja predstavlja ovršni naslov, više ne može ispitivati. Upućivanjem u parnicu ovršenika, sada tužitelja temeljem odredbe čl. 53. u svezi s odredbom čl. 49.

- 52. OZ-a, a rezultat čega je ovaj spor, dopušteno je tužitelju kao ovršeniku osporavanje provedbe same ovrhe (razlozi iz čl. 46. st. 2. toč. 7-11. OZ-a), dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojem je pravomoćno odlučeno.“

Tuženik ističe kako je od donošenja rješenja posl. br. Ovrv-15721/07 tuženik samo promijenio naziv/tvrtku društva iz „Tele2 d.o.o.“ u „Telemach Hrvatska d.o.o.“

2.6. Tuženik je podneskom od 10.06.2025.. istakao kako Potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem članka 12. ZPONS – Ovršenik sa Specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje posl. br. Ovrv- 15721/07 (obrazac NIO) od 19.05.2025. godine, Klasa: 034-011/25-07/107, Ur.broj:

118-08-2801-25-20, izdavatelja Fina-Sektor za poslovne mreže, RC Zagreb, Podružnica Kutina, predstavlja javnu ispravu u smislu članka 230. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, kojom se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, a koju potvrdu Fina izdaje, na temelju čl. 20. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, u elektroničkom obliku te je ista pravovaljana bez pečata i potpisa. Sukladno svemu navedenome, tuženik predlaže U odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu tužitelja na nadoknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u rješenje i zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-1482/2023-4 od 15. siječnja 2024. (l.s. 9-15), s prilozima (l.s. 14-18) Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje FINA-e od 8. prosinca 2023. (l.s.18), Zahtjev za naplatu zaprimljen kod Fine 08.12. 2023. (l.s. 5-8), Potvrdu o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem čl. 12. ZPONS-ovršenik (DO) sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje od 19. 5. 2025. (l.s. 60-61), primjerke sudskih odluka – kao primjeri iz sudske prakse odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Iz rješenja i zaključka ovog suda Ovr-1482/2023-4 (l.s.9-13) od 15. 01. 2024. vidljivo je između ostalog da se upućuje ovršenik da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim u postupku izvansudske ovrhe koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba poslovni broj Ovrv-15721/2007 od dana 19.07.2007. iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje u tekstu: OZ).

6. Iz zahtjeva za naplatu (list 5-8) Telemach Hrvatska d.o.o. ( ranije Tele2 d.o.o.) ovršenika MO - naplatu novčane tražbine iz rješenja o ovrsi Ovrv- 15721/07 javnog bilježnika Milana Glibota od 19. 07. 2007. pravomoćnog i ovršnog 26.9.2007. vidljivo je (list 5) da je zaprimljeno na Fini 08.12.2023.

7. Iz potvrde sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje izdane od Fine (list 60-61) vidljivo je da je cit. rješenje o ovrsi dostavljeno na provedbu Fini 15.09.2008. te da je datum prest. izvrš. 4.08.2018.

8. Dakle, ispravama priloženim spisu tuženik je dokazao da je u više navrata došlo do prekida zastare.

Predmetna potvrda sa specifikacijom izdana od strane Financijske agencije potvrđuje navode tuženika/ovrhovoditelja kako je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-15721/07 dostavljeno na provedbu FINA-i dana 15.09.2008. godine te da je istu osnovu FINA držala u aktivnosti/redosljedu naplate za tužitelja/ovršenika sve do 04. kolovoza 2018. godine (kada je čl. 12. ZPONS-a stupio na snagu). Kako takav razlog prestanka postupanja FINA-e ne spada pod krivnju ovhovoditelja (ovdje tuženika), to znači da su sve radnje nadležnih tijela (FINA-e) i tuženika do 04.08.2018. godine prekidale zastaru.

8.1. Prema čl. 241 ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine Prema čl. 245 ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prema članku 223 st. 1, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

8.2. Iz naprijed navedenog slijedi kako je podnošenjem prvog zahtjeva za naplatu od strane tuženika/ovrhovoditelja FINA-i dana 15.09.2008. godine zastara prekinuta sukladno naprijed citiranom čl. 241. ZOO-a, te da je sukladno čl. 245. st. 1., 4. i 5. istog zakona zastarni rok od 10 godina ponovno počeo teći dana 04.08.2018. godine.

8.3. S obzirom da od 04. kolovoza 2018. godine, odnosno od dana kad je FINA temeljem čl. 12. ZPONS-a prestala s izvršavanjem navedene osnove za plaćanje pa do 08.12.2023. godine kada je FINA-i dostavljen zahtjev za naplatu na temelju predmetne osnove nije protekao rok od 10 godina, prigovor zastare koji ističe tužitelj u tužbi i tijekom postupka je neosnovan.

8.4. Naime, dopušten je prijedlog ovrhovoditelja da FINA, nakon što je, na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u postupku izravne naplate prestala postupati po zahtjevu za izravnu naplatu i osnovu izbrisala iz Očevidnika, ponovno istu osnovu temeljem novog zahtjeva za izravnu naplatu upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

9. Nadalje, kako je ovršenik, ovdje tužitelj, zaključkom Općinskog suda u Zadru, posl. br. Ovr-1482/2023. od 15.01.2024. godine upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga određenog čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona , što znači da je sud u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ovlašten raspravljati i odlučivati samo o razlogu zbog kojeg je ovršenik upućen u parnicu od strane ovršnog suda, odnosno o tome je li tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika, zastarjela, dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojem je pravomoćno odlučeno, tj. o osnovanosti tražbine, stoga su navodi tužbe o neosnovanosti potraživanja tuženika prema tužitelju nedopušteni i sud ih nije uzeo u obzir.

10. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke presude.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023 ,) te su tuženiku priznati troškovi za: sastav odgovor na tužbu – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), sastav obrazloženog podneska od 19.05.2025. - 100 bodova (Tbr.8.toč.1) i od 10.06.2025. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), što ukupno iznosi 225 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 € čini 450,00 €, uz PDV od 25% – koji iznosi 112,50 €, čini ukupni parnični trošak tuženika u iznosu od 562,50 €, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zadru, 11. rujna 2025. godine.

Sutkinja

Melita Lisica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.