Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-91/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnicima Anti Ferari i Nini Cigić, odvjetnicima u Šibeniku, Eugena Kvaternika 6, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-7/2023-21 od 3. srpnja 2025., 11. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-7/2023-21 od 3. srpnja 2025. i predmet vraća istome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 8.446,33 EUR (63.638,85 HRK), sa zateznom kamatom, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pobliže navedenog u izreci presude, do isplate (točka I. izreke) te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 2.062,50 EUR, s kamatom od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu, navodeći da istu podnosi zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga.

3. Žalba je osnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude nije proturječna njezinim razlozima, presuda sadrži dovoljno jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je sud utemeljio zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika Policijske postaje pomorske policije, za isplatom razlike plaće za obavljeni rad duži od redovnog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), u razdoblju od srpnja 2017. do lipnja 2020.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio, a među strankama i nije sporno:

- da je tužitelj zaposlenik tuženice, na radnom mjestu policijskog službenika MUP-a RH Policijske uprave Šibensko-kninske, Policijske postaje pomorske policije Šibenik,

- da je tužitelj, izvršavajući radne naloge člana posade – voditelja ophodne brodice provodio na policijskom ophodnom brodu po nekoliko dana zaredom, boraveći za to vrijeme neprekidno na tom radnom mjestu,

- da je tuženica za utuženo razdoblje izdavala tužitelju višednevne radne naloge,

- da je tuženica, na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga, vodila evidenciju rada tužitelja, na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplatila plaću,

- da tužena nije donijela rješenja o preraspodjeli radnog vremena tužitelja, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu,

- da tužitelj nije stvarno radio svih 24 sata dnevno, već da je ipak imao vremena za odmor i spavanje,

- da je organizacija posla na brodu takva da je nemoguće dnevni odmor imati po noći u komadu, da svi članovi posade uvijek moraju biti dostupni i pripravni, da je non-stop uključena radio veza, koja onemogućuje kvalitetan odmor, a i kada su na vezu, da obavljaju pješačke ophodnje, interveniraju na dojave građana i sl.,

- da je tužena u utuženom razdoblju po svim osnovama tužitelju isplatila ukupno 431.861,76 HRK / 57.317,91 EUR bruto, odnosno u mjesečnim iznosima prikazanima u nalazu vještaka vještačenja, a nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana da neisplaćeni dodaci na plaću prema Kolektivnim ugovorima iznose ukupno 72.162,38 HRK / 9.577,59 EUR bruto, odnosno u mjesečnim iznosima prema nalazu vještačenja, a nakon odbitaka isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo koji se međusobno isključuju, u ukupnom iznosu od 14.761,65 HRK bruto / 1.959,21 EUR, odnosno mjesečno kako je prikazano u nalazu vještaka, tako da ukupno neisplaćeni dodaci na plaću po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom i rada u 2. smjeni te nakon odbitaka već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo iznose ukupno bruto 63.638,85 HRK / 8.446,33 EUR (tablica 19. stupac 26, red. br. 51 vještačenja), odnosno mjesečno kako je iskazano s dospijećem po mjesecima i datumima isplate u nalazu vještaka,

- da se evidencija iz mjesečne platne liste tužitelja odnosi na sve mjesečne sate: redovni sati, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, subotom, smjenski rad i rad blagdanom, plaćeni dopust, bolovanje i druge odsutnosti s posla, aktivno i pasivno dežurstvo i rad u turnusu, da se višednevni radni nalozi ili samo evidentirani jednodnevni radni nalozi zbog toga nisu mogli uzeti u izračun i od njih umanjiti plaćeni radni sati utvrđeni u mjesečnim platnim listama, već su u osnovicu za umanjenje plaćenih sati na osnovi platnih lista tužitelja morali biti uključeni svi radni sati iz mjesečne evidencije radnog vremena (R-27) te su isti umanjeni s plaćenim radnim satima u mjesečnim platnim listama,

- da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženici radi mirnog rješenja spora, na koji tuženica nije pristala.

7. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, u skladu s Kolektivnim ugovorom, službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, da je vrijeme provedeno na brodu rad organiziran na drugačiji način te da tužitelju pripada dodatak za prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati, budući da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju.

7.1. Pobijanu odluku donio je pozivajući se na:

- čl. 41. st. 1. i čl. 44. st. 1., 2., 9., 11., 12. i 13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 104/13, 104/13-Dodatak I. i 150/13-Dodatak II.),

- čl. 7. st. 3., čl. 82. st. 1., čl. 86. i čl. 257. Zakona o radu (''Narodne novine'' , broj 149/09) odnosno istovjetnim odredbama Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14),

- čl. 33. st. 2. i 3., čl. 41. st. 1. do 4., čl. 42. i čl. 92. Zakona o policiji (''Narodne novine'', broj 34/11 i 130/12).

8. Tuženica u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka:

- da se slobodno vrijeme za vrijeme terenskog rada valorizira kao pasivno dežurstvo radi specifičnosti posla te da se činjenica da tužitelj tijekom terenskog rada na plovilu isto ne može napustiti jer je zbog specifičnosti posla vezan uz plovilo, ne može tumačiti u prilog tužbene teze da se to vrijeme vrednuje kao prekovremeni rad,

- da su tužitelju za utuženo razdoblje plaćeni svi ostvareni dodaci na plaću na temelju ostvarenog prava na uvećanje plaće za minuli rad, za ostvarene sate po osnovi realiziranog smjenskog rada, rada u turnusu, noćnog rada, rada nedjeljom i blagdanom, svi sati ostvarenog prekovremenog rada te mu je uredno isplaćivan terenski dodatak, da je koristio slobodne dane,

- da iz izvješća koja sastavljaju po izvršenim radnim zadatcima jasno vidljivo kada je policijski službenik bio hitno angažiran radi obavljanja zadataka za koje je nastala potreba tijekom plovidbe, a kada je nakon ostvarenih radnih zadataka odnosno ostvarene dnevne satnice i eventualnog prekovremenog rada bio slobodan, odmarao se, spavao odnosno kada nije radio,

- da se nalaz i mišljenje, odnosno dopunu financijskog vještačenja ne temelji na stvarno određenim satima rada tužitelja, koji su vidljivi iz priložene dokumentacije,

- da stvarno odrađeni sati rada u postupku nisu utvrđeni,

- da se svi preostali sati koje je službenik-tužitelj proveo na radu na terenu na brodu, koji se dobiju nakon što se od 24 sata oduzmu sati redovnog radnog vremena i sati odmora, odrediti u paušalnom iznosu i smatrati prekovremenim radom, bez da se utvrdi je li za vrijeme tih ostalih sati tužitelj stvarno radio,

- da je za te ostale sate potrebno utvrditi je li za vrijeme istih tužitelj stvarno aktivno radio ili pak bio u pasivnoj pripravnosti na brodu ili u luci izvan broda, za što mu je isplaćena naknada, što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, a među strankama i nije sporno.

8.1. Osnovano tuženica ističe da su u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe čl. 57. KU/13 i čl. 51. KU/17 te čl. 60. st. 1. Zakona o radu i čl. 2. t. 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (Službeni list 299 od 18. studenog 2003). Navodi da je za kvalifikaciju ''radnog vremena'' u smislu Direktive 2003/88, odlučujuća okolnost da je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i dostupnost u slučaju potrebe hitnog pružanja odgovarajućih usluga i da takvu obavezu koja radnicima onemogućava odabir mjesta boravka u razdoblju takvog dežurstva, treba smatrati dijelom izvršavanja njihovih dužnosti te se poziva na presudu Suda EU u predmetu C-518/15 od 21.2.2018. u predmetu K i rješenje broj C-259/10 od 4.3.2011. u predmetu L.

8.2. Isto tako osnovano tuženica ističe da način plaćanja radnika za dežurstva ne ulazi u područje primjene Direktive 2003/88, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava - kolektivnog ugovora, ugovora o radu ili odluke poslodavca, koji u svrhu naknade za dežurstva različito uzimaju u obzir razdoblja tijekom kojih su se zaista obavljale radne obveze i ona u kojima nije obavljen nikakav stvarni posao, čak i ako se ta razdoblja u svrhu primjene navedene direktive moraju u cijelosti smatrati ''radnim vremenom'' te da je takvo shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-106/2023 od 20. ožujka 2024. i Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-R-8/2025 od 28. ožujka 2025.

9. Prema čl. 60. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR/14), koji se u ovom slučaju primjenjuje, radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

10. Prema čl. 194. st. 1. ZR, kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor.

11. Prema čl. 9. st. 3. ZR, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

11.1. Odredbom čl. 90. st. 2. ZR propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

11.2. Prema čl. 94. st. 1. ZR, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%.

11.3. Prema čl. 33. ZP, policijski službenik dužan je i izvan radnog vremena odazvati se pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća (st. 1.) i po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punoga radnog vremena (st. 2.) te mu u tim slučajevima pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (st. 3).

11.4. Prema odredbi čl. 41. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/2013, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 – dalje: KU/13) i čl. 35. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18 i 2/19 – dalje: KU/17), plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, s time da su dodaci na osnovnu plaću utvrđeni Uredbom o plaćama policijskih službenika (''Narodne novine'', broj 129/11, 82/12, 25/13, 140/13, 32/15, 40/15, 40/16, 11/17, 129/17, 5/18, 66/18, 109/18 i 24/19) te čl. 33. Zakona o policiji (''Narodne novine'', broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19).

11.5. Prema čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 104/13 – dalje: KU/13), jednako kao i čl. 38. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 112/17 – dalje: KU/17), važeće u vrijeme rada tužitelja, osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to:

- za rad noću 40%

- za prekovremeni rad 50%

- za rad subotom 25%

- za rad nedjeljom 35%

- za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%

- za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje

dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%

- za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%

- za rad u turnusu 5%. Prema st. 2. toga članka, navedeni dodaci međusobno se ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

11.6. Prema st. 11. navedenih odredbi, ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno.

11.7. Prema čl. 56. st. 7. KU/13 i čl. 50. st. 7. KU/17, pored terenskog dodatka službenik i namještenik ima pravo i na dodatke iz čl. 44. odnosno čl. 38. tih Ugovora za svaki stvarno odrađeni sat rada.

11.8. Prema čl. 57. KU/13 i 51. KU/17, na koje se poziva tuženica, ako službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom.

12. U ovom slučaju, iako prvostupanjski sud navodi da je u ovom postupku trebalo utvrditi stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje (točka 18. obrazloženja) te da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, smatra da je vrijeme provedeno na brodu rad organiziran na drugačiji način te da tužitelju pripada dodatak za prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati, koji dodaci se međusobno ne isključuju.

13. Također je i vještak u nalazu i mišljenju (str. 21-24 nalaza i mišljenja vještaka – list 75-142 spisa), uz napomenu da je isto u skladu s danim zadatkom i pravnim shvaćanjem izraženim u rješenju Revr-1318/2016-2 od 26. listopada 2020., između ostaloga, naveo:

''Budući da je tužitelj na temelju radnog naloga dužan 24 sata biti na plovilu i odmah postupiti po pozivu, to se takvo vrijeme izvan redovnog radnog vremena ne može naknaditi kao pasivno dežurstvo (kod kojega radnik ima slobodno vrijeme i ne nalazi se na radnom mjestu) već kao prekovremeni rad, a koji stav potvrđuje i Vrhovni sud.

U pogledu već isplaćenih dodataka tužitelju kao odbitne stavke će se uključiti dodatke za rad u turnusu i pasivno dežurstvo, sve iz razloga što je tuženik predmetne iznose obračunao i isplatio tužitelju, a novim obračunom u vještačenju sukladno stavu Vrhovnog suda dežurstvo koje je tužitelj radio kontinuirano u trajanju od 24 sata kroz više dana, ne tretira se kao rad u turnusu i pasivno dežurstvo, već rad od osam sati se tretira kao redovan rad, daljnjih osam sati kao prekovremeni rad, a daljnjih osam sati kao dnevni odmor.''

14. Dakle, unatoč tome što smatra da je u ovom slučaju bilo potrebno utvrditi stvarno odrađene sate rada, sud iste ne utvrđuje, već sve sate izvan redovnog rada i dnevnog odmora tretira kao prekovremeni rad. Stoga osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešan pravni pristup suda prvoga stupnja, prema kojem službenik pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 44. st. 1. KU ostvaruje za sve vrijeme / sate provedene u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno i tvrdi da se činjenica da tužitelj tijekom terenskog rada na plovilu isto ne može napustiti jer je zbog specifičnosti posla vezan uz plovilo, ne može tumačiti na način da se to vrijeme vrednuje kao prekovremeni rad te se osnovano poziva na odluke Revr-1555/2016 od 3. siječnja 2017. i Revr-753/09 od 17. studenog 2009.

14.1. U odluci Revr-1555/2016 izraženo je pravno shvaćanje da nije životno i logično da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009), da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom te da stoga pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz 44. st. 1. KU službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, kako to osnovano u žalbi navodi i tuženica.

15. Budući da tuženica u žalbi također navodi da je iz izvješća sastavljenih po izvršenim radnim zadacima vidljivo kada je policijski službenik bio hitno angažiran radi obavljanja zadataka za koje je nastala potreba tijekom plovidbe, a kada je nakon ostvarenih radnih zadataka odnosno ostvarene dnevne satnice i eventualnog prekovremenog rada bio slobodan, odmarao se, spavao odnosno kada nije radio, kao i da je za sve navedene sate tužitelju isplatila naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, a sud prvoga stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa, te odlučne činjenice nije utvrdio odnosno nije utvrdio stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, u koje se ne računaju i sati kada službenik, iako je bio na brodu i nije bio slobodan napustiti radno mjesto, nije stvarno izvršavao radne zadatke (već mu je to vrijeme plaćeno kao pasivno dežurstvo), činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

16. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 370. ZPP, trebalo je ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome sudu, na ponovno suđenje.

17. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku (čl. 164. st. 4. ZPP).

18. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud ponovno ocijeniti sve izvedene dokaze, imajući pritom u vidu razloge navedene u ovom rješenju te nakon toga ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Novom odlukom odlučit će i o zahtjevima stranaka za naknadom troškova postupka.

19. Odluka iz točke II. izreke temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

U Velikoj Gorici 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos