Poslovni broj: P-2832/2023-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mijoč i Bakić d.o.o. Split, protiv tuženika ERSTE&STEIERMӒRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102984946, zaključenog u Splitu, dana 12. svibnja 2006. godine, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Ivana Bradarića, javnog bilježnika u Splitu, dana 17. svibnja 2006. godine, pod brojem: OU-246/06, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 114.610,00 CHF te kojim se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu.

II Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102984946, zaključenog u Splitu, dana 12. svibnja 2006. godine, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Ivana Bradarića, javnog bilježnika u Splitu, dana 17. svibnja 2006. godine, pod brojem: OU-246/06, i to u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika i platiti 1,000% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana, te u dijelu kojim je ugovoreno da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odredbama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 7.292,34 EUR (sedamtisućadvjestodevedesetdva eura i tridesetčetiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 9,02 EUR od 01.12.2008. godine,

- na iznos od 21,00 EUR od 01.02.2009. godine,

- na iznos od 22,97 EUR od 01.03.2009. godine,

- na iznos od 28,50 EUR od 01.04.2009. godine,

- na iznos od 14,70 EUR od 01.05.2009. godine,

- na iznos od 16,37 EUR od 01.06.2009.godine,

- na iznos od 12,95 EUR od 01.07.2009.godine,

- na iznos od 14,58 EUR od 01.08.2009. godine,

- na iznos od 9,22 EUR od 01.09.2009.godine,

- na iznos od 13,82 EUR od 01.10.2009. godine,

- na iznos od 9,21 EUR od 01.11.2009. godine,

- na iznos od 12,33 EUR od 01.12.2009. godine,

- na iznos od 12,02 EUR od 01.01.2010.godine,

- na iznos od 22,37 EUR od 01.02.2010.godine,

- na iznos od 25,87 EUR od 01.03.2010. godine,

- na iznos od 25,32 EUR od 01.04.2010.godine,

- na iznos od 32,12 EUR od 01.05.2010. godine,

- na iznos od 38,04 EUR od 01.06.2010. godine,

- na iznos od 46,13 EUR od 01.07.2010. godine,

- na iznos od 55,65 EUR od 01.08.2010. godine,

- na iznos od 48,18 EUR od 01.09.2010. godine,

- na iznos od 74,33 EUR od 01.10.2010. godine,

- na iznos od 62,02 EUR od 01.11.2010. godine,

- na iznos od 67,28 EUR od 01.12.2010. godine,

- na iznos od 79,96 EUR od 01.01.2011. godine,

- na iznos od 82,69 EUR od 01.02.2011. godine,

- na iznos od 82,00 EUR od 01.03.2011. godine,

- na iznos od 87,44 EUR od 01.04.2011. godine,

- na iznos od 79,44 EUR od 01.05.2011. godine,

- na iznos od 107,98 EUR od 01.06.2011. godine,

- na iznos od 112,44 EUR od 01.07.2011. godine,

- na iznos od 128,06 EUR od 01.08.2011. godine,

- na iznos od 144,01 EUR od 01.09.2011. godine,

- na iznos od 110,43 EUR od 01.10.2011. godine,

- na iznos od 97,56 EUR od 01.11.2011. godine,

- na iznos od 108,82 EUR od 01.12.2011. godine,

- na iznos od 111,81 EUR od 01.01.2012. godine,

- na iznos od 121,02 EUR od 01.02.2012. godine,

- na iznos od 120,10 EUR od 01.03.2012. godine,

- na iznos od 122,12 EUR od 01.04.2012. godine,

- na iznos od 119,83 EUR od 01.05.2012. godine,

- na iznos od 121,81 EUR od 01.06.2012. godine,

- na iznos od 123,87 EUR od 01.07.2012. godine,

- na iznos od 120,88 EUR od 01.08.2012. godine,

- na iznos od 121,36 EUR od 01.09.2012. godine,

- na iznos od 114,68 EUR od 01.10.2012. godine,

- na iznos od 119,89 EUR od 01.11.2012. godine,

- na iznos od 122,37 EUR od 01.12.2012. godine,

- na iznos od 120,18 EUR od 01.01.2013. godine,

- na iznos od 114,09 EUR od 01.02.2013. godine,

- na iznos od 117,04 EUR od 01.03.2013. godine,

- na iznos od 119,53 EUR od 01.04.2013. godine,

- na iznos od 121,35 EUR od 01.05.2013. godine,

- na iznos od 112,64 EUR od 01.06.2013. godine,

- na iznos od 112,04 EUR od 01.07.2013. godine,

- na iznos od 111,24 EUR od 01.08.2013. godine,

- na iznos od 112,19 EUR od 01.09.2013. godine,

- na iznos od 115,44 EUR od 01.10.2013. godine,

- na iznos od 116,88 EUR od 01.11.2013. godine,

- na iznos od 118,19 EUR od 01.12.2013. godine,

- na iznos od 120,96 EUR od 01.01.2014. godine,

- na iznos od 136,83 EUR od 01.02.2014. godine,

- na iznos od 124,68 EUR od 01.03.2014. godine,

- na iznos od 124,37 EUR od 01.04.2014. godine,

- na iznos od 87,22 EUR od 01.05.2014. godine,

- na iznos od 151,96 EUR od 01.06.2014. godine,

- na iznos od 90,31 EUR od 01.07.2014. godine,

- na iznos od 92,15 EUR od 01.08.2014. godine,

- na iznos od 92,15 EUR od 01.09.2014. godine,

- na iznos od 99,21 EUR od 01.10.2014. godine,

- na iznos od 127,09 EUR od 01.11.2014. godine,

- na iznos od 128,54 EUR od 01.12.2014. godine,

- na iznos od 129,58 EUR od 01.01.2015. godine,

- na iznos od 163,89 EUR od 01.02.2015. godine,

- na iznos od 96,12 EUR od 01.03.2015. godine,

- na iznos od 167,85 EUR od 01.04.2015. godine,

- na iznos od 95,73 EUR od 01.05.2015. godine

- na iznos od 163,81 EUR od 01.06.2015. godine,

- na iznos od 95,36 EUR od 01.07.2015. godine,

do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- na iznos od 164,17 EUR od 01.08.2015. godine,

- na iznos od 94,98 EUR od 01.09.2015. godine,

do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od

708,41 EUR (sedamstoosameuraičetrdesetjedancent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26. svibnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/2004), a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 29.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju.

VI Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.600,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 1.600,00 eura, a do zatraženog iznosa od 1.875,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 12.svibnja.2006. sklopile Ugovor o kreditu ,a 02. kolovoza 2017. i aneks istog. Iz istog ugovora da je razvidno kako je banka zadržala sebi pravo jednostrano mijenjati utanačene odredbe ugovora bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja tog ugovora banka nije kao trgovac s tužiteljem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara. U konkretnom slučaju je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora tuženika nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ni o ugovorenoj odredbi koja se tiče ulazne naknade se nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina ulazne naknade. Izravna posljedica ništetnosti predmetnih odredbi ugovora da je se očituje u tome da je tužitelj u razdoblju otplate predmetnog kredita preplatio svoju kreditnu obvezu, odnosno tužitelj je stekao i pravo potraživati od tuženika i isplatu iznosa koji je tuženik stekao bez valjane pravne osnove na ime ulazne naknade. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor nedostatka aktivne legitimacije te zastare. Tužitelj da ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane g. ZK, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. tuženik ističe da je g. ZK sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, ) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 2. kolovoza 2017. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju . Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.263,70/ EUR 300,43 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže odbaciti tužbu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 12. svibnja 2006. i Aneks ( l.s. 8-24), izračun preplate po valuti, glavnica i naknada ( l.s. 63-163, 175-179, 35-41), otplatni plan i obavijesti banke ( l.s. 301-328), promet po partiji kredita, prihvat konverzije, obračun konverzije, reklamni materijal tuženika, informacije i brošure tuženika, pisani iskaz gđe LK i korespondencija iste upućena nadležnim službama, dopis HNB-a i očitovanje HNB-a od 21. siječnja 2015., izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva, prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011., obračun naknade ( l.s. 74 i u sustavu eSpis), sudsku praksu, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 373-385), saslušao tužitelja ( l.s. 401). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 9. srpnja 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 12. svibnja 2006. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Č Editores SA protiv ČKJ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ttom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi čl. 14. Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

7. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, je li nastupila zastara potraživanja i ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i to je li prihvaćanjem konverzije otpala pravna osnova za potraživanje u ovoj parnici, odnosno ima li zbog toga tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

9. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 12. svibnja 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,550% godišnje.

10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi.

11. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c ZPP-a veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

12. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U skladu s tim je i iskaz tužitelja dan u ovom postupku iz kojeg proizlazi kako mu od strane tuženika nije bilo objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa ni valutna klauzula, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj ( korisnik kredita) o tim parametrima ( valutnoj kaluzuli u CHF) uopće mogao pregovarati s tuženikom.

13. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 9. lipnja 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

15. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, radi se o nesumnjivo odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika i tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o naknadama, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara naplata naknada sukladno odlukama banke nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Znatnija neravnoteža u ovom slučaju postoji uzimajući u obzir iznos kredita i predmetnu naknadu od 1,000 % posebno jer se radi o fizičkoj osobi kao korisniku te da je isti bio obvezan iznos kredita vratiti uvećan za kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,550 % godišnje. Ovaj sud ocjenjuje kako iznos od 1,000 %, posebno u vrijeme ugovaranja, uzimajući u obzir visoke cijene i troškove života, prosječnom građaninu može predstavljati značajan iznos.

18. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale. Vještak je naveo da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 5102984946. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja. Konverzija kredita je izvršena sukladno zakonu, a sve su uplate iskorištene za podmirivanje simuliranog Eur kredita. Nije utvrđena preplata po konverziji, već potplata. Ostavitelj Tužitelja je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =7.292,34 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =311,76 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično.

19. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Joviću bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo kako je predmetni kredit koristio za kupnju stana i da taj stan nije koristio za iznajmljivanje ili obavljanje djelatnosti. Izvedenim dokazima nije utvrđeno suprotno ponašanje tužitelja. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a.

20. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj već ostvario pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku i to sklapanjem Aneksa zbog čega mu se osporava pravni interes, ističe se da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 , u daljnjem tekstu: ZPK) i to promjene valute ugovora. U Dodatku ugovora o kreditu ( o konverziji) nije navedeno da se određuje i naknada sukladno ZOO-u i Direktivi već za istu nisu vođeni pojedinačni pregovori. Uzimajući u obzir ZPK i Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu zaključuje se da prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o nezakonito određenim naknadama koje nisu bile u skladu s odredbama ZOO-a i ZZP-a te Direktive 93/13/EEZ. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. I u tom slučaju tuženik je samo ponudio tužitelju već gotov primjerak dodatka ugovora, opet bez pregovora s drugom stranom o tome na koji će se način formirati visina naknade.

21. Iz svega se zaključuje kako izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak na saniranje nevaljane odredbe o naknadi odnosno zaključenjem i potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

22. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora i ulazne naknade ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

23. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi prebijanja, po osnovi potplaćenih anuiteta ( tzv. negativnih razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate ( plasiranja) kredita. To stoga jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog ( eventualno potplaćenih i povlaštenih anuiteta) tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što ( tužitelj) nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje zbog čega je odlučeno kao u točki V izreke.

24. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

25. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

26. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

27. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 5. studenog 2024. i 27. lipnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.1.) te za zastupanje na ročištu od 13. studenog 2024. i 9. srpnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja od 350,00 eura ukupno iznosi 1.600,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).

28. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 11. rujna 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćnicima.

2. Tuženiku po punomoćnicima.