Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1254/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, pravne slijednice Nove hrvatske banke d.d. , Zagreb, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-477/2021-16 od 26. kolovoza 2022., u sjednici vijeća 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se prihvaća, dok se žalba tuženice djelomično prihvaća i djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-477/2021-16 od 26. kolovoza 2022.

- potvrđuje pod toč. I., II., IV., VI. i VII. izreke

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007., koji glasi: „...po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“ te u dijelu kojim je utvrđeno da ta odredba navedenog Ugovora ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana

- preinačuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007., koji glasi: „...za devize važećem na dan isplate.“ i kojom je utvrđeno da ta odredba navedenog Ugovora ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan

- preinačuje pod toč. V izreke i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju s osnova preplaćene kamate iznos od 685,50 EUR sa zateznom kamatom

- na iznos od 11,03 EUR od 21. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,67 EUR od 20. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 10,60 EUR od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR od 20. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,60 EUR od 28. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,64 EUR od 23. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,72 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,66 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 9,64 EUR od 14. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 14,90 EUR od 14. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 15,12 EUR od 18. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 14,17 EUR od 19. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,15 EUR od 24. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,18 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,42 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,55 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,22 EUR od 14. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,28 EUR od 14. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,88 EUR od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 14,95 EUR od 22. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 14,47 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 14,36 EUR od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 14,31 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 13,96 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,68 EUR od 18. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 13,15 EUR od 21. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 13,88 EUR od 18. travnja 2011 do isplate,

- na iznos od 13,37 EUR od 18. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 13,63 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR od 18. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR od 19. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 13,53 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 12,76 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 12,87 EUR od 18. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 11,71 EUR od 19. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 12,37 EUR od 23. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 11,44 EUR od 22. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 11,52 EUR od 22. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR od 26. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR od 23. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 10,20 EUR od 21. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 10,50 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR od 17. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 9,45 EUR od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 9,02 EUR od 17. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR od 19. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 8,19 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 7,38 EUR od 21. veljače 2013 do isplate,

- na iznos od 7,37 EUR od 24. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 7,27 EUR od 22. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 6,63 EUR od 22. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 5,97 EUR od 21. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 5,75 EUR od 19. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 4,43 EUR od 19. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 5,27 EUR od 19. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 4,65 EUR od 19. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 4,52 EUR od 19. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 4,02 EUR od 21. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3,64 EUR od 21. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3,15 EUR od 21. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 2,87 EUR od 19. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 2,46 EUR od 20. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od 20. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR od 23. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1,17 EUR od 18. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR od 21. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 0,38 EUR od 22. rujna 2014. do isplate,

i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se djelomično uvažava i djelomično odbija, dok se žalba tuženice odbija te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-477/2021-16 od 26. kolovoza 2022. u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka

- preinačuje pod toč. VIII. izreke i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.075,57 EUR sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2022. do isplate i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 494,60 EUR sa zateznom kamatom od 11. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- potvrđuje u toč. IX. izreke.

II. Žalba tuženice se odbacuje kao nedopuštena u dijelu kojim pobija toč. V. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-477/2021-16 od 26. kolovoza 2022.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 208,62

EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007., a koja glasi: „ Za sve sporove iz ovog Ugovora svi potpisnici ovog Ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu...“, pod toč. II. izreke utvrđene su ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007., i to odredba čl. 2.1. koja glasi: „...u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ i odredba čl. 2.4. koja glasi: „...po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, te je utvrđeno da navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. III. izreke utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u Ugovoru o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007., a kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu CHF i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „...za devize važećem na dan isplate“ te u odredbi čl. 8. koja glasi: „...po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“, te je utvrđeno da navedene odredbe Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 210681 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2007. koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ te kojom je utvrđeno da navedena odredba Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženica isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 5.164,87 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici s osnova preplaćenog CHF tečaja isplatiti tužitelju iznos od 25.204,19 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita iznos od 951,19 kn sa zateznom kamatom od 27. kolovoza 2007. do isplate, pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.103,91 kn sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2022. do isplate, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženica naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.585,88 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IX. izreke tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u odbijajućem dijelu pod toč. V izreke te u dijelu odluke o troškovima postupka pod toč. VIII izreke kojim je odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 6.585,88 kn sa zateznom kamatom, zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet koji je započeo podnošenjem tužbe 17. lipnja 2021. primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz st. 2. -7. tog članka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijane dijelove prvostupanjske presude u smislu žalbenih navoda.

3. Pravovremenom, potpunom i djelomično dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija i tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, žalba tuženice je djelomično osnovana, djelomično nije osnovana i djelomično je nedopuštena.

6. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbi tužitelja i tuženice, valja navesti da je tužitelj podneskom od 22. travnja 2022. obavijestio sud da je u sudskom registru došlo do promjene u nazivu tuženice, tako da naziv tuženice umjesto Volksbank d.d. ispravno glasi: Nova hrvatska banka d.d. (OIB i adresa su ostale nepromijenjene), te da je tuženica, nakon što je donesena pobijana presuda, podneskom od 18. srpnja 2023. obavijestila prvostupanjski sud da je njezin punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba - preminuo, pa je stoga predložila sudu da se sva pismena u ovom predmetu dostavljaju njezinom punomoćniku - odvjetniku Mihovilu Graniću. Nadalje, ovaj sud je dopisom poslovni broj: Gž-1588/2022-3 od 10. svibnja 2024. vratio prvostupanjskom sudu spis poslovni broj P-477/2021 kako bi isti donio rješenje kojim će utvrditi prekid postupka, a to iz razloga što je prednica tuženice - Nova hrvatska banka d.d., Zagreb brisana iz sudskog registra, te da istim rješenjem odredi da će se postupak nastaviti kad pravni slijednik tuženice (Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb) kao društvo preuzimatelj, preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini, a nakon što donese rješenje da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja da spis nakon pravomoćnosti istog, ponovno dostavi ovome sudu kako bi odlučio o žalbama tužitelja i tuženika. Tužitelj je podneskom od 24. listopada 2023. obavijestio ovaj sud da je Nova hrvatska banka d.d. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., te da je u sudskom registru 10. listopada 2023. brisana Nova hrvatska banka d.d., pa je obzirom na izvršeno i provedeno pripajanje uredio naziv tuženice koji ispravno glasi:

Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217. Nakon toga je prvostupanjski sud donio rješenje poslovni broj P-477/2021-25 od 14. lipnja 2024. kojim je pod toč. I. izreke odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari primjenom čl. 212. st. 1. toč. 4. ZPP, dok je pod toč. II. izreke odredio da će se postupak nastaviti kada pravni slijednik pravne osobe preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini. Obzirom da je tuženica podneskom od 20. lipnja 2024. obavijestila sud da je Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb pravna slijednica Nove hrvatske banke d.d. Zagreb i da posljedično navedenom preuzima postupak u ovoj pravnoj stvari, to je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-477/2021-28 od 31. srpnja 2024. utvrdio da se nakon prekida nastavlja parnični postupak pod poslovnim brojem P-477/2021 u ovoj pravnoj stvari, i nakon pravomoćnosti istog, dostavio je navedeni predmet ovome sudu na odlučivanje o žalbama tužitelja i tuženice.

7. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 210681 od 23. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i pravne prednice tuženice (Volksbank d.d., Zagreb) kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, čl. 2.1. i čl. 2.4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren način promjene redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, čl. 1. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sa pripadajućom zateznom kamatom, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i prednice tuženice Volksbank d.d., Zagreb kao kreditora i predlagatelja osiguranja dana 23. kolovoza 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je prednica tuženice kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 19.295,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1.), da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,30% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, da je čl. 2.4. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva redovna kamata po dospijeću, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, da je čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 275,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i ugovoreno je da se ista naplaćuje neposredno prije isplate kredita, dok je čl. 11.4. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u [adresa], da su se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa i tečaj CHF mijenjali, te da je tužitelj kredit otplatio 22. rujna 2014.;

- da se tužitelj u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava potrošača od strane Potrošača – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteni tužitelj protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženice, a u odnosu na mjesnu nadležnost i tzv. ulaznu naknadu da se tužitelj pozvao na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, tvrdeći da su te ugovorne odredbe nepoštene, odnosno posljedično tome ništetne;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila marke Citroen za vlastite potrebe, da mu prilikom sklapanja Ugovora nisu bili objašnjeni, niti je bio upozoren od strane tuženice na parametre izračuna, niti na rizik ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope, da je Ugovor o kreditu bio sastavljen na obrascu tuženice i da se nije pregovaralo o bilo kojoj odredbi istog, pa tako niti o mjesnoj nadležnosti i tzv. ulaznoj naknadi;

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene kamatne stope identičan načinu kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na prednicu tuženice postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da se tužitelj u parnici povodom restitucijskog zahtjeva ovlašten pozivati na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a za koja je sud vezan u takvoj parnici temeljem odredbe čl. 502.c ZPP;

- da tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu upoznala tužitelja s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizikom ugovaranja valutne klauzule koja je vezana za CHF, pa da bi zbog toga tužitelj bio u mogućnosti predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz predmetnog Ugovora o kreditu;

- da tužitelj ima prebivalište u [adresa], koje spada pod nadležnost prvostupanjskog suda sukladno čl. 2. toč. V. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine, broj: 67/18.) kojim je propisano da je za područje općine [adresa] nadležan Općinski sud u Puli-Pola, da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o čl. 11.4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u [adresa] za eventualne sporove, da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranoj standardiziranoj odredbi Ugovora o kreditu sastavljenoj po tuženici, pa da se stoga predmetna odredba Ugovora o kreditu smatra nepoštenom, odnosno ništetnom u smislu čl. 3.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/07), tim više što je Općinski građanski sud u Zagrebu udaljen od prebivališta tužitelja cca 230 km u jednom smjeru, posljedično čemu bi putovanje tužitelja na ročište u Zagreb uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pri čemu se sud pozvao na odredbu čl. 19.l Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) i čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14);

- da tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o čl. 6.1. Ugovora o kreditu jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, da je riječ o standardnom, tipiziranom ugovoru pravne prednice tuženice koji se nalazio na obrascu zbog čega tužitelj na tu odredbu Ugovora o kreditu nije mogao utjecati, zbog čega je sud istu utvrdio nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer navedenom odredbom nije pojašnjeno na što se točno odnosi i kako se obrađuje zahtjev te što čini administraciju kredita, da iz formulacije te odredbe nije jasno kako će se ista naplatiti prije isplate kredita, tko će je platiti i iz kojih sredstava, odnosno da predmetna odredba ne sadrži parametre na temelju kojih se odredila visina iste, pa kako tužitelj na predmetnu odredbu nije mogao utjecati, to je sud prvog stupnja istu u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO) utvrdio nepoštenom, odnosno ništetnom;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl.oec., prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita preplatio tuženici iznos od 25.204,19 kn, a zbog promjenjive ugovorene kamatne stope iznos od 5.164,87 kn, te da je tužitelj na temelju ništetne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu 27. kolovoza 2007. isplatio tuženici iznos od 951,19 kn;

- da je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 21. veljače 2022. odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, s ukupno prvobitno u tužbi zatraženog iznosa od 4.646,23 EUR/35.007,00 kn na iznos od 4.156,91 EUR /31.320,25 kn sa zateznom kamatom, a kojem djelomičnom smanjenju se tuženica nije protivila;

- da je prigovor zastare djelomično osnovan u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom da je od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe (17. lipnja 2021.) proteklo pet godina, pa da je nastupila zastara tražbine tužitelja za iznos od 5.164,87 kn, dok prigovor zastare nije osnovan u odnosu na tražbinu tužitelja u iznosu od 25.204,19 kn s osnova preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

8. Stoga je prvostupanjski sud primjenom čl. 323. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao u izreci pobijane presude.

Na žalbu tužitelja:

9. U pravu je tužitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare u odnosu na preplaćeni iznos s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope, obzirom da se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. doista ne primjenjuje na pravnu prednicu tuženice, pa tako ni na tuženicu, a to iz razloga što je tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tamo osmotuženica Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga se u odnosu na pravne slijednike Sberbank d.d. (konkretno: tuženicu) primjenjuje samo presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zbog čega zastara u odnosu na tu banku s osnove preplaćenih kamata zbog promjenjive kamatne stope počinje teći od 14. lipnja 2018. Kako je dakle, tužitelj tužbu podnio 17. lipnja 2021., to nedvojbeno od 14. lipnja 2018. do 17. lipnja 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, pa je prvostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nepravilno odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim traži isplatu s osnove preplaćenih kamata, posljedično čemu je valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i primjenom čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti toč. V. izreke pobijane presude na način kako je to navedeno u izreci ove presude time da su novčani iznosi sada izraženi u važećoj valuti EUR.

Na žalbu tuženice:

10. Prije svega, tuženica u uvodu žalbe navodi da pobija presudu u cijelosti, pa kako ista nema pravni interes za pobijanje toč. V. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, to je u tom dijelu valjalo primjenom čl. 358. st. 3. u vezi čl. 367. st. 1. ZPP utvrditi žalbu tuženice nedopuštenom zbog nedostatka pravnog interesa i odbaciti žalbu tuženice u tom dijelu kao nedopuštenu.

11. Tuženica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a posebice stoga što ne sadrži sve elemente sukladno čl. 338. ZPP, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da nema uopće razloga ili da su ti razlozi nejasni ili proturječni. Navedenu bitnu povredu nalazi u činjenici što se sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivne parnice „Potrošač“, bez da je utvrdio da li se bilo koje utvrđenje iz te parnice može primijeniti u konkretnom slučaju. Navodi da se odredbe ZPP i ZZP koje reguliraju kolektivne sporove ne mogu primijeniti na konkretan ugovorni odnos jer je isti sklopljen 2007., odnosno znatno prije stupanja na snagu odredbe čl.502.c ZPP. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda glede početka tijeka zastare, te navodi da je sud propustio utvrditi da li se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“ u smislu ZZP i prakse Suda EU, te osporava tijek dosuđene zatezne kamate, navodeći da sporne iznose nije stekla bez pravne osnove, odnosno da nije postupala nepošteno. Tuženica osporava ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, pogrešno pritom navodeći da tužitelj tužbom nije ni tražio da se ta odredba utvrdi ništetnom, ističući da se radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, a da tužitelj nije dokazao da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, navodeći da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženica sklapa s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se taj ugovor sklapa. Pritom tuženica navodi da i u slučaju da je koristila ugovore unaprijed određenog sadržaja da isto ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih obzirom da se ne radi o adhezijskim ugovorima, već tipskim ugovorima, te navodi da su naknade, njihov iznos i valuta po kojoj se obračunava svaka pojedina naknada propisane primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženice (dalje u tekstu: Odluka), a što je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato, dok je Odluka interni akt tuženice i ista je dostupna svima, zbog čega smatra da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno se informirati o predmetnoj Odluci i značenju čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a tužitelj nije dokazao da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovela do neravnoteže među strankama. Konačno, tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer se presuda temelji na paušalnim utvrđenjima i nezakonitom fiksiranju kamatne stope kroz financijsko vještačenje.

12. Protivno navodima žalbe prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost budući je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je ocijenio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema odluci tuženice i ugovorena valuta obaveze u CHF pri čemu se pravilnom primjenom odredaba čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 pozvao na utvrđenje o postojanju povrede propisa zaštite potrošača iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, odredbom čl. 118. ZZP/14 koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i njenom obvezujućem karakteru za sudove u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošača na naknadu primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi ZPP i ZZP/14, svoje shvaćanje izrazio je u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci broj: Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud kojem je između ostalog ustavna zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13. Iako tuženica u uvodu žalbe navodi da u cijelosti pobija navedenu presudu, ista u odnosu na toč. I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 11.4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ne argumentira zbog čega pobija taj dio prvostupanjske presude, pa stoga tuženici samo kratko valja ukazati da ocjena o (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti ovisi o okolnostima koje predstavljaju questio facti, a činjenice konkretnog slučaja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio. U konkretnom slučaju odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženice, pa bi za postupanje u ovom predmetu bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako iz Ugovora o kreditu i Specijalne punomoći od 25. srpnja 2006. (list 18 spisa) proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici u Puli, to se tužitelj očito opredijelio za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP. Stoga, iako je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti utvrdio ništetnim čl. 11.4. Ugovora o kreditu primijenivši pogrešno materijalno pravo jer se pozvao na odredbu čl. 19.l ZPK, koja odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, ipak je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo isto odlučiti, pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi pobijanu presudu.

14. Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, odnosno valutna klauzula u CHF, tuženici valja ponoviti da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je prednica tuženice u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednice tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prednica tuženice postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. U konkretnom slučaju radi se o identičnim odredbama Ugovora o kreditu kakve su u sporu za kolektivnu zaštitu prava interesa potrošača utvrđene nepoštenim i posljedično tome ništetnim, i zbog čega tuženica neosnovano tvrdi da se prvostupanjski sud neutemeljeno poziva na utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Posljedično navedenom nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg tuženica također obrazlaže navodima da je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenično stanje iz razloga što je cijelu presudu temeljio na presudama iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i pritom zanemario aspekte konkretne pravne stvari.

16. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 1. u vezi čl. 338. ZPP protivno navodima žalbe nije počinjena stoga što se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu u kojem su ujedno utvrđene sve odlučne činjenice budući se prvostupanjski sud na ta utvrđenja pravilno pozvao primjenom već naprijed citiranih odredbi članka 502.c ZPP i 118. ZZP/14. Tijekom postupka nisu isticane nikakve posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, pa takve okolnosti nisu niti utvrđivane. Na jednu od takvih okolnosti tuženica ukazuje tek u žalbi navodeći da je prvostupanjski sud propustio utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o „prosječnom potrošaču“ u smislu ZZP i prakse Suda Europske unije, odnosno da je propustio utvrditi je li tužitelj uopće djelovao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti pri tome tvrdeći da je nejasno zašto sud slijepo vjeruje navodima tužitelja koji čak nisu potkrijepljeni nikakvim dokaznim prijedlozima, a zanemaruje njegove navode i dokazne prijedloge.

16.1. U vezi gore iznesenih žalbenih navoda tuženice, valja navesti da tuženica svojstvo tužitelja kao potrošača dovodi u pitanje tek u žalbenom postupku, a da nikakve okolnosti tijekom prvostupanjskog postupka nisu dovodile u sumnju tužiteljev status potrošača. Osim toga teret dokaza da tužitelj nije potrošač već trgovac je na tuženici koja takve tvrdnje nije ni iznosila u prvostupanjskom postupku, pa posljedično nije predlagala niti bilo kakve dokaze u tom pravcu.

17. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica nalazi u utvrđenju prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara utuženog potraživanja u odnosu na preplatu s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tvrdeći da cjelokupna parnica „Potrošač“ nije ni u kakvoj konkretnoj vezi s rubriciranom pravnom stvari, da je pogrešno primijenjen zastarni rok od pet godina jer se radi o povratu mjesečnih anuiteta zbog čega se primjenjuje rok od tri godine iz članka 226. ZOO te da je pogrešno primijenjena odredba članka 1115. ZOO jer ništa nije stekla bez osnove, a osobito da bi kod takvog stjecanja postupala nepošteno.

18. Međutim, protivno žalbi tuženice i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tražbina tužitelja s osnove stečenog bez osnove u dijelu koji se odnosi na preplatu s osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nije zastarjelo, a navedeno pravno stajalište podudarno je sa objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22- 2), prema kojem kada je ništetnost pojedinih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovorne odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. lipnja 2021., to je evidentno da utužena tražbina za isplatu koja se odnosi na gore navedene ništetne odredbe (valuta CHF i promjenjiva kamatna stopa) nije zastarjela, obzirom da se radi o tražbini po osnovi stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (a za koja pravna utvrđenja je sud ovom postupku vezan), valja zaključiti da je tuženica nepoštena stjecateljica zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa stečenog bez osnove.

20. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je povodom žalbe tuženice utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu, obzirom da je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Stoga je ovaj sud primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio toč. III. izreke pobijane presude.

21. Imajući nadalje u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/07, iz kojeg proizlazi da mu prednica tuženice nije omogućila da pregovara o naknadi za trošak obrade kredita, a isto nije razvidno niti iz sadržaja sporne ugovorne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu, da je Ugovor o kreditu sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu o kojim odredbama strankama prije potpisivanja istog nije dana mogućnost pregovaranja, to je ocjena i ovoga suda da tužitelj i prednica tuženice nisu pregovarali o predmetnoj ugovornoj odredbi, pa se ista ima smatrati nepoštenom odredbom jer se ne može uzeti da je stavljanjem te odredbe u ugovor o kreditu prednica tuženice kao trgovac postupala sukladno standardu „dobre vjere“, već je ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući nije dokazala koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem troškova za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirio tuženici, posebice stoga što je prednici tuženice kreditiranje građana bila jedna od (glavnih) djelatnosti i to povrh obveze plaćanja ugovorenih kamata na kredit i plaćanja ostalih troškova na koje se tužitelj obvezao. S tim u vezi, valja navesti da je prednica tuženice temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade troška obrade kredita, dok tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila na što se odnosi trošak obrade kredita, niti pak ekonomsku svrhu plaćanja istog, time da su stranke činjenično stanje u pogledu datuma plaćanja troška obrade kredita i visinu plaćene naknade tijekom postupka učinile nespornim, pa je prvostupanjski sud posljedično navedenom, pravilno pod toč. IV. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 6.1. sadržanu u Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a koja naknada se naplaćuje neposredno prije isplate kredita i temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. IV. i VII. izreke.

22. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da: „3. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. kolovoza 2007., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određena naplata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita osnovanim.

22.1. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tuženice u ovom dijelu i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. IV. i VII. Izreke.

Na žalbu tužitelja i tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka.

23. Obzirom da je povodom žalbe tužitelja preinačena toč. V. izreke presude na način da je tužitelju s osnove preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamate dosuđen iznos od 685,50 EUR sa zateznom kamatom, to je tužitelj u konačnici uspio u sporu u pretežnom dijelu, a zbog dijela u kojem nije uspio nisu nastali posebni troškovi, pa o troškovima postupka valja odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

24. Tužitelju stoga pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.; dalje u tekstu: Tarifa), trošak sastava podneska od 13. listopada 2021. u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 21. veljače 2022. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i posljedično tome uredio tužbeni zahtjev u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 22. travnja 2022. u iznosu od 41,48 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, trošak pristupa na ročište 8. prosinca 2021. u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 27. travnja 2022. u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 13. srpnja 2022. u iznosu od 165,90 EUR uz pripadajući PDV, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Uz navedeno, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,10 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,00 EUR, te predujam za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR. Prema tome, tužitelju ukupno pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 1.570,17 EUR.

25. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 23. prosinca 2021. jer isti prema ocjeni ovoga suda nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom da tužitelj uz taj podnesak dostavio uplatnicu kao dokaz da je uplaćen predujam za vještačenje te je u istom naveo što smatra potrebnim izračunati vještačenjem, a isto je mogao navesti u ranijem podnesku ili na ročištu. Isto tako, tužitelj nema pravo na trošak prijevoza njegove punomoćnice, odvjetnice iz Pule u Rovinj i natrag, kao niti na trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročišta u smislu odredbe Tbr. 35. Tarife i Tbr. 46. Tarife, iz razloga što trošak punomoćnika, odvjetnika, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle, ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-652/2023-2 od 12. lipnja 2024.). Kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP, kao i Tbr. 35. te Tbr. 46. Tarife, to žalba tužitelja u ovom dijelu nije osnovana.

26. Imajući stoga u vidu da niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je ovaj sud primjenom čl. 166. st. 2. ZPP odlučio o cjelokupnim troškovima postupka, te da je tuženica odluku o troškovima pobijala samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer nije pobijala način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, to je valjalo žalbu tuženice odbiti, dok je žalbu tužitelja valjalo djelomično uvažiti i djelomično odbiti te sukladno tome preinačiti odluku o troškovima postupka primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP.

27. Konačno, tužitelju je valjalo dosuditi i trošak iz žalbenog stadija postupka, obzirom da je isti uspio sa žalbom, a kako vrijednost predmeta spora u ovom žalbenom postupku iznosi 685,50 EUR, to tužitelju primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife pripada nagrada po Tbr. 7. toč. 1. Tarife s povećanjem od 25%, u zatraženom iznosu od 155,53 EUR. Uz navedeno, tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na žalbu primjenom Tar. br. 3. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21. u iznosu od 53,09 EUR. Prema tome, tužitelju je na ime troškova iz ovog žalbenog stadija postupka valjalo dosuditi trošak u ukupnom iznosu od 208,62 EUR.

28. Tuženica nije uspjela sa žalbom, posljedično čemu je istu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija ovog postupka.

U Varaždinu 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun