Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-875/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Potočnjak & Šušnjar iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić&partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6431/2022-48 od 9. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6431/2022-48 od 9. travnja 2024. potvrđuje pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6431/2022-48 od 9. travnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke za iznos troška od 2.161,31 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom i pod točkom III. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tužitelj odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.446,42 EURA sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.536,31 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2024. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 EURA.

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku uvećano za trošak sastav žalbe, odnosno podredno tuženik predlaže da drugostupanjski sud ukine presudu i predmet vrati mjesno nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Nije sporno da su tuženik, kao kreditor i RĐP (ranije FĐ - prednica tužitelja) kao korisnica kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 148- 50-3892285 od 25. siječnja 2007., a uvidom u Ugovor o ustupu potraživanja od 13. svibnja 2019. utvrđeno je da je isti zaključen između FĐ kao cedenta i tužitelja kao cesionara. Istim ugovorom FĐ kao cedent ustupila je tužitelju kao cesionaru sva eventualno sporna novčana i nenovčana potraživanja koja ima temeljem Ugovora o kreditu, kao i sva svoja prava i ovlaštenja te procesnu poziciju koju ima temeljem Ugovora o kreditu, a prema kreditoru, ovdje tuženiku.

6. Međutim, među strankama je sporno je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost. Također sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

7. Stoga, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je utvrdio da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata od 5,20 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, dok iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.240,37 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, a odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

8. Pozivajući se na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015, presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u kolektivnom sporu te primjenom odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje:

ZZP/14 sud smatra da je posljedica nepoštenih odredbi čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke te čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetnost takvih odredbi temeljem čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

9. Ujedno ističe kako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/14 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, pa kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, sud zaključuje se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

10. Kako je u smislu odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora sud navodi da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,20% za redovnu kamatu te pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

11. Kako je u svrhu utvrđenja spornih iznosa izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković koja je utvrdila da je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.530,85 kn a na ime promjene tečaja iznos od 13.901,72 kn, a koji nalaz je sud prihvatio kao jasan i neproturječan stanju spisa, sud je tužitelju dosudio iznos čiju je isplatu zatražio postavljanjem tužbenim zahtjevu prema nalazu i mišljenju vještaka primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, uzimajući u obzir samo iznose koji su više plaćeni bez uračunavanja tzv. negativne razlike koja je nastala s osnova nižeg tečaja od početno ugovorenog s obrazloženjem da tužitelj nije nepošten stjecatelj, cijeneći da u postupku tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev a nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, dok je zatezna kamata suđena primjenom odredbe čl. 1115. istog Zakona te priznata tužitelju od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

12. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača niti da se na njega odnose utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, sud ističe da sukladno odredbi l. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, slijedom čega smatra kako tražbina po Ugovoru o kreditu nije tražbina čiji bi prijenos bio zabranjen, niti je strogo osobne naravi, pa zaključuje da je tražbina koju je FĐ prenijela po Ugovoru o kreditu zaključenog s tuženikom tužitelju dopuštena i da je zaključivanjem ugovora o ustupu potraživanja s FĐ tužitelj u cijelosti stupio na njezinu pravnu poziciju prema ovdje tuženiku, a da je tijekom postupka tužitelj dokazao da je njegova pravna prednica u spornom pravnom odnosu imala status potrošača koji status se ugovorom o ustupu potraživanja prenio na tužitelja, te da se u odnosu na istog primjenjuju utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

13. U žalbi tuženik ukazuje da je izreka presude nerazumljiva te proturječi razlozima obrazloženja, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, tvrdeći da je sud preskočio utvrđenje relevantnih činjenica navodom da je vezan za utvrđenja iz kolektivne presude temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) i čl. 118. ZZP/14, pa da se propustio osvrnuti na navode tuženika kojima je obrazložio zašto sporne odredbe ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne. Smatra da je primjena odredbe čl. 502.c ZPP-a izrekom ograničena samo na postupke za naknadu štete a ne i za tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez pravne osnove. Ukazuje i na pogrešnu primjenu odredaba čl. 8. ZPP-a ukazujući da je tijekom postupka dostavio isprave i predložio saslušanje tužitelja na okolnost tijeka i sadržaja pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu i drugih okolnosti. Brani tezu da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu zato što je ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2007. prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) a da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu važeći Zakon o zaštiti potrošaća nije sadržavao odredbu o obvezujećem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na druge individualne postupke. Smatra da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge temeljem kojih je utvrdio tuženikovu nepoštenost te da je pogrešno tuženiku naložio povrat anuiteta kao da je zaključen kunski kredit bez valutne klauzule, jer tuženik nikada nije odobravao kunske kredite uz kamatnu stopu važeću za kredite denominirane u valuti CHF, odnosno s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose koje je trebao oduzeti od konačnog iznosa. Smatra da je sud neosnovano zaključio da je općenito ništetna odredba kojom se ugovora promjenjiva kamatna stopa te je neosnovano proizveo zaključak fiksne kamatne stope na kredit, a da su pogrešno primijenjeni u pobijanoj odluci i propisi o zaštiti potrošača. Ponavlja istaknuti prigovor zastare smatrajući da je prilikom donošenja prvostupanjske odluke sud pogrešno primijenio pravo EU.

14. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da prvostupanjska presuda nije opterećena nikakvim nedostacima ni manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, s obzirom da su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajno opisuje tuženik. Nadalje pogrešno smatra tuženik da je istoj počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a obzirom da je sud pravilno i zakonito odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Isto tako primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio i jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. U odnosu na ostale žalbene navode valja istači da su prema mišljenju ovog suda, zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi čl. 2 i 7. navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja korisnice kredita ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

16. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je prednica tužitelja temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku s osnova promjene kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 2.446,42 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je prednica tužitelja tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

18. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 14. svibnja 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Osim toga u odnosu na žalbene navode da je sud pogrešno primijenio pravo EU valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što tuženiku u konkretnom predmetu nije dokazao.

20. Stoga se svi žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim slijedom čega je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe istog potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

21. Nadalje, ispitujući povodom žalbe tuženika odluku o troškovima postupka ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud zakonito priznao trošak tužitelju za nužno potrebne radnje u postupku sukladno točki 43. obrazloženja pobijane presude, osim što je pogrešno dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 6. srpnja 2022. i 9. listopada 2023. primjenom Tarifnog broja 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) iako se radi o podnescima na koje se primjenjuje Tbr. 8. toč. 4. Tarife, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi točku II. pobijane presude za iznos troška od 2.161,31 EURA sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom kao i točku III. izreke presude obzirom da tuženik nije uspio u sporu, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, a u skladu s čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti preostali dio točke II. izreke i tužitelja odbiti s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

22. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer je isti uspio u neznatnom dijelu u svezi troškova postupka kao sporednog zahtjeva za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

U Varaždinu 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun