Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-647/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (ranije Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595), zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5860/2019-23 od 30. ožujka 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-29 od 23. svibnja 2023., ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-39 od 3. travnja 2025., na sjednici vijeća 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5860/2019-23 od 30. ožujka 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-29 od 23. svibnja 2023., ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-39 od 3. travnja 2025.:

- potvrđuje pod točkama I., II., IV. i V. (odluci o trošku) izreke,

- potvrđuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe čl. 4. i 9. ugovora o kreditu broj 791741 sklopljenog 21. lipnja 2006. između prednika tuženika Volksbank d.d., a kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka,

- preinačava u točki III. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 791741 sklopljenog 21. lipnja 2006. kojim je glavnica kredita vezana za švicarski franak po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Tuženici i tužitelju se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. ugovora o kreditu broj 791741 sklopljenog 21. lipnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) između tuženika tada tvrtke Volksbank d.d., koja je dana 18. siječnja 2013. promijenila tvrtku u Sberbank d.d., a dana 14. travnja 2022. u Nova hrvatska banka d.d., Zagreb kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, a koja glasi: „…kamatna stopa… godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…“ – pa stoga navedena odredba ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana. Pod točkom II. izreke presude, ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-29 od 23. svibnja 2023., a koje je ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-39 od 3. travnja 2025. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 456,87 EUR/3.442,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose opisane u toj točki. Pod točkom III. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1., 4. i 9. ugovora o kreditu u dijelovima kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka. Pod točkom IV. izreke presude, ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-29 od 23. svibnja 2023., a koje je ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P-5860/2019-39 od 3. travnja 2025. naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 2.212,03 EUR/16.666,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose opisane u toj točki. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.418,12 EUR/18.219,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 30. ožujka 2023. kao dana presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode, te predložio žalbu tuženice u cijelosti odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 2., 4. i 9. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno tužitelj i prednik tuženice dana 21. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 18.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate (čl. 1.), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, ovdje tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,35% godišnje (čl. 2), da je u čl. 4. ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit ugovara u valuti CHF, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate kredita 120 mjeseci (čl. 6), da je u čl. 9. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 216,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća, te da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. (prvi) u mjesecu počevši od 01. kolovoza 2006.,

- da je nesporno tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita rastao tečaj švicarskog franka,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupnju osobnog auta za osobne potrebe, da su mu u auto kući u kojoj je našao odgovarajuće vozilo rekli da surađuju s Volksbankom i da ode u njihovu poslovnicu gdje ga je već čekao od strane banke unaprijed pripremljeni ugovor u CHF, koji mu je bio prezentiran kao ''uzmi ili ostavi'', tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, da ga nitko nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je upozoren da bi mu se zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja mogla znatno povećati rata kredita, te da je ugovor o kreditu otkazan u svibnju 2015., nakon čega je potraživanje po kreditu prodano EOS Matrixu,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), te se i tužitelj osnovano u tužbi pozvao na utvrđenja citiranih presuda,

- da tuženica tijekom postupka nije iznijela nikakve posebne okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

- da je nalazom financijske vještakinje Petre Blašković, detaljno opisanim pod točkom 20. obrazloženja, uzimajući u obzir i uplate tužitelja izvršene nakon otkaza ugovora o kreditu 19. svibnja 2015. i prijenosa potraživanja na društvo EOS Matrix d.o.o., a kojim uplatama su podmireni anuiteti koji su dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu, utvrđena razlika na ime promjene kamatne stope u visini 3.442,32 kn te na ime promjene tečaja u visini 16.666,51 kn, a što predstavlja razliku između iznosa koji bi tužitelj plaćao prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,35% i tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita te iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao primjenom promjenjive kamatne stope i tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan dospijeća anuiteta,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, te je u odnosu na ovdje tuženicu zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

pozivajući se na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013, dalje: ZZP/07),

utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1., 2., 4. i 9. ugovora o kreditu), a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je njima tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora.

6.1. Prihvaćajući nalaz financijske vještakinje, na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok tuženica nije imala prigovora na računski dio, već je samo prigovarala osnovi po kojoj je izračun napravljen, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženicu isplatiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita do otkaza kredita odnosno iznos od 456,87 EUR-a i iznos od 2.212,03 EUR-a, na koje iznose je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa navedenog pod točkama II. i IV. izreke.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži sve elemente propisane čl. 338. ZPP-a i nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni i proturječni, a koje povrede nalazi u prihvaćanju činjeničnih utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenih u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao i dosadašnjoj ponavljajućoj praksi bez da je prvostupanjski sud utvrdio može li se bilo koje utvrđenje iz tih parnica primijeniti u konkretnom slučaju, čime je, osim navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije prihvatio razmotriti ovaj predmet kao posebni postupak, te je propustio utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o ''prosječnom potrošaču'' u smislu ZZP i prakse Suda Europske unije. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica nalazi u primjeni članka 241. ZOO-a smatrajući pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je s danom podnošenja tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare jer u tom postupku nije bio nikakav zahtjev za isplatu navodno preplaćenih iznosa već tek utvrđenje određenih ugovornih odredaba nepoštenim. Tvrdi da cjelokupna „Parnica Potrošač“ nije ni u kakvoj konkretnoj vezi s rubriciranom pravnom stvari pa kako ništetnost nastaje ex tunc tj. od samog trenutka sklapanja posla, to i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti i od tada počinje teći zastara, a u prilog svoje teze poziva se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev x-183/2011. Tuženica smatra da bi odluka suda u kolektivnoj parnici ''Potrošač'' u smislu odredbe čl. 502.c. ZPP-a obvezivala ostale sudove samo u postupku naknade štete i to samo u pogledu pozivanja na pravna (ali ne i na činjenična) utvrđenja, ali ne i u ovakvim parnicama. Tvrdi da sporne iznose nije stekla bez osnove, a čak i da ih je hipotetski stekla bez osnove, takvo stjecanje ne bi moglo biti okarakterizirano kao stjecanje u lošoj vjeri, pa bi tužitelj mogao sporne iznose zahtijevati jedino sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Tuženica je u žalbi istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da je, suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane i obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo. Imajući u vidu iskaz tužitelja, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu.

10. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala okolnosti koje bi isključivale presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredbi ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da se čl. 502.c. ZPP-a ograničava vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojim se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a kojim navodima ističe prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa. Naime, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Obzirom da tu nije riječ o nikakvom nedopuštenom povratnom djelovanju (retroaktivnoj primjeni), kako to pogrešno tumači tuženica, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu čl. 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da se navedena odredba ne odnosi na ovaj parnični postupak koji je pokrenut tužbom podnesenom 10. lipnja 2019. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope i riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za parametre promjene kamatne stope i mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, obzirom da je, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara počela teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što je u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018., kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na pravnu prednicu tuženice (Sberbank d.d.), te do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a dužna je platiti tužitelju kamate od dana stjecanja tih iznosa.

15. Isticanjem u žalbi prigovora promašene pasivne legitimacije, tuženica je iznijela novu činjenicu, koju u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a nije ovlaštena iznositi u žalbi, pa ista prilikom odlučivanja o žalbi nije uzeta u obzir. Međutim, ovdje valja navesti da bi prigovor promašene pasivne legitimacije, da je bio i pravovremeno istaknut, bio neosnovan obzirom je tuženica odgovorna za ništetnost spornih ugovornih odredbi, te je posljedično tome dužna isplatiti tužitelju preplaćene iznose utužene za razdoblje do otkaza predmetnog kredita.

16. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 26.021,58 CHF po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate.

16.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP- a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

17. Pravilnom i zakonitom ovoj sud ocjenjuje i odluku o trošku sadržanu u točki V. izreke presude, a koju odluku tuženica osporava samo vezano za osporavanje glavnog zahtjeva, jer je odluka donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je visina pravilno utvrđena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 i 126/2022).

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I., II., IV. i V. (odluci o trošku) izreke te pod točkom III. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe čl. 4. i 9. ugovora o kreditu broj 791741 sklopljenog 21. lipnja 2006. kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute CHF, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu pod točkom III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 791741 sklopljenog 21. lipnja 2006. kojim je glavnica kredita vezana za švicarski franak po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

19. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer odgovor na žalbu nije bio nužan za odlučivanje u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun