Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-849/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Šupukoviću, odvjetniku iz OD Miličević i Šupuković u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1381/2017-61 od 17. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 1381/2017-61 od 17. travnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali drugom sucu pojedincu tog suda.

II. U dijelu donesenom u obliku rješenja prvostupanjska odluka nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 6.636,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2017. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.431,34 EUR, sve u roku od 15 dana.

1.1. Ujedno je u dijelu donesenom u obliku rješenja odbačen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu navodeći da to čini zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači ili ukine pobijanu presudu.

2.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. u vezi čl. 381. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a tuženica prvostupanjsku odluku ne pobija u dijelu donesenom u obliku rješenja, odlučeno je kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

2.2. Navedeni propis se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 8. svibnja 2017. primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19), uz iznimke propisane u st. 2.-4. tog članka i uz iznimke propisane u čl. 107. st. 2. -7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 6.636,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog povrede prava osobnosti (povrede dostojanstva i privatnosti osobnog života i narušenog duševnog i tjelesnog zdravlja), kao posljedice boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 28. siječnja 2014. do 26. srpnja 2014.

6. Iako se izrijekom poziva na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, sadržajem žalbe u kojoj navodi da sama činjenica da su sobe (u Zatvoru u Zagrebu: opaska ovog suda) bile manje kvadrature od propisanih ne može biti odlučna za zaključak da je na taj način tužitelju bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, tuženica zapravo upućuje na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se u žalbenom postupku temeljem primjenjivog čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi i po službenoj dužnosti, jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6.1. U tom kontekstu ovaj sud mora napomenuti da je bez ikakvog smisla u ovom postupku daljnja žalbena tvrdnja tuženice da „određen broj građana živi u stanovima manje kvadrature od opće prihvaćenih građevinskih normi i to bez sanitarnog čvora i električne energije, pa radi toga se ne može zaključiti da su radi toga nedostojni ili poniženi“, jer doista nije jasno u kakvoj su korelaciji uvjeti boravka tužitelja (ili bilo kojeg drugog zatvorenika) u zatvoru sa stambenim uvjetima „određenog broja građana“.

7. Ovaj sud prihvaća stajalište tuženice da sama činjenica da su prostorije u kojima je tužitelj boravio u zatvoru bile manje kvadrature od propisanih ne može biti odlučna za zaključak da je na taj način tužitelju bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti.

7.1. Tako prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da u ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tužitelj boravio u Zatvoru u Zagrebu razdoblju od 28. siječnja 2014. do 26. srpnja 2014., i to do 27. svibnja 2014. u istražnom zatvoru, a od 28. svibnja 2014. do 26. srpnja 2014. na izdržavanju kazne zatvora i da je cijelo vrijeme bio smješten u prostoru koji u potpunosti ne zadovoljava zakonom propisanu kvadraturu, dok je bilo sporno je li tužitelj u toj ustanovi boravio u ponižavajućim uvjetima odnosno jesu li tijekom toga vremena povrijeđena njegova prava tako da bi bilo povrijeđeno njegovo pravo osobnosti, u toč. 12. obrazloženja (prema mišljenju ovoga suda na nedovoljno precizan način) najprije obrazlaže prostorne uvjete boravka tužitelja u zatvoru navodeći:

„Kako je iz navedenoga vidljivo da je tužitelj cijelo vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 28.1.2014. do 26.7.2014. bio smješten, i to sa još barem četiri pa do najviše šest zatvorenika, u sobama površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 u sklopu kojih se je nalazio i sanitarni čvor površine 1,57 m2 koji je odijeljen od ostatka sobe samo zidom visine 180 cm, to iz navedenoga proizlazi da je tužitelj kroz sve to vrijeme imao na raspolaganju najmanje 2,79 m2 do najviše 3,906 m2 osobnog prostora (21,10 m2 umanjeno za površinu sanitarnog čvora od 1,57 m2 iznosi 19,53 m2 pa kada se ta površina podijeli s brojem osoba od najmanje 5, dobiva se osobni prostor od 3,906 m2, a kada se ta površina podijeli s brojem osoba od najviše 7, dobiva se osobni prostor od 2,79 m2.“,

da bi nakon provedenog liječničkog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. Gordanu Makariću, psihijatru, u toč. 20. zaključio:

„Dakle, neovisno o tome što je provedenim liječničkim vještačenjem utvrđeno da kod tužitelja tijekom boravka u Zatvoru u Zatvoru u utuženom razdoblju od 28.1.2014. do 26.7.2014. nije došlo do razvoja ili pogoršanja eventualnog psihičkog poremećaja kao posljedice uvjeta u kojima je tamo boravio, tužitelju je utvrđena naknada neimovinske štete zbog povrede njegovog dostojanstva jer već sama činjenica da je tužitelj boravio u zatvorskim prostorijama sa još najmanje četiri, a najviše sedam zatvorenika, a koje prostorije su takve veličine da nije zadovoljen niti minimum osobnog prostora uz sanitarni prostor unutar tih prostorija koji je odvojen samo s jedne strane zidom visokim 180 cm i to bez odgovarajuće ventilacije, dovodi do zaključka da je došlo do povrede dostojanstva tužitelja i ponižavajućeg postupanja uslijed kojeg je trpio duševne boli.“

7.2. Na taj način prvostupanjski sud na nedovoljno precizan način utvrđuje prostorne uvjete boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu, navodeći da je tužitelj cijelo vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu od 28. siječnja 2014. do 26. srpnja 2014. bio smješten sa još barem četiri pa do najviše šest zatvorenika (kod čega ne utvrđuje u kojem konkretnom razdoblju je bio smješten sa još četiri, pet ili šest zatvorenika), u sobama površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3, u sklopu kojih se nalazi sanitarni čvor površine 1,57 m2, koji je odijeljen od ostatka sobe samo zidom visine 1,80 m, iz čega proizlazi da je tužitelj kroz svo to vrijeme imao na raspolaganju najmanje 2,79 m2 do najviše 3,906 m2 (kod čega ne utvrđuje u kojem konkretnom razdoblju je imao na raspolaganju 2,79 m2, odnosno 3,906 m2, ili neku drugu kvadraturu između 2,79 m2 i 3,906 m2).

7.3. Stoga se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda iz toč. 13. obrazloženja koji glasi:

„Kako ovakav prostorni čimbenik, kada se radi o zatvorskoj sobi veličine 2,79 m2 do 3,906 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, po mišljenju ovoga suda snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru imajući pri tome u vidu da je u toj sobi bio i sanitarni čvor površine 1,57 m2 koji je od ostatka sobe bio odvojen zidom visine 180 cm bez posebne ventilacije za zahod, a da u toj ustanovi nije bio blagovaonice za zatvorenike pa da su svi zatvorenici dnevne obroke konzumirali u zatvoreničkim sobama u kojima se boravilo 22 sata dnevno, to ovaj sud primjenom stajališta iz presuda Europskog suda za ljudska prava Muršić protiv Hrvatske i Longin protiv Hrvatske nalazi da su takvi uvjeti nečovječni i ponižavajući te da su tužitelju povrijeđena prava iz čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06).“

8. Imajući u vidu obrazloženje prvostupanjske presude kao i žalbene razloge tuženice, ovaj sud naglašava da u odnosu na pravo na naknadu štete zbog uvjeta boravka u zatvoru postoji bogata i ustaljena sudska praksa, kako redovnih sudova, tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava, iz koje se može zaključiti:

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci poslovni broj: U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci poslovni broj: U-III- 5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke poslovni broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. (NN br. 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da:

''Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).'',

- da Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju. Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi,

- da prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, taj sud je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je sud u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora,

- da boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije, zbog čega zatvorenik ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati država, i to:

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minorna,

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru te

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru,

- da kada se radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane Europskog suda za ljudska prava. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.

9. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a prihvaćena je žalba tuženice, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9.1. Zbog pogrešnog pravnog pristupa te posljedično posve manjkavog obrazloženja koje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, primjenom odredbe čl. 371. ZPP-a odlučeno je da će ponovni postupak provesti drugi sudac pojedinac prvostupanjskog suda.

10. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i s parničnim strankama će ponovno raspraviti predmet spora te provesti i ocijeniti predložene dokaze kako bi utvrdio sve odlučne činjenice u vezi uvjeta boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i stajališta bogate i sada već ustaljene (i opsežne) sudske prakse u vezi prava na naknadu štete zbog uvjeta boravka u zatvoru. Prvostupanjski sud će novu i zakonitu odluku obrazložiti u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a kako bi ovaj sud u slučaju eventualne ponovne žalbe, mogao odlučiti o pravilnosti i zakonitosti tako donesene odluke. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Varaždinu 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun