Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-562/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika HP–Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356, zastupanog po punomoćnici RPH, zaposlenici tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv međupresude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Pn-228/2022-12 od 10. ožujka 2025., na sjednici vijeća 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana te se međupresuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Pn-228/2022-12 od 10. ožujka 2025. pod točkom I. i dosuđujućem dijelu točke II. (odluci o trošku) izreke preinačava i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''I. Utvrđuje se da je tuženik odgovoran za štetu umanjenjem tužiteljeve imovine za vrijednost koja predstavlja razliku između iznosa duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja je šteta tužitelju nastala propustom tuženika da tužitelju uruči pošiljku javnog bilježnika poštanskog broja AR199/51101 i AR10016/51101.''

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.605,00 EUR-a.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog i žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki III. izreke, te odbijajućem dijelu točke II. izreke (odluci o trošku kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 12. prosinca 2022. u iznosu od 1.535,00 EUR-a), prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio međupresudu čija izreka u cijelosti glasi:

''I. Utvrđuje se da je tuženik odgovoran za štetu umanjenjem tužiteljeve imovine za vrijednost koja predstavlja razliku između iznosa duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja je šteta tužitelju nastala propustom tuženika da tužitelju uruči pošiljku javnog bilježnika poštanskog broja AR199/51101 i AR10016/51101.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.605,00 eura u roku 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja radi naknade parničnog troška za sastav podneska od 12. prosinca 2022. u iznosu od 1.535,00 eura, kao neosnovan.

III. Odbacuje se zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova nastalih do zaključenja glavne rasprave koja je prethodila presudi poslovnog broja P-1794/2013-

78 od 30. studenoga 2017.''

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za naknadu troškova u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja navesti da je Općinski sud u Rijeci donio međupresudu poslovni broj P-1794/2013 od 18. rujna 2014. kojom je utvrdio da je tuženik odgovoran za naknadu štete gubitka prava vlasništva tužitelja, na nekretnini označenoj kao k. č. [katastarska čestica] upisana u knjizi PU poduložak 2130k.o. Rijeka, i z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što u naravi čini poslovni prostor Caffe bar Bolero u Rijeci. Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž x-10/2015-2 od 4. studenoga 2015. potvrđena je citirana međupresuda, te je prvostupanjski sud u daljnjem tijeku postupka donio presudu poslovni broj P- 1794/2013-78 od 30. studenoga 2017. kojom je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 286.296,82 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 1999. do isplate, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa za koji je prema utvrđenju suda navedena nekretnina mogla biti unovčena (prema nalazu vještaka za iznos od 379.000,00 kn) i duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. (utvrđen u iznosu od 92.703,18 kn), dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 614.394,91 kn odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te je citirana presuda postala pravomoćna 30. siječnja 2018.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, odlučujući po reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž x-10/15-2 od 4. studenoga 2015. kojom je potvrđena međupresuda poslovni broj P- 1894/2013 od 18. rujna 2014., rješenjem Rev-x 129/2016-2 od 9. veljače 2021. ukinuo citiranu drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje sa uputom da u ponovnom postupku, s obzirom na tuženikovo osporavanje postojanja uzročne veze između protupravne radnje tuženika i gubitka prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, ocijeni koja su to prava koja su preostala tužitelju nakon što nije ispunio tužiteljevu osiguranu tražbinu te koji je pravno odlučujući uzrok gubitka nekretnine.

7. Stoga je u ovoj fazi predmet postupka donošenje odluke o odgovornosti tuženika za štetu koja je tužitelju nastala uslijed propusta tuženika da tužitelju dostavi pismeno o postupku unovčenja nekretnine koju je svom vjerovniku Primorskoj štedionici d.d. prenio u vlasništvo radi osiguranja tražbine.

8. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je dana 27. travnja 1998. tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa Primorskom štedionicom d.d. Rijeka (dalje: Štedionica) kao kreditorom ugovor o kratkoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 5-00202-8 (dalje: ugovor o kreditu) za iznos od 50.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan sklapanja Ugovora, što je tada iznosilo 178.495,00 kn s rokom vraćanja od dvije godine do 1. svibnja 2000. godine po promjenjivoj kamatnoj stopi od 2% mjesečno u mjesečnim anuitetima od 2.714,45 DEM u kunskoj protuvrijednosti te zateznim kamatama po stopi od 2,8% mjesečno,

- da je odredbom čl. 6. ugovora o kreditu određeno da Štedionica ima pravo otkazati ugovor i pozvati korisnika na plaćanje preostalog duga u roku od 8 dana po otkazu ako tijekom otplate kredita nastupi neki od razloga kreditne nesposobnosti korisnika, ako korisnik nije redovito plaćao kamate te ako kreditor ocijeni nužnost naplate zbog zaštite svoje imovine naslućenim poslovnim poremećajima korisnika,

- da je istog dana 27. travnja 1998. između istih stranaka sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine Štedionice prijenosom prava vlasništva na nekretnini tužitelja upisanoj u knjizi položenih ugovora [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ovjerenim i solemniziranim po javnom bilježniku Dušanu Dobrili iz Rijeke 28. travnja 1998., u kojemu su se stranke sporazumjele da će u slučaju dužnikovog zakašnjenja u plaćanju postupiti suglasno odredbi čl. 277. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008 - dalje: OZ),

- da je temeljem citiranog sporazuma u zemljišnim knjigama izvršen upis prijenosa prava fiducijarnog vlasništva na ime Štedionice,

- da je Štedionica slala tužitelju opomene radi neredovitog podmirivanja obveza po ugovoru o kreditu,

- da tužitelj kao korisnik kredita nije uredno plaćao dospjele anuitete za siječanj, veljaču i travanj 1999., pa mu je Štedionica dana 14. travnja 1999. otkazala ugovor i pozvala ga da u roku od 8 dana plati ukupni preostali dio duga jer će se u protivnom provesti prisilna ovrha te tražiti predaja nekretnine u posjed Štedionice,

- da je u dokumentaciji, opomenama i dopisu Štedionice tužitelju kao korisniku kredita predan izračun ostatka duga na dan otkaza ugovora, prema kojem izračunu je dug iznosio 846,62 kn po osnovu redovne kamate, 50,00 kn na ime troška opomene i

38.731,71 DEM-a po osnovi glavnice,

- da tužitelj u roku od 8 dana od otkaza ugovora nije platio ostatak duga, pa je Štedionica d.d. podnijela prijedlog javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću da postupi po odredbi čl. 277. OZ-a, odnosno da zatraži od protivnika osiguranja (preko javnoga bilježnika), da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika,

- da je javni bilježnik Velibor Panjković dana 24. lipnja 1999. uputio poziv tužitelju kao korisniku radi izjašnjenja zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, s upozorenjem na posljedice da će, u slučaju da se korisnik ne izjasni u ostavljenom roku, ili ako nekretnina ne bude prodana u roku od tri mjeseca, kreditor smatrati punopravnim vlasnikom,

- da je javni bilježnik Velibor Panjković primio povratnicu Hrvatske pošte u kojoj je navedeno da je poziv na izjašnjenje uručen korisniku 28. lipnja 1999., uz potpis primatelja,

- da je potom, po proteku roka za izjašnjenje, javni bilježnik Velibor Panjković uputio korisniku još jedan dopis, naslovljen kao „potvrda“, u kojemu je iznio redoslijed postupanja javnog bilježnika po odredbi čl. 277. OZ-a, uz navod da će se, u slučaju da nekretnina ne bude prodana, Štedionica upisati kao punopravni zemljišnoknjižni vlasnik, čime će se po zakonu smatrati da je osigurana tražbina u cijelosti izmirena,

- da je javni bilježnik primio povratnicu prema kojoj je korisnik primio dopis dana 30. kolovoza 1999.,

- da je Štedionica postala punopravni vlasnik nekretnine, te je prodala nekretninu kupcu UP po cijeni od 200.000,00 kuna, a to je iznos koje je odgovarao visini neizmirenog potraživanja Štedionice prema korisniku,

- da je provedenim grafološkim vještačenjem po vještaku Zvonimiru Ćoriću i ustanovi Centar za kriminalistička vještačenja ''Ivan Vučetić'' utvrđeno da sporne povratnice Hrvatske pošte od 28. lipnja 1999. i 30. kolovoza 1999. nisu potpisane po tužitelju i njegovim ukućanima (supruzi EP i sinu ĆP), ali da je obje povratnice kao i potpise u dostavnim knjigama potpisala ista osoba, pa je prihvaćajući iste prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da niti tužitelj niti članovi njegove obitelji svojim potpisima nisu potvrdili primitak spornih pošiljki,

- da je iz iskaza tužitelja, kao i sadržaja opomena te dopisa o otkazu kredita poslanih tužitelju po Štedionici, utvrđeno da je tužitelj znao za posljedice neispunjenja ugovornih obveza po ugovoru o kreditu (da nekretnina može prijeći u punopravno vlasništvo vjerovnika) jer je sam priznao da mu je krajem mjeseca siječnja 1999. došla obavijest radi plaćanja kredita u cijelosti budući da dva mjeseca nije platio ratu kredita i da tu je obavijest primio poštom preporučeno, pri čemu je u članku 8. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva jasno navedeno da će u slučaju zakašnjenja tužitelja u ispunjenju obveza kreditor postupiti u skladu s člankom 277. OZ-a,

zaključuje, da bi, u okolnostima koje su nastupile po otkazu ugovora o kreditu i u situaciji kad se vjerovnik poslužio ovlaštenjima iz članka 277. OZ-a (tužitelj ne spori da su se ispunile pretpostavke za primjenu odredbe čl. 277. OZ-a), tužitelj neminovno izgubio pravo vlasništva nekretnine prenesene u vlasništvo kreditora radi osiguranja tražbine, jer osim izmirenja tražbine, tužitelj nije imao na raspolaganju nikakva druga sredstva (niti zakonska ni ugovorena) kojima bi osujetio pravo kreditora da postupi u skladu s člankom 277. OZ-a. Međutim, propuštanjem dostave obavijesti javnog bilježnika tužitelj je onemogućen u korištenju prava da odredi višu cijenu prodaje nekretnine i time postigne da se nekretnina proda po višoj tržišnoj cijeni, čime bi osigurao da mu pripadne novčani iznos kojeg bi činila razlika između prodajne cijene predmeta osiguranja i potraživanja vjerovnika. Prvostupanjski sud zaključuje da je postupanjem tuženikovog zaposlenika protivno čl. 31. tada važećeg Zakona o pošti ("Narodne novine" broj 53/1994.) time što poštanske pošiljke javnog bilježnika koje su sadržavale obavijest o postupanju po članku 277. OZ-a nije uručio primatelju, već je neistinito evidentirao da je dostava uredno izvršena, počinjena protupravna radnja tuženikovog zaposlenika za koju je odgovoran tuženik temeljem odredbe čl. 170. st. 1. ZOO-a (koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005), te da je upravo ta protupravna radnja odlučujući uzrok materijalne štete koja je nastala tužitelju u vidu umanjenja imovine za iznos koji predstavlja razliku između iznosa njegovog duga prema Štedionici i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], jer da nije bilo te štetne radnje, tužitelj bi predložio prodaju nekretnine i odredio najnižu prodajnu cijenu, čime bi mu po redovitom tijeku stvari, pripala razlika između ostvarene kupoprodajne cijene i duga koji je imao prema Štedionici.

8.1. Prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja tražbine istekom jednogodišnjeg zastarnog roka po odredbama Zakona o pošti, prvostupanjski sud je odbio s obrazloženjem da nije riječ o naknadi štete zbog gubitka i oštećenja pošiljke, nego o uzrokovanju štete krivotvorenjem isprave o dostavi pošiljke, zbog čega su nastupile štetne posljedice, pa se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. ZOO- a, koji u ovom konkretnom slučaju nije istekao.

9. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje u tekstu: ZPP), navodeći da presuda ima nedostatak zbog kojeg se ne može ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, odnosno u suprotnosti s izvedenim dokazima i drugim utvrđenim činjenicama, te u cijelosti nisu navedene odlučne činjenice. I u žalbenoj fazi postupka osporava postojanje uzročne veze, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je propuštanjem dostave obavijesti od strane javnog bilježnika tužitelj onemogućen u korištenju svojih prava da odredi višu cijenu prodaje nekretnine i time postigne da se nekretnina proda po tržišnoj cijeni te da angažira odvjetnika i spriječi prodaju nekretnine za iznos niži od njezine tržišne vrijednosti, jer je propustio uzeti u obzir činjenicu da tužitelj nije uredno plaćao anuitete radi čega je krajem siječnja 1999. zaprimio obavijest Štedionice da mora platiti kredit u cijelosti zbog neuredne otplate, da je 14. travnja 1999. Štedionica otkazala kredit tužitelju uz poziv da isplati preostali dio duga u cijelosti jer će se u protivnom provesti ovrha i tražiti predaja nekretnine u posjed Štedionice, te da je tužitelj saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja u svom iskazu na ročištu 9. veljače 2005. izjavio ''(...) a u 06. mjesecu su mi javili da su stupili u posjed i prepisali to na sebe na temelju tog fiducijara(...)'', a iz kojih proizlazi da je tužitelj imao više nego dovoljno vremena da u šest mjeseci angažira odvjetnika i poduzme radnje koje mu pripadaju temeljem čl. 277.OZ-a. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije uzeo u obzir odredbu čl. 192. ZOO-a, obzirom da je tužitelj nakon zaprimanja obavijesti Štedionice zbog neplaćanja više anuiteta kredita i otkaza ugovora o kreditu s pozivom na plaćanje preostalog duga u cijelosti i uz upozorenje da će Štedionica u protivnom provesti prisilnu ovrhu i tražiti predaju nekretnine u posjed, dakle nekoliko mjeseci prije sporne obavijesti javnog bilježnika nije poduzeo niti jednu konkretnu pravnu radnju u svrhu rješavanja dugovanja, sprječavanja daljnjih pravnim posljedica i zaštite svojih interesa, pa je takvom svojom pasivnošću tužitelj znatno pridonio štetnom ishodu.

10. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu umanjenjem tužiteljeve imovine za vrijednost koja predstavlja razliku između iznosa duga tužitelja prema Štedionici i tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, a koja je šteta nastala propustom tuženika da uruči tužitelju pošiljke javnog bilježnika.

10.1. Naime, na tužitelju je bio teret dokaza okolnosti da je protupravna radnja tuženikovog zaposlenika - propust tuženikovog zaposlenika da dostavi tužitelju pismeno (poziv) javnog bilježnika i falsificiranjem tužiteljevog potpisa na dostavnici, odnosno pogrešno informiranje javnog bilježnika da je pismeno uručeno tužitelju, a za koju je odgovoran tuženik po odredbi čl. 170. st. 1. ZOO-a, u izravnoj uzročnoposljedičnoj vezi sa štetom. Uzročna veza je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice i jedna je od pretpostavki odgovornosti za štetu (ostale pretpostavke su subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta i protupravnost i te sve pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene). Prema teoriji adekvatne uzročnosti tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koje životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, pri čemu se isključuju svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete.

11. Iz utvrđenja ovog konkretnog slučaja proizlazi da je tužitelj već sporazumom o osiguranju novčane tražbine Štedionice ugovorio fiducijarni prijenos prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kčbr. [katastarska čestica] u kojem su se stranke sporazumjele da će se u slučaju dužnikovog (tužiteljevog) zakašnjenja u plaćanju postupiti sukladno odredbi čl. 277. OZ-a, da je na temelju citiranog sporazuma u zemljišnim knjigama izvršen upis prijenosa prava vlasništva radi osiguranja kojim upisom je tužitelj prestao biti punopravni vlasnik, da je tužitelj prestao plaćati dospjele anuitete iz ugovora o kreditu pa je znao da je ostao dug po tom osnovu, da je tužitelj višekratno upozoren na posljedice koje mogu proisteći iz toga, da je znao kada dug dospijeva, kao što je znao i da je sredstvo osiguranja fiducija i da vjerovnik raspolaže javnobilježničkim aktom jer niti sam tužitelj ne spori da su se ispunile pretpostavke za primjenu odredbe čl. 277. OZ-a, da nije poduzeo niti jednu radnju radi zaštite svojih prava i interesa, izuzev podnošenja tužbe u ovoj predmetnoj stvari, da nije Štedionici podmirio utuženi dug prije nego što se Štedionica sukladno odredbi čl. 277. OZ-a upisala kao punopravni vlasnik predmetne nekretnine iako je znao da mu je Štedionica 14. travnja 1999. otkazala ugovor o kreditu, pozvala ga na podmirenje preostalog duga i obavijestila ga da će provesti prisilnu ovrhu i tražiti predaju nekretnine u posjed, te je znao da je Štedionica pokrenula ovršni postupak i da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2304/1999 od 18. studenoga 1999. (dakle prije prodaje nekretnine od strane Štedionice trećoj osobi) određena ovrha radi ispražnjenja i predaje predmetne nekretnine u posjed Štedionice. Stoga, prema ocjeni ovog suda, nastali rezultat - šteta u vidu umanjenja tužiteljeve imovine kao razlike između iznosa tužiteljevog duga prema Štedionici i tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, posljedica je prije svega tužiteljevog propusta da ispuni svoju obvezu povrata duga, koja je dovela do prekida uzročnoposljedične veze između radnje tuženikovog zaposlenika i štete, radi čega nema ni odgovornosti tuženika (tako i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-399/2019-3 od 1. lipnja 2022.).

12. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 3. ZPP žalbu tuženika prihvatiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku međupresudu pod točkom I. izreke te dosuđujućem dijelu točke II. izreke (odluka o trošku) te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja citiran u izreci ove odluke, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

13. Tuženiku nije dosuđen trošak parničnog i žalbenog postupka jer isti nisu određeno zatraženi u skladu s odredbom čl. 164. st. 2. ZPP-a.

14. U nepobijanoj točki III. izreke, te odbijajućem dijelu točke II. izreke (odluci o trošku kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 12. prosinca 2022. u iznosu od 1.535,00 EUR-a), prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun