Posl. broj: P-1031/2023-27.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Karmeli Toljan Pezić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika Ivana Čavara, odvjetnika iz Zagreba, 11. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.942,09 eur / 97.512,72 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 152,94 KN 20,30 EUR od 31.10.2008. g. pa do isplate
na iznos od 229,07 KN 30,40 EUR od 31.12.2008. g. pa do isplate
na iznos od 289,99 KN 38,49 EUR od 31.01.2009. g. pa do isplate
na iznos od 315,33 KN 41,85 EUR od 28.02.2009. g. pa do isplate
na iznos od 245,48 KN 32,58 EUR od 31.03.2009. g. pa do isplate
na iznos od 258,84 KN 34,35 EUR od 30.04.2009. g. pa do isplate
na iznos od 152,08 KN 20,18 EUR od 31.05.2009. g. pa do isplate
na iznos od 73,46 KN 9,75 EUR od 30.06.2009. g. pa do isplate
na iznos od 94,35 KN 12,52 EUR od 31.07.2009. g. pa do isplate
na iznos od 135,78 KN 18,02 EUR od 31.08.2009. g. pa do isplate
na iznos od 132,19 KN 17,54 EUR od 30.09.2009. g. pa do isplate
na iznos od 90,29 KN 11,98 EUR od 31.10.2009. g. pa do isplate
na iznos od 168,89 KN 22,42 EUR od 30.11.2009. g. pa do isplate
na iznos od 231,95 KN 30,79 EUR od 31.12.2009. g. pa do isplate
na iznos od 321,60 KN 42,68 EUR od 31.01.2010. g. pa do isplate
na iznos od 301,04 KN 39,95 EUR od 28.02.2010. g. pa do isplate
na iznos od 422,76 KN 56,11 EUR od 31.03.2010. g. pa do isplate
na iznos od 399,65 KN 53,04 EUR od 30.04.2010. g. pa do isplate
na iznos od 444,61 KN 59,01 EUR od 31.05.2010. g. pa do isplate
na iznos od 834,06 KN 110,70 EUR od 30.06.2010. g. pa do isplate
na iznos od 753,89 KN 100,06 EUR od 31.07.2010. g. pa do isplate
na iznos od 998,82 KN 132,57 EUR od 31.08.2010. g. pa do isplate
na iznos od 914,19 KN 121,33 EUR od 30.09.2010. g. pa do isplate
na iznos od 778,08 KN 103,27 EUR od 31.10.2010. g. pa do isplate
na iznos od 1.065,26 KN 141,38 EUR od 30.11.2010. g. pa do isplate
na iznos od 1.430,61 KN 189,87 EUR od 31.12.2010. g. pa do isplate
na iznos od 1.171,91 KN 155,54 EUR od 31.01.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.271,45 KN 168,75 EUR od 28.02.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.097,06 KN 145,60 EUR od 31.03.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.117,03 KN 148,26 EUR od 30.04.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.581,05 KN 209,84 EUR od 31.05.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.626,25 KN 215,84 EUR od 30.06.2011. g. pa do isplate
na iznos od 2.013,94 KN 267,30 EUR od 31.07.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.814,80 KN 240,87 EUR od 31.08.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.596,79 KN 211,93 EUR od 30.09.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.499,82 KN 199,06 EUR od 31.10.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.483,81 KN 196,94 EUR od 30.11.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.582,93 KN 210,09 EUR od 31.12.2011. g. pa do isplate
na iznos od 1.669,34 KN 221,56 EUR od 31.01.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.680,92 KN 223,10 EUR od 29.02.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.621,14 KN 215,16 EUR od 31.03.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.661,50 KN 220,52 EUR od 30.04.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.689,11 KN 224,18 EUR od 31.05.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.642,66 KN 218,02 EUR od 30.06.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.654,88 KN 219,64 EUR od 31.07.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.620,04 KN 215,02 EUR od 31.08.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.545,84 KN 205,17 EUR od 30.09.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.626,07 KN 215,82 EUR od 31.10.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.664,58 KN 220,93 EUR od 30.11.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.636,52 KN 217,20 EUR od 31.12.2012. g. pa do isplate
na iznos od 1.485,17 KN 197,12 EUR od 31.01.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.613,75 KN 214,18 EUR od 28.02.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.624,99 KN 215,67 EUR od 31.03.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.574,59 KN 208,98 EUR od 30.04.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.417,84 KN 188,18 EUR od 31.05.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.413,86 KN 187,65 EUR od 30.06.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.452,35 KN 192,76 EUR od 31.07.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.514,08 KN 200,95 EUR od 31.08.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.599,57 KN 212,30 EUR od 30.09.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.555,46 KN 206,45 EUR od 31.10.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.586,70 KN 210,59 EUR od 30.11.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.622,11 KN 215,29 EUR od 31.12.2013. g. pa do isplate
na iznos od 1.373,26 KN 182,26 EUR od 31.01.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.412,13 KN 187,42 EUR od 28.02.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.399,41 KN 185,73 EUR od 31.03.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.356,39 KN 180,02 EUR od 30.04.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.342,60 KN 178,19 EUR od 31.05.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.348,83 KN 179,02 EUR od 30.06.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.397,65 KN 185,50 EUR od 31.07.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.438,76 KN 190,96 EUR od 31.08.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.430,23 KN 189,82 EUR od 30.09.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.465,78 KN 194,54 EUR od 31.10.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.489,92 KN 197,75 EUR od 30.11.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.475,70 KN 195,86 EUR od 31.12.2014. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 31.01.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 28.02.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 31.03.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 30.04.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 31.05.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 30.06.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 31.07.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 31.08.2015. g. pa do isplate
na iznos od 1.479,66 KN 196,38 EUR od 30.09.2015. g. pa do isplate
i to od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 128.596,24 kn / 17.067,64 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate po stopi koja se do 31.12.2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.".
II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
III. N a l a ž e s e tužitelju TH da tuženiku Addiko bank d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 3.125,00 EUR (tritisućestodvadesetpet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 625,00 EUR (šestodvadesetpet eura).
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je tuženik je pravni sljednik Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. te ističe da je tuženik promijenio tvrtku (naziv) i da od 11. srpnja 2016. god. posluje pod nazivom Addiko Bank d.d. Dana 20. 1. 2006.godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016-113/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 193.300,00 CHF (stambeni krediti) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita 30 godina od dana stavljanja kredite u otplatu, a kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 921,73 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja. Člankom 3. navedenog Ugovora o kreditu stranke su ugovorile kamatnu stopu od 3,99% godišnje, a za koju je kamatnu stopu ugovoreno (čl. 6) da je ista promjenjiva sukladno Odluci Banke (tuženika). Člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora-tuženika na dan plaćanja. Tvrdi da navedeni Ugovor o kreditu sadrži odredbe valutnoj klauzuli koje su bez pravnog učinka, budući si iste nepoštene – ništetne. Tečaj švicarskog franka se od početka otplate kredita pa nadalje mijenjao na štetu tužitelja na način da se bitno povećavao što je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obaveza tužitelj po kreditu. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Sukladno navedenom radi se o nepoštenim ugovornih odredbama koje ne proizvode pravne učinke. Navedenim ugovornim odredbama dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji isti nije mogao utjecati, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj potraživanje iz ove parnice dodatno činjenično i pravno obrazlaže kako slijedi. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule u CHF valuti vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (dalje i kao: TSZG) koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 (slučaj „Franak“) kojom je u konačnici pravomoćno utvrđeno da su tuženici, od kojih tuženih u slučaju Franak, je jedan od tuženika tuženik iz ovog postupka, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje i kao: VSRH) je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. VSRH je odbio revizije sedam tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača) među njima i reviziju tužene koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž-7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača (kamata). Protiv presude VSRH te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i TSZ odlučivao je Ustavni sud RH-a odlukom br. U-III-2521/2015 od 13.12.2016. god. na način da je djelomično ukinuo odluku VSRH u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za CHF i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Nakon toga je VSRH svojom odlukom Revt 575/16 od 03.10.2017. god. prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo odluku VTSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. god. u pobijanom dijelu od strane tužitelja. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). (preinačena je u pogledu troška). Sukladno članku 502.c (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019 – dalje i kao ZZP) Naslovni sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna, odnosno nepoštena, odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o CHF valutnoj klauzuli, odnosno u odnosu na kondemaciju u ovom postupku konkretno jedino odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Rev 2221/2018 je dana 03. rujna 2019. godine donio je sljedeću presudu i rješenje: "I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena. II. Revizija prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i z. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. III. Revizija osmotužene protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje, se odbija kao neosnovana. IV. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji glasi: "nalaže se prvo-sedmotuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem" i prvosedmotuženicima zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. V. Dopuna revizije petotužene A. b. d.d. se odbacuje kao nepravodobna." Predmetna presuda i rješenje su postali javno dostupni dana 17.09.2019. godine. Dakle, ništetnost valutne klauzule CHF u predmetnom ugovoru o kreditu potvrđena je od strane najviše sudske instance u Republici Hrvatskoj. Dodatno je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupcima U-III-4150/2019 U-III-4388/2019 UIII-
4389/2019 U-III-4390/2019 U-III-4396/2019 U-III-4516/2019 U-III-4532/2019 dana 03.02.2021. godine donio odluku kojom je odbio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018- 11 d 3. rujna 2019., a rješenjem je odbacio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelj se, dakle, ovom tužbom poziva na činjenični supstrat navedenih sudskih odluka, odnosno odluka koje su održane i imaju pravnu snagu vezano za ništetnu CHF klauzulu, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To znači da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dana konverzije i to prema ugovorenom tečaju kune prema švicarskom franku na dan isplate kredita (početni tečaj). Tužitelj i tuženik su dana 09.02.2016 godine zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj:016-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine konvertiran u valutu euro, a na koju je tuženik bio obvezan temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Provedbom konverzije i zaključenjem Dodataka Ugovoru o kreditu tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Dodatka predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije odnosno do dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. O tome je i Vrhovni sud RH iznio svoj stav u obrazloženju odluke Rev2868/2018, od 12.2.2019. godine . Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Sukladno stavovima Suda Europske unije konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio svoje obveze, a predmetnom konverzijom je ugovorni odnos definiran za ubuduće, čime je tuženik bez osnove stekao nepripadnu imovinsku korist. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:016- 113/2006 nije još bila donesena odluka VTS RH, posl. Broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. 06. 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio bitno drugačiji. Osim toga , osnovanim se ukazuje je i da je Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet EH protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana otplate kredita kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF prema kuni uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita iznos od 12.942,09 eur / 97.512,72 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate prema specifikaciji koju dalje iznosi. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Izračunom konverzije kredita tuženik je utvrdio nedospjelu glavnicu u iznosu od 809.246,71 HRK. Obzirom su odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF bez pravnog učinka, na dan 30.09.2015 razlika nedospjele glavnice po predmetnom kreditu obračunski iznosi 726.343,08 kn. Razlika utvrđenog iznosa nedospjele glavnice od strane tuženog i iznos koji je zaista trebao biti utvrđen uzimajući u obzir početni tečaj i sporiju otplatu glavnice radi rasta kamata i valutne klauzule, te kada se navedeni iznos umanji za efekt konverzije dobije se razlika od 82.903,63 kn za koji iznos je tuženik neosnovano uvećao nedospjelu glavnicu tužitelja po konvertiranom kreditu. Radi toga Tužitelj potražuje i razliku glavnice u iznosu do 82.903,63 kuna / 11.003,20 eur za zakonskom zateznim kamatama od 30. 09. 2015. godine do isplate. Kako je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. 09. 2003.o 31. 12. 2008. godine, kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. 01. 2004. do 31. 12. 2008.godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakon o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl. 1111. St. 1. ZOO-a, “kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.”. Sukladno st. 3. Istog članka “obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvariva ili koja je kasnije otpala”. Prema čl. 1115. ZOO-a “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva”. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da “Fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbene zahtjeve za isplatu iznosa od 12.942 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose te iznosa od 11.003,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2022. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava postojanje procesnih pretpostavki za stupnjevitu tužbu (o kojoj se niti ne radi u konkretnom slučaju). Osporava i postojanje pravog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe pozivajući sa na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) i tvrdeći da je tužitelj po njemu u potpunosti ostvario svoju pravu zaštitu. Ističe prigovor zastare te tvrdi da nakon izvršene konverzije tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru bile ništetne. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.
4. Tužitelj je podneskom od 19. svibnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbene zahtjeve kao u izreci presude.
5. Tuženik se podneskom od 11. lipnja 2025. prvenstveno protivi preinaci tužbe, a protivi se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu te u pogledu novog, preinačnog dijela tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare.
6. Budući da su tužbeni zahtjevi ukupno povećani, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).
7. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedena je odredba promijenjena na ovaj način odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/2019.), koja se prema odredbi čl. 117. st. 2. tog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
8. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj: 016-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2006., otplatni plan, aneks uz ugovor o kreditu broj: 016-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2006. sklopljen 20. veljače 2016., izračun konverzije od 5. studenoga 2015., popis uplata za namirenje obveze po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., izvodi po kreditu, simulirani otplatni plan u EUR; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. FH iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.
9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
10. Tužbeni zahtjevi su neosnovan.
11. Nije sporno:
- da je tužitelj 20. siječnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 016- 113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 193.3000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;
- da je člankom 4. ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja za CHF;
- da je člankom 3. ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,99 % godišnje koje se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključuju se u anuitete, te se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po važećem srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanje;
- da je člankom 6. ugovoreno da se ugovorena kamatna stope neće mijenjati do 30. rujna 2006., a od 1. listopada 2006. banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj odluci;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 9. veljače 2015. sklopile aneks navedenom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.
12. Sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
13. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
14. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
15. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.
16. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.
17. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.
18. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.
19. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.
20. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.
21. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.
22. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.
23. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
24. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).
25. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".
26. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).
27. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.
28. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.
29. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.
30. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.
31. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.
32. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.
33. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:
Prvo pravno shvaćanje koje glasi:
'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;
Drugo pravno shvaćanje koje glasi:
'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom
izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;
Treće pravno shvaćanje koje glasi:
''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
34. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.
35. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:
- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;
- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;
te, na kraju, i:
- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.
36. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.
37. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.
38. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, Addiko Bank d.d kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 20. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 016-113/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 193.300,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita; ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 3,99% godišnje na dan sklapanja Ugovora; prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 28. veljače 2006., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 31. siječnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,720000 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 193.300,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 912.376,00 kn. Dana 9. veljače 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-113/2006 (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 105.938,54 EUR; prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.484,52 EUR, odnosno za iznos od 11.340,00 kn (prema srednjem tečaju banke 1 EUR = 7,638832 kn). Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 3,99 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2006.; 4,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007.; 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008.; 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. studenog 2008.; 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2010.; 6,75 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. kolovoza 2010.; 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2010.; 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2011.; 5,65 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011.; 5,15% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013. te 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 na sljedećim stranicama daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. Vještak napominje da u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).
39. U skladu s utvrđenjima u nalazu, vještak u mišljenju navodi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.923,88 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 17.067,64 EUR (12.923,88 EUR glavnice i 4.143,76 EUR zateznih kamata). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvoñenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
40. Tužitelj se podneskom od 19. svibnja 2025. očitovao na način da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev sukladno istome.
41. Tuženik se na ročištu 2. rujna 2025. očitovao na način da nema prigovora na sam matematički prigovor, a da prigovara zbog pravnih pitanja te ne traži očitovanje vještaka ni njegovo saslušanje.
42. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim ali, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.
43. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljio na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
44. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).
45. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.
46. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.
47. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.
48. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.
49. Zbog svega navedenoga, ni iskaz tužitelja za ovu parnicu nije odlučan te je valjalo tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti.
50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.
51. Sukladno tome, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.
52. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
53. Tuženiku su, od troškova određeno zatraženih troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu te podneska od 11. lipnja 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 250 bodova te zastupanja na ročištima 24. listopada 2024, 26. studenoga 2024. i 2. rujna 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 250 bodova, a što zajedno iznosi 1250 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 2.500,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 625,00 eura.
54. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 25. studenoga 2024. jer nije bio potreban za vođenje parnice budući da u njemu ništa bitno novog nije iznio.
55. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 3.125,00 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 625,00 eura.
56. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 11. rujna 2025.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćnici tužitelja Karmeli Toljan Pezić, odvjetnici iz Zagreba
2. punomoćniku tuženika Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba
