Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1197/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željanu Hrvatinu, odvjetniku u Rovinju, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-976/2019-39 od 30. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-976/2019-39 od 30. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 152.615,10 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 23.843,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije u cijelosti tužba i tužbeni zahtjev uz naknadu svih troškova postupka tuženiku kao i troškova žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenica koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer sud prvog stupnja odlučuje u okviru tužbenog zahtjeva. Pogrešno tuženik u žalbi navodi da ništetnost mora biti utvrđena izrekom sudske odluke. Naime, ništetni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke koji bi trebali proizvoditi da su valjani. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba čl. 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO). Ugovor postaje ništetnim u trenutku kad se to utvrdi sudskom odlukom, odnosno samo deklarira, nešto što već postoji, a ugovor je ništetan i bez sudske odluke.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. U odnosu na navode u žalbi da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravični postupak (načelo jednakosti oružja), ovaj sud ne vidi na koji način bi bilo povrijeđeno “načelo jednakosti oružja”. Naime, tuženik u prvostupanjskom postupku nije onemogućen ravnopravno iznositi činjenice i predlagati dokaze, te sudjelovati u postupku prilikom izvođenja tako predloženih dokaza. Eventualno nezadovoljstvo tuženika činjenicom da je prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, ne znači da mu je onemogućeno nepristrano i objektivno suđenje i da se radi o povredi prava na pravično suđenje.

11. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

-da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 13. srpnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik kao banka odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 155.700,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok od 168 mjeseci uz redovnu kamatnu stopu od 4,35% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim u CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita, jer je određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

-da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 15. listopada 2010. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim stranke sporazumno produžuju rok otplate nedospjele glavnice, tako da se rok od 168 mjeseci produžuje na 280 mjeseci s tim da je na dan sklapanja tog Dodatka preostali rok otplate kredita iznosio 230 mjeseci, a kao nedospjela glavnice na dan sklapanja ugovora utvrđen je iznos od 121.050,45 CHF.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je financijskim vještačenjem po vještaku dipl. oec. Dinku Brajinoviću utvrđeno da je došlo do razlike kod isplate plaćenih anuiteta kredita osnovom predmetnog ugovora, a obzirom da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojim odlukama, kao i razlike između utvrđenog tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja ugovora o kreditu,

-da je izračunom preplate po ugovoru o kreditu kao razlike između obveze utvrđene primjenom ugovorene kamatne stope i u visini od 4,35% godišnje i bez primjene ugovorene valutne klauzule u odnosu na iznos plaćene kreditne obveze utvrđeno da korisnik kredita u razdoblju od kolovoza 2006. do studenog 2010. preplatio iznos od 159.257,00 kn ukoliko se u izračun korisnika kredita uključi i naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok u slučaju obračuna kada se uplata umanji za naknadu za prijevremenu otplatu kredita (6.642,81 kn) preplata iznosi 152.615,10 kn,

-da je vještak očitujući se na primjedbe tuženika izričito osporio da bi koristio bilo kakav dokument koji ne bi bio priložen u spisu, te izložio informatičke formule i formule financijske matematike na osnovu kojih je izvršio izračun preplate, a sve na osnovi parametara poznatih ugovornim strankama prilikom zaključenja ugovora,

-da je vještak očitujući se na prijedlog za dopunsko vještačenje istakao da banke nisu kod određivanja kamatne stope pratile kretanje tri MCHF Libora, a sve kako je notorno da objektivni parametri ne postoje u uvjetima tržišne ekonomije, već naprotiv da u nekim razdobljima otplata kredita iako je tri MCHF Libor znatno padao, korisnici kredita su obaviješteni odlukama banke o promjeni kamatne stope "na gore" iz čega proizlazi, da promjene kamatne stope nisu uslijedile promjene vrijednosti trima MCHF Libora, pa zaključuje da bi novčane razlike iz osnovne kamate bile veće kad bi se kod utvrđivanja visine kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope koristio na odgovarajući način parametar tri MCHF Libor,

-da je vještak na ročištu od 16. svibnja 2022. odgovorio na prigovore tuženika i naveo glede navodno neizvršenog prijeboja negativnih razlika i naknade za prijevremenu otplatu, na način da je ukazao na stupac osam Tablice dva gdje je prikazan prijeboj onih negativnih razlika koje su nastale kod onih otplata anuiteta gdje su stvarne uplate manje od utvrđenih anuitetskih obveza pa tek nakon pokrića tako negativnih novčanih razlika s prethodno utvrđenim pozitivnim razlikama preostale pozitivne razlike da je iskazala u stupcu devet kao stvarnu preplatu po kreditu.

13. Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

14. U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužiteljica je podnijela tužbu 12. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

15. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužiteljici sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 152.615,10 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužiteljice i dosuđuje tužiteljici pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

17. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

18. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

20. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

21. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje ABC, zaposlenice tuženika, međutim nakon iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da je bankarica rekla da je CHF stabilna valuta i pri tome nije pojasnila kako i zbog čega bi se kamata mijenjala, tuženik nije ustrajao kod predloženog dokaza za saslušanje ABC i javnog bilježnika, pa sud prvog stupnja s osnovom nije proveo te dokaze.

22. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

23. Glede žalbenih navoda tuženika da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnica obrta ), a prema odredbi čl. 2. Ugovora iznos kredita utrošen u kupnju stambenog objekta, pa u takvim okolnostima nije bio dužna prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bila dužna dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupila u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužiteljice, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

24 . Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se tužiteljica ne može smatrati prosječnim potrošačem jer je diplomirana ekonomistica , valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužiteljicu kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi ekonomistica trebala razumjeti, već su joj trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njezine financijske obveze, a koje tužiteljici, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužiteljica ekonomistica po zanimanju ne oduzima joj to svojstvo.

25. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

26. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 13. srpnja 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

27. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

28. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 4,35 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

29. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,35 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

30. Pri tome vezano za prijedlog tuženika za dopunu financijskog vještačenja, treba navesti da je tuženik tijekom postupka isticao prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa shodno toga nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje. Istina, tuženik sada u žalbi prigovara da je vještak dva puta računao kamate, međutim iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i očitovanja vještaka na prigovore tuženika tako nešto ne bi proizlazilo.

31. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

32. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 12. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

33. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom postupku kojem je sud očito dopustio preinaku, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu zastare na povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Navedeno proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 844/2024-2 i Rev-751/2023-2.

34. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,35 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,35 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 4,35 % sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

35. Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 152.615,10 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

36. Glede primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) treba odgovoriti da, iako se odredbe Direktive 93/13 EEZ ne primjenjuju neposredno, i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.) postojala je obveza tumačenja nacionalnog prava u duhu Europske unije i njezine pravne stečevine, što uključuje i praksu Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

37. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od isplate svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

38. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502.c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi , zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ili u zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

39. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

40. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

41. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 ).

42. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan