REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-660/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. travnja 2025., poslovni broj: P-3832/2024-8., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice ŽR se odbija kao neosnovana, a žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb se djelomično odbija kao neosnovna, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3832/2024-8 od 11. travnja 2025:

a) potvrđuje pod točkom I. i II. izreke;

b) preinačuje u odluci o troškovima parničnog postupka (točka III. izreke) i sudi tako da se nalaže tuženici da tužiteljici na ima troškova parničnog postupka isplati iznos od 981,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje je da je ništetna odredba članka 3. „Naknada“ Ugovora o kreditu broj 188-50-3897368 od 29. siječnja 2007. zaključenog između tužiteljice ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 504,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2007. po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. ."

2. Protiv presude tužiteljica i tuženica su pravovremeno uložili žalbe.

3. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima parničnom postupku. U žalbi navodi da joj prvostupanjski sud pogrešno nije dosudio trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je potrebna za vođenje parnice budući joj od trenutka objave presude teče pravo na izjavljivanje žalbe. Predlaže da se žalba u ovom dijelu prihvati i da joj se dosudi trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude.

Traži trošak sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu tužiteljica nije podnesen.

5. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno jer su isti nejasni i proturječni. Nadalje tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ocjenjuje da zakonska zatezna kamata teče od plaćanja naknade do isplate, jer nije bila nesavjestan stjecatelj. Tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prvo kada je odlučio o prigovoru zastare. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka. Posebno ističe da tužiteljici nije trebalo priznati sastav podneska od 22. studenog 2024. Predlaže da se žalba prihvati i prvostupanjska presuda preinači na način da se tužiteljica odbije sa tužbenim zahtjevom u cijelosti i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

6. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana, žalba tuženice je djelomično osnovana.

8. Suprotno tvrdnji iz žalbe, razlozi presude sadrže jasne razloge o svim odlučnim činjenicama i nisu proturječni provedenim dokazima. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio iz kojeg razloga je mišljenja da je ugovorena jednokratna naknada za isplatu kredita ništetna.

8.1. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

10. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

11. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. S obzirom na položaj tužiteljice u konkretnom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodom i svrhom, tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

12. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužiteljici, korisnici kredita, kredit za kupnju osobnog automobila u iznosu od 25.304,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužiteljica po ovom osnovu prilikom isplate kredita platila tuženici iznos od 504,71 euro, nego je sporno da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade ništetne i ima li tužiteljica pravo na isplatu navedenog iznosa.

13. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tuženice nije tužiteljici dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita i kako se izračunava i na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se naknadi radi i za što tužiteljica plaća navedenu naknadu, niti je to tuženica tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je jedina svrha predmetne odredbe banci priskrbiti dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate), pa da je stoga nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su navedena odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 102. stavka 1. i 2. ZZP-a ništetne.

14. Odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi, pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

16. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim sporne odredbe ugovora o kreditu i pozivanjem na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudio joj iznos od 504,71 eura, jer je člankom 323. stavkom 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a kako je tuženica nesavjestan stjecatelj, pravilno je dosudio i zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od dana stjecanja do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

17. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2.

18. Slijedom navedenog, žalba tuženice je odbijena u odnosu na glavni zahtjev i prvostupanjska presuda je potvrđena pod točkom I. I II. izreke, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

19. Međutim, pravilno tužiteljica u žalbi navodi da je trošak zastupanja po punomoćniku bio potreban za vođenje postupka, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, jer od trenutka objave presude teče rok za žalbu.

20. Slijedom navedenoga proizlazi da je tužiteljici za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude trebalo priznati iznos od 100.00 eura prema Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 dalje. Tarifa), te PDV u iznosu od 25,00 eura prema Tbr. 46 Tarife, odnosno ukupno iznos od 125.00 eura.

21. Pravilno tuženica u žalbi navodi da tužiteljici nije bilo potrebno priznati trošak sastava podneska od 22. studenog 2024. u kojem se očituje na odgovor na tužbu, jer u navedenom podnesku ne iznosi nove činjenice, niti nove dokaze, već samo iznosi svoje pravne stavove koje je mogla iznijeti i na ročištu održanom 8. siječnja 2025. Slijedom navedenoga tužiteljici nije bilo potrebno priznati trošak u iznosu od 200,00 eura za sastav ovog podneska i PDV u iznosu od 50,00 eura za sastav ovog podneska, odnosno ukupno 250,00 eura.

22. Obzirom da je tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura, a da joj je pogrešno dosuđen iznos od 250,00 eura za sastav podneska od 22. studenog 2024., a da joj pogrešno nije dosuđen trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici je trebalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura.

23. Slijedom navedenoga žalba tužiteljice je prihvaćena u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura s kamatom od 11. travnja 2025. do isplate, dok je tužiteljica odbijena sa preostalim iznosom za nadoknadu troškova parničnog postupka, sve sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, a temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a.

24. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspjela, a tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspjela u pogledu glavnog zahtjeva.

Slavonski Brod, 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak