REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-111/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala, kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika GĐ i dr. zbog kaznenog djela iz članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ-11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika MĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. travnja 2024. broj K-93/2022-37 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 12. studenoga 2024. broj Kž-761/2024-3., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika MĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Osijeku od 9. travnja 2024. broj K-93/2022-3 osuđenici GĐ, MĐ i LĐ proglašeni su krivima zbog kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ-11 i osuđeni na kazne zatvora od dvije godine svaki.
1.1. Na temelju članka 148. stavka. 6. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14.. 70/17., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-24), odlučeno je da su osuđenici dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime psihologijskog vještačenja u iznosu od 1.942,53 EUR te trošak paušala u iznosu od 100,00 EUR svaki u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 12. studenoga 2024. broj Kž-761/2024- 3 pod točkom I. izreke djelomično je prihvaćena žalba osuđenika GĐ, a povodom te žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na osuđenika MĐ i osuđenika LĐ, ukinuta je prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
2.2. Pod točkom II. izreke žalba osuđenika MĐ i u ostalom dijelu žalba osuđenika GĐ odbijene su kao neosnovane te je u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Osuđenik MĐ je pravovremeno po branitelju Vladimiru Buriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Burić & Miljenović Dasović j.t.d., sa sjedištem u Osijeku, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede zakona na njegovu štetu iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 469. st. 1. toč. 2. i toč. 4. ZKP-a“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „podneseni zahtjev usvoji te prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu preinači na način da II-okrivljenog kazni za kazneno djelo iz čl. 153. st. 3. KZ-a, te II-okrivljeniku izrekne uvjetnu osudu, ili pak pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.
4. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25; dalje: ZKP-25).
5. Obrazlažući povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP-24 osuđenik navodi da je tempore criminis „bio u otklonjivoj zabludi glede postojanja pristanka na strani oštećene iz razloga što je u vrijeme već prvog vještačenja oštećene (u ljeto 2015. godine) oštećena bila utvrđena kao granični slučaj mentalne retardacije, pa je itekako moguće da je u periodu 2012.-2014. kognitivno bila još bolja nego li u vrijeme prvog vještačenja“. Osporava vlastitu „sposobnost shvatiti da je oštećena takvog psihičkog stanja da nije sposobna izraziti svoje odbijanje za stupanje u seksualne odnose“ pri čemu ističe da je „na vještake subjektivno djelovalo sada nesporno vrlo loše stanje oštećene, koja je u međuvremenu još više psihički nazadovala, pa su na temelju takvog stanja neargumentirano zaključivali o njenom stanju u periodu 2012.-2014. Osim toga, ističe da zaključak vještaka o tome da je osuđenik osoba ispod prosječne inteligencije još uvijek „ne znači da je mogao shvatiti bez svake sumnje da oštećena to ne razumije“.
6. Takvim navodima osuđenik zapravo dovodi u sumnju činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Međutim, u skladu s člankom 517. ZKP-25, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja zakonsku osnovu za podnošenje ovog pravnog lijeka.
7. Osuđenik nadalje tvrdi da je na njegovu štetu ostvarena i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24 jer da je sud u odnosu na kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim i osuđen primijenio zakon koji nije mogao primijeniti. Takve navode obrazlaže na način da je 1. siječnja 2020. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona kojim je članak 152. KZ-11 brisan, a pravni kontinuitet toga djela da se nalazi u odredbi članka 153. KZ-11. Stoga smatra da ga je sud mogao proglasiti krivim jedino zbog počinjenja „onog kaznenog djela u kojem postoji pravni kontinuitet brisanog kaznenog djela.“
8. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu. Pravilno je sud prema osuđeniku MĐ, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. KZ-11, primijenio kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela (2012. do 2014.) i osudio ga za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ-11, neovisno o tome što je to kazneno djelo brisano iz zakona Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenog u „Narodnim novinama“, broj 126/19 (dalje: ZIDKZ-19).
8.1. Naime, kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ-11, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ- 11, koji članak je izmijenjen ZIDKZ-19, kako to pravilno i osuđenik navodi u zahtjevu. S obzirom da se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijenio zakon sud je, sukladno odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11, bio dužan primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja, a to je u konkretnom slučaju zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela jer je taj zakon, u odnosu na izmijenjeni zakon, propisivao blažu kaznu (člankom 152. stavak 1. KZ-11 bila je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, člankom 153. stavkom 1. KZ- 11 izmijenjenim ZIDKZ-19 bila je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina, a zakonom koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pravomoćne presude kazna zatvora od tri do osam godina).
8.2. Stoga je u pobijanoj pravomoćnoj presudi, protivno prigovoru osuđenika, sud pravilno primijenio kazneni zakon koji je bio na snazi tempore criminis, zbog čega nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika.
9. Slijedom iznijetoga, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-25, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 10. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
